SDP i HDZ pokazuju da im vojna parada ne treba toliko radi obilježavanja one slavne vojne pobjede, već zbog pokazivanja mišića drugoj strani; a druga strana su upravo – HDZ odnosno SDP. I jednima i drugima stalo je da pokažu svoju moć da oružane snage postroje upravo ondje gdje su zamislili.
Još prije konačne odluke o njezinu održavanju, vojna parada u čast dvadesetogodišnjice tzv. Oluje tjednima ne silazi s top liste glavnih političkih pitanja. Hoće li je organizirati u Kninu, tom mitskom sjecištu hrvatskih vojno-redarstvenih težnji, ili u metropoli svih Hrvata – postalo je stvar na koju odgovor kao da bi se trebao naći u kanonima domoljubno-nacionalističke skolastike. U čijoj je uopće nadležnosti naredba vojnicima da se postroje i mimohode, što o tomepiše u Ustavu, a što u zakonima i ostalim propisima – predvidivo je što koja državna služba o tome misli, a što misli koji "stručnjak" i "analitičar": oni bliski HDZ-u priklonit će se HDZ-ovoj predsjednici Republike, koja čak i kad bi htjela ne može biti "predsjednica svih građana" – jer nema ni osnovnu predodžbu o tome što bi to uopće trebalo značiti. To priklanjanje vrijedi i za Ivu Josipovića, kojemu se, izgleda, Milanovićev SDP toliko ogadio da također pristaje uz Kolindu Grabar-Kitarović. Oni pak bliski Kukuriku vladi, reći će da to može i smije – Vlada. Proizlazi da u ovoj smiješnoj državi, među dvjema glavnim političkim grupacijama ne postoji najosnovniji konsenzus u vezi teme ključne za demokraciju i njezin opstanak – tko je uopće taj koji smije izvesti vojsku na ulice.
Vojska je ustvari već implicitno uvedena u političku arenu, od koje bi, prema načelima liberalne demokracije, trebala biti strogo distancirana. Dojam koji ostavljaju SDP i HDZ jest da im vojna parada niti ne treba radi obilježavanja te slavne vojne pobjede, već da im vojska treba radi pokazivanja mišića drugoj strani; a druga strana u ovom slučaju nije nijedan od susjeda koje nam uobičajeno vole prikazivati kao potencijalnu sigurnosnu ugrozu, već su to upravo – HDZ odnosno SDP. I jednima i drugima kao da je prvenstveno stalo da pokažu svoju moć da oružane snage postroje upravo ondje gdje su zamislili: u Kninu ili u Zagrebu. Ukoliko u tome ne uspiju, parade bolje da ne bude. A ako je ne bude, još uvijek im preostaje b-scenarij, da za njezino neodržavanje, koja će, naravno, biti proglašeno za veliku hrvatsku domoljubnu sramotu, krivcem proglase onoga drugog i tako steknu poene u predizbornoj utakmici. Promatrano na taj način, dopušteno je zaključiti da je vojska već ionako "na ulicama". Važnost koju Knin, Oluja i kninska parada imaju u HDZ-ovoj izbornoj kampanji potvrđena je upravo jučer, kada je kninska gradonačelnica Josipa Rimac imenovana za šeficu HDZ-ove izborne kampanje. A Josipa Rimac bila je upravo ta koja je još u jesen prošle godine, zajedno s Antom Deurom, u međuvremenu promaknutim do pozicije Grabarinog savjetnika za branitelje, pisala prosvjedno pismo u MORH tražeći da se odustane od ideje vojnog mimohođenja u Zagrebu.
Upravo je HDZ-ova predsjednica Republike, obožavateljica oružja i ratnih uniformi, širom otvorila vrata vraćanju građanskog prava ideji militarizacije društva. (Fotografije: Robert Koren, Hina)
U utrci da se pokaže tko u tzv. mirnodopskim uvjetima ima najveću moć nad vojskom, SDP i HDZ kao da su zamijenili svoje očekivane ideološke pozicije spram militarizma, militarizacije društva i razmetanja državotvornim insignijama. HDZ je ustvari taj od kojega bi bilo logičnije očekivati da uz uobičajeni kninski dernek organizira još i vojnu paradu u metropoli, pa nek' košta šta košta. Upravo je HDZ-ova predsjednica Republike široko otvorila vrata vraćanju građanskog prava militarizaciji društva – nametanjem obnove obaveznog vojnog roka kao teme, idejom da se na savjetodavnim državnim tijelima zaduženim za sigurnost raspravlja o ekonomskim prilikama u zemlji, neskrivenim simpatijama prema poluuniformiranim ljudima koji nelegalno drže šator u centru Zagreba i povremeno se u njemu okupljaju, ili pak sklonošću da se i sama pojavljuje u ratnoj uniformi, kao ovih dana u Afganistanu. Od socijaldemokrata bi bilo "normalnije" očekivati da se svemu tome protive, da upozoravaju na indoktrinaciju, upotrebu vojske u političke svrhe, posljedice toga događaja po stanje budžeta i nezadovoljene socijalne potrebe građana ove zemlje od kojih bi se barem dio mogao zadovoljiti na uštrb takvog tipa proslava. Na ovo zadnje upozorili su tek čelnica OraH-a Mirela Holy i ražalovani Laburist Branko Vukšić, dok je upravo SDP glavni inicijator ideje da se početkom vrućega kolovoza u Zagrebu vojno paradira.
Pritom se nije pravo ni postavilo pitanje kolike su projekcije ukupnih troškova tog događaja, odnosno bi li nas on više koštao kada bi bio održan u režiji SDP-a, u Zagrebu, ili u režiji HDZ-a, u Kninu. Kako smo službeno doznali u MORH-u, ni oni sami još o tome pojma nemaju. Izrađena je, zasad, kažu, tek "preliminarna radna verzija financiranja mimohoda", čije nam detalje nisu podastrli. Tek kada Državni odbor konačno odluči o svim bitnim detaljima, uključujući broj vojnika i vrste tehnike koji će na mimohodu sudjelovati, napravit će, dodaju, detaljne "analize i projekcije".
Stručnjak za vojna pitanja Igor Tabak, s kojim smo ovih dana popričali, upozorava da je do termina kada bi vojna veselica trebala biti održana preostalo manje od tri mjeseca, i da polako ističe krajnji rok za njezinu pripremu, ako se nešto uopće hoće napraviti. Po njegovu mišljenju, teško je unaprijed govoriti o troškovima, prije svega zato što Hrvatska nema nikakvih dosadašnjih iskustava u organiziranju takvih parada, izuzmemo li jarunsku feštu davne 1995. godine – kada, srećom, pitanje tko je vrhovni ceremonijal-majstor, Vlada ili predsjednik Tuđman, nije moglo bit na dnevnom redu. A i razina transparentnosti tadašnje vlasti bila je takva da su troškovi jarunske priredbe trajno ostali nepoznati. Tabak procjenjuje da bi priredbu bilo ipak jednostavnije i jeftinije održati u Zagrebu nego u Kninu, i to zbog manjih troškova dovoza borbenih vozila, kao i zato što u Kninu uopće ne postoji dovoljno široka prometnica na kojoj bi dva tenka mogla voziti paralelno. Dapače, grad je tako organiziran da bi se mimohoditi moglo praktički samo kroz centar; znamo li kako tenkovske gusjenice djeluju na asfalt, nije teško procijeniti da bi središte tzv. Kraljevskog grada mjesecima potom bilo razrovano i gotovo neupotrebljivo za automobilski promet – i to sve usred turističke sezone. Tabak podržava održavanje vojne parade, ali smatra da bi idealno mjesto i opet, kao i uoči tzv. Oluje, bio izolirani i prometno nebitan Jarun. Pitanje je što o tome misle oni Zagrepčani koji na cesti uz jezero redovito biciklom održavaju kondu.
Po Tabakovu mišljenju plan održavanja velikog mimohoda je opravdan upravo zato što tako nečega u Hrvatskoj unatrag dvadeset godina nikada nije bilo, pa bi to bila dobra prilika da porezni obveznici vide u što država ulaže njihov novac. Mišljenje je potpisnika ovih redaka da bi porezne obveznike više usrećilo kada bi mogli osjetiti određeno poboljšanje na planu zdravstva, obrazovanja i kulture, odnosno kada bi jasnije vidjeli da se značajniji novac ulaže u ta područja. Uostalom, tenkovi i borbeni avioni samo su tu da naprave buku, da zagluše i pritisnu u asfalt činjenicu da su u toj "legitimnoj vojno-redarstvenoj akciji" jedni postali pobjednici, a drugi su postali beskućnici, protjerani i pobijeni. Nakon pravomoćne sudske haaške presude Gotovini i Markaču, s vrha hrvatske vlasti bilo je najavljeno da će ona sama svojski prionuti isljeđivanju i procesuiranju zločina za koje su generali proglašeni nevinima, ali bila je to, kao što se moglo i očekivati, na vrbi svirala. Ovako, i dalje vrijedi činjenica da legalna vlast Olujom nije pod svoj nadzor vratila ni ljude – koji su se bili prisiljeni preseliti u Srbiju, Bosnu ili na Onaj svijet – niti teritorij, jer na njemu još podulje vrijeme nije bila uspostavila vladavinu prava. U jeku ultradesničarske rekonkviste koja prijeti da zavlada Hrvatskom, odgovorna vlast bi insistirala na programima obilježavanja koji potiču trajno pomirenje i kritičko preispitivanje ratnih događaja. A ne na zveckanju oružjem.
h-alter
