Pa zašto je onda premijer dokinuo vlastitu vladu da bi spasio tek jednog ministra? E sad, budući da se s pameću nije baš skroz rastao, suvisli je odgovor potrebno tražiti u drugoj sferi, u mogućoj zaštiti kriminalne sprege premijerove partije i Todorića, pa je u to ime na mjesto znatiželjnog Mostova ministra policije imenovan hadezeov namjesnik, protuzakonito naravno, jer u parlamentu nije potvrđen. I koji sigurno neće zabadati nos u Todorićeve poslove, niti se pitati kako to da do sada nitko živ u takozvanoj pravnoj državi nije vlasnika uništenog Agrokora niti pitao za zdravlje, a kamoli ga o njegovim mutnim poslovima nešto isljeđivao.
Nagradno pitanje, dakle, glasi: Ima li Hrvatska vladu? No, teško bi ijedan natjecatelj u tom kvizu omastio brkove nekim ozbiljnim novcima, zato jer je odgovor naprosto i da i ne. Da, ako se vlast zadržava uzurpatorskim, diktatorskim metodama, a ne, ako se u obzir uzme činjenica da premijer ničim nije dokazao da ima parlamentarnu većinu. Jer je ustvari nema, pa se mutna kronologija raspada koalicijske vlade samo nastavlja, parlament je prekinuo rad, manji partner Most otišao je u opoziciju, institucije plešu na rubu zakonitosti, ali je HDZ, ne pitajući za cijenu, zadržao vlast. A maska tobože proevropskog premijera pala je onoga trenutka kada je sjevernokorejskim dekretom smijenio četiri ministra iz partnerskog Mosta i to samo zato jer su se pridružili opozicijskom zahtjevu za opozivom ministra financija Zdravka Marića.
Tim potezom Plenković je razvrgnuo vladajuću koaliciju, zemlju uveo u parlamentarnu, demokratsku krizu i pokazao lice profanog diktatora, a potom proizveo višednevnu parlamentarnu lakrdiju, te ostao bez većinske podrške u parlamentu. Ukratko, srušio je vlastitu vladu, e da bi ostao na vlasti. Ili kao što je idiotski iskreno izjavio visoki hadezeov činovnik: „U ovom trenutku nije bitno ima li HDZ većinu u parlamentu.“ A zašto je premijer odlučio uzurpirati vlast i kakva-takva načela parlamentarne demokracije, i sve to samo zbog očuvanja jednog ministra? Zašto se tako lako riješio koalicijskog partnera, bez kojega ne bi ni mogao sastaviti vladu, i koji jest udruga političkih amatera, lažnih moralista, vjernih idealima katoličkog mraka, ali koji još nisu stigli potonuti u tradicionalni hadezeov glib sprege politike i krupnog kapitala, pa se u tom smislu nisu imali vremena isprljati raznim korupcijskim nagodbama, kao sastavnim djelom hadezeove politike? Ili upravo zbog ovoga zadnjeg? Plenković je, naime, živce izgubio zato jer su ti pravovjerni Mostovci zagrizli krupan zalogaj, zvan Agrokor, i ta im je kost zapela u grlu, prijeteći ugušiti čitavu zemlju.
No, premijer i njegovi pretorijanci odlučili su braniti ministra financija, zapravo braneći Agrokor od nasrtljivog ministra policije kojega je premijer prvog odstrijelio. Taj se, naime, ozbiljno htio pozabaviti pozadinom lika i djela šefa države, pardon, šefa Agrokora, Ivice Todorića, o čijoj je firmi, danas na rubu bankrota, sve, ali baš sve informacije imao upravo ministar financija. Em je bio izvršni direktor u Agrokoru, em šef Nadzornog odbora državne banke koja je Todoriću dala kredit od čak 50 milijuna eura u trenutku kada je bilo jasno kud plovi njegov brod, i upravo je Marić snizio stopu poreza za poljoprivrednu proizvodnju s 25 na 13 posto, direktno pogodujući Todorićevu velikom poljoprivrednom poslu.
Pa zašto je onda premijer dokinuo vlastitu vladu da bi spasio tek jednog ministra? E sad, budući da se s pameću nije baš skroz rastao, suvisli je odgovor potrebno tražiti u drugoj sferi, u mogućoj zaštiti kriminalne sprege premijerove partije i Todorića, pa je u to ime na mjesto znatiželjnog Mostova ministra policije imenovan hadezeov namjesnik, protuzakonito naravno, jer u parlamentu nije potvrđen. I koji sigurno neće zabadati nos u Todorićeve poslove, niti se pitati kako to da do sada nitko živ u takozvanoj pravnoj državi nije vlasnika uništenog Agrokora niti pitao za zdravlje, a kamoli ga o njegovim mutnim poslovima nešto isljeđivao.
Utoliko svjedočimo ne samo potpunoj suvišnosti parlamentarizma, nego nastavku četvrtstoljetne organizirane pljačke hrvatskih građana, proizvodnjom predatora koji, poput Todorića, naprosto proždiru svako javno dobro. Zato je Most svojim zahtjevom za smjenom Todorićeva agenta u vladi dirnuo u same temelje sustavne kriminalne sprege države i kapitala, zbog čega je HDZ spreman ignorirati nove izbore, pa, uz lažnu mantru o važnosti „političke stabilnosti“, posezati za arsenalom mafijaških nagodbi i ucjena, kakve su primijenjene na jednom zastupniku o čijem je glasu i zavisio pad vlade. Taj šef kabineta bivšeg SDP-ova premijera, nedavno hapšen i osumnjičen za otuđivanje značajne sume državnog novca, pred očima je čitave javnosti naprosto pacificiran provjerenom metodom: Mi ćemo tebi u sudskom postupku progledati kroz prste, ti ćeš nama dati svoj presudni glas!
I postao je tako Tomislav Saucha ogledalo hrvatske politike, bijedna ilustracija kako vladajuća partija dokida parlamentarnu demokraciju i otvoreno poseže za alatima proste mafijaške skupine. Jer Tomislav S. samo dan ranije svoj je potpis stavio uz onih 75 opozicijskih zastupnika, taman dovoljno da Plenkovićeva vlada ode u prošlost, a onda se taj ucijenjeni jadnik predomislio, omogućio neriješeni rezultat koji HDZ revolucionarno naziva pobjedom, ali i vlastitom kožom svjedočio vječitu, opasnu vezu izvršne vlasti hadezea i „nezavisnog“ pravosuđa. Zato u ovom ratu protiv parlamentarizma, institucija sistema i volje građana, pitanje ostaje: Je li hrvatska vlada pala? Ili ipak nije, kao što uostalom i ona ustaška ploča blizu konclogora Jasenovac uporno, voljom premijera, odbija „pasti“. Zbog „političke stabilnosti“ države!
tacno
Nagradno pitanje, dakle, glasi: Ima li Hrvatska vladu? No, teško bi ijedan natjecatelj u tom kvizu omastio brkove nekim ozbiljnim novcima, zato jer je odgovor naprosto i da i ne. Da, ako se vlast zadržava uzurpatorskim, diktatorskim metodama, a ne, ako se u obzir uzme činjenica da premijer ničim nije dokazao da ima parlamentarnu većinu. Jer je ustvari nema, pa se mutna kronologija raspada koalicijske vlade samo nastavlja, parlament je prekinuo rad, manji partner Most otišao je u opoziciju, institucije plešu na rubu zakonitosti, ali je HDZ, ne pitajući za cijenu, zadržao vlast. A maska tobože proevropskog premijera pala je onoga trenutka kada je sjevernokorejskim dekretom smijenio četiri ministra iz partnerskog Mosta i to samo zato jer su se pridružili opozicijskom zahtjevu za opozivom ministra financija Zdravka Marića.
Tim potezom Plenković je razvrgnuo vladajuću koaliciju, zemlju uveo u parlamentarnu, demokratsku krizu i pokazao lice profanog diktatora, a potom proizveo višednevnu parlamentarnu lakrdiju, te ostao bez većinske podrške u parlamentu. Ukratko, srušio je vlastitu vladu, e da bi ostao na vlasti. Ili kao što je idiotski iskreno izjavio visoki hadezeov činovnik: „U ovom trenutku nije bitno ima li HDZ većinu u parlamentu.“ A zašto je premijer odlučio uzurpirati vlast i kakva-takva načela parlamentarne demokracije, i sve to samo zbog očuvanja jednog ministra? Zašto se tako lako riješio koalicijskog partnera, bez kojega ne bi ni mogao sastaviti vladu, i koji jest udruga političkih amatera, lažnih moralista, vjernih idealima katoličkog mraka, ali koji još nisu stigli potonuti u tradicionalni hadezeov glib sprege politike i krupnog kapitala, pa se u tom smislu nisu imali vremena isprljati raznim korupcijskim nagodbama, kao sastavnim djelom hadezeove politike? Ili upravo zbog ovoga zadnjeg? Plenković je, naime, živce izgubio zato jer su ti pravovjerni Mostovci zagrizli krupan zalogaj, zvan Agrokor, i ta im je kost zapela u grlu, prijeteći ugušiti čitavu zemlju.
No, premijer i njegovi pretorijanci odlučili su braniti ministra financija, zapravo braneći Agrokor od nasrtljivog ministra policije kojega je premijer prvog odstrijelio. Taj se, naime, ozbiljno htio pozabaviti pozadinom lika i djela šefa države, pardon, šefa Agrokora, Ivice Todorića, o čijoj je firmi, danas na rubu bankrota, sve, ali baš sve informacije imao upravo ministar financija. Em je bio izvršni direktor u Agrokoru, em šef Nadzornog odbora državne banke koja je Todoriću dala kredit od čak 50 milijuna eura u trenutku kada je bilo jasno kud plovi njegov brod, i upravo je Marić snizio stopu poreza za poljoprivrednu proizvodnju s 25 na 13 posto, direktno pogodujući Todorićevu velikom poljoprivrednom poslu.
Pa zašto je onda premijer dokinuo vlastitu vladu da bi spasio tek jednog ministra? E sad, budući da se s pameću nije baš skroz rastao, suvisli je odgovor potrebno tražiti u drugoj sferi, u mogućoj zaštiti kriminalne sprege premijerove partije i Todorića, pa je u to ime na mjesto znatiželjnog Mostova ministra policije imenovan hadezeov namjesnik, protuzakonito naravno, jer u parlamentu nije potvrđen. I koji sigurno neće zabadati nos u Todorićeve poslove, niti se pitati kako to da do sada nitko živ u takozvanoj pravnoj državi nije vlasnika uništenog Agrokora niti pitao za zdravlje, a kamoli ga o njegovim mutnim poslovima nešto isljeđivao.
Utoliko svjedočimo ne samo potpunoj suvišnosti parlamentarizma, nego nastavku četvrtstoljetne organizirane pljačke hrvatskih građana, proizvodnjom predatora koji, poput Todorića, naprosto proždiru svako javno dobro. Zato je Most svojim zahtjevom za smjenom Todorićeva agenta u vladi dirnuo u same temelje sustavne kriminalne sprege države i kapitala, zbog čega je HDZ spreman ignorirati nove izbore, pa, uz lažnu mantru o važnosti „političke stabilnosti“, posezati za arsenalom mafijaških nagodbi i ucjena, kakve su primijenjene na jednom zastupniku o čijem je glasu i zavisio pad vlade. Taj šef kabineta bivšeg SDP-ova premijera, nedavno hapšen i osumnjičen za otuđivanje značajne sume državnog novca, pred očima je čitave javnosti naprosto pacificiran provjerenom metodom: Mi ćemo tebi u sudskom postupku progledati kroz prste, ti ćeš nama dati svoj presudni glas!
I postao je tako Tomislav Saucha ogledalo hrvatske politike, bijedna ilustracija kako vladajuća partija dokida parlamentarnu demokraciju i otvoreno poseže za alatima proste mafijaške skupine. Jer Tomislav S. samo dan ranije svoj je potpis stavio uz onih 75 opozicijskih zastupnika, taman dovoljno da Plenkovićeva vlada ode u prošlost, a onda se taj ucijenjeni jadnik predomislio, omogućio neriješeni rezultat koji HDZ revolucionarno naziva pobjedom, ali i vlastitom kožom svjedočio vječitu, opasnu vezu izvršne vlasti hadezea i „nezavisnog“ pravosuđa. Zato u ovom ratu protiv parlamentarizma, institucija sistema i volje građana, pitanje ostaje: Je li hrvatska vlada pala? Ili ipak nije, kao što uostalom i ona ustaška ploča blizu konclogora Jasenovac uporno, voljom premijera, odbija „pasti“. Zbog „političke stabilnosti“ države!
tacno
