Protiv tog čudovišnog projekta ustali su tada aktivisti iz udruga Zelena akcija i Pravo na grad, tražeći ostavku Milana Bandića, koji je godinu dana ranije kao SDP-ov gradonačelnik - onda znate koliko davno je to bilo - sa SDP-ovom većinom u Gradskoj skupštini omogućio izmjene GUP-a za Horvatinčićev veličanstveni Centar Cvjetni trg.
Desetoro zastupnika SDP-a spremno je tada podržalo Bandićev GUP, a sedmero je mudro ostalo suzdržano, kako tada, tako do dana današnjeg. Jesu li to najveće pičke u povijesti SDP-a? Naravno da nisu: osamnaesti, sam šef zagrebačkog SDP-a, za vrijeme glasanja pobjegao je, kažu, u skupštinski WC.
Je li to bila najtužnija epizoda u cjelokupnoj povijesti takozvane hrvatske ljevice? Naravno da nije. Nakon dvomjesečnih protesta policija je izgubila strpljenje i počela hapsiti aktiviste koji su ometali radove demonstrativno sjedeći na Varšavskoj ulici, utrpavši u maricu i vođu protesta, mladog predsjednika Zelene akcije: ono što je tada uslijedilo - e, to će ostati zapamćeno kao najtužnija epizoda u cjelokupnoj povijesti takozvane hrvatske ljevice.
Dobro, to se samo tako kaže, naravno da nije ostalo zapamćeno. Ostalo je, međutim, zapisano.
"Normalan i razmjerno zdrav čovjek pomoću svojih političkih veza na općini promijenio bi identitet, a pomoću svojih političkih veza na plastičnoj kirurgiji klinike Rebro i fizički izgled, pa sve tako skrivajući pokriven silikonskim ušima pobjegao izvan grada, negdje daleko, tamo gdje nitko nije čuo ni za Varšavu, a kamoli za Varšavsku ulicu. U politici, međutim - napose u SDP-u - ne primaju normalne i srazmjerno zdrave ljude", pisao sam tada u svojoj kolumni u Globusu, onda znate koliko davno je to bilo. "Umjesto da tako promijeni ime, uši i spol, pa pobjegne na nekakav pučinski Tjetvrtjitj, šef gradskog SDP-a je nanjušivši političku krv spremno pohitao ravno put Varšavske. Čelnik stranke izravno suodgovorne za devastaciju urbanog srca Zagreba čuo je naime da policija hapsi demonstrante, pa požurio da se upiše među žrtve hadezeovske žandarmerije i liberalne ekonomije.
Niti malo da se zacrveni, bez kapi krvi u debelim obrazima, pojavio se beskrvni i besramni SDP-ov aparatčik u Varšavskoj na samom kraju priče, kad je nesretna ulica od stida već propala u zemlju. Otprilike – ta se prispodoba očito ne može izbjeći - kao da se neki bijednih ustaški činovnik ujutro 8. svibnja 1945. neprimjetno ubacio u kolonu partizana na Maksimirskoj i upisao u oslobodioce: sjedi tako gospodin Drug na prljavom zagrebačkom asfaltu, ulijepile mu se rastopljene žvakaće gume za dupe, džabe će sjebati novo odijelo ako mu dragi Bog i mrska Karamarkova policija ne usliše molbe, pa i njega ne potrpaju u maricu.
- Uaaaa! – viče on opkoljen prezirnim pogledima aktivista što mu ne dopiru niti do sljepoočnice. – Ne damo Vlašku!
- Varšavska – pažljivo ga ispravlja jedan.
- Ne damo Varšavsku!
Do tog trenutka scena je bila idiotska, ali ne i istinski groteskna. Istinski groteskna postala je kad se na kraju zaista pred šefom SDP-a pojavio policijski komandir.
- Dobar dan – uljudno je pozdravio žandar. – Mogu li vam kako pomoći, jel vas maltretira ova rulja?
- Ne, ne, ja sam s njima! – požurio je objasniti ovaj. – Ja sam gnjevni građanin Zagreba!
- Ups, ja se ispričavam, nisam vas odmah prepoznao – pravdao se žandar. – Možemo li kako pomoći, gospodine?
- Ja nisam gospodin, nego drug! Smrt kapitalizmu, dolje buržoaska reakcija! – prkosno je vikao šef zagrebačkog SDP-a provjeravajući krajičkom oka snima li Nova TV, pa se nagnuo žandaru. – Hoćete li vi hapsiti, ili da se sami hapsimo?
- Ne smijemo – nemoćno je policajac slegnuo štitnicima za ramena. – Javili su nam da imate zastupnički imunitet.
- Zastupnički šta?!?
- Imunitet – strpljivo je objasnio policajac. - Na temelju članka 75. Ustava Republike Hrvatske i članka 23. saborskog Poslovnika, protiv vas se ne može pokrenuti niti voditi kazneni postupak. Ukratko, ne smijemo vas hapsiti, žao nam je.
- Ali to je nesporazum! – panično je stao objašnjavati gospodin Drug. – Ja ne želim imunitet, dolje imunitet, smrt privilegiranoj buržoaziji, živjela Sovjetska Hrvatska!
- Gospodine... gospodine! – krupni je specijalac obzirno pokušavao s policijskog kombija skinuti SDP-ovog čelnika koji se očajnički držao za rešetke. – Gospodine, ne možete unutra, to je za uhićene, ako vam treba prijevoz, zvat ću ja Bandića.
Uaaaa, policijska brutalnost! – uaaaao je ovaj, dok ga je nježni div pažljivo u naručju nosio do njegova crnog audija, a okupljeni građani povraćali po sporednim ulicama."
Tako sam, eto, pisao prije petnaest godina. Predsjednik Zelene akcije i vođa protesta u Varšavskoj ulici koji je tada uhapšen zvao se, sjetit ćete se možda, Tomislav Tomašević. Besramni predsjednik gradskog SDP-a, koji se onomad od izjašnjavanja o izmjenama GUP-a sakrio u skupštinski WC, pa godinu dana kasnije izjurio iz WC-a u Varšavsku ne bi li nekako pred kamerama i njega uhapsili Karamarkovi žandari, zvao se - njega se nećete sjetiti - Davor Bernardić.
"Tako je neslavno završio pokušaj Davora Bernardića da se upiše u žrtve korporativnog kapitalizma", završio sam te 2010. priču o šefu zagrebačkog SDP-a. "A naraštaji studenata političkih znanosti diljem svijeta gledat će bizaran prizor jednog tužnog političkog luzera kako se kiselo smiješka natopljen pljuvačkom, sjedeći na vrelom asfaltu Varšavske, službeno najdubljoj točki do koje se ikad spustilo neko političko biće. Ispod njegovog dupeta, tvrde geolozi, nalazi se još samo užarena magma Zemljine jezgre i u njoj podzemne garaže luksuznog stambeno-poslovnog centra 'Cvjetni trg'."
Izmijenjivali su se sljedećih godina oni "naraštaji studenata političkih znanosti diljem svijeta", izmijenjivali su se bogami i naraštaji studenata zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, vođa protesta Tomislav Tomašević postao je gradonačelnik Zagreba, a šef gradskog ogranka Davor Bernardić napredovao je do predsjednika SDP-a, pa na izborima 2020. - tko bi se tome nadao? - poveo stranku u najteži poraz u ovom stoljeću.
Onda je Fakultet političkih znanosti pred zagrebačke izbore organizirao sučeljavanje kandidata za zagrebačkog gradonačelnika, među kojima je, uz sadašnjeg gradonačelnika Tomislava Tomaševića, na čelu nekakve koalicije Zagreb United bio i nezavisni kandidat - Davor Bernardić. Onda je zbog nedovoljnog odaziva sučeljavanje otkazano i zamijenjeno studentskom tribinom sa četiri najbolje plasirana kandidata iz predizbornih anketa, među kojima uz Tomaševića ovaj put, avaj, nije bilo Bernardića. Onda se od četiri kandidata pozivu odazvao samo Tomašević, pa je zbog nedovoljnog odaziva tribina otkazana i zamijenjena razgovorom s gradonačelnikom. Onda je pred sam početak razgovora studenata s Tomislavom Tomaševićem na fakultet iznenada upao - Davor Bernardić.
Život se ponekad baš dobro zajebava. Umjesto, shvatili ste, da promijeni ime, uši i spol, šef SDP-a promijenio sam stranku, pa nanjušivši političku krv spremno pohitao ravno put FPZG-a.
- Uaaaa, dolje Tomaševićeva milicija, smrt samoupravnom socijalizmu! – prkosno je vikao drug Gospodin opkoljen prezirnim pogledima studenata što mu nisu dopirali niti do sljepoočnice, provjeravajući krajičkom oka snima li Nova TV i čekajući da ga Tomaševićevi zaštitari strpaju u maricu. - Dolje komunizam, dolje Sovjetski Savez, dolje Vlaški pakt!
- Varšavski - ispravio ga je jedan.
- Dolje Varšavski Savez!
Tako je neslavno završio pokušaj Davora Bernardića da se ugura među zagrebačkog gradonačelnika i upiše u žrtve boljševičke dikatature. A naraštaji studenata političkih znanosti gledat će bizaran prizor jednog tužnog političkog luzera kako se kiselo smiješka natopljen pljuvačkom, sjedeći u WC-u zagrebačke Gradske skupštine, službeno najdubljoj točki do koje se ikad spustilo neko političko biće.
Ispod njegovog dupeta, tvrde geolozi, nalazi se još samo užarena magma Zemljine jezgre i u njoj podzemne garaže luksuznog stambeno-poslovnog Centra Cvjetni trg.
