Što napraviti?
Sve se više susrećem s tim pitanjem, mnogi osjećaju da nešto treba napraviti, tvrde da ne znaju kako reagirati, što raditi. Sve je veća prijetnja rastuća netolerancija, (neo)fašizam, urušavanje demokratskih standarda diljem svijeta, a i kod nas, kako god nazivali gledanje na "druge" i "drugačije" kao prijetnju, obećavanje slobode ljudima "u svoja četiri zida, ali ne i na ulici", izjave ugroženosti od manjina, slabih, diskriminiranih, potplaćenih itd.
Što napraviti? Što god (ne)napravili oslikavat će tko ste vi, po načinu djelovanja, intenzitetu, trajanju, primjerenosti, svemu.
Od XVII stoljeća je znana Mislim, dakle jesam. Živimo u digitalno doba kada smo uvezani, umreženi, nemamo izgovora da nismo znali, došli smo do - Djelujem dakle jesam.
Određuje nas naša akcija, ono što radimo, a to uključuje ono što mislimo, kažemo. No djelovanje je ono što se računa.
A djelovanja baš i nema ili nam se tako čini. Zgražanja, iščuđavanja, fejsbučenja, širenja dobrih, loših, svakakvih vijesti, izreka, izjava, svega, svi "trgujemo" informacijama koje nas preplavljuju, nije to nužno ni loše, ali … gdje je djelovanje? Ili nas svo to preinformiranje zaglušuje, zasićuje, pa onda jeste loše? I sam upadam u zamku pretjeranog promišljanja, zato se vraćam na (smjernice za) akciju.
Što mogu napraviti? Puno toga.
Ima li to smisla? Djelovanje uvijek ima smisla, također ima smisla i odbiti sudjelovati.
Ima li to učinka? Ima. Zato djelovanje nije nikada bezopasno, zato jesmo uhvaćeni u šumi šumova koji nas sprečavaju da jasno mislimo, još jasnije djelujemo: sveprisutne, sad već ciljane, reklame, lažni celebrityji, besmisleni politički sukobi, PR na n-tu potenciju, shopping, bjegovi razni od stvarnosti, cigarete, alkohol, tablete, TV, kocka, klađenje, ovisnosti kao bijeg od sebe sama.
Kako djelovanje jedne, obične, osobe može biti vrijedno, čak opasno? Nema "obične" osobe, to je izmišljotina da nas uvjeri kako smo nemoćni, ništa posebno, znači nismo ni vrijedni, dobro da nam dozvoljavaju da živimo, neki “oni". Samo pitanje je zamka. Dokle god sumnjamo da naš čin, iskorak, iskazan stav, ima smisla, velika je šansa da nećemo ništa napraviti.
Krenimo redom.
NULA
Osjećate frustraciju zbog vlastite apatije? Napravite nešto, bilo što. Npr. trčite pola sata ili brzo hodajte jedan sat, odite u šumu grliti stabla, spremite podrum ili tavan. Svaka akcija je plodno tlo za kvalitetnu akciju. Gledanje TV-a nije akcija, niti kuknjava na telefonu i slično.
JEDAN
Razmislite o bar dvije druge osobe s kojima biste podijelili svoju muku, dogovorite termin. Probajte s pitanjima: Kako se osjećam? Zbog čega se tako osjećam? Zašto sam na ovom sastanku? Što bih htjela da bude njegov (naš) rezultat? Što možemo napraviti da nam sljedeći sastanak bude bolji?
Povezivanje s drugim ljudima je odličan početak. Ne zaboravite da je već ovaj vaš sastanak – akcija. Svaka “prava" akcija zahtjeva pripremu, ovo je priprema.
DVA
Ovo je možda i jedan, no redoslijed nije bitan. Kako to? Ne vjerujem u recepte drugim ljudima, što i kako, a pogotovo zašto da nešto rade. To je vaša odluka. Ovo su neke smjernice, više ili manje korisne, poticaj za početak. Uskoro vam neće trebati, no možda pomognu da se pokrenete. Zapitajte se: Koji je moj dobitak ? Ovo je možda najvažnije, a najzanemarivanije pitanje. Zašto želite "nešto" učiniti? Budite iskreni, to je nužno, treba li vam angažman na stvarima koje vas (duboko) uznemiravaju ili vam treba izgovor da ništa ne napravite. Što ću dobiti? Dobitaka ima raznih, no krenite sami u zahtjevnu vježbu njihovih prepoznavanja. Ja vam mogu reći – postat ćete bolja osoba, to je neminovno, a sad zapišite dvadesetak konkretnih dobitaka koje možete zamisliti. Ovo je također akcija te naravno da zahtjeva trud i da nije ni lako, no kada lista bude gotova, već imate jedan vidljiv rezultat.
TRI
Smanjite maksimalno očekivanja od sebe. Još i još, pa još. Problemi koji vas tište mogu biti zaista veliki: kriza Uljanika, migracije, postupci policije prema migrantima, rast desnog ekstremizma u nizu zemalja, klimatske promjene. Zaboravite na te termine, odmaknite ih u stranu, ništa dobroga za vaš angažman neće donijeti. Iskreno, napravili vi ništa, nešto ili svašta, svaki od navedenih problema to neće ni osjetiti. No to je odlična vijest, rasterećujuća, daje vam slobodu djelovanja. I pojašnjava ono što smo već spomenuli – radite zbog sebe, ne zbog drugih. Vi se osjećate bolje jer niste samo pasivan konzument loših vijesti. Dakle, uzmimo da krećete od nule, Tako je lakše. Svaki nam je mali korak važan. Nakon godine dana bit će ih mnogo, no sada ne mislimo na to. Važno je da shvatimo da se svaka nenasilna društvena promjena radi malim koracima. Koji nikad nisu mali, tako ih zovemo jer (još) nismo sposobni vidjeti njihovu pravu veličinu. I to je dobro, rasterećujuće.
ČETIRI
Smanjite očekivanja od drugih. Ako ste već uložili napor i priznali sebi da niste superheroj, znajte da isto to važi za druge. Nema superheroja. Oni su izmišljeni da nas odvuku od pomisli da se udružujemo jedni s drugima. Svi oni ljudi, pisci, aktivistkinje, vaši mogući idoli, daleko su od nadljudi, čak bi se moglo reći da su svjesniji od vas koliko su mali. Poniznost pomaže. Dešavat ćete se razočaranja u druge ljude, točnije u slike koje ste stvorili o njima. Ne očekujte puno, a ako nešto trebate od njih, budite uporni, ne grubi, ljubaznost pomaže, no ne odustajte.
Koliko sam puta čuo: "Javio sam se toj udruzi, nikad me nisu nazvali/ nisu mi odgovorili na e-mail/ niti na sastanku mi nisu znali reći kako da se uključim." Točno. Udruge rijetko imaju sposobnost okupljanja velikog broja ljudi, iz raznih razloga. Samo ime ukazuje na to da su se neki ljudi "udružili" da zajedno na nečemu rade. To je tako, zajednički rad traži znanja, vremena, strpljenja. Nažalost, toga zna faliti kada im/ nam se jave "novi ljudi". Prihvatite to. Nitko vas ne mrzi, ljudi naprosto ne znaju kako vas primjereno uključiti. Ubrzo ćete se i sami naći u toj situaciji, koja nije ni dobra niti korisna, no realna je. Također, veliki je korak već ako ste se odmakli od zahtijevanja da netko, pojedinac ili udruga, radi na problemu koji je vama važan. Ili na način koji vi smatrate primjerenim. To tako ne funkcionira, očekivanje ili krivljenje drugih što nešto ne rade ili ne rade dobro, ima smisla ako smo dio tima, izravno uključeni, inače ne. Govorimo o aktivizmu, ne o državnim institucijama, ne zaboravite.
PET
Radost. Pristup koji sadrži radost je važan. Veselje, uzbuđenje, pjesmu ili ples, neko dubinsko ispunjenje koje je ljepota po sebi, da, životna radost je nužna. Ne krećite u mijenjanje svijeta s gorčinom, a ako već morate, smanjujte ju svaki dan. Kakav to svijet kanite stvarati ako ste puni ogorčenosti? Ne onaj u kojem bih ja želio živjeti. A vi?
ŠEST
Bol. Nije ti život pjesma Havaja, kaže nam jedan sjajan dokumentarac. Bilo da vas boli nepravda, bilo da osjećate bol ljudi koji su izloženi nasilju, možda ste se prihvatili zadatka koji je pretežak, a ne vidite načina da izađete iz njega, bol će u ovom ili onom obliku biti oko vas. Radio sam u razrušenom, podijeljenom Pakracu od 1993 do 1997, bol je bila svuda oko mene. No to mi je možda i najsvjetliji period moga mirovnog rada.Naučili smo biti jedni s drugima, osjetiti bol , prihvatiti ju, ali joj ne dozvoliti da nas uništi. Počnite odmah učiti kako ćete se nositi s boli. Sada vidite smisao govorenja o malim koracima? Odlično. Slaže se pomalo mozaik. Rad na društvenoj promjeni je rad podržavanja, pomaganja vašim suradnicama, a NIJE rad pomaganja ljudima koje često zovemo žrtve. Ponekad, iznimno, jeste, tada je to humanitaran rad, no vaš društveni aktivizam nije pomaganje drugima. Odnos je uvijek obostran, to smo riješili još kod motivacije, radite zbog sebe, to se ne zove sebičnost već iskrenost. U situacijama kada imate izbora, radite iz vaše unutrašnje motivacije, iz onoga tko vi zapravo jeste, tada ste najviše vi, pravi vi. Zato to sve i radite, da budete u miru sa sobom.
Nenadano, potpuno van plana, taj vaš unutrašnji mir ne ostaje samo vaš, prelazi na druge, potpuno spontano. Djelovanje osobnim primjerom je to, najmoćniji način, daleko iznad projekata, programa, međunarodnih konferencija.
SEDAM
Učenje. Bilo kakvo djelovanje o kojem govorimo, stalno je učenje. Sadrži pripremu, osobnu, grupnu, stalnu razmjenu pitanja, dilema, uvida, savjeta, zatim refleksiju, evaluaciju. Što smo naučili iz ove, recimo, neuspješne akcije ? Ako nismo ništa ili ne vidimo bilo što vrijedno spomena, zvono je za uzbunu. Uvijek možemo nešto naučiti. Radeći radionice s tisućama ljudi u dvadeset pet godina mirovnog rada, redovito srećem ljude koji na početku neke edukacije izjave da su oni već bili na takvoj edukaciji i da znaju temu, metodu, potrebnu vještinu, sadržaj rečenoga, valjda sve. Naučio sam da je to ljudska reakcija, više ne reagiram na takve izjave, naučio sam cijeniti njihovo izlaganje grupi na samom početku rada, makar i kroz neku naoko "sigurnu" tvrdnju. Rad mirovni, antiratni, ljudskopravaški, ekološki, civilni, kakav god, stalno je učenje. Kada se počnete smatrati ekspertom ili počnete vjerovati drugima kada vas tako nazovu, stanite. I to je zvono za uzbunu.
Nastavak vodiča slijedi idući tjedan.
h-alter
