Vrijeme je za pitanje: Jesam li ispao malo glup kad sam kupio vodu u boci?

Privatizacija vode provlači se tiho u javnim politikama, podmuklije i sramežljivije nego bilo koja druga, u etapama koje naizgled ne vode tom cilju. U Hrvatskoj je lani, primjerice, napravljen bitan korak u tom smjeru: izmjenama Zakona o vodama i Zakona o financiranju vodnog gospodarstva propisan je prijenos vodne infrastrukture u vlasništvu jedinica lokalne samouprave na tvrtku Hrvatske vode. Tvrtka se, dakako, za razliku od lokalne samouprave, dâ privatizirati, a korupcija u istoj može poslužiti kao opravdanje za prepuštanje vodoopskrbe u spretnije, privatne ruke. No, ovakvo rezoniranje lani je uglavnom ignorirano ili doživljeno u javnosti kao puhanje na hladno, a sve relevantne institucije u državi demantirale su takva nagađanja. Marioglou, sudionik Inicijative K136 koja je spriječila privatizaciju vodoopskrbe u Solunu odlukom 98 posto birača na sedam godina pripremanom referendumu, ističe da je najbitnije raskrinkati te predfaze:

"Ti procesi su gotovo identični svugdje gdje se to događa: prvo se dijeli kompanija (npr. Hrvatske vode, op.a.). Tvrtka na koju se vodi infrastruktura ostaje državna 100 posto, a druga kompanija se ponekad stavlja na burzu pa se na temelju toga može i zaraditi malo novca, možda podignuti plaće radnicima u tvrtki i onda su svi neko vrijeme sretni. Istovremeno se, malo po malo, dižu tarife, računi rastu, ali ne brzo. I onda država kaže: 'OK, došlo je vrijeme da moramo ulagati u infrastrukturu i to košta, a mi nemamo novca. Trebali bismo je jednostavno prepustiti privatnom sektoru, koji ima novca'", objašnjava nam Kostas Marioglou. Međutim, nastavlja on, niti u jednom kutku svijeta gdje se dogodila privatizacija vodoopskrbe - od Latinske i Sjeverne Amerike, Europe, Azije, Afrike i Australije - ulaganja privatnog sektora u javnu vodovodnu mrežu nisu se dogodila, kao ni poboljšanje usluge, a kamoli pojeftinjenje. Dogodilo se upravo suprotno od obećanog - veći računi, nikakva ulaganja u mrežu, slabija usluga i pad kvalitete života. Jedna od većih prepreka u približavanju ovog problema javnosti jest upravo to što ljudi nemaju osjećaj što to znači.

 

U dokumentarnom filmu nezavisne produkcije Catastroika (50'42'') opisan je pariški slučaj privatizacije vode

"Građani Pariza, Berlina i država Južne Amerike, gdje je voda bila privatizirana i na 25 godina, oni mogu vidjeti rezultate. A mi to nemamo! Jedino što možemo je govoriti o tome što će se dogoditi kada se voda privatizira, ali ljudima je na temelju toga teško razumjeti što će se zapravo promijeniti u njihovim svakodnevnim životima", upozorava. Odvažnost lokalnih i državnih vlasti da se unatoč tim primjerima upuštaju u lažna obećanja i, u konačnici, privatizaciju tumači time što vladama i strankama privatni sektor daje novac. I zato oni puno pričaju o transparentnosti, mi zapravo uopće ne znamo što se zbiva "ispod stola". No, ono što je zanimljivo kod ovakvih rabota jest što se upravo korupcija u javnom sektoru najčešće uzima za argument uzimanja vode i ostalih javnih dobara iz ruku građana, odnosno demokratski izabranih vlasti i njihovih delegata u javnim tvrtkama. Borba za očuvanje vodoopskrbe zato počinje time da se građani riješe onoga što nije funkcioniralo u prošlosti, ističe Giuseppe Mastruzzo, profesor ekonomije, javnih politika i etike Međunarodnog sveučilišta u Torinu.

"To što ste vi protiv privatizacije ne znači da zagovarate očuvanje starih navika u javnom sektoru, jer to je, po mom mišljenju, gubitnička pozicija. Ono što morate učiniti jest oslanjati se na znanje i interes ljudi koji su vam na raspolaganju", kaže on. Nužno je istaknuti, tvrdi, da upravljanje lokalnim javnim dobrima proizvodi usluge visoke kvalitete i blagostanje, skrb o ljudima. Te dvije stvari, objasnit će, idu zajedno - ne možete imati visoku kvalitetu usluga koja na području pojedine lokalne samouprave smanjuje nivo zaposlenosti.

"Sve je to povezano s javnim interesom, i ako želite upravljati odlučujućim, vitalnim javnim uslugama ljudskog života, to morate imati na umu. To nije samo voda, njena distribucija i zbrinjavanje otpadnih voda, već i ono što voda za sobom ostavlja za sobom jednom kad je upotrijebite: grad, socijalna skrb, okoliš, erozija tla - to su sve pitanja koja se tiču šireg gledanja na upravljanje vodama. To nije samo ekonomsko pitanje", naglašava Mastruzzo.

Diktat Bruxellesa

Sljedeća zamka je pravdanje "diktatom iz Bruxellesa". U talijanskoj javnosti se moglo čuti da Europska unija propagira privatizaciju voda, a zagovaratelji su se pozivali na direktivu državama članicama o omogućavanju konkurencije u pojedinim javnim sektorima. Ovaj scenarij je viđen i u Berlinu prije nekoliko godina.

"EU određuje opće uvjete kojima se konkurencija i fair play, s obzirom na sve lokalne uvjete i posebnosti, garantira svim igračima na tržištu. EU odlučuje što je to javni interes, ali ne odlučuje o tome što je na lokalnoj razini javno relevantno za ekonomiju i što bi trebalo biti privatizirano. To ne rade. I zato, svaki puta kad mislite da vas Europa traži da nešto privatizirate, to po definiciji nije točno. To ne mogu. Od vas mogu tražiti da garantirate konkurenciju u sektorima koji su ekonomski relevantni, a vi odlučujete koji su to sektori i o detaljima uvjeta vaše garancije kompeticije", tvrdi Mastruzzo. I zato obojica preporučuju hrvatskim građanima da se upuste u formiranje inicijative, koja će demokratskim putem osujetiti ambicije privatnih kompanija da preuzmu vodoopskrbu.

Marioglou i Mastruzzo u Zagrebu na Konferenciji o upravljanju vodama u organizaciji Zelene akcije (FOTO: Lupiga.Com)

"Referendum je bio dobar način za mobilizaciju ljudi i sindikata za rad protiv privatizacije, ali bio je potreban politički pritisak, iako ne vjerujem da se samo političkim pritiskom može doći do rezultata", kaže Marioglou. Taj pritisak proizvodi se (samim po sebi nedovoljnim) izlaskom na ulice, kao što se događalo na trgu Syntagma prije nekoliko godina, nakon čega građani ipak moraju formirati tijelo za pregovore s vlastima.

"Potrebna vam je mješavina niza aktivnosti koje morate proći i ne smije se ništa ostaviti slučaju: potrebno je ići pravni(čki)m putem, morate napraviti pokret, ući u saveze s lokalnim (samo)upravama pa možda i političkim partijama, zašto ne? Tko god je protiv privatizacije treba raditi na tome zajedno", dodaje.

Prevara s vodom u boci

No, priča ne staje na vodovodu. Jedan od najvećih grijeha vlasti, kada je u pitanju njihov blud s privatnim sektorom, tiče se vode u boci, najskuplje vode koju građani plaćaju, obmanjeni da je to adekvatna cijena za zdrav i prirodan napitak. Prodaju vode u boci je ove godine, podsjetimo, iz ekoloških razloga zabranilo nekoliko američkih gradova, primjerice, San Francisco.

"U Italiji je situacija takva da su izvori vode javno dobro, a svatko tko želi prodavati tu vodu mora imati koncesiju. Cijena vode koju koncesionari plaćaju, s obzirom na količine koju crpe, je minimalna. To je NIŠTA. Distribucijom te vode se ostvaruju veliki profiti. Prosječna cijena pola litre vode u boci je 35 eurocenta, dok je cijena koju koncesionari plaćaju za tu količinu manja, čak višestruko, od stotog dijela eura. Zanimljivo je i da je voda iz pipe u lokalnoj distribuciju često čišća i bolje kvalitete od vode u boci i to je druga stvar zbog koje s naklonošću gledam na rješenje na koje se odlučio San Francisco", kaže Mastruzzo. Po njemu zabrana prodaje ipak nije biti optimalno rješenje, već edukacija. Sudeći po prodaji i profitima, tvrtke koje flaširaju vodu očito bilježe impresivan rezultat kad je u pitanju uvjeravanje ljudi da je njihova voda zdrava za razliku od one iz pipe ili da je makar bolja od nje. Ali koliko je to točno uzmemo li u obzir da je u usporedbi s onom iz cijevi, voda u boci plodnije tlo za razvoj bakterija?

"Ljudima se mora objasniti da je voda u boci, u velikoj većini slučajeva, daleko gora od one iz slavine", naglašava  Marioglou. Podsjeća i da razlika između vodâ u bocama postoji - nekada je izvorska, a u drugom slučaju je iz pipe, pretočena u plastičnu ambalažu. No, čak i kad jest s izvora, njena kvaliteta ne mora biti bolja od vode iz pipe, pogotovo ako živite u Hrvatskoj.  Mastruzzo nam tu navodi primjer Grenobla, grada koji je bio poprište jedne od najvećih privatizacijskih afera u novijoj povijesti Francuske. Gradonačelnik Alain Carignon završio je devedesetih u zatvoru zbog primanja mita od kompanija Suez i Vivendi koje su privatizirale tamošnji vodovod, nakon čega je i ugovor o privatizaciji poništen.

"Uzmete li za primjer grad poput Grenoblea sa četvrt milijuna stanovnika i vodu Evian, koja je međunarodno poznata kao jako dobra voda, vidjet ćete da je voda koja se distribuira javnim vodovodom u Grenoblu bolje kvalitete od Eviana. Evian ne koristi čak ni kemikalije koje garantiraju kvalitetu vode koju pijete. Ponekad imate nešto čega niste čak ni svjesni, a to je dobra kvaliteta vode u urbanim europskim područjima", kaže nam Mastruzzo.

Nestanak javnih slavina i arteških bunara

Osim u edukaciji građanstva, dvojac rješenje ovog suludog trenda vidi u adekvatnoj naplati koncesija na pitku vodu. S obzirom na mala ulaganja i astronomski profit ostvaren flaširanjem vode, pošteno bi bilo i kad bi koncesionari plaćali sto puta veću cijenu od sadašnje, a kad bi se taj novac potrošio na infrastrukturu, poboljšanje usluge i kvalitete vode, imali bismo odličnu vodu za piće po nižoj cijeni, navode. Privlačnost vode u boci zasigurno je i u tome što se može elegantno prenositi, u vožnji, u gradu i slično. Ta privlačnost je u porastu zadnjih godina iz prostog razloga što javna pojilišta doslovno zatvaraju svoje pipe.


'Eh, to je uobičajeno opravdanje - voda nije sigurna. Ali dobro, ako nije sigurna, zašto ne zamijenite cijev i date zdravu vodu ljudima? To je samo cijev!' (FOTO: Pixabay.com)

"U cijelom svijetu se to događa, ne samo u Hrvatskoj. Neke se stvari provode paralelno. Javne slavine nestaju, a sve je više vode u boci, svi je kupuju i vi morate imati novca samo zato da bi pili vodu. Ako vam se dijete igra na nekom trgu, kao roditelj morate sa sobom imati novca, ili će ono biti žedno dok ne dođete kući. To je suludo. Kad sam ja bio dijete, nisam imao takvih problema. Bilo je dovoljno javnih izvora vode i mi bismo se napili i nastavili se igrati", prisjeća se Marioglou. Postavljanje takvih slavina bi trebala biti zadaća kompanija koje upravljaju vodom. Umjesto toga, od njih dobivamo nemušte isprike. Bunari se zatvaraju zato što navodno ne udovoljavaju sigurnosti - voda se zamutila, pojavile su se bakterije i slično.

"Eh, to je uobičajeno opravdanje - voda nije sigurna. Ali dobro, ako nije sigurna, zašto ne zamijenite cijev i date zdravu vodu ljudima? To je samo cijev! Promijenite ovu manju cijev koja vodi glavnom vodovodu i to vam je to genijalno rješenje", predlaže Grk.

Voda kao ljudsko pravo - to nije stvar mišljenja

Kada govorimo o upravljanju vodom, treba razumjeti što želite od nje. Mastruzzo ističe da tu postoje tri cilja: vi želite da svi ljudi utaže žeđ, da svi budu čisti i zdravi. A ako to nemate, ako ne možete isporučiti vodu ili ako si je oni ne mogu priuštiti, to ima ogromne posljedice na društvo i troškove zdravstva.

'Voda iz pipe u lokalnoj distribuciju često je čišća i bolje kvalitete od vode u boci' (FOTO: Pixabay)

"Kada razumijete prirodu vode i što ona zapravo jest, a to je temeljna potreba populacije, počinjete njome upravljati i odlučujete koji dio lanca opskrbe - od izvora do zbrinjavanja otpadnih voda - može biti privatan, a koji po definiciji mora ostati javan zbog njegove vitalne uloge u društvu i njegovom razvoju. Drugi aspekt priče o vodi jest da je ona resurs kojeg nema puno, on je oskudan. Kada u nekoj zemlji imate trend rasta populacije i ekonomskog razvoja, ona će koristiti više vode, ali to ne znači da će se izvori vode povećati. Vi, kao današnji hrvatski građani, nemate ekskluzivno pravo na raspolaganje vodom po vlastitom nahođenju, jer ona će biti potrebna vašoj djeci i njihovoj djeci. Vaša je dužnost da im zagarantirate barem iste količine vode koje su vama bile dostupne", ističe on.

Za kraj smo ga upitali za komentar stavova koje je ljetos iznio čelnik Nestlea,  korporacije koja godišnje zarađuje preko 35 milijardi dolara samo na vodi u boci. Peter Brabeck, nadaleko poznati zagovaratelj privatizacije javnih vodovoda, protivnik je stava da je voda ljudsko pravo.

"To uopće nije stvar mišljenja. Postoje izjave Ujedinjenih naroda, gdje se voda tretira kao ljudsko pravo. Osim toga, možete pitati tog tipa koliko dugo može izdržati bez vode", odgovorio nam je.

lupiga