Punih 28 godina – vrijeme za koje je cijela jedna golema, jaka nova Njemačka stigla potpuno zaboraviti Drugi svjetski rat, bolno ga se sjetiti, dohvatiti se s vlastitom noćnom morom, retuširati je i na koncu priznati – Hrvatska još čeka jebenu presudu za Branimira Glavaša
U subotu 1. listopada 1966. godine kroz masivnu kapiju uglavljenu između dvije stroge kule zloglasnog berlinskog zatvora Spandau izašla su dva starija muškarca. Odjeća na njima odavala je da su tu bili jako dugo. I bili su: nosili su iste hlače i košulje u kojima su u Spandau i došli, točno dvadeset godina ranije, 1. listopada 1946.
Jedan je bio dobro očuvani šezdesetogodišnjak, sijede kose, tamnih obrva i oštrih crta lica, kojega su odmah odveli u hotel Gerhus na susret s novinarima. ‘Kako vidite’, pohvalio im se, ‘i nakon dvadeset godina još sam u dobroj kondiciji.’ Drugoga, godinu-dvije mlađeg, vodili su pod ruku, slijepog na jedno oko i slabovidnog na drugo. Prvoga je na izlazu iz zatvora dočekala supruga zajedno s četiri sina i dvije kćerke, s kojima je uskoro otišao u Heidelberg. Drugoga je dočekao samo sin, koji će ga odvesti svojoj kući u München: žena se od njega razvela odavno, nedugo nakon što je osuđen.
Muškarci u odrpanim starim košuljama morali su biti nemalo iznenađeni Njemačkom koju su zatekli dvadeset godina kasnije. Na slobodi su ih dočekale novine što su javljale o prvoj stagnaciji njemačke ekonomije nakon punih petnaest godina rasta, izlasku liberala iz vlasti i formiranju koalicije CDU-a i SPD-a, ali i demonstracije dugokosih studenata, koji su u prvoj Velikoj koaliciji – s golemom, 95-postotnom većinom u Bundestagu i bivšim nacistom Kurtom Georgom Kiesingerom kao kancelarom – vidjeli dramatičnu opasnost za njemačku demokraciju.
Studente, međutim, nije zanimala samo budućnost: propitivali su i sadašnjost, u kojoj su se događali korporativni kapitalizam i Vijetnamski rat, ali i – prošlost. ‘Was hast Du denn im Krieg gemacht, Pappi?’ stresla su se tako ona dvojica starijih muškaraca iz Spandaua čitajući kroz automobilske prozore natpise s plakata na berlinskim zidovima: ‘Što si radio u ratu, tata?’
Vidjevši nedvosmislenu poruku s plakata, dva su muškarca potonula u automobilska sjedala. Imali su dobre razloge. Prvi se zvao Albert Speer, i bio je Hitlerov omiljeni arhitekt i ministar naoružanja, a drugi Baldur von Schirach, nekadašnji vođa Hitlerjugenda i zloglasni ratni gauleiter Beča. Što si radio u ratu, tata?! Dvadeset godina ranije Speer i Schirach su zbog aktivne uloge u nacističkim ratnim zločinima i Holokaustu na suđenju u Nürnbergu osuđeni na po dvadeset godina zatvora. Tada još nije bilo instituta dobrog vladanja i prijevremene slobode, pa čak ni uračunavanja ‘vremena provedenog u istražnom pritvoru’: nakon izricanja presude svojih su dvadeset godina odslužili do posljednje minute.
Ispala je to na kraju dobra zajebancija, jer plakati s optužujućim natpisom ‘Što si radio u ratu, tata?’ na berlinskim su zidovima zapravo oglašavali novi film Blakea Edwardsa, komediju smještenu u Drugi svjetski rat s Jamesom Coburnom i Dickom Shawnom, koja je upravo tih dana stigla u zapadnonjemačka kina. Štoviše, Edwards će kasnije ispričati kako mu je ideju za film dao sedmogodišnji sin Geoffrey kad je – slušajući priče o Drugom svjetskom ratu – pitao oca što je on radio tada.
Ispala je, kažem, dobra zajebancija, jer upravo to pitanje – ‘Was hast Du denn im Krieg gemacht, Pappi?’ – upravo tih su dana glasno na ulicama postavljala i djeca njemačkih režisera, djeca inženjera, službenika, radnika i tihih hauzmajstora, nemilosrdno kopajući po nezaliječenim ranama i inhibicijama njemačkog društva, nasilno skidajući pečate šutnje s tabua prošlosti svojih roditelja, koji nikad nisu pričali o ratu.
U tih dvadesetak godina od rata Nijemci su, naime, zaboravili i sebe, a kamoli Alberta Speera i Baldura von Schiracha. Na mračnu prošlost toga su ih ljeta podsjećali još samo britanski tabloidi, naslađujući se pobjedom Engleske nad ‘Krautima’ u finalu Svjetskog nogometnog prvenstva. Njihova nacistička prošlost ostala je duboko pod ruševinama na kojima je izgrađena nova Njemačka, i iza one masivne kapije uglavljene među dvije stroge kule berlinskog zatvora Spandau, u kojemu će nakon Speera i Schiracha ostati samo jedan zatvorenik: Rudolf Hess, osuđen na doživotni zatvor, tamo će sasvim sam provesti još dvadesetak godina, do smrti 1987.
‘Was hast Du denn im Krieg gemacht, Pappi?’ pitali su njemački studenti, i očevi su počeli odgovarati. Tri godine nakon izlaska Albert Speer je uredio svoje zapise iz Spandaua i napisao autobiografiju ‘Erinnerungen’, ‘Sjećanja’, koja je doživjela golem uspjeh, pa joj je dodao i ‘Tajne dnevnike iz Spandaua’. Svoje memoare napisao je onda i Baldur von Schirach, naslovivši ih ‘Ich glaubte an Hitler’, ‘Vjerovao sam u Hitlera’. Obojica su, jasno, pažljivo retuširala svoje biografije, osuđujući Hitlera i tvrdeći kako nisu znali ni za koncentracijske logore ni za projekt istrjebljenja Židova, instalirajući u poslijeratnu njemačku kulturu mit o ‘dobrom naziju’. Povjesničar Martin Kitchen ima sasvim logično objašnjenje za izvanredan uspjeh njihovih retuširanih biografija kao alibija za šutljive njemačke Pappije: ako, eto, ni Führerov najbliži suradnik nije znao za logore i Holokaust, kako su mogli znati oni?
Djeca im, međutim, nisu vjerovala. Speerova djeca, recimo, uopće nisu komunicirala s ocem: kćerka Hilde, štoviše, postala je istaknuta europska aktivistkinja za prava žrtava nacizma i antisemitizma, te predsjednica berlinskih Zelenih. Schirachov sin Richard, poznati njemački sinolog, o ocu je napisao knjigu, a pisac je postao i njegov sin, Baldurov unuk Benedict, koji se nacističke prošlosti svoga djeda ritualno odrekao promijenivši prezime u Wells: roman Benedicta Wellsa ‘Kraj samoće’, za koji je dobio Nagradu Europske unije za književnost, kod nas je objavila Hena.com.
Liječenje traume iz Drugog svjetskog rata u Njemačkoj traje, eto, do danas. U ono pak vrijeme – kad su Speer i Schirach izašli iz zatvora u novu, modernu i silnu Zapadnu Njemačku – šezdesetosmašku će generaciju ta potisnuta historijska trauma gurnuti Mao Ce-tungu i PLO-u, i na koncu odvesti u oružanu pobunu protiv svojih očeva, brutalno nasilje, ljevičarski terorizam, Rote Armee Fraktion i Baader-Meinhof.
Ta mi je, eto, priča – priča o Njemačkoj kasnih šezdesetih, pod radnim naslovom ‘Was hast Du denn im Krieg gemacht, Pappi?’, ‘Što si radio u ratu, tata?’ – pala na pamet čitajući u novinama skrajnuti, rutinski izvještaj sa suđenja osječkom gauleiteru Branimiru Glavašu, fascinantnu priču o našoj maloj povijesnoj traumici i šutnji naših očeva.
Branimir Glavaš pritom – valja pojasniti nekom neupućenom strancu – nije dvadeset osam godina nakon ratnih zločina u Osijeku pronađen negdje u Paragvaju i izručen Hrvatskoj, nije on tihi susjed iz predgrađa kojega je prepoznao neki taksist sa snažnim naglaskom, nakon čega se saznalo da je u ratu naređivao likvidacije i progone Srba. O tim zločinima, naime, znalo se i zna sve, znalo se u realnom vremenu i zna se danas, a Glavaš je svih tih dvadeset osam godina bio ili visoko pozicionirani političar iz vladajuće kaste, ili optuženik s dobrim advokatima, lošim tužiteljima i obnovom procesa.
Punih, eto, dvadeset osam godina – vrijeme za koje je bečki gauleiter Baldur von Schirach stigao biti osuđen u Nürnbergu, odslužiti u Spandauu punih dugačkih dvadeset godina, napisati memoare i na koncu u ljeto 1974. zaboravljen umrijeti u južnoj njemačkoj provinciji – Branimir Glavaš još nije ni osuđen. Punih dvadeset osam godina – vrijeme za koje je cijela jedna golema, jaka nova Njemačka stigla potpuno zaboraviti Drugi svjetski rat, bolno ga se sjetiti, dohvatiti se s vlastitom noćnom morom, retuširati je i na koncu priznati, pa pasti na koljena pred njenim žrtvama – Hrvatska još čeka jebenu presudu za Branimira Glavaša. Bez ikakvih izgleda da je dočeka za njegova života.
Hrvatska za to vrijeme stoji pred masivnom kapijom zatvora s cvijećem, postrojena za svečani doček, i pita svoju lobotomiziranu djecu gdje su oni bili devedeset prve: ‘Was hast du im 1991 gemacht, Sohn?’
portalnovosti
U subotu 1. listopada 1966. godine kroz masivnu kapiju uglavljenu između dvije stroge kule zloglasnog berlinskog zatvora Spandau izašla su dva starija muškarca. Odjeća na njima odavala je da su tu bili jako dugo. I bili su: nosili su iste hlače i košulje u kojima su u Spandau i došli, točno dvadeset godina ranije, 1. listopada 1946.
Jedan je bio dobro očuvani šezdesetogodišnjak, sijede kose, tamnih obrva i oštrih crta lica, kojega su odmah odveli u hotel Gerhus na susret s novinarima. ‘Kako vidite’, pohvalio im se, ‘i nakon dvadeset godina još sam u dobroj kondiciji.’ Drugoga, godinu-dvije mlađeg, vodili su pod ruku, slijepog na jedno oko i slabovidnog na drugo. Prvoga je na izlazu iz zatvora dočekala supruga zajedno s četiri sina i dvije kćerke, s kojima je uskoro otišao u Heidelberg. Drugoga je dočekao samo sin, koji će ga odvesti svojoj kući u München: žena se od njega razvela odavno, nedugo nakon što je osuđen.
Muškarci u odrpanim starim košuljama morali su biti nemalo iznenađeni Njemačkom koju su zatekli dvadeset godina kasnije. Na slobodi su ih dočekale novine što su javljale o prvoj stagnaciji njemačke ekonomije nakon punih petnaest godina rasta, izlasku liberala iz vlasti i formiranju koalicije CDU-a i SPD-a, ali i demonstracije dugokosih studenata, koji su u prvoj Velikoj koaliciji – s golemom, 95-postotnom većinom u Bundestagu i bivšim nacistom Kurtom Georgom Kiesingerom kao kancelarom – vidjeli dramatičnu opasnost za njemačku demokraciju.
Studente, međutim, nije zanimala samo budućnost: propitivali su i sadašnjost, u kojoj su se događali korporativni kapitalizam i Vijetnamski rat, ali i – prošlost. ‘Was hast Du denn im Krieg gemacht, Pappi?’ stresla su se tako ona dvojica starijih muškaraca iz Spandaua čitajući kroz automobilske prozore natpise s plakata na berlinskim zidovima: ‘Što si radio u ratu, tata?’
Vidjevši nedvosmislenu poruku s plakata, dva su muškarca potonula u automobilska sjedala. Imali su dobre razloge. Prvi se zvao Albert Speer, i bio je Hitlerov omiljeni arhitekt i ministar naoružanja, a drugi Baldur von Schirach, nekadašnji vođa Hitlerjugenda i zloglasni ratni gauleiter Beča. Što si radio u ratu, tata?! Dvadeset godina ranije Speer i Schirach su zbog aktivne uloge u nacističkim ratnim zločinima i Holokaustu na suđenju u Nürnbergu osuđeni na po dvadeset godina zatvora. Tada još nije bilo instituta dobrog vladanja i prijevremene slobode, pa čak ni uračunavanja ‘vremena provedenog u istražnom pritvoru’: nakon izricanja presude svojih su dvadeset godina odslužili do posljednje minute.
Ispala je to na kraju dobra zajebancija, jer plakati s optužujućim natpisom ‘Što si radio u ratu, tata?’ na berlinskim su zidovima zapravo oglašavali novi film Blakea Edwardsa, komediju smještenu u Drugi svjetski rat s Jamesom Coburnom i Dickom Shawnom, koja je upravo tih dana stigla u zapadnonjemačka kina. Štoviše, Edwards će kasnije ispričati kako mu je ideju za film dao sedmogodišnji sin Geoffrey kad je – slušajući priče o Drugom svjetskom ratu – pitao oca što je on radio tada.
Ispala je, kažem, dobra zajebancija, jer upravo to pitanje – ‘Was hast Du denn im Krieg gemacht, Pappi?’ – upravo tih su dana glasno na ulicama postavljala i djeca njemačkih režisera, djeca inženjera, službenika, radnika i tihih hauzmajstora, nemilosrdno kopajući po nezaliječenim ranama i inhibicijama njemačkog društva, nasilno skidajući pečate šutnje s tabua prošlosti svojih roditelja, koji nikad nisu pričali o ratu.
U tih dvadesetak godina od rata Nijemci su, naime, zaboravili i sebe, a kamoli Alberta Speera i Baldura von Schiracha. Na mračnu prošlost toga su ih ljeta podsjećali još samo britanski tabloidi, naslađujući se pobjedom Engleske nad ‘Krautima’ u finalu Svjetskog nogometnog prvenstva. Njihova nacistička prošlost ostala je duboko pod ruševinama na kojima je izgrađena nova Njemačka, i iza one masivne kapije uglavljene među dvije stroge kule berlinskog zatvora Spandau, u kojemu će nakon Speera i Schiracha ostati samo jedan zatvorenik: Rudolf Hess, osuđen na doživotni zatvor, tamo će sasvim sam provesti još dvadesetak godina, do smrti 1987.
‘Was hast Du denn im Krieg gemacht, Pappi?’ pitali su njemački studenti, i očevi su počeli odgovarati. Tri godine nakon izlaska Albert Speer je uredio svoje zapise iz Spandaua i napisao autobiografiju ‘Erinnerungen’, ‘Sjećanja’, koja je doživjela golem uspjeh, pa joj je dodao i ‘Tajne dnevnike iz Spandaua’. Svoje memoare napisao je onda i Baldur von Schirach, naslovivši ih ‘Ich glaubte an Hitler’, ‘Vjerovao sam u Hitlera’. Obojica su, jasno, pažljivo retuširala svoje biografije, osuđujući Hitlera i tvrdeći kako nisu znali ni za koncentracijske logore ni za projekt istrjebljenja Židova, instalirajući u poslijeratnu njemačku kulturu mit o ‘dobrom naziju’. Povjesničar Martin Kitchen ima sasvim logično objašnjenje za izvanredan uspjeh njihovih retuširanih biografija kao alibija za šutljive njemačke Pappije: ako, eto, ni Führerov najbliži suradnik nije znao za logore i Holokaust, kako su mogli znati oni?
Djeca im, međutim, nisu vjerovala. Speerova djeca, recimo, uopće nisu komunicirala s ocem: kćerka Hilde, štoviše, postala je istaknuta europska aktivistkinja za prava žrtava nacizma i antisemitizma, te predsjednica berlinskih Zelenih. Schirachov sin Richard, poznati njemački sinolog, o ocu je napisao knjigu, a pisac je postao i njegov sin, Baldurov unuk Benedict, koji se nacističke prošlosti svoga djeda ritualno odrekao promijenivši prezime u Wells: roman Benedicta Wellsa ‘Kraj samoće’, za koji je dobio Nagradu Europske unije za književnost, kod nas je objavila Hena.com.
Liječenje traume iz Drugog svjetskog rata u Njemačkoj traje, eto, do danas. U ono pak vrijeme – kad su Speer i Schirach izašli iz zatvora u novu, modernu i silnu Zapadnu Njemačku – šezdesetosmašku će generaciju ta potisnuta historijska trauma gurnuti Mao Ce-tungu i PLO-u, i na koncu odvesti u oružanu pobunu protiv svojih očeva, brutalno nasilje, ljevičarski terorizam, Rote Armee Fraktion i Baader-Meinhof.
Ta mi je, eto, priča – priča o Njemačkoj kasnih šezdesetih, pod radnim naslovom ‘Was hast Du denn im Krieg gemacht, Pappi?’, ‘Što si radio u ratu, tata?’ – pala na pamet čitajući u novinama skrajnuti, rutinski izvještaj sa suđenja osječkom gauleiteru Branimiru Glavašu, fascinantnu priču o našoj maloj povijesnoj traumici i šutnji naših očeva.
Branimir Glavaš pritom – valja pojasniti nekom neupućenom strancu – nije dvadeset osam godina nakon ratnih zločina u Osijeku pronađen negdje u Paragvaju i izručen Hrvatskoj, nije on tihi susjed iz predgrađa kojega je prepoznao neki taksist sa snažnim naglaskom, nakon čega se saznalo da je u ratu naređivao likvidacije i progone Srba. O tim zločinima, naime, znalo se i zna sve, znalo se u realnom vremenu i zna se danas, a Glavaš je svih tih dvadeset osam godina bio ili visoko pozicionirani političar iz vladajuće kaste, ili optuženik s dobrim advokatima, lošim tužiteljima i obnovom procesa.
Punih, eto, dvadeset osam godina – vrijeme za koje je bečki gauleiter Baldur von Schirach stigao biti osuđen u Nürnbergu, odslužiti u Spandauu punih dugačkih dvadeset godina, napisati memoare i na koncu u ljeto 1974. zaboravljen umrijeti u južnoj njemačkoj provinciji – Branimir Glavaš još nije ni osuđen. Punih dvadeset osam godina – vrijeme za koje je cijela jedna golema, jaka nova Njemačka stigla potpuno zaboraviti Drugi svjetski rat, bolno ga se sjetiti, dohvatiti se s vlastitom noćnom morom, retuširati je i na koncu priznati, pa pasti na koljena pred njenim žrtvama – Hrvatska još čeka jebenu presudu za Branimira Glavaša. Bez ikakvih izgleda da je dočeka za njegova života.
Hrvatska za to vrijeme stoji pred masivnom kapijom zatvora s cvijećem, postrojena za svečani doček, i pita svoju lobotomiziranu djecu gdje su oni bili devedeset prve: ‘Was hast du im 1991 gemacht, Sohn?’
portalnovosti
