Američki list The Washington Post objavio je veći tekst u kojem se ističe kako "Assadove snage počinju okretati plimu rata", kao razlog ističe se potpora Irana, Rusije i asistencija libanonskog Hezbollaha.
U izvještaju se također ističe kako brojne pobjede sirijske vojske posljednjih tjedana još uvijek nisu dovele do odlučujućeg preokreta, no stvari se sada kreću prema tome. "Napredak vojske dogodio se na strateški važnim mjestima te to ukazuje na novu razinu spremnosti i energije koja se do sada nije viđala u učinku vojske, ističu vojni analitičari, pobunjenici i Sirijci koji su bliski vlastima", stoji u jučerašnjem tekstu Washington Posta.
Napreci vojske zaista traju već nekoliko tjedana kontinuirano, naročito posljednjih dana, no tek sada te informacije polako stižu i do najutjecajnijih zapadnih medija. Analitičari, piše WP, su složni u tome da se situacija okreće sve više u Assadovu korist što bi mu moglo dati izuzetno snažnu poziciju za vrijeme predstojećih pregovora u sklopu konferencije koju nastoje organizirati zajedno Rusija i SAD.
"Ako se stvari nastave ovako, sirijske vlasti će svakako biti snažnija stranu u tim pregovorima. Ako kliknemo 'pauzu' na današnjoj situaciji, postaje jasno da pobunjenici ne predstavljaju egzistencijalnu prijetnju režimu", rekao je za WP londonski analitičar Charles Lister.
Da, pobunjenici danas ne predstavljaju takvu prijetnju, no u jednom trenutku su imali znatan zamah. Sada je vojska gotovo u potpunosti vratila kontrolu nad širim prostorom oko Damaska, ali prije nekoliko mjeseci - naročito nakon velike pošiljke oružja koja je preko Jordana stigla za sirijske pobunjenike - stvari su izgledale, mada uvelike medijski potpomognuto, znatno bolje po pobunjenike. Centralna tema tadašnjih analiza bila je da će Assad "pobjeći" u Latakiju ili Tartus, negdje gdje većinom žive "njegovi Alawiti". Da li isti analitičari i dalje analiziraju, nije poznato, no razvoj situacije pokazuje kako su isti zapravo bili u funkciji "prepričavača propagande" čiji je cilj bio od pobunjenika stvoriti medijsku vojnu senzaciju kontinuirano ignorirajući pravu snagu, ali i jedinstvo, sirijske vojske.
Na početku sukoba se jako puno pisalo o vojnim prebjezima. Prema istim pisanjima mogao se dobiti dojam da je vojska pred samim raspadom. Danas znamo kako to nije bio slučaj, a prebjezi - kojih je zaista i bilo - nisu brojčano bili značajni da bi se poljuljala stabilnost vojske. Nekoliko manje bitnih političkih prebjega se također desilo, no također nedovoljno da bi se izazvala kriza sirijske vlasti. Kadar koji se odlučio za izdaju brzo je smijenjen, često i adekvatnijim ljudima - kao primjerice sirijski premijer.
Koliko su zaista za ovaj napredak sirijske vojske zaslužni Iran i Hezbollah, vjerojatno će uvijek ostati pitanje debate. Informacije o direktnom sudjelovanju nisu pretjerano argumentirane, no znatan broj informacija ističe kako iranski i Hezbollah savjetnici vrše dodatnu obuku sirijskih snaga te kako se upravo to pokazalo ključno u razvoju situacije.
Zapadni mediji i dalje nastoje sirijski sukob prezentirati svjetskoj javnosti kao sektaški sukob - nakon što je scenarij o "mirnim prosvjednicima" pao u vodu. No, ni priča o sektaškom sukobu nije pretjerano uvjerljiva. Religijska sekta kojoj pripada predsjednik Assad, Alawiti, tvori tek 11% populacije. Da je ovo zaista sektaški rat, sirijska vojska davno bi se raspala i sukob bi poprimio neke sasvim druge dimenzije. Ako religija ima ikakve veze sa sirijskim sukobom, onda govorimo o sukobu većinski sekularnog stanovništva s manjinski fundamentalistički nastrojenim dijelom. 74% populacije Sirije su Suniti, da su oni zaista svi pobunjenici - kako bi nam neki mediji to željeli prikazati - to bi opet značilo da se vojska trebala već davno raspasti.
Nadalje, da je sektaški scenarij zaista istinit, zašto bi onda pobunjenici trebali toliko izdašnu pomoć u ljudstvu koje stiže iz jako široke regije - od Europe, Libije, Alžira, Čečenije, Tunisa, Jemena, Saudijske Arabije itd? Većina pobunjenika unutar Sirije zaista jesu Suniti, tu nema dileme, ali medijski napisi o sektaškom ratu vrijeđaju cijelu sunitsku sektu, ne samo u Siriji nego i šire, jer se njih povezuje sa svim radikalnim skupinama koje ratuju protiv sirijske vlasti. Pravo stanje u Siriji ipak je drugačije, znatan dio sirijskih Sunita podržava sirijske vlasti u ovom ratu. To nipošto ne znači da su svi koji podržavaju sirijsku vojsku ujedno i pristaše predsjednika Assada, štoviše, mnogi mu zamjeraju činjenicu da nema demokratski legitimitet - mada bi se izlazak na referendum mogao smatrati i kao dobivanje legitimiteta od strane sirijskog naroda - kao i brojne detalje oko vođenja države. No, to ne znači da kao alternativu podržavaju pobunjenike i džihadiste. Već je ranije istaknuto, ako se sukobi okončaju, da će se predsjednički izbori održati u 2014. Svi se slažu da Sirija mora postati demokratska država, čak i njihov glavni saveznik Iran koji također ističe da bi se izbori za predsjednika trebali održati 2014.
Gotovo svi narodi svijeta imaju animozitet prema vladajućoj klasi, no rijetko gdje će narod stati na stranu ekstremista kako bi srušio tu istu vlast. Koliko god neki tvrdili suprotno, to u Siriji također nije slučaj.
U spomenutom tekstu Washington Posta, čak i analitičar Salem Zahran priznaje kako su "70% sirijskih vojnika Suniti". To je podatak koji baca u vodu sve priče o sektaškom sukobu, dok se u stvarnosti radi o složenoj intervenciji u kojoj se koriste domaći i strani militanti. "70% sunitska vojska" predstavlja veliki problem u "analiziranju" događaja od strane zapadne štampe, pa se sada provlače razne teorije o "Assadovim paramilitarnim jedinicima" koje su navodno ključne u borbi protiv pobunjenika. Istina je da paramilitarne jedinice postoje i da su one itekako bitne u fazama urbanog ratovanja, no daleko važniji je učinak sirijske vojske.
Pravi razlog zašto je vojska počela znatno napredovati je taj što se sada krenulo s masovnijim pristupom direktnom urbanom ratovanju, dok se prije koncentriralo na napade s teškom mehanizacijom i zrakoplovima. Zapravo, ovo je prirodni nastavak incijalne strategije - nakon oslabljivanja neprijatelja sa zračnim napadima i artiljerijom, kreće se u konačne faze preuzimanja gradova, naselja i drugih uporišta. S time da su "gradovi" zapravo manji gradovi od po nekoliko desetaka tisuća stanovnika, pobunjenici od početka rata nisu uspjeli zauzeti niti jedan veći sirijski grad. Najveći uspjeh im je bila okupacija nekoliko gradskih četvrti u Homsu, kao i kontrola nad znatnim dijelom istočnog Aleppa - kojeg i dalje drže. Glavni razlog uspjeha nad dijelom Aleppa je blizina turske granice od kuda dobivaju možda i najveću potporu u ovom ratu.
Mnogi vojni analitičari, kao što je umirovljeni libanonski general Elias Hanna, potvrđuju kako se na terenu u Siriji "osjeti" Hezbollah obuka jer je poznato da je libanonski Hezbollah izuzetno dobro uvježban kada je riječ o urbanom ratovanju.
Kontinuirano otimanje pobunjeničkih uporišta diljem zemlje dovodi do dezorganizacije pobunjeničkih jedinica koje često ostaju odsječene jedne od drugih i imaju kroničan problem s nedostatkom municije. Jedan od najvećih problema za pobunjenike predstavlja i njihova nemogućnost da se udruže u zajednički vojni front. Umjesto toga, razne skupine često se i međusobno sukobljavaju zbog teritorija i drugih razloga. Do sada su gotovo sve "umjerenije" skupine FSA već istisnute iz glavne slike, a na njihovo mjesto dolaze daleko iskusniji i bolje naoružani džihadisti iz skupina kao što je Al-Nusra Front i druge. Mnogima od njih ovo nije prvi vojni sukob, sa sobom donose iskustvo iz Libije, Iraka, Afganistana, Čečenije i drugdje.
Nema sumnje kako su džihadisti daleko bolji borci od domaćih pobunjenika, među kojima se mahom nalaze mladići iz ruralnih krajeva koji po prvi put u životu vide oružje. No, njihova prisutnost također više se ne može držati tajnom. Zapadnoj štampi dugo treba da s točnim informacijama izađu na vidjelo, no do sada se već mnogi i na Zapadu slažu da su radikali i džihadisti preuzeli vodstvo u borbi protiv sirijske vojske. Unatoč tome, pojedini akteri kao što su Obama, Hollande i Cameron, i dalje kroje planove kako pomoći pobunjenicima "srušiti Assada", mada i oni itekako dobro znaju tko su "pobunjenici". Malo trezveniji analitičari na zapadu složiti će se da je sada već prekasno za bilo kakvo naoružavanje istih. No, ako je u planu zaista kaos širokih razmjera, možda se dođe do odluke i o naoružavanju ovakvih aktera.
Što se tiče stanja na terenu, vojska ima sve veću kontrolu nad Homsom - gdje je upravo i buknula oružana pobuna 2011. Razlog zašto je Homs toliko važan je jednostavan - graniči s 5 sirijskih provincija i s 3 države (Libanon, Jordan, Irak). Kontrolirajući Homs vojska može prekinuti dovod oružja za pobunjenike iz više smjerova.
Druga izuzetno važna lokacija je grad Qusayr na libanonskoj granici. Vojska grad trenutačno drži pod opsadom. Za vrijeme današnjeg i jučerašnjeg dana u ruke vojska padaju i posljednja naselja oko grada. Da je zaista tako, potvrđuju i opozicioni mediji - što u kontekstu rata ipak ima daleko veću težinu od izvještaja sirijskih državnih medija.
Uz sve to, Sirija obećava Izraelu velike probleme na Golanskoj Visoravni. Jučer je sirijski ministar informacija, Omran al-Zoubi, rekao: "Možemo ući u Golan kada nam se god prohtje, to je sirijska zemlja".
Čak i utjecajni turski list "Today's Zaman" - koji od početka sukoba podržava sirijske pobunjenike. Podsjetimo, isti list je čak dao "upute" kako zapadne sile nagovoriti da pokrenu intervenciju u Siriji (vidi njihov tekst "5 načina kako natjerati Zapad da intervenira u Siriji") je prije dva dana objavio tekst s naslovom "Assad dobiva rat" u kojem se, kao i u tekstu Washington Post, više ne mogu sakriti činjenice da vojska napreduje na svim frontovima.
Nadalje, jučer je potvrđeno kako je sirijska vojska u potpunosti preuzela autocestu Deraa-Damask, koja vodi prema granici s Jordanom. Južni dio ove ključne prometnice pobunjenici su držali gotovo dva mjeseca.
Sva ova događanja trebala bi poslati jasnu poruku sirijskoj opoziciji da se ne dvoumi previše oko sudjelovanja na predstojećoj rusko-američko iniciranoj konferenciji, jer još uvijek mogu za sebe osigurati dio političkog utjecaja u post-ratnoj Siriji, u suprotnom mogli bi izgubiti sve.
Turska se najviše pribojava okončanja sukoba u Siriji bez njima idealnog završetka, zato ovih dana svaku priliku - pa i bombaški napad u gradu uz granicu - žele iskoristiti za pozivanje na stranu intervenciju. Kako sada stvari stoje, do intervencije ipak neće doći, a to bi značilo da je jedino rješenje za Siriju pokretanje dijaloga, formiranje tranzicijske vlade i prekid sukoba. Assad može i ne mora biti dio te tranzicijske vlade, jer ona ionako ima isključivo funkciju upravljati zemljom do idućih, nužnih, demokratskih izbora. No, da Bashar al-Assad ima pravo biti kandidat na tim izborima, svakako ima, a ako ga narod Sirije izabere na slobodnim i transparentnim izborima - nitko mu ne može osporiti tu funkciju, jer kako je i istaknuto u Ženevskom sporazumu, koji sada ponovno postaje temelj za pokretanje diplomatskog rješenja, "sirijski narod ima pravo odlučiti sam o svojoj sudbini", i tako bi u konačnici i moralo biti.
Izvor: Advance
U izvještaju se također ističe kako brojne pobjede sirijske vojske posljednjih tjedana još uvijek nisu dovele do odlučujućeg preokreta, no stvari se sada kreću prema tome. "Napredak vojske dogodio se na strateški važnim mjestima te to ukazuje na novu razinu spremnosti i energije koja se do sada nije viđala u učinku vojske, ističu vojni analitičari, pobunjenici i Sirijci koji su bliski vlastima", stoji u jučerašnjem tekstu Washington Posta.
Napreci vojske zaista traju već nekoliko tjedana kontinuirano, naročito posljednjih dana, no tek sada te informacije polako stižu i do najutjecajnijih zapadnih medija. Analitičari, piše WP, su složni u tome da se situacija okreće sve više u Assadovu korist što bi mu moglo dati izuzetno snažnu poziciju za vrijeme predstojećih pregovora u sklopu konferencije koju nastoje organizirati zajedno Rusija i SAD.
"Ako se stvari nastave ovako, sirijske vlasti će svakako biti snažnija stranu u tim pregovorima. Ako kliknemo 'pauzu' na današnjoj situaciji, postaje jasno da pobunjenici ne predstavljaju egzistencijalnu prijetnju režimu", rekao je za WP londonski analitičar Charles Lister.
Da, pobunjenici danas ne predstavljaju takvu prijetnju, no u jednom trenutku su imali znatan zamah. Sada je vojska gotovo u potpunosti vratila kontrolu nad širim prostorom oko Damaska, ali prije nekoliko mjeseci - naročito nakon velike pošiljke oružja koja je preko Jordana stigla za sirijske pobunjenike - stvari su izgledale, mada uvelike medijski potpomognuto, znatno bolje po pobunjenike. Centralna tema tadašnjih analiza bila je da će Assad "pobjeći" u Latakiju ili Tartus, negdje gdje većinom žive "njegovi Alawiti". Da li isti analitičari i dalje analiziraju, nije poznato, no razvoj situacije pokazuje kako su isti zapravo bili u funkciji "prepričavača propagande" čiji je cilj bio od pobunjenika stvoriti medijsku vojnu senzaciju kontinuirano ignorirajući pravu snagu, ali i jedinstvo, sirijske vojske.
Na početku sukoba se jako puno pisalo o vojnim prebjezima. Prema istim pisanjima mogao se dobiti dojam da je vojska pred samim raspadom. Danas znamo kako to nije bio slučaj, a prebjezi - kojih je zaista i bilo - nisu brojčano bili značajni da bi se poljuljala stabilnost vojske. Nekoliko manje bitnih političkih prebjega se također desilo, no također nedovoljno da bi se izazvala kriza sirijske vlasti. Kadar koji se odlučio za izdaju brzo je smijenjen, često i adekvatnijim ljudima - kao primjerice sirijski premijer.
Koliko su zaista za ovaj napredak sirijske vojske zaslužni Iran i Hezbollah, vjerojatno će uvijek ostati pitanje debate. Informacije o direktnom sudjelovanju nisu pretjerano argumentirane, no znatan broj informacija ističe kako iranski i Hezbollah savjetnici vrše dodatnu obuku sirijskih snaga te kako se upravo to pokazalo ključno u razvoju situacije.
Zapadni mediji i dalje nastoje sirijski sukob prezentirati svjetskoj javnosti kao sektaški sukob - nakon što je scenarij o "mirnim prosvjednicima" pao u vodu. No, ni priča o sektaškom sukobu nije pretjerano uvjerljiva. Religijska sekta kojoj pripada predsjednik Assad, Alawiti, tvori tek 11% populacije. Da je ovo zaista sektaški rat, sirijska vojska davno bi se raspala i sukob bi poprimio neke sasvim druge dimenzije. Ako religija ima ikakve veze sa sirijskim sukobom, onda govorimo o sukobu većinski sekularnog stanovništva s manjinski fundamentalistički nastrojenim dijelom. 74% populacije Sirije su Suniti, da su oni zaista svi pobunjenici - kako bi nam neki mediji to željeli prikazati - to bi opet značilo da se vojska trebala već davno raspasti.
Nadalje, da je sektaški scenarij zaista istinit, zašto bi onda pobunjenici trebali toliko izdašnu pomoć u ljudstvu koje stiže iz jako široke regije - od Europe, Libije, Alžira, Čečenije, Tunisa, Jemena, Saudijske Arabije itd? Većina pobunjenika unutar Sirije zaista jesu Suniti, tu nema dileme, ali medijski napisi o sektaškom ratu vrijeđaju cijelu sunitsku sektu, ne samo u Siriji nego i šire, jer se njih povezuje sa svim radikalnim skupinama koje ratuju protiv sirijske vlasti. Pravo stanje u Siriji ipak je drugačije, znatan dio sirijskih Sunita podržava sirijske vlasti u ovom ratu. To nipošto ne znači da su svi koji podržavaju sirijsku vojsku ujedno i pristaše predsjednika Assada, štoviše, mnogi mu zamjeraju činjenicu da nema demokratski legitimitet - mada bi se izlazak na referendum mogao smatrati i kao dobivanje legitimiteta od strane sirijskog naroda - kao i brojne detalje oko vođenja države. No, to ne znači da kao alternativu podržavaju pobunjenike i džihadiste. Već je ranije istaknuto, ako se sukobi okončaju, da će se predsjednički izbori održati u 2014. Svi se slažu da Sirija mora postati demokratska država, čak i njihov glavni saveznik Iran koji također ističe da bi se izbori za predsjednika trebali održati 2014.
Gotovo svi narodi svijeta imaju animozitet prema vladajućoj klasi, no rijetko gdje će narod stati na stranu ekstremista kako bi srušio tu istu vlast. Koliko god neki tvrdili suprotno, to u Siriji također nije slučaj.
U spomenutom tekstu Washington Posta, čak i analitičar Salem Zahran priznaje kako su "70% sirijskih vojnika Suniti". To je podatak koji baca u vodu sve priče o sektaškom sukobu, dok se u stvarnosti radi o složenoj intervenciji u kojoj se koriste domaći i strani militanti. "70% sunitska vojska" predstavlja veliki problem u "analiziranju" događaja od strane zapadne štampe, pa se sada provlače razne teorije o "Assadovim paramilitarnim jedinicima" koje su navodno ključne u borbi protiv pobunjenika. Istina je da paramilitarne jedinice postoje i da su one itekako bitne u fazama urbanog ratovanja, no daleko važniji je učinak sirijske vojske.
Pravi razlog zašto je vojska počela znatno napredovati je taj što se sada krenulo s masovnijim pristupom direktnom urbanom ratovanju, dok se prije koncentriralo na napade s teškom mehanizacijom i zrakoplovima. Zapravo, ovo je prirodni nastavak incijalne strategije - nakon oslabljivanja neprijatelja sa zračnim napadima i artiljerijom, kreće se u konačne faze preuzimanja gradova, naselja i drugih uporišta. S time da su "gradovi" zapravo manji gradovi od po nekoliko desetaka tisuća stanovnika, pobunjenici od početka rata nisu uspjeli zauzeti niti jedan veći sirijski grad. Najveći uspjeh im je bila okupacija nekoliko gradskih četvrti u Homsu, kao i kontrola nad znatnim dijelom istočnog Aleppa - kojeg i dalje drže. Glavni razlog uspjeha nad dijelom Aleppa je blizina turske granice od kuda dobivaju možda i najveću potporu u ovom ratu.
Mnogi vojni analitičari, kao što je umirovljeni libanonski general Elias Hanna, potvrđuju kako se na terenu u Siriji "osjeti" Hezbollah obuka jer je poznato da je libanonski Hezbollah izuzetno dobro uvježban kada je riječ o urbanom ratovanju.
Kontinuirano otimanje pobunjeničkih uporišta diljem zemlje dovodi do dezorganizacije pobunjeničkih jedinica koje često ostaju odsječene jedne od drugih i imaju kroničan problem s nedostatkom municije. Jedan od najvećih problema za pobunjenike predstavlja i njihova nemogućnost da se udruže u zajednički vojni front. Umjesto toga, razne skupine često se i međusobno sukobljavaju zbog teritorija i drugih razloga. Do sada su gotovo sve "umjerenije" skupine FSA već istisnute iz glavne slike, a na njihovo mjesto dolaze daleko iskusniji i bolje naoružani džihadisti iz skupina kao što je Al-Nusra Front i druge. Mnogima od njih ovo nije prvi vojni sukob, sa sobom donose iskustvo iz Libije, Iraka, Afganistana, Čečenije i drugdje.
Nema sumnje kako su džihadisti daleko bolji borci od domaćih pobunjenika, među kojima se mahom nalaze mladići iz ruralnih krajeva koji po prvi put u životu vide oružje. No, njihova prisutnost također više se ne može držati tajnom. Zapadnoj štampi dugo treba da s točnim informacijama izađu na vidjelo, no do sada se već mnogi i na Zapadu slažu da su radikali i džihadisti preuzeli vodstvo u borbi protiv sirijske vojske. Unatoč tome, pojedini akteri kao što su Obama, Hollande i Cameron, i dalje kroje planove kako pomoći pobunjenicima "srušiti Assada", mada i oni itekako dobro znaju tko su "pobunjenici". Malo trezveniji analitičari na zapadu složiti će se da je sada već prekasno za bilo kakvo naoružavanje istih. No, ako je u planu zaista kaos širokih razmjera, možda se dođe do odluke i o naoružavanju ovakvih aktera.
Što se tiče stanja na terenu, vojska ima sve veću kontrolu nad Homsom - gdje je upravo i buknula oružana pobuna 2011. Razlog zašto je Homs toliko važan je jednostavan - graniči s 5 sirijskih provincija i s 3 države (Libanon, Jordan, Irak). Kontrolirajući Homs vojska može prekinuti dovod oružja za pobunjenike iz više smjerova.
Druga izuzetno važna lokacija je grad Qusayr na libanonskoj granici. Vojska grad trenutačno drži pod opsadom. Za vrijeme današnjeg i jučerašnjeg dana u ruke vojska padaju i posljednja naselja oko grada. Da je zaista tako, potvrđuju i opozicioni mediji - što u kontekstu rata ipak ima daleko veću težinu od izvještaja sirijskih državnih medija.
Uz sve to, Sirija obećava Izraelu velike probleme na Golanskoj Visoravni. Jučer je sirijski ministar informacija, Omran al-Zoubi, rekao: "Možemo ući u Golan kada nam se god prohtje, to je sirijska zemlja".
Čak i utjecajni turski list "Today's Zaman" - koji od početka sukoba podržava sirijske pobunjenike. Podsjetimo, isti list je čak dao "upute" kako zapadne sile nagovoriti da pokrenu intervenciju u Siriji (vidi njihov tekst "5 načina kako natjerati Zapad da intervenira u Siriji") je prije dva dana objavio tekst s naslovom "Assad dobiva rat" u kojem se, kao i u tekstu Washington Post, više ne mogu sakriti činjenice da vojska napreduje na svim frontovima.
Nadalje, jučer je potvrđeno kako je sirijska vojska u potpunosti preuzela autocestu Deraa-Damask, koja vodi prema granici s Jordanom. Južni dio ove ključne prometnice pobunjenici su držali gotovo dva mjeseca.
Sva ova događanja trebala bi poslati jasnu poruku sirijskoj opoziciji da se ne dvoumi previše oko sudjelovanja na predstojećoj rusko-američko iniciranoj konferenciji, jer još uvijek mogu za sebe osigurati dio političkog utjecaja u post-ratnoj Siriji, u suprotnom mogli bi izgubiti sve.
Turska se najviše pribojava okončanja sukoba u Siriji bez njima idealnog završetka, zato ovih dana svaku priliku - pa i bombaški napad u gradu uz granicu - žele iskoristiti za pozivanje na stranu intervenciju. Kako sada stvari stoje, do intervencije ipak neće doći, a to bi značilo da je jedino rješenje za Siriju pokretanje dijaloga, formiranje tranzicijske vlade i prekid sukoba. Assad može i ne mora biti dio te tranzicijske vlade, jer ona ionako ima isključivo funkciju upravljati zemljom do idućih, nužnih, demokratskih izbora. No, da Bashar al-Assad ima pravo biti kandidat na tim izborima, svakako ima, a ako ga narod Sirije izabere na slobodnim i transparentnim izborima - nitko mu ne može osporiti tu funkciju, jer kako je i istaknuto u Ženevskom sporazumu, koji sada ponovno postaje temelj za pokretanje diplomatskog rješenja, "sirijski narod ima pravo odlučiti sam o svojoj sudbini", i tako bi u konačnici i moralo biti.
Izvor: Advance
