S klimom već ima dosta problema, u svijetu i kod nas. Negacionisti tvrde – kao naš fizičar Vladimir Paar – da klimatskih promjena nema, dok vodeći svjetski znanstvenici tvrde da su klimatske promjene itekako na djelu i da su nezaustavljive, osim ako se čovječanstvo ne osvijesti i ne poduzme efikasne mjere da zaustavi ovaj pogubni trend.
Kada bi Paara shvatili ozbiljno, onda bismo vjerojatno mogli povjerovati da su klimatske promjene dio opće zavjere protiv Hrvatske. I to samo jedne od zavjera protiv Hrvatske i njenih žitelja.
Slično je i s političkom klimom: negacionisti tvrde da se politička klima ne mijenja, da je ona konstantna i dobra, dok vodeći svjetski mediji i diplomati konstatiraju da je politička klima u Hrvatskoj loša i da se ona stalno pogoršava zbog revizije prošlosti i zbog učestalih napada na pripadnike manjina – na Srbe i Rome.
Stvar je, naravno, percepcije. Vodeće institucije i vodeći političari otklanjaju svaku konstataciju o pogoršanoj političkoj klimi u hrvatskom društvu, jer bi ih priznanje tog pogoršanja dovelo u poziciju da oni moraju odgovarati – pred javnim mnijenjem svoje zemlje i svjetskom javnosti.
A što je politička klima?
Za razliku od klimatskih promjena koje se mogu mjeriti i o kojoj govore fizički pokazatelji – iako negacionisti ni to ne priznaju – političku klimu je teže kvantificirati.
U teoriji komunikacije politička klima je ukupnost emotivnih raspoloženja članova jednog političkog društva u određeno vrijeme. Za razliku od javnog mnijenja koje je ukupnost mišljenja političkog tijela – građana i njihovih organizacija – o nekom pitanju koje tišti društvo i koje obuhvaća logičke zaključke javnosti koji se javno manifestiraju, politička klima je i emotivna reakcija javnosti.
Emotivne reakcije se manifestiraju u širokom rasponu: od pozitivnih reakcija koje izazivaju odobravanje, preko indiferentnih reakcija do negativnih reakcija javnosti. Negativne reakcije manifestiraju se kao nezadovoljstvo, nesigurnost, strah, što može dovesti i do akcije izazvane tim emotivnim reakcijama: prosvjeda, konflikta, agresije, i može imati dublje reperkusije na ”stanje duhova” u nekoj zemlji.
No i politička klima se može mjeriti ispitivanjem javnog mnijenja: u razvijenim demokratskim društvima to je uobičajena praksa vlada i medijskih aktera, dok u društvima nekonsolidirane demokracije, kao što je to Hrvatska, ocjena o političkoj klimi daje se paušalno, bez oslanjanja na ispitivanje stavova, mišljenja i emotivnih reakcija na politička zbivanja.
Ovakav uvod potreban je da se raščisti dilema o pogoršanju ili ne političke klime – mediji uglavnom registriraju emotivne reakcije javnosti i skloni su dati ocjenu o pogoršanju političke klime, dok vlastodršci, prirodno, negiraju svaku ocjenu o pogoršanju. Ali dok mediji pribjegavaju ispitivanju tih reakcija, pa makar i kroz on-line ankete, vlasti se toga klone.
Tako se kod nas već neko vrijeme govori o pogoršanoj klimi uslijed učestalih napada na pripadnike nacionalnih manjina, na Srbe i Rome.
Posljednji događaji, organizirano premlaćivanje srpskih državljana Hrvatske kod Knina, napadi veteranskih organizacija na Milorada Pupovca zbog toga što je reagirao na pogoršanje političke klime u Hrvatskoj, harangiranje protiv Srba u desničarskim medijima, pa čak i prijetnje smrću povjesničaru Hrvoju Klasiću koji je također svrstan, iako Hrvat, u četničke Srbe – sve to govori o tome da se ti nemili događaji doista događaju, ali Vlada i dalje tvrdi da su to pojedinačni slučajevi, a ne indikatori jednog trenda, u značajnoj mjeri pogromaškog, koji može rezultirati pravim pogromom i fizičkim likvidacijama.
To nam govori povijesno iskustvo Europe u prošlom, 20. stoljeću. Pojedinačne prijetnje, premlaćivanje Židova, fizički napadi na pojedince također su bili ”individualni ekscesi”, ali je ta kvantiteta brzo prešla u novu kvalitetu, baš zato jer su vlade – i liberalne Italije i Weimarske Njemačke – i dalje tvrdile da su to pojedinačni ekscesi, a ne simptomi jednog trenda koji je brzo prerastao u sistem.
Ono što se događa kod nas frapantno sliči na situaciju predfašističke Italije i Weimarske Njemačke u predvečerje naci-fašističkih pučeva i parlamentarnog osvajanja vlasti.
Veteranske organizacije su se okomile na Milorada Pupovca, anonimni skvadristi – fašistički batinaši – prijete povjesničaru Hrvoju Klasiću, Srbi se premlaćuju po provinciji, srpskim turistima se uništavaju automobili i sve su to zlodjela koja izazivaju nesigurnost i strah, ne samo kod manjinskog stanovništva u Hrvatskoj, već i kod većeg dijela ”mirnih građana”.
Nereagiranje, odnosno negacionizam Vlade i najviših jamaca funkcioniranja političkog sustava demokracije, kao što je to predsjednica Republike, i uz to odlučno odbijanje da je posrijedi bitno pogoršanje političke klime, koja može generirati isto tako odlučni skok u kvaliteti progona i dovesti do rascjepa u društvu (politolozi nazivaju to cleavage) i nepovratne polarizacije društva, što je prvi korak i za jedan novi, itekako mogući građanski rat – to je obilježje današnje političke situacije u zemlji.
Zato Vlada mora, ukoliko ne želi i sama posijati i zalijevati sjeme građanskog rata u Hrvatskoj, ustati u obranu baš Milorada Pupovca, koji nije samo politički lider Srba u Hrvatskoj, već i afirmirani sociolingvist u svijetu, na kojega bi Hrvatska morala itekako biti ponosna i slušati s pažnjom što to on ima reći.
Slično vrijedi i za povjesničara Klasića, u čiju obranu moraju stati sve sveučilišne strukture i braniti njegovo pravo na slobodno obavljanje svoje profesije daleko od skvadrističke intimidacije i prijetnji smrću.
Hrvatska ima danas, baš među nacionalnim manjinama, osim Milorada Pupovca i još jednog u svijetu afirmiranog znanstvenika i političara, a to je Furio Radin, socijalni psiholog poznat po mnogim važnim istraživanjima kod nas i u Italiji.
Umjesto da Pupovca šikaniraju, vladini dužnosnici bi morali od njega učiti, a svaka bi Vlada, u demokratskom društvu, takve svoje građane koji su ponosni na ”svoju domovinu i na svoj rod” (Teslina formula!) morala ne samo slušati, već i povjeriti im odgovorne vladine resore, što bi pridonijelo i ugledu te vlade u svijetu.
U međuvremenu, ako Vlada ne okrene svoj kurs za 180 stupnjeva, politička klima će se i dalje pogoršavati u zemlji, a stanovnici, hrvatski građani, sve će više osjećati nelagodu, nesigurnost i strah.
Dakle, Vlada je pred raskrižjem, odnosno račvanjem – hoće li popustiti nacionalističkim skvadristima ili će postupiti europski, kako se svi u Vladi kunu u svoju privrženost europskim principima.
Jer europski principi su baš ti – ne samo zakonskim formulama hiniti zaštitu manjina, već zaštititi pripadnike manjina – bez ”ako” i ”ali”.
autograf
Kada bi Paara shvatili ozbiljno, onda bismo vjerojatno mogli povjerovati da su klimatske promjene dio opće zavjere protiv Hrvatske. I to samo jedne od zavjera protiv Hrvatske i njenih žitelja.
Slično je i s političkom klimom: negacionisti tvrde da se politička klima ne mijenja, da je ona konstantna i dobra, dok vodeći svjetski mediji i diplomati konstatiraju da je politička klima u Hrvatskoj loša i da se ona stalno pogoršava zbog revizije prošlosti i zbog učestalih napada na pripadnike manjina – na Srbe i Rome.
S klimom već ima dosta problema, u svijetu i kod nas: negacionisti tvrde – kao naš fizičar Vladimir Paar – da klimatskih promjena nema, dok vodeći svjetski znanstvenici tvrde da su klimatske promjene itekako na djelu i da su nezaustavljive, osim ako se čovječanstvo ne osvijesti i ne poduzme efikasne mjere da zaustavi ovaj pogubni trend
Stvar je, naravno, percepcije. Vodeće institucije i vodeći političari otklanjaju svaku konstataciju o pogoršanoj političkoj klimi u hrvatskom društvu, jer bi ih priznanje tog pogoršanja dovelo u poziciju da oni moraju odgovarati – pred javnim mnijenjem svoje zemlje i svjetskom javnosti.
A što je politička klima?
Za razliku od klimatskih promjena koje se mogu mjeriti i o kojoj govore fizički pokazatelji – iako negacionisti ni to ne priznaju – političku klimu je teže kvantificirati.
U teoriji komunikacije politička klima je ukupnost emotivnih raspoloženja članova jednog političkog društva u određeno vrijeme. Za razliku od javnog mnijenja koje je ukupnost mišljenja političkog tijela – građana i njihovih organizacija – o nekom pitanju koje tišti društvo i koje obuhvaća logičke zaključke javnosti koji se javno manifestiraju, politička klima je i emotivna reakcija javnosti.
Emotivne reakcije se manifestiraju u širokom rasponu: od pozitivnih reakcija koje izazivaju odobravanje, preko indiferentnih reakcija do negativnih reakcija javnosti. Negativne reakcije manifestiraju se kao nezadovoljstvo, nesigurnost, strah, što može dovesti i do akcije izazvane tim emotivnim reakcijama: prosvjeda, konflikta, agresije, i može imati dublje reperkusije na ”stanje duhova” u nekoj zemlji.
No i politička klima se može mjeriti ispitivanjem javnog mnijenja: u razvijenim demokratskim društvima to je uobičajena praksa vlada i medijskih aktera, dok u društvima nekonsolidirane demokracije, kao što je to Hrvatska, ocjena o političkoj klimi daje se paušalno, bez oslanjanja na ispitivanje stavova, mišljenja i emotivnih reakcija na politička zbivanja.
Ovakav uvod potreban je da se raščisti dilema o pogoršanju ili ne političke klime – mediji uglavnom registriraju emotivne reakcije javnosti i skloni su dati ocjenu o pogoršanju političke klime, dok vlastodršci, prirodno, negiraju svaku ocjenu o pogoršanju. Ali dok mediji pribjegavaju ispitivanju tih reakcija, pa makar i kroz on-line ankete, vlasti se toga klone.
Slično je i s političkom klimom: negacionisti tvrde da se politička klima ne mijenja, da je ona konstantna i dobra, dok vodeći svjetski mediji i diplomati konstatiraju da je politička klima u Hrvatskoj loša i da se ona stalno pogoršava zbog revizije prošlosti i zbog učestalih napada na pripadnike manjina – na Srbe i Rome
Tako se kod nas već neko vrijeme govori o pogoršanoj klimi uslijed učestalih napada na pripadnike nacionalnih manjina, na Srbe i Rome.
Posljednji događaji, organizirano premlaćivanje srpskih državljana Hrvatske kod Knina, napadi veteranskih organizacija na Milorada Pupovca zbog toga što je reagirao na pogoršanje političke klime u Hrvatskoj, harangiranje protiv Srba u desničarskim medijima, pa čak i prijetnje smrću povjesničaru Hrvoju Klasiću koji je također svrstan, iako Hrvat, u četničke Srbe – sve to govori o tome da se ti nemili događaji doista događaju, ali Vlada i dalje tvrdi da su to pojedinačni slučajevi, a ne indikatori jednog trenda, u značajnoj mjeri pogromaškog, koji može rezultirati pravim pogromom i fizičkim likvidacijama.
To nam govori povijesno iskustvo Europe u prošlom, 20. stoljeću. Pojedinačne prijetnje, premlaćivanje Židova, fizički napadi na pojedince također su bili ”individualni ekscesi”, ali je ta kvantiteta brzo prešla u novu kvalitetu, baš zato jer su vlade – i liberalne Italije i Weimarske Njemačke – i dalje tvrdile da su to pojedinačni ekscesi, a ne simptomi jednog trenda koji je brzo prerastao u sistem.
Ono što se događa kod nas frapantno sliči na situaciju predfašističke Italije i Weimarske Njemačke u predvečerje naci-fašističkih pučeva i parlamentarnog osvajanja vlasti.
Veteranske organizacije su se okomile na Milorada Pupovca, anonimni skvadristi – fašistički batinaši – prijete povjesničaru Hrvoju Klasiću, Srbi se premlaćuju po provinciji, srpskim turistima se uništavaju automobili i sve su to zlodjela koja izazivaju nesigurnost i strah, ne samo kod manjinskog stanovništva u Hrvatskoj, već i kod većeg dijela ”mirnih građana”.
Nereagiranje, odnosno negacionizam Vlade i najviših jamaca funkcioniranja političkog sustava demokracije, kao što je to predsjednica Republike, i uz to odlučno odbijanje da je posrijedi bitno pogoršanje političke klime, koja može generirati isto tako odlučni skok u kvaliteti progona i dovesti do rascjepa u društvu (politolozi nazivaju to cleavage) i nepovratne polarizacije društva, što je prvi korak i za jedan novi, itekako mogući građanski rat – to je obilježje današnje političke situacije u zemlji.
Zato Vlada mora, ukoliko ne želi i sama posijati i zalijevati sjeme građanskog rata u Hrvatskoj, ustati u obranu baš Milorada Pupovca, koji nije samo politički lider Srba u Hrvatskoj, već i afirmirani sociolingvist u svijetu, na kojega bi Hrvatska morala itekako biti ponosna i slušati s pažnjom što to on ima reći.
Slično vrijedi i za povjesničara Klasića, u čiju obranu moraju stati sve sveučilišne strukture i braniti njegovo pravo na slobodno obavljanje svoje profesije daleko od skvadrističke intimidacije i prijetnji smrću.
Umjesto da Pupovca šikaniraju, vladini dužnosnici bi morali od njega učiti, a svaka bi vlada, u demokratskom društvu, takve svoje građane koji su ponosni na ”svoju domovinu i na svoj rod” (Teslina formula!) morala ne samo slušati, već i povjeriti im odgovorne vladine resore, što bi pridonijelo i ugledu te vlade u svijetu
Hrvatska ima danas, baš među nacionalnim manjinama, osim Milorada Pupovca i još jednog u svijetu afirmiranog znanstvenika i političara, a to je Furio Radin, socijalni psiholog poznat po mnogim važnim istraživanjima kod nas i u Italiji.
Umjesto da Pupovca šikaniraju, vladini dužnosnici bi morali od njega učiti, a svaka bi Vlada, u demokratskom društvu, takve svoje građane koji su ponosni na ”svoju domovinu i na svoj rod” (Teslina formula!) morala ne samo slušati, već i povjeriti im odgovorne vladine resore, što bi pridonijelo i ugledu te vlade u svijetu.
U međuvremenu, ako Vlada ne okrene svoj kurs za 180 stupnjeva, politička klima će se i dalje pogoršavati u zemlji, a stanovnici, hrvatski građani, sve će više osjećati nelagodu, nesigurnost i strah.
Dakle, Vlada je pred raskrižjem, odnosno račvanjem – hoće li popustiti nacionalističkim skvadristima ili će postupiti europski, kako se svi u Vladi kunu u svoju privrženost europskim principima.
Jer europski principi su baš ti – ne samo zakonskim formulama hiniti zaštitu manjina, već zaštititi pripadnike manjina – bez ”ako” i ”ali”.
autograf
