Nesreća je tim veća što se, dok rečena gospoda javno izbacuju proljev iz svojih moždanih crijeva, uvijek nađe dobrovoljaca spremnih za dodati im toaletni papir, pa čak i obrisati dupe
Čini nam se, nezahvalnima i bez razumijevanja za nastojanja političara, kakvi mi već jesmo, mi, obični građani jednog provincijalnog mjesta- da nema kraja prepucavanju između (preo)vladajućih „Pravaša“ dr. Mirka Duspare i tzv. oporbe u Gradskom vijeću oko funkcioniranja gradskog organizma odnosno oko načina priljeva i pražnjenja gradske kase, jer se, iz dana u dan, kao na beskonačnoj traci, pojavljuju novi prijedlozi, sukobi, kompromisi, protuprijedlozi, podmetanja, optuživanja i traženje ustupaka. Ne razumiju građani da njihovi zastupnici sve to rade za opće dobro. Međutim, ma koliko se mi nadali, sve to natezanje zapravo slabog intenziteta neće prestati, već će se, uskoro, pojačati, a u funkciji zauzimanja boljih startnih pozicija za predstojeću izbornu utrku u kojoj će sudjelovati ponajbolja stranačka grla.
Nije teško zamisliti, zapravo, podsjetiti se, što nas sve čeka za vrijeme izborne kampanje (riječ “kampanja” ne uporabljuje se sa značenjem koje joj je dao NATO!): govori, govori, obećanja, plošno vizionarstvo, mahanje na odlasku s posjećenog skupa; plakati na kojima je uhvaćen električni osmijeh naših prvaka, naših narodnih tribuna, naših dika i naših gora listova, aktera novih prijevara; svađice na lokalnoj dalekovidnici, upadanje u riječ, kao fol nepristrani voditelji TV-sučeljavanja; skupovi ozvučeni i zaštićeni zaštitarima; nastupi vjernih pobočnika, trećeredaca, pljeskanje na znak; ljubav za pučanstvo i poneka psovka...
“Tko će sve to oko predstojećih lokalnih izbora moći izdržati, a da palcem i kažiprstom ne stisne nos?”, čujem tiho pitanje tvrdnju. “Zašto za nos?”- pravim se nevješt. “Smrdjet će, kao i uvijek”, veli nam jedan umirovljenik sa zasluženih 1 500 kuna mirovine. “Sjećate li se pitalice i odgovora, dragi novinaru”, nastavlja tiho, u četiri oka, odvažni penzić,“ što će biti dijete prema načinu na koji vrši nuždu? Za dijete koje bi sralo u tutu i gledalo vas u oči, s lakoćom bi se odgovorilo da će mu se zanimanje biti - političar."
Podsjetilo me je to na minula stoljeća, na nekadašnju izravnost i brutalnost moćnih. Za vrijeme XVII i XVIII stoljeća francuski bi vladari, regenti i velikodostojnici vršili nuždu javno, pred svojim prijateljima, slugama, ministrima, sjedeći na chaise percée, posebnoj stolici s ugrađenim nokširom, vrčinom, noćnim sudom iliti tutom (pogledaj memoare Saint- Simonea!) Dok bi povlačili važne državničke poteze, oni bi se, iskolačenih očiju, raskomoćeni iznad vrčine, napinjali i ispuštali smradne bombe, uz dobrohotno odobravanje nazočnih. Prenosim to svoje znanje penziću.
“Rade to gradonačelnici, načelnici, župani, kandidati za Sabor i ostali hrvatski narodni velikodostojnici, gospodine moj, i danas, samo na sofisticiraniji način, prvenstveno u novinama, na radiju i TV-u i na portalima”, umiješao se nanovo penzić,” a naročito za vrijeme izborne kampanje. Seru političari pred nama i po nama i još nam gledaju u oči, i sve pod izlikom da će očistiti ovaj Grad, ovu Županiju, ovu državu, ovaj Svijet, a još više ih zagađuju. Nesreća je tim veća što se, dok rečena gospoda javno izbacuju proljev iz svojih moždanih crijeva, uvijek nađe dobrovoljaca spremnih za dodati im toaletni papir, pa čak i obrisati dupe.”- završio je umirovljenik svoju “smrdljivu” teoriju, dodavši da će se Brod za vrijeme izbora pretvoriti u veliku, začepljenu, smrdljivu kanalizaciju.
