Front u Donbasu se raspao”, izjavio je general bojnik ukrajinskih oružanih snaga Dmitro Marčenko, čije je riječi u utorak objavio tamošnji medij Strana.
“Svi znamo, neću otkriti vojnu tajnu ako kažem da je naš front propao, orci su već ušli u Selidovo, i mislim da će ga u bliskoj budućnosti opkoliti i zauzeti u cijelosti, što će im dati taktički izlaz u Pokrovsk. To je jako loše za nas,” – rekao je visoki ukrajinski vojni dužnosnik, navodeći tri razloga za ovakvo stanje. Nedostaje streljiva, oružja i pojačanja! Ljudi su jako iscrpljeni – otužno rezimira general.
Ovo je, bar koliko ja uspijevam pratiti stanje vezano uz ukrajinski rat, prvi put da je jedan aktivni, visoki časnik ukrajinske vojske izrekao nešto slično i dramatično. Naravno, ukrajinski general razloga za rezignaciju razvojem stanja na bojišnicama itekako ima.
Nekoliko opcija
Samo tijekom prošlog vikenda ruska vojska je zauzela dva važna grada u Donjeckoj oblasti – Selidovo i Gornjak. Iako to Kijev još nije službeno priopćio, mnogi ruski, ukrajinski i zapadni izvori o tome već pišu kao o svršenom činu – navodi danas spomenuti ukrajinski medij.
Oba naselja približavaju Ruse ključnom cilju njihovih operacija na tom području – zaobići sa zapada grad Kurahovo, najvažnije središte obrane ukrajinskih oružanih snaga, koje drže bojišnicu jugozapadno od Donjecka.
Ovdje ću dodati kako bi gubitak Kurahova i istoimenog akumulacijskog jezera širom otvorilo vrata za ruski nastup prema ključnom strateškom prometnom i logističkom čvorištu, ali i važnom industrijskom gradu Pokrovsku. Stanje se dodatno dramatično pogoršava i nakon skorog potpunog gubitka Selidova (jučer je rusko ministarstvo obrane objavilo da su ruske snage već zauzele gradsko središte, skinule ukrajinske i izvjesile ruske državne stjegove) čime se dodatno otvara prostor za napredovanje ruske vojske prema naselju zvučnog imena Carigrad, smještenom na važnom prometnom čvorištu tj. cesti koja vodi od Kurahova do preostalog dijela Zaporoške regije koja nije pod nadzorom Rusije.
Zauzimanje Selidova otvara mogućnost Rusima za udar na zapad do granice s regijom Dnjepropetrovsk (što je 35 kilometara zračne linije). Istodobno, zaobilazeći velike gradove poput Pokrovska i Pavlograda s juga.
„Ako povučete ravnu crtu od Selidova do rijeke Dnjepar, tada tamo neće biti niti jednog velikog grada. I ne zna se ima li ondje uopće ozbiljnih utvrda. Ovo je spoj regija Dnjepropetrovsk i Zaporožje, a ova linija se približava rijeci Dnjepar sjeverno od Zaporižja i južno od grada Dnjipra (otprilike na pola puta između njih),” – navodi Strana.
Rusi već nadziru 70 posto regije Zaporožje
Rusi su, podsjećam, još u prvoj fazi svoje invazije osvojili oko 70 posto ukrajinske ključne žitorodne regije Zaporožje, a sada bi ugroženo moglo postati i njeno administrativno središte – veliki grad Zaporižje (oko 750 000 stanovnika prema popisu iz 2017.g., dakle, slično našem Zagrebu), smješten na istočnoj obali Dnjepra. Naravno, pod uvjetom da se ruske snage nakon čišćenja južnog teritorija tzv. Donjecke Narodne Republike (DNR) odluče za daljnju ofenzivu na zapad – zapravo u srce Ukrajine.
To bi za Ukrajinu bilo kudikamo opasnije od bilo kakvih operacija ruskog vojnog čišćenja preostalog dijela regije Donbas koja je ionako za Kijev de facto izgubljena i što svi znaju ali se o tome nerado govori. Štoviše, predsjednik Volodimir Zelenski jučer je opet izjavio kako nikakve trgovine s ukrajinskim teritorijem neće biti i da je i Donbas sastavni dio Ukrajine kao i svi ostali i da će to uvijek biti. Sve to pomalo (bolje reći sve više) u Kijevu postaje šizofreno, s obzirom kako je još nedavno i Zelenski osobno, u intervjuima zapadnim medijima tijekom svojih posjeta ključnim prijestolnicama govorio kako će se možda ipak trebati uzeti u obzir i mogućnost privremenog gubitka okupiranih dijelova zemlje zbog nužnosti mirovnih pregovora.
Politička, a ne vojna odluka Moskve o tome kud će dalje ruska vojska
Gubitak dvaju preostalih najvećih gradova na sjeveru DNR-a – Kramatorska i Slovjanska, po Kijev niti izbila ne bi bila tako važna kao gubitak Zaporižja i(li) Dnjipra.
Ali scenarij u kojem će se smjeru dalje kretati ruska vojska puno će prije ovisiti o političkoj odluci Moskve, nego onoj od njenog Glavnog stožera koji planira operacije – s obzirom kako bi ruski napad na grad Zaporižje predstavljao potpuno novu dimenziju cjelokupnog rata.
Zato za sada nećemo ići tako daleko, iako se po udaljenosti od crte bojišnice, ali i općim stanjem ukrajinske vojske na frontu navedeni scenarij dalekim uopće ne čini.
Profitira Mariupolj
Ovladavanjem čitavog južnog prostora DNR-a i tamošnjom snažnom industrijskom zonom temeljenom na golemim zalihama ugljena, uključujući i spomenuti Pokrovsk i njegove ugljenom bogate rudnike (koji trenutačno predstavljaju jedini izvor tog energenta za ukrajinsku tešku industriju tj. proizvodnju čelika) Rusi stvaraju nužne preduvjete za obnovu te iste industrije u najvećem lučkom gradu na Azovskom moru – Mariupolju. On je prije rata bio i najveće ukrajinsko središte za proizvodnju čelika i njegov izvoz (čuvena, golema – u Europi najveća čeličana Azovstalj, poznata po teškim borbama ukrajinskih snaga u njoj snažno zabarikadiranih, s ruskim postrojbama koje su grad osvojile nakon tromjesečnih borbi, početkom svibnja 2022. godine).
Istodobno, sada se prema Kurahovu s juga (iz zone nedavno osvojenog također strateški smještenog grada Vuhledara (rus. Ugljedar) probija i druga skupina ruskih snaga, koja je tijekom vikenda izvršila brzi proboj od čak 7 kilometara u obranu ukrajinskih snaga, učvrstivši se u području Šahterovskoe i Novoukrajinka. Time su ruske trupe ozbiljno napredovale u provedbi svog plana zaokruživanja i blokiranja cijele skupine ukrajinskih oružanih snaga jugozapadno od Donjecka oko Kurahova – navodi Strana.
Kao što je već gore navedeno, napredovanje Rusa prema Zaporožju i Dnjepru (na njima se temelji logistika cijele Južne fronte ukrajinske vojske, a preko njih vodi put na desnu obalu Dnjepra) je krajnje opasno za Ukrajinu. Naravno, za tako nešto Rusija bi morala koncentrirati puno veće snage nego što je to sada slučaj, a vrlo vjerojatno provesti i mobilizaciju, što nakon one prve, u ljeto 2022. godine (rezultirala je i bijegom desetaka tisuća ruskih mladića u susjednu Gruziju, Finsku ili Kazahstan – Moskva ne želi, jer ionako osjeća nedostatak radne snage u industrijskom sektoru što je Putin priznao i u svom jučerašnjem govoru o stanju ruskog gospodarstva. A ono je njemu sada najvažnije, jer već dugo djeluje u uvjetima povijesno neviđenih zapadnih sankcija koje sigurno neće još dugo završiti ili barem biti ublažene.
Prosudba
Bez obzira što Ukrajina ima i puno veće probleme s mobilizacijom (koja se sve češće provodi i primjenom grube sile po ulicama ukrajinskih gradova) od Rusije koja ipak uspijeva vršiti potrebnu popunu i rotaciju kroz priljev dragovoljaca i potpisivanjem ugovora o služenju u OS, pretpostavljam da će ruski Glavni stožer ipak radije nastaviti s čišćenjem Donbasa. Tu se on sada osjeća puno komotnije i s puno manje rizika po sebe s obzirom na potpunu inicijativu koju ruska vojska u toj regiji ima već mjesecima.
Kao što sam ranije rekao u jednoj od svojih analiza na ovu temu, uopće ne isključujem kako nakon ovladavanja preostalim dijelovima teritorija koje je Moskva i službeno anektirala početkom listopada 2022. godine (četiri ukrajinske jugoistočne regije: Luhansk, Donjeck, Zaporožje i Herson), iako, lukavo, u usvojenim ustavnim promjenama nikada nije odredila njihove konačne zapadne granice vjerojatno imajući u vidu teške borbe koje pred njenom vojskom još stoje – postoji mogućnost za konačno sjedanje za pregovarački stol s ciljem pokušaja završetka rata.
Iako je, to se ovdje mora naglasiti, Moskva (i osobno Vladimir Putin) pregovore sa sadašnjom vladom u Kijevu označila nemogućim nakon ukrajinske neočekivane, brze ofenzive na rusku pograničnu regiju Kursk početkom kolovoza.
Pretpostavljam, također, kako će i Moskva, kao što to upravo čine i sve ključne zapadne prijestolnice, uključujući i Washington – ipak pričekati rezultate skorih američkih predsjedničkih izbora 5. studenog. Međutim, ni tada sigurno neće odmah zaustavljati svoje vojne operacije, već će čekati prve poteze buduće administracije, tko joj god bude na čelu, koja će dužnost službeno preuzeti tek 20. siječnja iduće godine.
Do tada se, složit će te se – puno toga može dogoditi na samim bojišnicama. Tu prije svega mislim na spomenute gradove Kramatorsk i Slovjansk.
Vrijeme će, uostalom, sve najbolje pokazati. Za sada je stanje, barem što se opasne eskalacije sukoba izvan Ukrajine tiče, ipak relativno pod kontrolom visoke politike. Zapadni vođe su definitivno ozbiljno shvatili (iako se to nigdje tako ne navodi) Putinova upozorenja što će uslijediti nakon mogućeg davanja dozvole Kijevu za napade na Rusiju dalekometnim zapadnim raketama, i nakon njegovih riječi da Moskva za takav razvoj stanja priprema scenarije vojnog protuodgovora. Još više nakon Putinovog snižavanja razine za uporabu nuklearnog naoružanja kroz izmjene ruske nuklearne doktrine.
Oštra zapadna retorika prema Moskvi neovisno o tome i dalje će se zadržati, kao i formalne izjave o svekolikoj pomoću Ukrajini, čak i kroz praktične poteze poput slanja dodatnog naoružanja i financijskih sredstava za obnovu i funkcioniranje zemlje, kao i njeno zimsko preživljavanje koje bi do sada moglo biti najteže od vremena pokretanja ruske invazije.
Međutim, svima je jasno kako se u spomenutoj političkoj retorici i pomoći Ukrajini ne radi ni o kakvoj strategiji, već je ona puno više namijenjena domaćoj javnosti s obzirom na duboku i skupu uključenost zapada u ukrajinski sukob, kao i uvjeravanja iste da će u njemu Rusiji biti nanijet strateški poraz. Osim toga. time se želi reći kako se zapadne vođe ne boje i ne popuštaju Putinu usprkos njegovih prijetnji.
Drugim riječima, ovakva retorika i ovakvi potezi neće imati nikakvu ključnu ulogu koja bi išla prema prijelomu vojnog stanja na terenu u korist Kijeva.
Jednostavnije kazano – svi čekaju američke izbore!
