Američka golema vojna snaga je neupitna. Međutim, nisu svi niti u američkim vojnim i analitičkim krugovima sigurni u njezinu moć kada je u pitanju učinkovita mogućnost suprotstavljanja rastućoj vojnoj snazi glavnih američkih konkurenata – Rusije i Kine. Pa iako je američka nadmoć u konvencionalnoj vojnoj komponenti u odnosu na onu rusku nedvojbena, a na kinesku i u sferi strateškog nuklearnog naoružanja, razina te nadmoći nije ona koja bi i potpuno jamčila američku sigurnost u slučaju potencijalnih vojnih sukoba s tim zemljama za koja se nadamo da do njih nikada neće doći.


U spomenutom kontekstu preveli smo autorski tekst Williama Middendorfa iz američkog medija Daily Signal od 24. studenog, koji se analitički bavi spomenutom temom i koji polazi od teze kako budućnost Sjedinjenih Država ovisi o njihovoj sposobnosti odgovora na vojne izazove koji dolaze iz Kine, Rusije, a onda i od Sjeverne Koreje i Irana u ovom burnom 21.  stoljeću.


Why Our Military Is Only Marginally Able to Defend Our National Interests


Prema nedavno objavljenom  Indeksu vojne snage SAD-a iz 2021. godine, sačinjenog od strane Heritage Foundation (2021 Index of US. Military Strength), američka vojska tek je neznatno u stanju ispuniti zahtjeve obrane vitalnih američkih nacionalnih interesa. Indeks  je autoritativna i sveobuhvatna  procjena američke vojne moći, u radnim okružjima širom svijeta koja se odnosi na američke vitalne nacionalne interese i prijetnje koje joj dolaze od strane protivnika.


Mornarica je ocijenjena kao nedostatna zahtjevima („marginalna“) i ima tendenciju prema “slaboj” ocjeni, jer joj treba 400 brodova da zadovolji potražnju, a trenutačno ima flotu od 300 ostarjelih brodova i prenapregnuta brodogradilišta – neadekvatna za obranu nacionalnih interesa.


Marinski korpus također je dobio karakteristiku “marginalan” u Indeksu 2021. godine. Međutim, ta viša ocjena u odnosu na „lošu“ od koje nisu bili daleko, nije postignuta zbog velikih sistemskih poboljšanja, već zato što je indeks smanjio bodovne kriterije kako bi se objasnila nedavna odluka Marinskog korpusa za  fokusiranost svojih napora na Indo-pacifičku regiju.


Vojska dobiva ukupnu “marginalnu” ocjenu, ali „slabu“ po pitanju kapaciteta, jer može formirati samo 35 od 50 borbenih taktičkih grupa, nužnih za zaštitu američkih interesa.


Ocjena sposobnosti zrakoplovstva ocijenjena je marginalnom zbog nedostatka pilota koji bi stvorili količinu i kvalitetu  zračnih snaga potrebne za ispunjavanje ratnih zahtjeva. Uobičajena mudrost nalaže da bi piloti lovci trebali imati prosječno tri ili više naleta tjedno i 200 sati leta godišnje kako bi razvili skup vještina potrebnih za preživljavanje u borbi. Čak i uz znatno poboljšane razine održavanja, popune i iskustva, prosječni mjesečni naleti i sati leta nisu dosegli te pragove.


Od uvodnog indeksa vojne snage SAD-a za 2015. godinu, Heritage Foundation dokumentirao je niz nedostataka u američkoj vojnoj snazi, od kojih su samo neki ispravljeni dodatnim financijskim sredstvima koje pruža  trenutna administracija.


Indeks 2021. jasno pokazuje da je američka vojna moć nedovoljna za obranu američkih interesa i partnera u sukobu koji uključuje više frontova širom svijeta.


Umirovljeni general-potpukovnik Thomas Spoehr, direktor Centra za nacionalnu obranu Heritage-a i umirovljeni potpukovnik Dakota Wood, viši znanstveni novak iz Heritage-a, dali su sljedeću izjavu u svjetlu nalaza indeksa 2021:


„Iako su naši protivnici protekla dva desetljeća ulagali u svoje snage i iskorištavali tehnologije koje su brzo napredovale, Amerika je bila prisiljena birati između smanjenja spremnosti za buduću krizu i ulaganja u modernizaciju naših vojnih snaga. Mi više ne možemo raditi izbor između jedne ili druge varijante. Moramo raditi i jedno i drugo.“


Kina nastavlja modernizaciju i širenje svoga prostora u sferi kibernetike i umjetne inteligencije. Kineski brodograditelji proizveli su više od 100 ratnih brodova u posljednjem desetljeću, što je brzina gradnje koja je lako nadmašila američku mornaricu. Napori Pekinga za pomorskom modernizacijom obuhvaćaj širok spektar programa za nabavu platformi i oružja, uključujući protubrodske balističke rakete, protubrodske krstareće rakete, podmornice, brodove, zrakoplove i bespilotne letjelice.


Rusija je prekršila granice njoj susjednih država i proširuje svoj nuklearni arsenal i podmorničku flotu. Ona i dalje daje prioritet obnovi vojske i financiranju vojnih operacija u inozemstvu. Osim špijunaže i informacijskog rata, Rusija koristi i svoje energetske mogućnosti u Europi, a također želi i „zabiti klin“ u odnosima unutar NATO  saveza. Rusija je riješila sporna pitanja s Kinom, i sada dvije države s aktivnim razvojem pomorske flote provode zajedničke vojne vježbe u Baltičkom moru.


Sjeverna Koreja: Međunarodna zajednica dugo je pokušavala i nije uspjela ublažiti sjevernokorejsko ponašanje, želeći ostvariti političku i ekonomsku reformu u toj zemlji nudeći ustupke Pjongjangu. Sjeverna Koreja svojim aktivnim i rastućim balističkim raketnim sposobnostima predstavlja prijetnju Sjedinjenim Državama, a povećava i ukupnu prijetnju za rat u Aziji.


Iran predstavlja daleko najvažniji sigurnosni izazov za Sjedinjene Države, njihove saveznike i njihove interese na širem Bliskom Istoku. Otvoreno neprijateljstvo Teherana prema Sjedinjenim Državama i Izraelu te njegovo sponzorstvo terorističkih skupina poput Hezbollaha predstavljaju najveću prijetnju američkim građanima u zemlji i inozemstvu.


Iran ostaje glavna prijetnja Saudijskoj Arabiji i ostalim članicama Zaljevskog vijeća za suradnju (Gulf Cooperation Council),  uključujući Bahrein, Oman, Katar i Ujedinjene Arapske Emirate. On također prijeti zatvaranjem Hormuškog tjesnaca, važne arterije kroz koju prolazi većina zaljevske nafte u Aziju i Europu.


Teheran se može pohvaliti arsenalom raketa iranske proizvodnje, temeljenih na ruskom i kineskom dizajnu, i one predstavljaju značajnu prijetnju naftnim tankerima  ali i ratnim brodovima.


Prema svemu sudeći, Bidenova administracija stavljat će naglasak na socijalne programe a ne na  obrambene troškove, i zato najveću zabrinutost može izazvati usporavanje ili ukidanje programa za povećanje podmorničke flote mornarice, što predstavlja nužni uvjet  za suprotstavljanje postojećim ugrozama, ali i za realizaciju glavnih strategija u sferi nacionalne sigurnosti.


Nedavno su bila odobrena sredstva od cca 9 milijardi dolara za izgradnju prvih dviju podmornica klase „Columbia“ naoružanih  balističkim raketama. Trenutni planovi predviđaju i da tih 12 novih podmornica zamijeni 16 podmornica klase „Ohio“, od kojih su neke već znatno nadvisile planirani vijek eksploatacije.


Podmornice klase „Columbia“, koje čine 70% potencijala za nuklearni protuudar SAD-a, bit će i puno tiše i elektronički modernije u odnosu na one iz klase „Ohio“. No u Kongresu su se već čuli prijedlozi da se nova klasa podmornica smanji na njih svega šest do osam. Svako smanjenje bilo bi pogreška s potencijalno katastrofalnim posljedicama.


Što se tiče brzih napadačkih podmornica, sada ih postoji 40 starijega tipa „Los Angeles“ i novijih klase „Virginia“, što je puno manje od potrebnog broja. Dokazana je potreba za njih najmanje 60, a procjene su, da bi ih za ključne misije bilo potrebno najmanje 100.


Kako se podmornice klase „Los Angeles“ povlače, a neke od njih su već daleko izvan planiranog životnog vijeka, na njihovo mjesto dolaze podmornice klase „Virginia“ čija je dinamika izgradnje dvije godišnje. U slučaju smanjenja postojećih planova  i prijelaza na jednu podmornicu godišnje uštedjelo bi se oko 3 milijarde dolara, ali to bi bila ozbiljna greška.


Trenutačno su američki nosači zrakoplova primorani ploviti u razmaku od 2000 kilometara (1200 milja) od kineskih obala, što je rezultat kombinacije dvaju razloga: kratkog dometa mornaričkog zrakoplovstva na njima, i velikim dometom kineskih  protubrodskih raketa. Zato su američke napadačke podmornice jedini praktični način za stvaranje ugroza ciljevima na kontinentalnom dijelu Kine. Ali trenutačno su za to sposobne svega dvije do tri podmornice.


Druge podmornice nužne su za praćenje ruskih (ICBM) podmornica tj. onih naoružanih interkontinentalnim balističkim raketama, za izvršenje misija u regiji Bliski istok, kao i za pratnju udarnih grupa nosača zrakoplova.


“Nadamo se kako će ovaj izvještaj o američkim oružanim snagama pomoći utjecajnim političarima postati bolje informiranima, kao i pomoći građanima zemlje da njihovi izabrani predstavnici spoznaju svoju odgovornost za pružanje adekvatnih količina sredstava nužnih za zaštitu naše zemlje“, naglasila je predsjednica fonda Heritage Kay C. James, objavljujući izvještaj.


Također je i dodala slijedeće: „Svi možemo igrati svoju ulogu u osiguravanju da američka temeljna obećanja o miru, prosperitetu i slobodi budu ispunjena – kako za ovu generaciju tako i za generacije Amerikanaca koje tek dolaze“.


Zaključak


U svezi svega ovdje navedenoga slobodni smo iznijeti svoje mišljenje: golema sredstva, ovdje nabrojana za troškove obrane SAD-a, megalomanska su i ofanzivnog a ne obrambenog karaktera, osim u slučaju da Washington Sjedinjene Države namjerava braniti na nekim dalekim bojišnicama, između ostaloga i u blizini nacionalnih teritorija njihovih globalnih suparnika – što je, očito, i namjera. Također pretpostavljamo kako iz ovog Izvješća proizlazi strah onih američkih političkih i vojnih silnica koje stoje iza spomenute strategije za njezinu budućnost nakon dolaska na vlast Bidenove administracije. Zato ovo Izvješće ima i zadaću, usmjerenu, da do nikakvih promjena u tom smislu niti ne dođe, ili, ako već i dođe, da one budu što manje.


Ovakva koncepcija razvoja oružanih snaga SAD-a nije ništa drugo nego poticaj i motivacija američkim suparnicima za novu veliku utrku u naoružanju. Međutim, sada, za razliku od vremena hladnog rata iz druge polovice XX. stoljeća, teško je vjerovati da će u njoj doći do iscrpljivanja protivnika, prije svega Kine, s obzirom na to da je fokus usmjeren na nove tipove oružja, puno preciznije i puno razornije moći od dosadašnjeg – „tradicionalnog“, što smanjuje nužnost masovne proizvodnje novih sustava tj. pojeftinjuje ih. Možda Washington računa na tehnološku superiornost, ali i ona je u sferi vojne tehnologije već vrlo upitna, o čemu svjedoče i posve novi tipovi naoružanja američkih globalnih suparnika. Osim toga, vremena za masivne, dugoročne i skupe ratne pripreme sve je manje. Svi globalni igrači već projiciraju svoju snagu diljem svijeta u zonama koje smatraju svojim nacionalnim interesima. U takvim uvjetima računati na nova vojna sredstva koja će biti na raspolaganju za 10 ili više godina nema preveliki značaj.


Naše je mišljenje da su SAD, ovakve kakve već jesu sa svojim golemim i suvremenim vojnim potencijalom, i više nego sigurne od bilo čijih napada ili ratnih avantura, a da se golema financijska sredstva mogu (bez ikakvog populizma ili demagogije s naše strane) koristiti za druge stvari – puno potrebnije običnim ljudima (to isto vrijedi i za suprotne strane). Ali izbor je, kao i uvijek, samo na SAD-u i one na njega imaju pravo, kao što imaju prvo i na posljedice svoga odabira