Trideseti rujna dvije tisuće četrnaeste. Devetnaest i trideset. Kazališno-koncertna dvorana Ivane Brlić Mažuranić. Publika je na svojim mjestima, posljednji ulaze i traže u redovima broj svoga sjedala. Gledalište gotovo puno. Neki su došli radi odanosti prema onima koji su predstavu pripremili, neki “po službenoj dužnosti”, a neki radi puke ljudske znatiželje - kako li to izgleda taj “film” u koji nas članovi udruge Vrapčići pozivaju da zavirimo? Tko u tom filmu glumi, tko ga režira te kojeg li je žanra; hoćemo li na pozornici gledati dramu, komediju, horor ili znanstvenu fantastiku? Zbor otvara pjesmom i priča kreće. Imaju li tremu? Podrhtavaju li im koljena? Kome na njihovu mjestu ne bi?! Gledamo pod reflektorima ljude slične nama, sasvim obične ljude, kako nam nastoje dočarati kako to izgleda svakodnevica promatrana i proživljena iz njihovih cipela. Učimo što to čovjeku treba da ostane zdrav i koliko se ponekad verzije stvarnosti od osobe do osobe razlikuju.

Slučaj je tako htio - ili je to već zapisano u nekoj priči koja samo čeka nekoga da je odživi? - da sam i ja proteklih dana zavirila u film brodskih Vrapčića. Najkraće rečeno, dali smo si međusobno priliku - oni meni i ja njima. Zatekla sam se nekoliko puta na pripremama za predstavu. Red umora pa red uzbuđenja - tako je otprilike izgledala atmosfera na probama. Mladi redatelj bio je nemilosrdan. Jedni bi ga nazvali zelenim i nadobudnim, drugi samouvjerenim perfekcionistom. Glumce, većinom članove udruge, nije štedio; bilo je uzdaha, dreke, kolutanja očima i erupcija frustracije. Ponekad se činilo da bi on to mogao i malo blaže, nježnije, tiše i pristojnije. Ali on je od svojih glumaca imao visoka očekivanja. Mnogo je tražio jer je znao da mnogo mogu dati. Nije pretjerano mario za dijagnoze i simptome i malo ga je zanimalo ono što Vrapčići ne mogu. Želio je realizirati maksimum njihovih glumačkih potencijala, vjerujući da oni postoje neovisno o onome što se skriva iza šifre koja počinje slovom “ef”, i nesvjesno nam tako svima posluživši kao primjer.

I uspio je. Uspjeli su. Publika je doista mogla zaviriti u film osoba sa psihičkim smetnjama, doživjeti, barem simbolično, kako je vidjeti i čuti stvarnost koja nekome drugome nije stvarna. Zaviriti u poremećaje, možda ironično, posjetiteljima je omogućio onaj zdravi dio svakog od članova Vrapčića, osnažen i barem malčice uvećan upravo ovim postignućem - stvaranjem nečega vrijednog i dobrog što će, osim pozitivnih kritika i ovacija publike, možda rezultirati i slabljenjem stigme i smanjenjem predrasuda (te posljedično, diskriminacije) osoba sa psihičkim smetnjama. Ono što svi nosimo u sebi - nešto znanja i sposobnosti, komadić talenta i gomilu truda - iskoristili su Vrapčići kako bi nam ispripovijedali svoju priču i, što je važnije, kako bi nam dokazali da nitko od nas nije dijagnoza. Da se poslužim riječima predsjednice udruge, nitko od nas nije žučni kamenac niti shizofrenija. Autorica ovih redaka nije myopia. Dijagnoze ne glume u predstavama, ne pišu tekstove. Dijagnoze se ne bave slikarstvom niti pjevanjem. Dijagnoze, naposljetku, ne pronalaze prijateljstvo i prihvaćanje u drugim dijagnozama. Sve to čine zdravi naši dijelovi koje svi nosimo u sebi. Članovi udruge “Vrapčići” kroz svoju nam predstavu i svoju svakodnevicu daju svima dobar primjer kako očuvati i ojačati taj dragocjeni zdravi dio.

Imati probleme nije sramota. Imati dijagnozu nije smak svijeta. To bi već i vrapci na granama trebali znati, iako to još uvijek nije slučaj. Ipak, brodskim su Vrapčićima te činjenice već kristalno jasne i ovom nam predstavom svima odlučno daju do znanja da se ne kane skrivati; dapače, nastojat će i dalje da napokon i javnost šira od one stručne, shvati da među nama ne žive dijagnoze niti poremećaji, već ljudi od krvi i mesa, sa svojim unutarnjim svjetovima, kojima, kako pjesmom i sami kažu, treba ljubav da ostanu zdravi. Druge nemaju.