Dokazivanje religiozne strukture kapitalizma – ne samo neke religiozno uslovljene strukture, kao što je mislio Veber, već suštinski religioznog fenomena – i danas odvlači mnoge u beskrajne, uopštene rasprave.
Ne možemo precizno iscrtati mrežu u koju smo upleteni. Ipak, poslije izvjesnog vremena, možemo je bolje sagledati.
Ali, već sada možemo uočiti tri karakteristike religiozne strukture kapitalizma. Prvo, kapitalizam je čisti religiozni kult, možda najekstremniji koji je ikada postojao. U njemu, sve dobija smisao samo kroz direktan odnos prema kultu: on nema neku posebnu dogmu, neku posebnu teologiju. On utilitarizmu daje njegovu religioznu nijansu.
Ta konkretizacija kulta povezana je s drugom karakteristikom kapitalizma: neprekidnim trajanjem kulta. Kapitalizam je obožavanje kulta 'sans réve et sans merci' (bez sna i bez milosti). U njemu nema „vikenda“, nijednog dana koji ne bi bio njegov praznik, u najstrašnijem smislu, utoliko što svakog dana, svaki vjernik mora predano izvoditi cijelu svetu pompu.
Treće, to je kult koji naglašava osjećanje krivice. Kapitalizam je vjerovatno prvi slučaj kulta koji počiva na krivici, a ne na iskupljenju. Tako se taj religiozni sistem naglavačke baca u bujicu šireg kretanja. Ogromno osjećanje krivice, koje ne može naći iskupljenje, okreće se kultu, ne zato da bi se oslobodilo krivice već da bi je učinilo opštom, da bi je zakucalo u svijest i na kraju, i iznad svega, uključilo i boga u tu krivicu, da bi ga konačno zainteresovalo za iskupljenje. Prema tome, iskupljenje se ne može očekivati od samog kulta, niti od reforme te religije – koja mora zadržati neke stabilne oslonce – ali ni od njenog poricanja. U korijenu kapitalizma kao religioznog pokreta – do samog kraja, do konačnog inficiranja boga osjećanjem krivice – nalazi se težnja za osvajanjem svijeta obuzetog očajem, koji je zapravo njegova potajna nada. Odatle istorijska posebnost kapitalizma: religija više nije obnova bića već prije njegovo potpuno uništenje. Od tog širenja očaja, čija bi religija trebalo da obuhvati cijeli svijet, očekuje se spasenje. Transcendentnost boga se urušila, ali on nije mrtav. On se povukao u sudbinu ljudi. Taj prolazak „planetarnog čoveka“ kroz kuću očaja i apsolutno usamljenički karakter njegovog puta jeste onaj etos koji opisuje Niče. Taj čovjek je Übermensch, Natčovjek, prvi koji je spoznao kapitalističku religiju i počeo da je ostvaruje.
Četvrta karakteristika (religiozne strukture kapitalizma) jeste da njen bog mora ostati skriven i da mu se može obratiti tek kada njegovo osećanje krivice dostigne vrhunac. Kult se obožava pred nezrelim božanstvom, pri čemu svaka slika, svaka ideja ugrožava tajnu njegove nezrelosti.
Frojdova teorija takođe se nalazi u vlasti sveštenika tog kulta. Njena ideja je duboko kapitalistička. Potisnuta, grešna mašta, kao analogija kapitala – što bi tek trebalo rasvijetliti – kojem pakao nesvjesnog mora plaćati kamatu.
Ta religiozna kapitalistička misao se na veličanstven način razrješava u Ničeovoj filozofiji. Ideja o Natčovjeku ne izmešta apokaliptički „skok“ u preobraćanje, iskupljenje, pročišćenje ili pokajanje, već u naizgled neprekidno, ali ipak rastrzano, isprekidano intenziviranje. Zato su intenziviranje i razvoj neuskladivi s načelom non facit saltum („priroda ne pravi nagle skokove“; prim. prev.). Natčovjek je stigao na odredište, a da se nije morao promijeniti; to je istorijski čovjek koji se direktno uspeo na nebesa.
Niče je tvrdio da religiozno osjećanje krivice izvire upravo iz tog provaljivanja u nebesa, iz njihove sve potpunije humanizacije i da se tako održava. Slično tvrdi i Marks: nepreobraženi kapitalizam postaje socijalizam s prostom i složenom kamatom, kao funkcijama krivice (treba uočiti demonsku dvosmislenost tog koncepta).
Kapitalizam je religija svedena na čist kult, bez dogme. Kapitalizam se razvijao parazitski na tijelu zapadnog hrišćanstva – ne samo kalvinizma, već, kao što bi trebalo pokazati, i ostalih ortodoksnih hrišćanskih struja – tako da je na kraju istorija hrišćanstva postala istorija njegovog parazita – kapitalizma. Treba uporediti svetu ikonografiju raznih religija i onu s novčanica različitih zemalja; uočiti duh koji govori kroz njihovu ornamentaciju.
Zabrinutost (strepnja): mentalna bolest svojstvena kapitalističkoj epohi. Duhovna (ne i materijalna) beznadežnost siromaštva, vagabundizma – prosjačenja – monaštva. Stanje toliko beznadežno da postaje krivica. „Zabrinutost“ je indeks te krivice zbog osjećanja beznadežnosti; ona izvire iz straha od gubitka nade, koja potiče od zajednice, ne od individualno-materijalnog.
Hrišćanstvo iz vremena reformacije nije podstaklo pojavu kapitalizma (Weber) već se prije i samo pretvorilo u kapitalizam.
Metodološki bi bilo korisno prvo istražiti na koje je sve načine novac tokom istorije usvajao elemente mita – sve dok od hrišćanstva nije preuzeo dovoljno mitskih elemenata da bi stvorio sopstveni mit.
Veza kapitalizma s dogmom o prirodi znanja – koje je zbog svog karaktera za nas u isti mah oslobađajuće i ubistveno. Krajnji ishod je oslobođenje i ruiniranje znanja.
Našem razumijevanju kapitalizma kao religije može doprinijeti i ako zamislimo da je prvobitni paganizam morao poimati religiju ne kao neki „viši moralni“ interes, već na najneposredniji praktičan način – da je sigurno bio svjestan svoje „idealne“ ili „transcendentne“ prirode, kao i današnji kapitalizam, ali da je na nevjernike ili pripadnike druge vjere u svojoj zajednici gledao isto kao što moderna buržoazija gleda na one koji ne zarađuju.
Walter Benjamin, 1921.
6yka
Ne možemo precizno iscrtati mrežu u koju smo upleteni. Ipak, poslije izvjesnog vremena, možemo je bolje sagledati.
Ali, već sada možemo uočiti tri karakteristike religiozne strukture kapitalizma. Prvo, kapitalizam je čisti religiozni kult, možda najekstremniji koji je ikada postojao. U njemu, sve dobija smisao samo kroz direktan odnos prema kultu: on nema neku posebnu dogmu, neku posebnu teologiju. On utilitarizmu daje njegovu religioznu nijansu.
Ta konkretizacija kulta povezana je s drugom karakteristikom kapitalizma: neprekidnim trajanjem kulta. Kapitalizam je obožavanje kulta 'sans réve et sans merci' (bez sna i bez milosti). U njemu nema „vikenda“, nijednog dana koji ne bi bio njegov praznik, u najstrašnijem smislu, utoliko što svakog dana, svaki vjernik mora predano izvoditi cijelu svetu pompu.
Treće, to je kult koji naglašava osjećanje krivice. Kapitalizam je vjerovatno prvi slučaj kulta koji počiva na krivici, a ne na iskupljenju. Tako se taj religiozni sistem naglavačke baca u bujicu šireg kretanja. Ogromno osjećanje krivice, koje ne može naći iskupljenje, okreće se kultu, ne zato da bi se oslobodilo krivice već da bi je učinilo opštom, da bi je zakucalo u svijest i na kraju, i iznad svega, uključilo i boga u tu krivicu, da bi ga konačno zainteresovalo za iskupljenje. Prema tome, iskupljenje se ne može očekivati od samog kulta, niti od reforme te religije – koja mora zadržati neke stabilne oslonce – ali ni od njenog poricanja. U korijenu kapitalizma kao religioznog pokreta – do samog kraja, do konačnog inficiranja boga osjećanjem krivice – nalazi se težnja za osvajanjem svijeta obuzetog očajem, koji je zapravo njegova potajna nada. Odatle istorijska posebnost kapitalizma: religija više nije obnova bića već prije njegovo potpuno uništenje. Od tog širenja očaja, čija bi religija trebalo da obuhvati cijeli svijet, očekuje se spasenje. Transcendentnost boga se urušila, ali on nije mrtav. On se povukao u sudbinu ljudi. Taj prolazak „planetarnog čoveka“ kroz kuću očaja i apsolutno usamljenički karakter njegovog puta jeste onaj etos koji opisuje Niče. Taj čovjek je Übermensch, Natčovjek, prvi koji je spoznao kapitalističku religiju i počeo da je ostvaruje.
Četvrta karakteristika (religiozne strukture kapitalizma) jeste da njen bog mora ostati skriven i da mu se može obratiti tek kada njegovo osećanje krivice dostigne vrhunac. Kult se obožava pred nezrelim božanstvom, pri čemu svaka slika, svaka ideja ugrožava tajnu njegove nezrelosti.
Frojdova teorija takođe se nalazi u vlasti sveštenika tog kulta. Njena ideja je duboko kapitalistička. Potisnuta, grešna mašta, kao analogija kapitala – što bi tek trebalo rasvijetliti – kojem pakao nesvjesnog mora plaćati kamatu.
Ta religiozna kapitalistička misao se na veličanstven način razrješava u Ničeovoj filozofiji. Ideja o Natčovjeku ne izmešta apokaliptički „skok“ u preobraćanje, iskupljenje, pročišćenje ili pokajanje, već u naizgled neprekidno, ali ipak rastrzano, isprekidano intenziviranje. Zato su intenziviranje i razvoj neuskladivi s načelom non facit saltum („priroda ne pravi nagle skokove“; prim. prev.). Natčovjek je stigao na odredište, a da se nije morao promijeniti; to je istorijski čovjek koji se direktno uspeo na nebesa.
Niče je tvrdio da religiozno osjećanje krivice izvire upravo iz tog provaljivanja u nebesa, iz njihove sve potpunije humanizacije i da se tako održava. Slično tvrdi i Marks: nepreobraženi kapitalizam postaje socijalizam s prostom i složenom kamatom, kao funkcijama krivice (treba uočiti demonsku dvosmislenost tog koncepta).
Kapitalizam je religija svedena na čist kult, bez dogme. Kapitalizam se razvijao parazitski na tijelu zapadnog hrišćanstva – ne samo kalvinizma, već, kao što bi trebalo pokazati, i ostalih ortodoksnih hrišćanskih struja – tako da je na kraju istorija hrišćanstva postala istorija njegovog parazita – kapitalizma. Treba uporediti svetu ikonografiju raznih religija i onu s novčanica različitih zemalja; uočiti duh koji govori kroz njihovu ornamentaciju.
Zabrinutost (strepnja): mentalna bolest svojstvena kapitalističkoj epohi. Duhovna (ne i materijalna) beznadežnost siromaštva, vagabundizma – prosjačenja – monaštva. Stanje toliko beznadežno da postaje krivica. „Zabrinutost“ je indeks te krivice zbog osjećanja beznadežnosti; ona izvire iz straha od gubitka nade, koja potiče od zajednice, ne od individualno-materijalnog.
Hrišćanstvo iz vremena reformacije nije podstaklo pojavu kapitalizma (Weber) već se prije i samo pretvorilo u kapitalizam.
Metodološki bi bilo korisno prvo istražiti na koje je sve načine novac tokom istorije usvajao elemente mita – sve dok od hrišćanstva nije preuzeo dovoljno mitskih elemenata da bi stvorio sopstveni mit.
Veza kapitalizma s dogmom o prirodi znanja – koje je zbog svog karaktera za nas u isti mah oslobađajuće i ubistveno. Krajnji ishod je oslobođenje i ruiniranje znanja.
Našem razumijevanju kapitalizma kao religije može doprinijeti i ako zamislimo da je prvobitni paganizam morao poimati religiju ne kao neki „viši moralni“ interes, već na najneposredniji praktičan način – da je sigurno bio svjestan svoje „idealne“ ili „transcendentne“ prirode, kao i današnji kapitalizam, ali da je na nevjernike ili pripadnike druge vjere u svojoj zajednici gledao isto kao što moderna buržoazija gleda na one koji ne zarađuju.
Walter Benjamin, 1921.
6yka
