Godina 2018., zadnja za koju DZS (Državni zavod za statistiku) ima podatke, bila je prva godina od ulaska u Europsku uniju u kojoj je broj iseljenih pao (zadnji se put to dogodilo 2008. godine). Istovremeno, broj useljenika je porastao, temeljem čega je Večernji list zaključio da se Hrvati vraćaju kući iz inozemstva. Naslovi poput Zašto smo se vratili u lijepu našu: poznati Hrvati koji su studirali u inozemstvu progovaraju o povratku u domovinu: ‘u životu nije sve samo posao, Druga strana priče: objavljene priče Hrvata koji nisu sretni u inozemstvu ili Virovitičanka koja se vratila iz Irske: plakala sam svaki dan to na prvi pogled potvrđuju.

Vraćaju li se Hrvati iz inozemstva?


Prema podatcima DZS-a, iz Hrvatske se 2018. iselilo 39 515, a uselilo 26 020 osoba, od čega su 33 posto činile osobe s hrvatskim državljanstvom. Međutim, pretpostavlja se kako službene brojke ipak ne daju sasvim realnu sliku migracija hrvatskog stanovništva. Kao prvo, potrebno je napomenuti da je broj iseljenih potencijalno veći od evidentiranog, jer mnogi pri preseljenju ne odjavljuju boravište. U usporedbi hrvatskih statistika o emigraciji i statistika glavnih zemalja destinacija od 2013. do 2016. godine, Ivana Draženović, Marina Kunovac i Dominik Pripužić procjenjuju da je broj iseljenih 2,6 puta veći (iako neke od glavnih destinacija, primarno Njemačka, ne razlikuju Hrvate iz Hrvatske i one rođene izvan nje, pa niti takve procijene nisu potpuno pouzdane). Kao drugo, Hrvatska imigrante klasificira s obzirom na državljanstvo, a ne državu podrijetla. Dok gore navedeni naslovi sugeriraju da se u Hrvatsku vraćaju nedavni iseljenici razočarani životom u inozemstvu, prof. dr. sc. Jasna Čapo s Instituta za etnologiju i folkloristiku u razgovoru za Faktograf tvrdi: „Najveći dio imigranata u Hrvatsku jesu ljudi s hrvatskim podrijetlom. Najveći broj, koliko ja znam, čine Hrvati iz BiH, a onda djeca međunarodne dijaspore.“

Ipak, oslanjajući se samo na podatke DZS-a, možemo vidjeti da se pad broja iseljenih odnosi samo na 2017. godinu. Broj iseljenih i dalje je viši nego svake druge godine od ulaska u EU, dok je brojka od 33 posto hrvatskih državljana među useljenicima manja od prethodnih godina kada je varirala oko 50 posto. Sam broj useljenih Hrvata nije se toliko drastično mijenjao (8619 u 2018. naspram 7911 u 2017.), ali se ukupni broj imigranata povećao. Priljev osoba iz područja bivše Jugoslavije, od kuda se najviše emigrira u Hrvatsku, 2018. se utrostručio u usporedbi s 2017. godinom. Iz toga možemo zaključiti da broj imigranata s hrvatskim državljanstvom više-manje stagnira, ukupan broj imigranata raste, a ukupan broj emigranata je zabilježio pad. Hoće li ti trendovi potrajati, za sada je prerano za reći, ali prognoze o povratku iseljenika možemo poprilično sigurno nazvati preuranjenima. „O značajnom broju povratnika, poglavito onih u reproduktivnoj dobi, za sada ne možemo govoriti“, ustvrdila je ravnateljica Instituta za migracije i narodnost doc. dr. sc. Marina Perić Kaselj na stručnom skupu koji je u prosincu održan u Zagrebu. Slično smatra i dr. sc. Jasna Čapo: „U tih šest godina (od kada smo ušli u EU, op.a.) zapravo nema povratnika, samo iseljenika.“

Tko odlazi iz Hrvatske?


Prema DZS-u, najveću dobnu skupinu među emigrantima čine osobe između 20 i 39 godina (45,5 posto), što potvrđuje i istraživanje HUP-a (Hrvatska udruga poslodavaca). HUP navodi da se najviše iseljavaju visoko obrazovani i već zaposleni ljudi te obitelji (66 posto iseljenih je bilo u vezi ili braku, od čega je 82 posto odselilo zajedno). Glavne destinacije su Njemačka, Irska, Švedska i Austrija, a najviše se iseljava iz Slavonije, Sisačko-moslavačke županije i Grada Zagreba.

Od zaposlenih, 40 posto je primalo plaću ispod 4 000 kuna, što ukazuje na moguće ekonomske motive emigranata, ali 33 posto je imalo natprosječna primanja. Također, kada ih je HUP upitao zašto planiraju odlazak, najviše su se pozivali na socijalne i političke razloge: ‘neorganiziranu državu i nesposobne političare’ (8 posto odgovora), ‘beznađe i besperspektivnost države’ (7,6 posto),’ nepotizam’ (7,4 posto), ‘korupciju’ (7,3 posto), ‘prepucavanje o prošlosti’ (6,4 posto) i ‘nedostatak perspektive za vlastitu obitelj’ (6,3 posto). Činjenica da odlaze već zaposleni, a uzimajući u obzir razloge na koje se pozivaju, ukazuje da se iz Hrvatske ne odlazi primarno zbog ekonomskih razloga, već „(ljude) tjeraju korupcija i nepotizam i činjenica da nismo društvo koje zapošljava po meritumu nego po poznanstvu“, ukazuje prof. dr. sc. Jasna Čapo i dodaje: „mladi se žale na nemogućnost da utječu na promijene u politici“ i  „nesređenost iz koje proizlazi nesigurnost, to jest, da oni, kao mladi ljudi, ne mogu planirati kada će i kako kupiti stan ili zasnovati obitelj.“

Tko se vraća u Hrvatsku?


Sustavna istraživanja o povratnicima ne postoje, ali prema podacima HUP-a većina iseljenika je zadovoljna u inozemstvu, a njih 50 posto ne vjeruje da će se stanje u Hrvatskoj poboljšati. Sukladno, 42 posto iseljenih se ne planira vratiti u državu, 25 posto planira povratak u mirovini, a 10 posto razmišlja o povratku unutar 10 godina.

Prema doc. dr. sc. Marini Perić Kaselj, „najveći broj povratnika dolazi iz Njemačke, Austrije i Švicarske, te ostalih europskih zemalja gdje je inače najviše nazočan i trend novih iseljavanja iz Hrvatske. Radi se uglavnom o povratnicima koji se nakon umirovljenja vraćaju u domovinu iz država gdje su tu mirovinu zaradili. “ Povratak umirovljenika smatra pozitivnim trendom jer „značajan broj (umirovljenih povratnika) sudjeluju u kapitalnim ulaganjima u proizvodnji, turizmu, građevinarstvu i sličnima te mogu pozitivno utjecati na povratak, odnosno useljenje svoje djece/unuka.“ Ipak, „umirovljenici se odlučuju na polu-povratak i alterniranje boravišta: pola godine žive u Hrvatskoj, a pola npr. u Njemačkoj“, pojašnjava prof. dr. sc. Jasna Čapo.

Ekonomska i politička podloga emigracije i povratka


Istraživanja o odljevu mozgova, npr. Zare Toskot, Marije Elene Prskalo i Ružice Šimić Banović s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zdenka Babića i Domagoja Račića za ECE (European Centre of Expertise) ili Caroline Hornstein Tomić i Karin Taylor za časopis Policy Futures in Education, potvrđuju slične trendove kao i HUP. Svi nalaze da mladi i visokoobrazovani odlaze u većoj proporciji nego u domaćoj populaciji te utvrđuju da je taj trend vezan uz ulazak u EU. Pošto visoko razvijene države zapadne Europe trebaju radnu snagu, a manje razvijene države istoka i juga ne mogu pružiti zadovoljavajuće uvjete života, pojedinci s traženim vještinama se iseljavaju. Prema analizi Troskot, Prskalo i Šimić Banović, za Hrvatsku to znači privremeni pad nezaposlenosti, ali i dugoročni pad BDP-a, odljev ljudskog kapitala i ubrzano starenje populacije. Tomić i Taylor nešto su optimističnije te ukazuju na pozitivni efekt doznaka koje su, kako za Jutarnji List navodi Zvonimir Savić iz HGK (Hrvatske Gospodarske Komore), 2018. iznosile 17,8 milijardi kuna. Prema njima, doznake povoljno utječu na osobnu potrošnju i time BDP. Međutim, s obzirom na to da odlaze čitave obitelji, Babić i Račić procjenjuju i da bi iznos doznaka mogao stagnirati ili padati.

Pošto se svi navedeni izvori slažu da je konačni saldo masovne emigracije negativan, nužno se zapitati što Vlada RH radi kako bi preokrenula postojeće trendove. Ako je suditi po prijedlogu mjera populacijske politike Republike Hrvatske, privlačenje dijaspore nazad u Hrvatsku je bitan dio njenih napora. Kako objašnjava prof. dr. sc. Jasna Čapo „(potomci dijaspore) su pripadnici globalne mobilne klase koji su se za Hrvatsku odlučili iz niza razloga (relativno snažne socijalne države, dobre infrastrukture, pozicije u EU, niskih cijena i životnog stila), ali njihovi izvori prihoda uopće nisu u Hrvatskoj.“ Nadalje, ukazuje da se u slučaju te populacije ne može govoriti o povratku u punom smislu te riječi, semantički, jer nikada nisu otišli, a ni praktično, jer često žive i zarađuju na više lokacija. „To su ljudi koji si život u Hrvatskoj mogu priuštiti, i koji su oduševljeni Hrvatskom, ali je to vrlo malena i specifična populacija“, tvrdi Čapo.

Privlačenje većeg broja nedavno emigriranih i zaustavljanje daljnjeg iseljavanja zahtijevalo bi veći fokus na probleme zbog kojih ljudi izvorno i odlaze. Prijedlog mjera populacijske politike sadrži cijeli niz gospodarskih reformi, ali korupcija, nepotizam i klijentelizam, koje nedavni iseljenici navode kao glavne motive odlaska, spominju se samo jednom u cijelom dokumentu. U međuvremenu, oni koji se odluče na povratak „često komentiraju političku oligarhiju ili tzv. maćehinski stav države prema narodu koji uključuje distanciranost, odluke koje se provode bez argumentacije i rasprave“ upozorava doc. dr. sc. Marina Perić Kaselj. „Većina (povratnika) sumnja u sustav vrijednosti i način upravljanja državom“, zaključuje Perić Kaselj.

faktograf