Prva asocijacija kada ugledam nabujalu Savu po čijoj mirnoj površini plove nakupine otkinutog granja, debla, šiblje, panjevi – roman je Lajosa Zilahyja Voda nešto nosi. Roman sam pročitao u trećem razredu Gimnazije gotovo istovremeno s još jednim Zilahyjevim romanom koji se zvao Samrtno proljeće. Naslov romana prepunog ljubavne strasti, zapravo uzvik, izravno povezujem sa Savom. A jesen je doba kada Sava nosi nešto. I čovjek se zapita koliko će još jeseni provesti na obali Save, gledajući je kako nosi ono što je otrgla sa svojih obala, koliko mu je još preostalo dok ga ne natjeraju da pije vodu iz rijeke Lete.
Pogled s keja, nakon što sam platio račune bez provizije u Gradskoj blagajni, ne može ne uočiti plutajuće crne mrlje u vodi koja se tiho valja koritom usječenim u panonsko blato, između obala koje povezuje samo most u daljini. Dok Sava nosi nešto, tok života rijeke povezan je s tokom smrti drveta kao što je tok tvog življenja povezan s tokom mrtvih uspomena.
