Zoran Milanović je u nedavnom govoru pred slovenskim parlamentom upotrijebio frazu ‘politička nacija’. Iako je premijer sklon praznoslovlju i, kako kažu u Špičkovini, često ni sâm ‘ne zna kaj pripoveda’, fraza ‘politička nacija’ nije glupa kao što se čini i zaslužuje pozornost.
Iz nesposobnosti ili nevoljkosti da se razlikuju politička i etnička nacija nastali su mnogi fatalni nesporazumi. Politička nacija je zajednica državljana, neovisno o njihovom porijeklu, etničkoj, rasnoj ili vjerskoj pripadnosti. Pripadnost političkoj naciji isključivo je pravni odnos između države i građanina utemeljen na uzajamnoj koristi: ti meni vladavinu prava i građanske slobode, ja tebi porez, ali potrudi se da ga zaslužiš i ostavi me na miru. Etnička, pak, nacija je skupina ljudi koji drže da ih povezuju zajedničko porijeklo i kultura (što god to bilo) i tu pripadnost iz nepoznatih razloga doživljavaju vrlo (često i doslovce smrtno) ozbiljno, vrlo emotivno, nerijetko i sasvim strastveno.
Riječ je o razlici koju, u Francuskoj primjerice, simboliziraju djevojka Marianne i galski pijetao. Lijepa Marianne simbolizira Francusku Republiku kao političku – ne i emotivnu – zajednicu, ali i Razum i Slobodu kao najvažnije republikanske vrline. Le coq gaulois je simbol koji sažima predrasude i zablude koje čine francusku etničku naciju, od sklonosti pljesnivim sirevima, preko frivolnosti i viška talentiranih pisaca, do chardonnaya, mineralne vode iz Vichyja i sličnih stereotipa. Hoće li netko biti galski pijetao savršeno je sporedno ako to ne pokušava nametnuti drugima i – što je jednako važno – sve dok one koji su za to nezainteresirani ne namjerava proglasiti ‘gostima’. Marianne je simbol koji bdije nad jednakošću i slobodom svih državljana Francuske Republike i pritom je potpuno nebitno osjećaju li se neki od njih, pa bila to i apsolutna većina, kao etnički Francuzi.
Još od 1990. hrvatski pijetao opire se hrvatskoj Marianne. U tom ludilu ima metode jer hrvatski nacionalistički pijetao doista misli da je država kravata, paška čipka, klapska pjesma, đakovački vez, vinkovačka jesen, domjenak istomišljenika ili utakmica. Pravu (i pravnu) državu on nikada nije ni htio jer je naslutio da bi njen Ustav mogao svim građanima zajamčiti prava i slobode, pa čak i pravo na upotrebu nekog drugog pisma i da će netko taj Ustav, demokraciju i ljudska prava prije ili kasnije shvatiti ozbiljno i početi ga primjenjivati.
Zato hrvatsku Marianne i sve pripadnike hrvatske političke nacije već dvadeset i tri godine drži zatočene u kokošinjcu civilizacijskog, moralnog i proračunskog deficita i ne propušta priliku da tu tragediju produbi kakvim prigodnim skandalom. Nacionalizam svoje ispade vidi kao vrlinu samo zato što su brendirani ‘njegovom’ zastavom pa će tako u razaranju jednog grada vidjeti etničku mržnju – s pravom, ali i s bijednim zadovoljstvom – dok će u vlastitoj etničkoj mržnji koja tom istom gradu želi uskratiti privilegij dvojezičnosti vidjeti ‘pijetet’. Tvrdnju da između protivljenja latinici u ime ćirilice i protivljenja ćirilici u ime latinice nema nikakve bitne razlike, doživjet će kao uvredu jer drži da je neusporedivo jedinstven, a napose zato jer se iskreno osjeća ugroženim ako mu je onemogućeno da ugrožava Drugoga.
Prosvjedi protiv ćirilice ukazuju da Hrvatska stoji na civilizacijskom raskrižju: ili će postati totalitarna sablast koja će sveudilj i svima nametati jednu jedinu etničku, vjersku, pa i seksualnu pripadnost, jedan jedini svjetonazor i jednu jedinu interpretaciju stvarnosti – ili će konačno postati Republika s etnički i svjetonazorski raznolikom političkom nacijom koja će na svoju raznolikost gledati kao na resurs od neprocjenjive vrijednosti.
Otpor višejezičnosti, a time i etničkom i svakom drugom pluralizmu, nije samo nasrtaj na temeljne demokratske vrednote nego napose glupost koja u mogućnosti da se jedna te ista riječ ili misao izgovori ili napiše na različite načine ne prepoznaje jednu od najljepših dragocjenosti u posjedu ljudskog roda.
Izvor: Tacno
