Činjenica je da je izvoz plina i nafte u EU Rusiji veliki izvor prihoda, međutim ne i odlučujući. Moskva već duže vrijeme (od 2014.) svoju stratešku orijentaciju, pa tako i onu energetsku, ubrzano prebacuje sa Zapada prema Istoku. Ona je odavno svjesna američke strategije „odsijecanja“ Rusije od Zapada koja ima dvostruki cilj: prvo, slabljenje Rusije, i drugo, stavljanje europskih saveznika pod čvrsta „kliješta“ Washingtona – izbijajući im iz glave (kroz potenciranje ruske prijetnje agresijom) i samu pomisao o stvaranju europske strateške autonomije, prije svega one vojne

Diljem Europe nikad topliji božićni i novogodišnji blagdani nikako ne znače i kraj ozbiljne europske energetske krize. Tim prije što svi znaju kako prava zima i mraz na Stari kontinent tradicionalno stižu tek od sredine siječnja. Osim toga, također je poznato ako bi i sav američki ukapljeni plin koji se izvozi bio usmjeren u europske LNG terminale, on bio dostatan za svega do 5% ukupnih europskih potreba za prirodnim plinom bez kojeg topline u europskim domovima jednostavno nema, kao niti sigurne i jeftine opskrbe električnom energijom za industrijska postrojenja. Zato se, gle čuda, prirodni plin ponovo kao “privremeno prihvatljiv” i službeno promiče u “zelenilom” opsjednutom Bruxellesu nakon što je prethodno apsurdno svrstan u ekološki prljave energente. Paralelno s tim, za razliku od Njemačke, Francuska najavljuje kako se neće odreći izgradnje novih nuklearki, jednako kao i Poljska i Finska. Dakle, EU je i dalje prepuna svojih dubioza a da bi mogla ozbiljno utjecati na rješavanje tuđih.





“Ukrajinsko pitanje” izravno je povezano s opskrbom Europe ruskim plinom, poglavito s obzirom na važnost koju Putin pridaje susjednoj zemlji, objavio je sredinom prosinca američki medij Bloomberg, dodavši kako bi, ako joj se uvedu dodatne sankcije, Rusija mogla osuditi Europu na „koktel“ hipotermije i recesije obustavom opskrbe plina.

Ovaj je tekst u skladu s nedavnim prosinačkim summitom na vrhu EU u kojem se Bruxelles nije odlučio za uvođenje novih oštrih sankcija protiv Moskve usprkos snažnoj proturuskoj retorici i prijetnjama sankcijama, ali i inzistiranju na istim od strane istočnog krila Unije predvođenog Poljskom (pribaltičke države Estonija, Latvija i Litva).



To isto tražio je i ukrajinski predsjednik Volodymyr Zelenskyy koji je u to vrijeme u Bruxellesu boravio sudjelujući u radu europskog formata „Istočno partnerstvo“. Štoviše, zahtijevao je od EU da uvede ni manje ni više nego preventivne sankcije protiv Rusije bez obzira što ova još nije napala njegovu zemlju. Isto je učinio, da se tako izrazim, iz „profilaktičkih razloga“ tj. da Putinu ne bi palo na pamet napasti Ukrajinu. Iako međunarodno pravo ne pozna institut preventivnih sankcija, u sadašnjem globalnom kaosu sve je dozvoljeno, naravno – samo najvećim „igračima“ – i time se, očito, rukovodio i Zelenskyy.

Međutim, iz nekog razloga on ne shvaća kako EU nije taj „igrač“. Njene elite dobro znaju kada treba „stati na loptu“ ma koliko to nepopularno bilo. One su uvijek spremne na snažne verbalne osude i prijetnje prema snažnim „neposlušnim“ državama na teoretskoj razini, ali kada se to treba prebaciti i na onu praktičnu – redovito pokazuju nemoć, odnosno pravilno shvaćaju gdje je njihovo mjesto na globalnoj geopolitičkoj pozornici. EU je u ovom trenutku jednostavno preslaba za bilo kakvo poduzimanje samostalnih „kažnjeničkih ekspedicija“ – ne samo prema Rusiji (podsjetimo se samo Turske i njezinog „nekažnjenog nestašluka“ po brojnim pitanjima koja se tiču EU kao cjeline (migranti) ili pojedinih njenih članica poput Grčke, Cipra ili Francuske).



Ali vratimo se Bloombergovom tekstu. U njemu se navodi kako je, prema Vladimiru Putinu, “pravi suverenitet Ukrajine moguć upravo u partnerstvu s Rusijom” te se kaže kako ta izjava pokazuje koliko planovi ruskog predsjednika za Ukrajinu sežu dalje od opskrbe plinom. Međutim, ako Rusija odluči (ponovno) napasti Ukrajinu, zapadne će se zemlje ove zime morati suočiti s utjecajem ove odluke.

Najočitija točka te poluge – a to je ono što najviše brine Washington – jest da Europa dobiva otprilike 40% svog uvoza plina iz Rusije, navodi se dalje u tekstu. U prošlosti su prepirke između Moskve i Kijeva ponekad dovodile do prekida opskrbe jer su tranzitni plinovodi prolazili kroz Ukrajinu. Kako bi se to izbjeglo, izgrađen je plinovod Sjeverni tok 2 koji izravno povezuje Rusiju i Njemačku. Sjedinjene Države to vide kao dio desetljeće dugog projekta koji Moskva koristi kao oružje za podjelu europskih saveznika. Za Njemačku, Sjeverni tok 2 je način diverzifikacije ruta opskrbe kako bi se minimizirali rizici povezani s kupnjom velikih količina plina iz Rusije.

Ovdje bih dodao kako je Njemačka odlučila „izbaciti iz igre“ zemlje posrednice (koje nisu pod primarnom dominacijom Berlina, već Washingtona) za dobivanje ruskog plina i da za sebe želi osigurati njegovu sigurnu dostavu direktnim kontaktom a Rusijom. U tu je svrhu izgrađen i već dugo operativni plinovod Sjeverni tok, kao i njegov mlađi istoimeni brat Sjeverni tok 2. Njemačka ne želi odustati od energetske sigurnosti tj. dati je u ruke nekom drugom pa makar to bila EU ili najveći transatlantski saveznik – SAD. Ruski plinovodi joj trebaju za energetsku tranziciju, jer Njemačka, između ostaloga, već za godinu dana – gotovo samoubilački – planira u potpunosti zatvoriti i tri preostale nuklearke (krajem 2021. godine zatvorila je tri atomske centrale usprkos velikim problemima s opskrbom električnom energijom i velikim porastom njezine cijene).

Vratimo se opet Bloombergu. U njegovom se tekstu dalje navodi kako je vjerojatnost da će pokretanje Sjevernog toka 2 biti blokirano mala, bez obzira koliko Sjedinjene Države to žele postići. Plinovod je već izgrađen i čeka se samo odobrenje njemačkog regulatora.



Navodi se kako je „europsko tržište plina već jako nervozno, a skladišta plina popunjena su tek 62% – za razliku od 80%, koliko je prosjek za ovo doba godine“ i podsjeća na nagli skok cijena plina u Europi nakon što su Nijemci u studenom odgodili odluku o licenciranju Sjevernog toka 2. „Stoga će u takvoj situaciji bilo kakve prijetnje Njemačkoj da sama sebi prekine dodatne isporuke plina zvučati neuvjerljivo. Kevin Book iz Clear View Energy Partners izjavio je: “Režete grane na kojima sjedite.“

U tekstu se dalje navodi kako je novi njemački kancelar Olaf Scholz, izražavajući ovih dana potporu Ukrajini, nastojao paziti da izravno ne spomene plinovod Sjeverni tok 2. Dodali bismo i kako se Scholz namjerava osobno sastati s Putinom već u siječnju (info: Bild, 3. siječnja).

Rekao bih kako je ovo na tragu stavova Scholzove prethodnice Angele Merkel koja je, ljetos, na sastanku s Joe Bidenom u Washingtonu uspjela obraniti njemačke strateške interese po tom pitanju tj. osigurati da Amerikanci protiv Sjevernog toka 2 ne uvode nove sankcije. Zauzvrat bi Njemačka trebala povećati svoja financijska i investicijska ulaganja u Ukrajinu, prije svega u „zelenu energetiku“ kao kompenzaciju za gubitak Kijeva tranzitnih tarifa od prolaska ruskog plina za Europu kroz ukrajinski plinovodni sustav. Osim toga Njemačka se obvezala na uvođenje novih sankcija protiv Moskve ako ona bude koristila spomenuti plinovod u geopolitičke svrhe.

Scholz se, naravno, još uvijek ponaša prilično „sramežljivo“ kada je o tome riječ, ali ipak jasno daje do znanja kako je prioritet Njemačke, a time i EU – nastavak konstruktivnog dijaloga s Rusijom.

Biden jedini sposoban pomaknuti američko-ruske odnose „s mrtve točke“

Vratimo se opet spomenutom američkom mediju. On dalje navodi kako je iz novog prijedloga američkog zakona o proračunu za obranu u Kongresu (zanimljivo, samo dan uoči virtualnog summita Biden-Putin od 7. prosinca, op.ZM.) iščezao onaj dio koji se odnosio na uvođenje sankcija protiv Sjevernog toka 2. Podsjetio bih kako su pojedini kongresnici prije toga već tjednima, pa i mjesecima, upravo time ucjenjivali Bidena, uključno i prijetnjama da neće poduprijeti neka njegova kadrovska rješenja u američkoj administraciji ako spomenute sankcije ne budu uključene u novi proračunski zakon za obranu. Biden je to, očito, uspio neutralizirati i time Putinu pokazao dobru volju za pregovore s američke strane.

Ako je itko u ovom trenutku sposoban pomaknuti „s mrtve točke“ američko-ruske odnose onda je to sigurno Biden, naravno, ako to bude i dominantan stav američke „duboke države“ čiji je Biden eksponent i bez koje on ne može učiniti ama baš ništa – prije svega na vanjskopolitičkom planu tj. po pitanju donošenja strateških odluka. Međutim američki je establishment unutar sebe toliko interesno podijeljen da je taj konsenzus, zapravo, vrlo teško osigurati. Drugim riječima, iako politički još uvijek dovoljno snažan (uz, međutim, nikad lošiji rejting unutar američke javnosti) Bidenova nikako nije zadnja i odlučujuća.

Vratimo s opet Bloombergu. On navodi kako je njemački kancelar zainteresiran da plinovod Sjeverni tok 2 što prije dobije dozvolu za rad jer će, što taj proces dulje bude trajao, postojati i veći rizik da će certifikacija istog biti otežana nekim novim agresivnim potezom Rusije prema Ukrajini. To bi naglasilo slabost Njemačke i, moguće, izazvalo raskol kako unutar njemačke koalicijske vlade, tako i unutar EU, navodi američki medij s kojim se oko toga teško ne složiti.

Pod uvjetom da Nijemci ne blokiraju plinovod, može li Rusija zbog nekih drugih protumjera obustaviti isporuku plina, pita se Bloomberg dalje i odmah sam daje odgovor: „To je moguće s obzirom na egzistencijalnu važnost Ukrajine za Putina. Međutim, osudi li Europu na mješavinu hipotermije i recesije ove zime, to će okupiti njegove protivnike i uskratiti mu prednosti koje je dosad uživao“.

„Simbioza koja je u osnovi rusko-europskih plinskih odnosa – prvom je potreban novac i stručnost, dok je drugome potrebna toplina i struja – učinila je da odnos funkcionira više od pola stoljeća, čak i tijekom Hladnog rata. Ali sada Putin agresivno testira vezu. Čak i ako napetosti na ukrajinskoj granici prođu bez većih incidenata, Gazpromovo odbijanje ove godine nadopuniti europska skladišta plina i Putinova oštra retorika o liberalizaciji europskog energetskog tržišta vjerojatno su već nanijeli dugoročnu štetu“, smatra američki medij.

On tvrdi kako, kratkoročno, energetsko oružje može pokazati svoju učinkovitost u nametanju vlastite volje zemljama uvoznicama, jer je razina potrošnje relativno konstantna. Međutim, povijest nekih Putinovih prijatelja u grupi OPEC + i njegovi prošli sukobi s Ukrajinom pokazuju da dugoročne posljedice – na primjer, odluke klijenata da diverzificiraju svoje izvore opskrbe – mogu biti jako štetne. Ovaj je čimbenik od posebne važnosti sada kada Europa slijedi svoje ambiciozne zelene planove, potkrijepljene učinkovitim carinama na emisije, koje predstavljaju ozbiljan rizik za ruski izvoz, zaključuje američki medij.

Ruski ultimatum SAD-u

Međutim, ovdje bih kazao slijedeće: činjenica je da je izvoz plina i nafte u EU Rusiji veliki izvor prihoda, međutim ne i odlučujući. Moskva već duže vrijeme (od 2014. g. i izbijanja ukrajinske krize) svoju stratešku orijentaciju, pa tako i onu energetsku, ubrzano prebacuje sa Zapada prema Istoku. Ona je odavno svjesna američke strategije „odsijecanja“ Rusije od EU koja ima dvostruki cilj: prvo, slabljenje Rusije, i drugo, stavljanje europskih saveznika pod čvrsta „kliješta“ Washingtona – izbijajući im iz glave (kroz potenciranje navodne ruske prijetnje agresijom) i samu pomisao o stvaranju europske strateške autonomije, prije svega one vojne.

S druge strane, Rusija, odbačena od „atlantista“, sada na svojim zapadnim granicama želi jedino osigurati stratešku sigurnost sprječavanjem daljnjeg širenja NATO saveza na istok i njegovim odustajanjem od razmještanja svoje vojne infrastrukture i opasnih vrsta naoružanja u njoj susjednim zemljama. Taj je zahtjev, skupa s onim o zabrani razmještaja raketa malog i srednjeg dometa na tlu Europe, Moskva 15. prosinca i službeno dostavila Washingtonu, uručivši ga u obliku službenog ruskog prijedloga zamjenici američkog državnog tajnika za europska i euroazijska pitanja Karen Donfried koja je upravo u tu svrhu stigla u rusku prijestolnicu. Uz dodatak da će, ako joj za to Zapad ne da čvrsta pravna jamstva – Rusija to osigurati bez njih. Zanimljivo je da Moskva pri tom traži i povlačenje vojnih efektiva SAD-a i NATO-a i iz njoj susjednih pribaltičkih država koje su članice NATO saveza s obzirom da i njih smatra neposrednom prijetnjom svojoj nacionalnoj sigurnosti. To se u prvom redu odnosi na zrakoplovne snage stacionirane u tamošnjim vojnim bazama, koje su vrlo blizu ruskim granicama i drugom po veličini ruskom gradu Sankt Peterburgu.

Općenito, ovaj je ruski dokument sročen u gotovo ultimativnom obliku, o čemu svjedoče i riječi zamjenika ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Rjabkova (on je američkoj predstavnici i uručio taj dokument) da se on temelji na načelu „uzmi ili ostavi“ tj. da se dostavlja „u paketu“ a ne predstavlja „meni“ iz kojeg će Washington uzeti samo ono što njemu odgovara. Štoviše, naglasio je kako je rok za postizanje sporazuma o strateškoj sigurnosti do 14. siječnja iduće godine, a ako do tada ne bude postignut „Rusija će se za to pobrinuti sama – bez SAD-a“. U međuvremenu su se Biden i Putin usuglasili da američko-ruski pregovori počnu 10. siječnja u Ženevi usprkos protivljenjima od strane istočnih članica EU (nesvjesnih svoje veličine i uloge) koje smatraju da se s Rusijom o tome uopće nema što razgovarati.

Što se tiče energetike, odnosno plina, što je predmet ove analize, na prije nekoliko dana završenom virtualnom sastanku ruskog i kineskog čelnika Putina i Jinpinga, jasno je ukazano na nastavak razvoja međusobnih plinskih projekata odnosno izgradnju novog plinovoda Snaga Sibira 2 koji će osigurati dodatne količine tog energenta za Kinu ali i Mongoliju. One bi relativno brzo mogle kompenzirati eventualni potpuni ruski gubitak plinskog tržišta u EU kojeg je ipak  teško očekivati s obzirom na veliku europsku ovisnost o istom.

Dakle, ako Bruxelles bude uporno inzistirao na plašenju Rusije sankcijama i blokadom Sjevernog toka 2 u slučaju njenog napada na Ukrajinu umjesto pokretanja ozbiljnih pregovora s Moskvom koje ona traži – mogli bismo se svi skupa jedno jutro probuditi uz spoznaju o „novorođenoj“ europskoj „kubanskoj krizi“ kroz tutnjavu ruskih tenkova na ukrajinskom tlu. Nakon toga povratka više ne bi bilo jer bi se između EU i Rusije izgradio golemi bedem na granicama koje odrede, sada više ne političari već ruski tenkovi. Jer ratovati za Ukrajinu nitko u Europi neće, a najmanje će to učiniti Amerikanci koji su to već svima jasno dali do znanja. Teško mi je zamisliti da će neki Belgijac, Portugalac, Talijan… ići ratovati protiv Rusa za ukrajinski Mariupolj.

Ovo je, rekao bih bez straha za pogrešku, posljednja šansa za dogovor Zapada i Rusije. Tim više što Rusija uopće ne namjerava vojno intervenirati u Ukrajini pod uvjetima da dobije ono što traži za svoju stratešku sigurnost.  Rusko „zveckanje oružja“ i gomilanje snaga samo je bilo „okidač“ za konačno pokretanje razgovora kojeg Moskva predlaže već čitavo desetljeće, a Washington uporno ignorira. Hoće li ga ignorirati i dalje, nisam baš uvjeren. Najbolji argument za to je nova snaga ruskog oružja ali još više i odlučnost njegove primjene, u što sada malo tko sumnja. Prije svega zato što su svi svjesni da Rusija više i nema kuda odstupati. NATO je već odavno na njenim granicama, a ulazak Ukrajine u isti bilo bi neoprostivi prijelaz posljednje „crvene crte“ od koje Rusi nikada i ni pod koju cijenu neće odustati. Od istoka Ukrajine do Moskve, eventualnoj američkoj hiperzvučnoj raketi trebalo bi svega 5 minuta leta. Premalo za bilo kakvo sigurno jamstvo njenog uništavanja od strane ruskih proturaketnih sustava ma koliko moćni bili. I to znaju svi koji to moraju znati – i u Pentagonu i u ruskom Glavnom stožeru.

geopolitika