Foto/montaža: Index/123rf/FaH/Pixsell/Patrik Macek/Sanjin Strukic/Luka Stanzl

U slučaju, je li, hrvatske tzv. mlade demokracije – a vidi rusvaja u nekim i najrazvikanijim zapadnim tzv. starim demokracijama, uključivo aktualan pokušaj Twitteraševa opoziva iz Bijele kuće zbog navodne prljavštine u uvjetovanom međunarodnom difamiranju demokratskog predsjedničkog protukandidata Joe Bidena – razložno je retoričko pitanje: jesu li Kolinda Grabar-Kitarović, Zoran Milanović, Miroslav Škoro ili tko od inih osmero aspiranata na Pantovčak liderski materijal kakav Hrvatska treba? Vrijeme je svinjokolje, (pred)izborna kampanja međusobnog vađenja crijeva još će dobiti na žestini, a 22. prosinca oko ponoći publikum će neslužbeno biti obaviješten čijih su dvoje/dvojice mesara noževi bili najoštriji

Marijan Vogrinec

„U ovom trenutku, Hrvatsku vode moralne kukavice“, tvrdi predsjednički kandidat Zoran Milanović, a lakonotni također aspirant na petogodišnji mandat prvog u bivšoj Titovoj vili Zagorje Miroslav Škoro verbalizira udar uglavu: „Andrej Plenkobić je izdao HDZ i Tuđmana, a Kolinda Grabar-Kitarović je kandidatkinja Andreja Plenkovića i glas za Kolindu Grabar-Kitarović je glas za Plenkovića. Hadezeovci, bit ću vaš predsjednik“. Koju pak sekundu kasnije, na službenom profilu na Twitteru – a gdje bi drugdje Twitteraševa nekritična sljedbenica i u toj vrsti komunikacije – Grabar-Kitarović piše: „Nervozni su, prijete. Rekao bi dragi Goran Pauk (sic transit – „dragi“, HDZ-ov župan Šibensko-kninske županije, op. a.) – oba su pala, ja kažem – oba će pasti“. Bude li stranačka i potporna mašinerija podmazana istim šatoraškim uljem plagiranog naziva „Oba su pala, oba će pasti“ (2014./2015. na Savskoj 66 u Zagrebu) – a bit će, jer je riječ o vojnoj disciplini tih kojima radna mjesta i društveni prestiž ovise isključivo o HDZ-u na vlasti – Milanović i Škoro će jamačno pasti. Jedan u prvom, a drugi u drugom krugu. Trebalo bi nekim čudom, koje pak postoji samo u vjerskim bajkama, promijeniti narod da ishod ne bude takav.

Kolinda Grabar-Kitarović ne mora znati za mladog hrvatskog branitelja Filipa Gaćinu, koji je rujna 1991. u obrani Šibenika od napada JNA i srpske paravojske usklikom „Obadva, obadva! Oba su pala!“ proslavio povijesni događaj kada su, je li, Goran Pauk topom 3/20 mm M55 što ga je punio Gaćina i Neven Livajić projektilom iz sustava „Strela“ 2M oborili u more dva neprijateljska sporovozna zrakoplova tipa Soko J-21 Jastreb, ali itekako zna koliko joj je 555-dnevna šatoraška zloporaba Gaćinina oduševljenja protiv tada predsjednika RH Ive Josipovićaa i premijera Zorana Milanovića podarila tih 32.000 presudnih glasova više za doći na Pantovčak. Jedva-jedvice. Za prsa. U drugom krugu. Godine 2019. se iznova miješaju predizborne karte, pa je i Grabar-Kitarović – a tko će komu, nego svoj svomu – pokojnog Filipa Gaćinu koji nije dragi – valjda ne zato što je rujna 1998. kao pirotehničar „Mungosa“ poginuo na razminiranju – pobrkala s dragim Paukom.

No, šatorašku zloporabu slavnog usklika opet drži validnom u ostvarenju iste želje, u istoj (pred)izbornoj utrci i protiv gotovo istih protivnika, s tim što se Ivo Josipović sada zove Miroslav Škoro. Zoran Milanović je ostao Zoran Milanović, nešto racionalnije drčan no prije pet godina i za svoga premijerskog mandata, pa je i predsjedničin tvit možebitno samo produkt zebnje. Javni joj je rejting već mjesecima u padu, jer ne samo što nema pozornosti vrijednih rezultata svog petogodišnjeg predsjednikovanja kao vjerodostojne preporuke za o(p)stanak na Pantovčaku nego ne prestaje nizati gafove svake vrsti, sukobljavati se, družiti sa zazornim skupinama i pojedincima, glumatati ono što nije niti će ikad biti, pa joj već mjesecima pada javni rejting. Evidentan je veliki njezin, Plenkovićev, ali i strah HDZ-ovog vladajućeg tzv. mainstreama od protukandidata Milanovića i Škore – ostalih devetero su manje-više bezopasni, unaprijed luzeri – ali i od tzv. crnog labuda. Taj je tzv. crni labud gadno uzdrmao Plenkovićev status u stranci nakon razočaravajućeg za HDZ u odnosu na SDP ishoda prošlih europarlamentarnih izbora. Navodno je pokrenuta masovna istraga na svim razinama stranačke piramide ne bi li se otkrilo tko je, gdje, kako i zašto tzv. crnom labudu subverzivno podmazivao krila, ali sve prijetnje i velike riječi iz HDZ-ove središnjice ubrzo su pale u vodu. Tzv. crni labud je netragom nestao. Javnost, pa i stranačko članstvo, ostali su prikraćeni za bilo kakvu relevantnu informaciju.

Opet tzv. crni labud?

Može li taj „labud“, ako uopće postoji, ugroziti HDZ-ovu „ženu iz naroda“ u osvajanju drugog predsjedničkog mandata? Ili je Plenkovićev/HDZ-ov favorit zapravo Miroslav Škoro, a ne Kolinda Grabar-Kitarović, za koju bi kombinaciju bilo itekako uvjerljivih razloga. Osobito za premijera uoči ne samo unutarstranačkih izbora na proljeće nego i parlamentarnih najesen 2020. Tako se, je li, špekulira u nekim teorijama zavjere, pa ilustrira tzv. negativnom Milanovićevom/SDP-ovom potporom 2014./2015. godine Ivi Josipoviću zbog čega je – svojevrsnog također tzv. crnog labuda, kojeg se tada nije tako imenovalo – za vlas izgubio izbore. Sada pak ta dvojica nastupaju zajedno, ali u suprotnim ulogama od onih prije pet godina. Ivo Josipović je potpora i savjetnik Milanoviću, pa… Iako Grabar-Kitarović u drugom krugu glatko dobiva bitku bude li joj protukandidat Milanović, a znatno teže u oktogonu sa Škorom, kojemu će pomagati tzv. crni labud, plitka invencija u tvitu šatoraškom krilaticom „Oba su pala, oba će pasti“ samo hlebincima može nešto značiti budući da osim zvučnog eha nema suvislog sadržaja. Potrošena je i kao zajedljiva ironija i kao simbolika.

Tim više, jer – kako se u „Newsroomu“ televizije N1 Hrvatska očitovao predsjednik HSS-a i saborski zastupnik Krešo Beljak – „proustaški dio HDZ-a“ i istomišljeničke mase tog biračkog tijela koji su združeno prije pet godina podupirali Grabar-Kitarović uvjerljivo je preuzeo Miroslav Škoro. Mnogi njezini tadašnji apologeti iz HDZ-a (Zlatko Hasanbegović, Stjepan Tuđman, Ruža Tomašić, Jacques Houdek, etc.) naslikavali su se neki dan među političkim sljedbenicima na Škorinu predizbornom skupu u prepunoj Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu. Bivša HDZ-ova šefica Odbora za kulturu Nada Gačešić-Livaković raspametila se ne voditeljstvom na tom skupu već nekontroliranom dernjavom gotovo ukrala show Škori, pa joj je ipak glavni glumac u spektaklu bio prisiljen takorekuć silom oduzeti mikrofon. Je li to tzv. crni labud već zlokobno klepeće krilima? Šatoraška 555-dnevna ucrnjena braniteljska armada sa Savske 66 od prije pet godina – koja je na čelu s idolom ekstremističke tzv. desnice, tv-showmanom Velimirom Bujancem, vremešnim Zdravkom Tomcem, kolovođama savske „Oba su pala, oba će pasti“ šatre, nekim minornim političarima i više tisuća zadrtih sljedbenika ratoborno bučila u korist Kolinde Grabar-Kitarović i marširala Zagrebom detronizirati šeficu Vijeća za elektroničke medije Mirjanu Rakić i prognati je u Srbiju – sada je strogo podijeljena između Škore (većina) i Grabar-Kitarović (manjina).

Dobačena joj tada tzv. braniteljska slamka prednosti pet godina kasnije uopće više nije sigurna. U slučaju Škorina ulaska u drugi krug s Grabar-Kitarović, ona može komotno zaboraviti taj dio biračkog tijela. U strahu su velike oči, kažu, pa je možda u tomu, u očitom gubitku velikog dijela „nacionalno osviještenih“ birača, a ne u političkoj inteligenciji na koju se neskromno poziva („Neću voditi prljavu kampanju“), pravi razlog zašto (ne)svjesno svakom izjavom izaziva podsmijeh medija (kolači za Milana Bandića u zatvoru), daje streljivo protukandidatima kojim ju ponižavaju i prokazuju zalutalom na Pantovčak te pobuđuje zazor među građanima. Budući da su zasad – u okviru statističke pogreške – troje „prvoplasiranih“ aspiranata za mandat u bivšoj Titovoj vili Zagorje u mrtvoj utrci, do 21. prosinca, do kada traje kampanja, međusobno će vađenje crijeva biti još „krvavije“. Iako neki analitičari špekuliraju s time da Grabar-Kitarović već sada zapravo računa na pravi obračun s protukandidatom tek u drugom krugu, kada će pristati i na javno sučeljavanje, što u prvom krugu s više protukandidata ne želi, ne odustaje od borbe za svaki glas birača.

„Radi se o osobi“, podbočio ju je Milanović iz Sinja, „koja je prvi put bila u mimohodu u Vukovaru kao kandidatkinja za predsjednicu Republike. Kao ministrici vanjskih poslova i Sanaderovoj pobočnici nije joj palo na pamet pojaviti se u Vukovaru (ni 1992. uzeti pušku i otići na bojišnicu kao, je li, već od 1991. liječnica Ines Strenja-Linić, njezina vršnjakinja iz zavičaja, op. a.) i onda se usudi komentirati što drugi osjećaju prema Kninu. Kao ni ona, nisam bio u Kninu, ali barem ne lažem okolo i ne pričam bajke. Ali zato su bili moji bliski prijatelji koji, interesantno, kao vojni zapovjednici i osloboditelji Knina nisu nakon 1995. uopće odlazili u Knin dok ta proslava nije počela 2000. kada premijer nije bio Sanader, ni Grabar-Kitarović, već Račan. Vrlo dobro se zna da Plenković nije imao dobro mišljenje o Tuđmanu i da, ako već nije držao ruku u džepu kad se izvodila hrvatska himna, da je ta ruka počela putovati prema dijelu toraksa prije nekoliko godina kad je ušao u HDZ. Smetaju me te sitne, jeftine laži, karijerističke, ali to je tako i to u Hrvatskoj kod jednog broja ljudi očito prolazi. Ja ću se tome suprotstaviti.“

Grabar-Kitarović mu je replicirala tvrdnjom da je bila u Kninu već koji dan po oslobođenju. U Vukovar je vodila i djecu netom po mirnoj reintegraciji, što su ismijali politički oponenti i javnost na društvenim mrežama, jer „u to joj doba djeca nisu ni rođena“. Nema veze, nije ni Tito mogao podnijeti Suhodolčanovu suzotvornu tužbalicu za zagorskim bregima „Pod brajde“ iz 1999. godine. Jer, Kolinda Grabar-Kitarović zna, što nitko drugi ni sâm autor „Pod brajde“ ne zna: „Ova pjesma nastala je u vremenima kada se Hrvatska nije smjela ni spomenuti“. Sic transit. Autor joj nije zamjerio na neznanju. No, mnogi joj ne opraštaju gafove, drže da sramoti instituciju predsjednice države – čim zine, ili propjeva, ili zlorabi državne insignije…

„Jadna je država u kojoj se predsjednica bavi srpskim čokoladicama, hrvatskim čokolinom, rođendanskim tortama, zatvorskim kolačićima te na svaki mogući način želi oteti posao pjevačima“, ironizira Miroslav Škoro. „Jadna je i zato što premijer Plenković zbog svog ega mjesec dana nije u stanju primiti učitelje, a predsjednik Sabora možete biti i sa samo 808 osvojenih glasova na izborima (Gordan Jandroković nadimkom Njonjo i Pudlica, zbog pretrčavanja pod skupe svakom novom i okretanja leđa otpisanom šefu HDZ-a, op. a.). Sve ću ih pomesti 22. prosinca, dužnost predsjednika RH deestradizirati, obnoviti joj izgubljeno dostojanstvo i državu vratiti narodu.“ Škoro nije jedini od protukandidata koji joj zamjera – ustavno obaveznoj nestranački obnašati predsjedničku dužnost – što se naslikava na HDZ-ovim skupovima, gdje stranački šef/premijer tumači i objašnjava što je autorica prigodna govora željela reći, pa usput nabaci i stanovitu količinu blata: znatno više na Milanovića, nego na Škoru.

„Priznajem, nisam savršena“, kazala je Grabar-Kitarović za agitacije po Splitsko-dalmatinskoj županiji, kao da joj je moguće biti savršenom ili da uopće postoji savršenstvo izvan savršenosti funkcioniranja Svemira. „Imala sam grešaka ali, tvrdim, kada su bili u pitanju državni interesi RH niti jedna od tih grešaka nije ugrozila nacionalne interese niti sigurnost zemlje, jer to nikad ne bih dopustila. Najveća mi je vrijednost u životu, a neki mi je ovih dana dovode u pitanje. Kada je počeo rat u Hrvatskoj nije me zanimala američka viza (sic transit, takorekuć dnevno dokazuje urbi et orbi koliko ju „ne zanima“ sve američko, do najgoreg – do odobravanja Uncle Samovog imperijalnog teroriziranja cijelog svijeta, op. a.), ostala sam u zemlji, jer tu je moj narod (u SAD-u bi s vizom tada bila nitko i ništa, a u RH su već na Zrinjevcu postojali Miomir Žužul, Mate Granić, pa „dragi Ivo“ Sanader, pa nesagledive karijerne perspektive, etc., pa SAD i diplomatska viza nisu bili upitni, op. a.). Neću dopustiti da moju lojalnost dovode u pitanje neki koji su tamburali po Americi krajem osamdesetih i početkom devedesetih ni oni koji su rekli da je Hrvatska slučajna država i oni koji su poslali hrvatske specijalce na hrvatske branitelje.“

Drugima soli pamet…

Lojalnost je sklizak pojam. O lojalnosti Grabar-Kitarović znâ štošta kazati neugodnog njezina bivša šefica, bivša HDZ-ova premijerka Jadranka Kosor. O njezinoj ljubavi prema domovini, lojalnosti Hrvatskoj štošta se dade zaključiti po tomu da je deset godina prije prve kandidature izbivala iz zemlje, da je kćerku upisala u američku međunarodnu srednju školu u na engleskom jeziku (bez nacionalne skupine nastavnih predmeta) te od ove godine na studij u SAD-u (Harvard)… Drugima soli pamet o ljubavi prema Hrvatima i Hrvatskoj, domoljublju, vjeri i tako tim „nacionalnim“, kao, vrijednostima, braniteljima i Domovinskom ratu, ne zna za branitelja Filipa Gaćinu i plagira njegovo autorstvo usklika „Obadva, obadva! Oba su pala!“ i nepripadno se gura u Vukovar i Knin… Na toj neuvjerljivoj pak platformi demagogije i populizma – bez vjerodostojnih postignuća u pet godina predsjedničkog mandata – želi se reinstalirati na Pantovčaku?

Andrej Plenković joj formalno drži ljestve i po staroj, je li, hrvatskoj navadi ironiziranja, ismijavanja, podmetanja i blaćenja političkih (i inih) protivnika karakterizira Škorine nastupe „parodijom na Večernju školu (komičara Željka Pervana, op. a.), s tim što je Večernja škola zabavna, a ovo je loše; čovjek puno bolje pjeva nego što govori“. Zoran Milanović mu je pak onaj „kojeg smo devedesetih u Ministarstvu vanjskih poslova gledali – ‘je li to onaj koji hvata krivine’“ te ga Plenković nabjeđuje kako je „očito ušao u ovu kampanju s lošim karakterom, s neistinama i bez programa, i s nikakvim rezultatima kao premijer“.

Nije hrvatska tzv. mlada demokracija neki svjetski endem kad je u pitanju prljava (pred)izborna kampanja za čelnika/cu države, parlamentarnu prevlast ili pak neku drugu najvidljiviju ćuku u dobro plaćenom sustavu. I nisu samo u hrvatskoj tzv. mladoj demokraciji aspiranti na pozicije moći bez ikakve zadrške, čak i elementarnog kućnog odgoja u „prokazivanju“ protukandidata kao nepoćudnih, manje vrijednih ili nedostojnih liderske pozicije. Za koju se pretpostavljaju poštena borba po pravilima, obraz i inteligencija, a nadasve vjerodostojan skôr postignuća onih/one koji/koja brane/brani lidersku poziciju radi osvajanja na izborima drugog mandata.

U slučaju, je li, hrvatske tzv. mlade demokracije – a vidi rusvaja u nekim i najrazvikanijim zapadnim tzv. starim demokracijama, uključivo aktualan pokušaj Twitteraševa opoziva iz Bijele kuće zbog navodne prljavštine u uvjetovanom međunarodnom difamiranju demokratskog predsjedničkog protukandidata Joe Bidena – razložno je retoričko pitanje: jesu li Kolinda Grabar-Kitarović, Zoran Milanović, Miroslav Škoro ili tko od inih osmero aspiranata na Pantovčak liderski materijal kakav Hrvatska treba? Vrijeme je kolinja, (pred)izborna kampanja međusobnog vađenja crijeva još će dobiti na žestini, a 22. prosinca oko ponoći publikum će neslužbeno biti obaviješten čijih su dvoje/dvojice mesara noževi bili najoštriji.

tacno