Sramotna zbivanja u Saboru samo su jadna završnica stalnog i nezaustavljivog pada Hrvatske u duboku političku, gospodarsku, parlamentarnu, moralnu pa time i u cjelovitu društvenu krizu.
Dublji pad je moguć, nažalost, ali ne i neočekivan. Dno se još ne nazire.
Politička oligarhija je u potpunosti zanemarila svoju društvenu zadaću i umjesto da vodi brigu o općem dobru i boljitku, zatvorili su se u svoj uski, samoživi krug, koji brine samo o svojim interesima, a u potpunosti zanemaruje javni interes.
Ono najgore je što se ne vidi izlaz, jer je oligarhija čvrsto zasjela i nema namjere odustati od vlasti čak i na štetu građana. Reakcija građana je vrlo jasna, vidljiva u reakcijama na javnim mjestima, osobnim kontaktima, ali i na društvenim mrežama.
Nezadovoljstvo, ogorčenost, beznađe - to su najčešće reakcije. Nažalost, one se ne artikuliraju u javnosti, jer mediji su u službi politike, a ne javnosti. Time si politička oligarhija osigurava mirnu savjest, nema prigovora, nema pozivanja na odgovornost i oni, u svom lažnom miru, društvenoj izolaciji, nastavljaju političke igre bez granica.
Pasivnost građana ne začuđuje. Oni su već davno raskrstili s politikom i političarima, žalosno uviđajući kako oni vode brigu samo o sebi. Običan čovjek se teškom mukom bori za preživljavanje, nastoji platiti račune crkavicom od plaće, živi u strahu od ovrha i strepi hoće li ostati bez posla. Jedini sigurni, makar i mizerni prihod imaju umirovljenici, koji šutke trpe jer mirovina stiže, ma što bilo.
No, pitanje do kada? Hoće li lažni mir potrajati? Hoće li se,pojaviti neka snaga koja stvarno, a ne populistički tražiti promjene? Puno pitanja, malo odgovora, a još i manje mogućih rješenja. Pad na dno može donijeti samo jednu mogućnost: promjene! Promjene može donijeti samo organizirana snaga, poput političke stranke ili pokreta. Trenutačno u hrvatskom se društvu takve snage ne vide.
Preostaje samo da građanin, mali čovjek, digne svoj glas. Ne ide to jednostavno, niti je to lagano. Nezadovoljstvo mora biti artikulirano i pretočeno u političku akciju. Ni takve snage se ne vide u društvu, jer obični čovjek sve svoje snage usmjerava na preživljavanje.
Što nam preostaje?
Građanski neposluh je relativno slabo poznata mogućnost hrvatskim građanima. Ona znači da pojedinac ne poštuje neka pravila koja su nametnuta zbog njihove nepravednosti ili štetnosti. Građani se nenasilnim putem suprotstavljaju nepravednim zakonima, društvenim mjerama ili potezima vladajućih. Najpoznatiji primjer je Ghandijev otpor britanskoj kolonizaciji. Ali, u suvremeno doba javljaju se razni oblici građanskog neposluha u vidu mirnih protesta, javnim istupima i slično.
U nas je već bilo više pokušaja da se građani bore za svoja prava, za sprječavanje odluka vlasti koje štete građanima. Prisjetimo se prosvjeda zbog Horvatinčićeve izgradnje na Cvjetnom trgu, pretvaranja igrališta i parkova u građevinsku parcelu i slično. Rezultati su dvojbeni, ali neki su bili uspješni, kao prosvjedni zbor u zaštitu Radio101 na kojem je bilo stotinjak tisuća građana koji su uspjeli spasiti popularni radio ili noviji prosvjed zbog prekidanja kurikularne reforme.
Može li se i kako pojaviti građanski neposluh u ovoj dubokoj hrvatskoj krizi, koju su uzrokovali, nedvojbeno, političari?
Jedna od mogućnosti je bojkotiranje izbora. Ne črčkanje po izbornim listićima, dopisivanje imena kandidata kao Miki Maus ili tako nešto. Ovi izrazi nezadovoljstva samo uveseljavaju izborne komisije i služe samohvali u obližnjem kafiću nakon obavljenog glasanja. Pravi izraz građanskog neposluha je ne izlaženje na birališta. Poruka je jasna: ne sudjelujem u izborima, premda je to moja građanska dužnost. Ne glasam, jer su me političari desetljećima varali, izigravali moj izbor i sveli me samo na birački stroj. Ne želim više sudjelovati u toj farsi, koja ismijava demokraciju, koja parlament pretvara u prćiju stranaka, koje rade što žele i ne odgovaraju nikome, a najmanje svojim biračima.
Igrajte se sami, bez mene, poručuju građani koji bojkotiraju izbore.
Taj stav, koji nije javno artikuliran, ali koji je prisutan u javnosti, možemo najbolje ilustrirati padom izlaska birača na izbore. Kulminacija je bila zabilježena na zadnjim parlamentarnim izborima, kada je broj birača koji su izašli na birališta i broj onih koji su ostali doma bio gotovo jedan na jedan. Taj šokantan podatak nije nikoga previše zabrinuo,jer su političari, a onda i mediji koje kontroliraju prešutjeli konzekvence tog bojkota. Predsjednički izbori u SAD pokazali su kako je opasno kada se zanemari volja običnih, ali zaboravljenih birača. Nitko nije iz mainstream medija obraćao pažnju na tiho nezadovoljstvo velikog broja
U nas je to prošlo bez posljedica. Ali, uvjeren sam da će se trend nastaviti te da će sljedeći izbori zabilježiti još manju izlaznost. To je jedina mogućnost koju trenutačno hrvatski građani posjeduju: bojkotiranje izbora!
To je izraz građanskog neposluha, to nije zanemarivanje građanskih obaveza. Nismo dužni poštovati obaveze kada političari kojima smo dali glas još manje poštuju svoje obveze. Što manji izlazak na birališta, to veća zabrinutost vlastodržaca! U početku će se smijati, jer će doći na vlast s manjim brojem glasova, ali i to je vlast. Legalno izabrani. Ali ne će biti i legitimni. Što manje glasova, to im je snaga slabija, to su ranjiviji, to im se manje vjeruje, to su manje vjerodostojni.
Ovakav pad legitimnosti izabranih političara ne može trajati vječno. Prije ili kasnije pojavit će se snage kojima će javni interes biti u prvom planu i koje će poštovati volju građana, jer će shvatiti da su oni ta snaga koja ih bira i kojoj trebaju služiti.
Što nam je činiti?
Jednostavno, bojkotirajmo izbore.
Nemojmo izaći na birališta. Nitko nam ništa ne može. Nema zakonske obaveze pristupiti glasanju. Ali, naša poruka političarima biti će jaka i neće je moći zanemariti. Postat će im nelagodno, jer nakon dva tri izbora broj izašlih na izbore postat će smiješno mali, pa će i njihov vlast biti smiješna.
A to su naši političari i naša politika: smiješni!
h-alter
