Datum objave: 24.02.2014. Piše: Milan Gavrović
Izraz “Weimarska Hrvatska” prvi put je upotrijebljen u jednom znanstvenom radu godine 1997. Ekonomisti Stjepan Zdunić i Mato Grgić usporedili su Hrvatsku s Njemačkom od prije 65 godina, iz vremena koje je prethodilo dolasku Hitlera na vlast, i to u prvom redu po jednom, kako su napisali, “apsolutno prestižnom podatku”. To je golema nezaposlenost, koja najbolje pokazuje dubinu krize i najavljuje njene socijalne posljedice. Razlog da se danas ponovno govori o Weimarskoj Hrvatskoj (to je prvi učinio prof. Ivan Rimac) upravo su te posljedice. Najspektakularnija je pojava Stožera za obranu Vukovara, koji je ponizio državni vrh na komemoraciji u tom gradu. Zapravo je pokazao da je jači od države. To, u normalnim uvjetima, ne može i ne smije biti nitko. Samo su u Weimarskoj Njemačkoj odredi raznih smeđih i crnih košulja žarili i palili ne obazirući se na vladu i parlament.
Između dviju definicija Hrvatske kao zemlje koja podsjeća na nekadašnju Weimarsku Njemačku (nazvanu po gradiću Weimaru u kojem je 1919. donesen njen ustav), kod nas je prošlo mnogo godina. Ali i u Njemačkoj je prošlo cijelo desetljeće prije nego što se republika počela urušavati. U oba slučaja, otponac je bio isti. Američki novinar William L. Shirer, koji je tih godina bio dopisnik iz Njemačke, piše: “Dana 24. listopada 1929. došlo je do sloma burze na Wall Streetu. Posljedice, i to katastrofalne, uskoro su se osjetile u Njemačkoj. Temelj njemačkog blagostanja bili su inozemni zajmovi, uglavnom američki, i njezina vanjska trgovina. Kad je pritjecanje kredita presušilo, a otplata starih dugova dospjela, njemačka privredna struktura nije mogla izdržati taj pritisak. Poslije općeg sloma svjetska je trgovina zapela i njemački izvoz nije bio dostatan da pokrije uvoz prijeko potrebnih sirovina i hrane. Bez izvoza njemačka industrija nije mogla funkcionirati, proizvodnja se od 1929. do 1932. smanjila gotovo za polovicu. Milijuni su ljudi ostali bez posla. Tisuće malih poduzeća je propalo.”
Velikim dijelom taj tekst kao da opisuje sadašnje stanje u Hrvatskoj. I kod nas se godinama živjelo na stranim kreditima, koji su presušili zbog svjetske krize, ali i prezaduženosti zemlje. I od Hrvatske se traži da vraća dugove iako joj se proizvodnja i zaposlenost stalno smanjuju. Ipak, po jednom, ali bitnom procesu, Hrvatska se razlikuje od Njemačke 1930-ih. Njemačka, naime, nije uništavala svoju industriju, već je svoj oporavak od iscrpljivanja u Prvom svjetskom ratu gradila na proizvodnji i izvozu. Zato je u Hitlerovo doba bilo moguće njeno oživljavanje, u prvom redu krupnim državnim poslovima. Tako je sedam milijuna Nijemaca dobilo posao.
Rad dvojice ekonomista, Mate Grgića sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta i Stjepana Zdunića, koji je bio član prve vlade poslije izbora 1990., a poslije savjetnik predsjednika Stjepana Mesića u njegovom prvom mandatu, po mnogočemu kao da je pisan danas. On, zapravo, pokazuje da se ekonomski model ne mijenja, iako se mijenjaju stranke na vlasti, pa se ne mijenjaju ni njegovi rezultati. I tako sve od siječnja 1994., kad je zaustavljena inflacija. Tri godine poslije, kad su oni objavili svoj rad, već se sve pokazalo. Ako je stanje i dalje isto (potencirano krizom i višegodišnjim akumuliranjem posljedica), logično je pitanje jesu li i danas aktualni njihovi prijedlozi za njegovu promjenu. Što su oni predlagali i što se predlaže danas? Posebno je zanimljiva usporedba s ocjenama o Hrvatskoj jednog od najuglednijih njemačkih i europskih ekonomista, Heinera Flassbecka, koji je, uz ostalo, bio zamjenik njemačkog ministra financija i visoki dužnosnik UN-a. Njegova analiza objavljena u “Jutarnjem listu” izazvala je ovog tjedna posebno veliko zanimanje javnosti.
Zdunić i Grgić su prije 17 godina tvrdili da se oporavak proizvodnje i gospodarski rast mogu ostvariti samo povećanom potražnjom na tržištu. Da bi se ona ostvarila, građani Hrvatske moraju imati više novca, kojim će kupovati više robe i usluga. To isto piše danas dr. Flassbeck: “Kao i u južnoj Europi uopće, smanjenje plaća je točno suprotno od onoga što treba napraviti, jer je potražnja na domaćem tržištu važnija za ukupni gospodarski razvoj od izvoza.” To, međutim, traži suprotstavljanje međunarodnim financijskim institucijama, kakve su Evropska komisija, MMF i Svjetska banka, koje nameću štednju, vjerujući da će tako ostati novca za urednu otplatu kredita. Za domaću kompradorsku vlast takvo je suprotstavljanje nezamisliva zadaća. Zato se smanjuju plaće, iako ne treba mnogo pameti da bi se znalo da će se zbog toga već sutra smanjiti potražnja, a time i proračunski prihodi.
Zdunić i Grgić su za svoj prijedlog imali još jedan razlog. To je privatizacijsko bogaćenje, koje je neopravdano raslojilo društvo na bogate i sve siromašnije, zbog čega Hrvatska, kako su napisali, nije “uljuđena država”. Oni su zato predlagali masivnu preraspodjelu, neki hrvatski New Deal u korist građana, a na štetu novih bogataša i državne potrošnje. To nije samo “društveno korektno”, tvrdili su, već je i najbolji put za prevladavanje ekonomske krize.
Drugi (a možda i prvi) njihov prijedlog je devalvacija kune, jer njen sadašnji tečaj (onaj iz 1997.), kako kažu, ruši konkurentnost hrvatske privrede na svjetskom tržištu, a istovremeno omogućava velike, nezaslužene profite uvoznicima. Umjesto odgovora na pitanje koliko bi trebalo devalvirati, oni navode podatke da je od 1992. (kad je uveden hrvatski novac) do 1995. kuna ojačala za 37 posto prema njemačkoj marki, za 40 posto prema dolaru i za 52 posto prema liri. Točno je za toliko u istom razdoblju smanjena i konkurentnost hrvatske privrede. Istu metodu danas koristi i Heiner Flassbeck, prema čijem je mišljenju deprecijacija (što je moderniji i nježniji izraz za devalvaciju) jedino rješenje koje Hrvatska još ima. On, naravno, ima aktualne podatke, pa kaže: “Samo od 2005. Hrvatska je – kao i Slovenija – u odnosu na Njemačku izgubila deset posto konkurentnosti, a od 1999. godine 25 (Hrvatska), odnosno 47 posto (Slovenija).”
Završavajući svoj tekst, upozorava na to da će poslušnost MMF-u, koji zahtijeva liberalizaciju tržišta rada i propisuje strogu disciplinu izdataka, samo povećati recesiju i nezaposlenost. “A hoće li demokracija u južnoj Europi, ili u zemlji kao što je Hrvatska, to preživjeti, to nitko ne pita.” Tako je i gospodin Flassbeck na kraju došao do zastrašujućeg iskustva Weimarske Republike.
Izvor: novosti
Izraz “Weimarska Hrvatska” prvi put je upotrijebljen u jednom znanstvenom radu godine 1997. Ekonomisti Stjepan Zdunić i Mato Grgić usporedili su Hrvatsku s Njemačkom od prije 65 godina, iz vremena koje je prethodilo dolasku Hitlera na vlast, i to u prvom redu po jednom, kako su napisali, “apsolutno prestižnom podatku”. To je golema nezaposlenost, koja najbolje pokazuje dubinu krize i najavljuje njene socijalne posljedice. Razlog da se danas ponovno govori o Weimarskoj Hrvatskoj (to je prvi učinio prof. Ivan Rimac) upravo su te posljedice. Najspektakularnija je pojava Stožera za obranu Vukovara, koji je ponizio državni vrh na komemoraciji u tom gradu. Zapravo je pokazao da je jači od države. To, u normalnim uvjetima, ne može i ne smije biti nitko. Samo su u Weimarskoj Njemačkoj odredi raznih smeđih i crnih košulja žarili i palili ne obazirući se na vladu i parlament.
Između dviju definicija Hrvatske kao zemlje koja podsjeća na nekadašnju Weimarsku Njemačku (nazvanu po gradiću Weimaru u kojem je 1919. donesen njen ustav), kod nas je prošlo mnogo godina. Ali i u Njemačkoj je prošlo cijelo desetljeće prije nego što se republika počela urušavati. U oba slučaja, otponac je bio isti. Američki novinar William L. Shirer, koji je tih godina bio dopisnik iz Njemačke, piše: “Dana 24. listopada 1929. došlo je do sloma burze na Wall Streetu. Posljedice, i to katastrofalne, uskoro su se osjetile u Njemačkoj. Temelj njemačkog blagostanja bili su inozemni zajmovi, uglavnom američki, i njezina vanjska trgovina. Kad je pritjecanje kredita presušilo, a otplata starih dugova dospjela, njemačka privredna struktura nije mogla izdržati taj pritisak. Poslije općeg sloma svjetska je trgovina zapela i njemački izvoz nije bio dostatan da pokrije uvoz prijeko potrebnih sirovina i hrane. Bez izvoza njemačka industrija nije mogla funkcionirati, proizvodnja se od 1929. do 1932. smanjila gotovo za polovicu. Milijuni su ljudi ostali bez posla. Tisuće malih poduzeća je propalo.”
Velikim dijelom taj tekst kao da opisuje sadašnje stanje u Hrvatskoj. I kod nas se godinama živjelo na stranim kreditima, koji su presušili zbog svjetske krize, ali i prezaduženosti zemlje. I od Hrvatske se traži da vraća dugove iako joj se proizvodnja i zaposlenost stalno smanjuju. Ipak, po jednom, ali bitnom procesu, Hrvatska se razlikuje od Njemačke 1930-ih. Njemačka, naime, nije uništavala svoju industriju, već je svoj oporavak od iscrpljivanja u Prvom svjetskom ratu gradila na proizvodnji i izvozu. Zato je u Hitlerovo doba bilo moguće njeno oživljavanje, u prvom redu krupnim državnim poslovima. Tako je sedam milijuna Nijemaca dobilo posao.
Rad dvojice ekonomista, Mate Grgića sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta i Stjepana Zdunića, koji je bio član prve vlade poslije izbora 1990., a poslije savjetnik predsjednika Stjepana Mesića u njegovom prvom mandatu, po mnogočemu kao da je pisan danas. On, zapravo, pokazuje da se ekonomski model ne mijenja, iako se mijenjaju stranke na vlasti, pa se ne mijenjaju ni njegovi rezultati. I tako sve od siječnja 1994., kad je zaustavljena inflacija. Tri godine poslije, kad su oni objavili svoj rad, već se sve pokazalo. Ako je stanje i dalje isto (potencirano krizom i višegodišnjim akumuliranjem posljedica), logično je pitanje jesu li i danas aktualni njihovi prijedlozi za njegovu promjenu. Što su oni predlagali i što se predlaže danas? Posebno je zanimljiva usporedba s ocjenama o Hrvatskoj jednog od najuglednijih njemačkih i europskih ekonomista, Heinera Flassbecka, koji je, uz ostalo, bio zamjenik njemačkog ministra financija i visoki dužnosnik UN-a. Njegova analiza objavljena u “Jutarnjem listu” izazvala je ovog tjedna posebno veliko zanimanje javnosti.
Zdunić i Grgić su prije 17 godina tvrdili da se oporavak proizvodnje i gospodarski rast mogu ostvariti samo povećanom potražnjom na tržištu. Da bi se ona ostvarila, građani Hrvatske moraju imati više novca, kojim će kupovati više robe i usluga. To isto piše danas dr. Flassbeck: “Kao i u južnoj Europi uopće, smanjenje plaća je točno suprotno od onoga što treba napraviti, jer je potražnja na domaćem tržištu važnija za ukupni gospodarski razvoj od izvoza.” To, međutim, traži suprotstavljanje međunarodnim financijskim institucijama, kakve su Evropska komisija, MMF i Svjetska banka, koje nameću štednju, vjerujući da će tako ostati novca za urednu otplatu kredita. Za domaću kompradorsku vlast takvo je suprotstavljanje nezamisliva zadaća. Zato se smanjuju plaće, iako ne treba mnogo pameti da bi se znalo da će se zbog toga već sutra smanjiti potražnja, a time i proračunski prihodi.
Zdunić i Grgić su za svoj prijedlog imali još jedan razlog. To je privatizacijsko bogaćenje, koje je neopravdano raslojilo društvo na bogate i sve siromašnije, zbog čega Hrvatska, kako su napisali, nije “uljuđena država”. Oni su zato predlagali masivnu preraspodjelu, neki hrvatski New Deal u korist građana, a na štetu novih bogataša i državne potrošnje. To nije samo “društveno korektno”, tvrdili su, već je i najbolji put za prevladavanje ekonomske krize.
Drugi (a možda i prvi) njihov prijedlog je devalvacija kune, jer njen sadašnji tečaj (onaj iz 1997.), kako kažu, ruši konkurentnost hrvatske privrede na svjetskom tržištu, a istovremeno omogućava velike, nezaslužene profite uvoznicima. Umjesto odgovora na pitanje koliko bi trebalo devalvirati, oni navode podatke da je od 1992. (kad je uveden hrvatski novac) do 1995. kuna ojačala za 37 posto prema njemačkoj marki, za 40 posto prema dolaru i za 52 posto prema liri. Točno je za toliko u istom razdoblju smanjena i konkurentnost hrvatske privrede. Istu metodu danas koristi i Heiner Flassbeck, prema čijem je mišljenju deprecijacija (što je moderniji i nježniji izraz za devalvaciju) jedino rješenje koje Hrvatska još ima. On, naravno, ima aktualne podatke, pa kaže: “Samo od 2005. Hrvatska je – kao i Slovenija – u odnosu na Njemačku izgubila deset posto konkurentnosti, a od 1999. godine 25 (Hrvatska), odnosno 47 posto (Slovenija).”
Završavajući svoj tekst, upozorava na to da će poslušnost MMF-u, koji zahtijeva liberalizaciju tržišta rada i propisuje strogu disciplinu izdataka, samo povećati recesiju i nezaposlenost. “A hoće li demokracija u južnoj Europi, ili u zemlji kao što je Hrvatska, to preživjeti, to nitko ne pita.” Tako je i gospodin Flassbeck na kraju došao do zastrašujućeg iskustva Weimarske Republike.
Izvor: novosti
