Putin u srpnju odlazi u Peking na 20. godišnjicu obilježavanja ključnog sporazuma između Kine i Rusije – Sporazuma o prijateljstvu i suradnji, nakon kojeg je počeo ubrzani razvoj međusobnih odnosa jer su riješeni svi teritorijalni sporovi koji su desetljećima opterećivali odnose tadašnjih komunističkih divova, SSSR-a i Kine. Te sukobe SAD su itekako znalački iskoristile za svoje interese, krećući početkom 70.-ih godina prošlog stojeća u razvoj snažnih gospodarskih odnosa s Kinom i odmičući tu zemlju iz sfere bilo kakvog utjecaja Moskve
Najiščekivaniji politički događaj godine, američko-ruski summit na vrhu između predsjednika Joe Bidena i Vladimira Putina, održat će se 16. lipnja u Ženevi. U međuvremenu obje strane jačaju svoje pregovaračke pozicije na način na koji one smatraju nužnim i impresionirajućim po suprotnu stranu.
Biden, kao predvodnik jedinstvenog Zapada koji to nije
Joe Biden to čini kroz ubrzano demonstriranje nove kohezije između Sjedinjenih Država i njenih zapadnih saveznika kroz dva predstojeća velika sastanka: onoga u Londonu, između država članica kluba G7 13. ovog mjeseca i uoči kojeg će se Biden susresti i s britanskom kraljicom Elizabetom II.; i (još više) kroz summit NATO saveza već idućeg dana, 14. lipnja, u Bruxellesu.
Upravo kroz te zvučne susrete, koji su izrazito zapadnog, a ne globalnog „štiha“ (ako izuzmemo Japan kao azijskog člana kluba G7), uz dominantan naglasak na anglo-američkom partnerstvu, Biden Putinu (ali i zapadnoj javnosti u cjelini) želi dokazati kako je Zapadno jedinstvo nakon dugog razdoblja turbulencija i nepovjerenja izazvanog Trumpovom vizijom američkih savezništava ponovo uspostavljeno i da je čvršće nego ikad. Tu čvrstoću trebao bi osigurati pronađeni „zajednički nazivnik“ ili izgrađena jedinstvena platforma strateškog djelovanja prema globalnim suparnicima – Rusiji i Kini.
I posljednje, ali nikako ne manje važno, Biden pred Putina u Ženevu želi doći ne samo u ime SAD-a, već kao predvodnik čitavog „Zapadnog carstva“, prema kojemu bi ono Putinovo trebalo izgledati i manje i nedovoljno snažno za pružanje ozbiljnijeg otpora. Ovakav scenarij Biden i njegovi stratezi nastoje prikazati kao sraz svjetskih demokracija nasuprot autoritarnih režima i u toj koncepciji na europskom tlu imaju najveću potporu, razumljivo, u Velikoj Britaniji i premijeru Borisu Johnsonu osobno. Upravo Johnson, čija zemlja ove godine predsjeda klubom G7, razmišlja o proširenju G7 u G10 – grupu 10 najvažnijih demokratskih zemalja u kojoj bi, osim uobičajenih zemalja, trebale biti i Australija, Južna Koreja i Indija. Indijski mediji, međutim, špekuliraju kako su se uoči svibanjskog sastanka na razini ministara vanjskih poslova G7, održanog također u Londonu, francuski i talijanski diplomati izjasnili protiv takvih ambicija. Oni su zatražili jamstva da se G7 neće pretvoriti u veliku “protukinesku koaliciju” – što samo svjedoči koliko je zapravo „čvrsto“ Zapadno jedinstvo, o kojem na sav glas proteklih mjeseci priča Biden. I to nikako nije jedini problem.
Špijunski skandal potresao EU i pokazao gdje joj je mjesto
Prošlog je tjedna, potpuno neočekivano, u Danskoj izbila velika afera, zapravo skandal koji je protresao čitavu EU. Danski državni radio, u suradnji s tamošnjim obavještajnim službama, objavio je kako je američka Agencija za nacionalnu sigurnost – NSA prisluškivala čelnike Francuske, Njemačke, Norveške i Švedske od 2012. do 2014. godine. To se, zapravo, saznalo još 2016. g. ali je u jeku krajnje zaoštrenih odnosa s Rusijom oko Ukrajine i Sirije, kao i pobjede Donalda Trumpa na američkim izborima ipak ostalo medijski i politički prilično zataškano. Međutim, ovoga su puta na površinu izišle još ozbiljnije stvari, prema kojima je NSA-i špijuniranje pojedinih važnih europskih dužnosnika omogućila danska vojna obavještajna služba otvorivši joj danske komunikacijske kanale.
Amerikancima je u protuzakonitim radnjama iz ere Obamine, dakle demokratske administracije (a ne „ozloglašene“ Trumpove), protiv europskih saveznika pomogla jedna članica te iste EU i tog istog NATO saveza. Nakon objave ove neugodne vijesti odmah su se uzbunili duhovi u Francuskoj, Njemačkoj, Švedskoj i Norveškoj: slijedile su pritužbe (ne optužbe) prema Kopenhagenu i tražilo se objašnjenje, pozivi američkim veleposlanicima na sastanke s predstavnicima domaćih ministarstava vanjskih poslova i sl.
Uza sve nedaće kroz koje trenutačno prolazi EU u smislu nedovoljne unutarnje kohezije, što je čini drugorazrednim globalnim igračem u odnosu na ostale svjetske velesile, ova je afera došla u vrlo loše vrijeme i te probleme samo produbila. Jer ubrzo su prema Danskoj odaslani smirujući tonovi sa sjevera Europe pa je opet, po tko zna koji put, do izražaja došla poznata „skandinavska solidarnost“, običnoj publici najviše poznata po glasovanju na natjecanju za pjesmu Eurovizije. Štoviše, na stranu Danske stao je i glavni tajnik NATO saveza Jens Stoltenberg, koji je u intervjuu za Danmark Radio 2. lipnja očekivano (što bi drugo i mogao) kazao kako ovaj događaj nije utjecao na stupanj vjerodostojnosti Kopenhagena u NATO-u. „Danska je vrlo vrijedan i važan saveznik NATO-a i Danska daje važan doprinos suradnji s NATO-om. Potpuno sam siguran kako će to biti slučaj i dalje”. I on je, poput pogođenih političara iz ove afere, zatražio više informacija za ocjenu čitavog događaja.
Ovdje je još nešto vidljivo: oštrice prosvjeda bile su usmjerene samo prema Danskoj ali ne i SAD-u koji je u čitavoj aferi zapravo i glavni krivac. Danska je jednostavno bila pomoćnica u onom što je od nje zatražio „Veliki brat“.
Pa iako ovaj događaj prije svega pogađa EU i potkopava njezino unutarnje jedinstvo koje je ionako deficitarno, on bi mogao imati negativan učinak i po navedene Bidenove planove o demonstraciji Zapadnog jedinstva pred sastanak s Putinom. Pa iako, možda, u ime bolje budućnosti atlantskog partnerstva lideri članica EU od Bidena neće tražiti očitovanje o spomenutoj aferi (iz doba Obaminih demokrata, od kojih su mnogi i sada u Bidenovom timu), za pretpostaviti je kako će im to biti „as u rukavu“ kada se budu zalagali za svoje vanjskopolitičke vizije, prije svega u odnosu prema Kini. Jer nakon ovoga Bidenu uvijek mogu spočitati, o kakvom je savezništvu ovdje riječ kada svoje saveznike protuzakonito prisluškujete i to na njihovom terenu!
Zato je vrlo upitno po čijem je nalogu sada pokrenuta ova špijunska afera i kome će više koristiti odnosno štetiti: EU tj. njenim ključnim članicama, ili SAD-u? Jer sigurno se nije pojavila sama od sebe, i to baš u ovom trenutku – uoči spomenuta tri velika politička događaja.
A da je problem oko Zapadnog jedinstva složen, svjedoče i prošlotjedne riječi austrijskog saveznog kancelara Sebastiana Kurza pred njegov govor na Međunarodnom ekonomskom forumu u ruskom Sankt Peterburgu, kojeg je Austrija, uz Katar, ove godine zemlja-partner. Kurz je u intervjuu za TASS kazao: „Jasno je kako EU i Rusija imaju očita neslaganja oko pojedinih pitanja, na primjer, u svezi ljudskih prava ili teritorijalnom cjelovitošću Ukrajine. Istodobno, postoje područja u kojima bi EU trebala težiti suradnji s Rusijom, na primjer, u borbi protiv klimatskih promjena ili neširenja (nuklearnog oružja), kao što se to sada događa u pregovorima o iranskom nuklearnom programu u Beču. I jedno i drugo trebalo bi biti moguće u budućnosti: otvoreno razgovarati o razlikama i istodobno surađivati na područjima od zajedničkog interesa. Na kraju, apsolutno mi je jasno: mir u Europi bit će samo s Rusijom, a ne protiv nje.”
Također je izrazio zadovoljstvo činjenicom da “Sjedinjene Države više ne prijete sankcijama tvrtkama koje sudjeluju u projektu Sjeverni tok 2“.
K tome Austrija nikako nije i jedina zemlja EU koja vodi dualnu vanjsku politiku: uravnoteženu prema Rusiji i obvezama koje ima kao članica EU. Dovoljno je podsjetiti i na Mađarsku, Italiju, Sloveniju, Grčku, a da ne govorimo i o Turskoj koja nije članica Unije ali je NATO saveza.
I kao „šlag na torti“ Zapadnog jedinstva, možemo podsjetiti na Putinove riječi od 4. lipnja na spomenutom forumu u Sankt Peterburgu, kada je kazao kako je upravo toga dana u potpunosti završena jedna od dviju cijevi plinovoda Sjeverni tok 2, duga 1300 kilometara i to u njemačkim vodama Baltičkog mora, čime će se „izravno povezati plinski transportni sustavi Rusije i Savezne Republike Njemačke”.
Istodobno Rusija i Putin imaju svoje planove na koji se način predstaviti Bidenu i pokazati mu mišiće u opsegu koji bi ga trebao impresionirati, kao i one tvrdokorne političare na Zapadu koji ustrajavaju na konfrontaciji s Rusijom i govore o besmislu vođenja bilo kakvih konkretnih pregovora s Moskvom po bilo kojem pitanju. I ti planovi nisu ništa manje uvjerljivi od spomenutih Bidenovih.
Ruska vojna moć i američko „spavanje na lovorikama“
Pobjedom u hladnom ratu i posljedičnom dubokom krizom koja je potresala novouspostavljenu državu Rusku Federaciju koja je raspadom Sovjetskog Saveza ostala bez velikog dijela svog povijesnog teritorija iz doba Ruskog Carstva koje je „na krilima revolucije“ unijela u SSSR, Washington je mislio kako su za sva vremena osigurani temelji za američku punu globalnu dominaciju. Ona je uistinu i postojala – od 1991., kada je bio vrhunac američke globalne moći, pa u idućih 10-ak godina, kada ta zemlja nije imala niti jednog jedinog ozbiljnog suparnika niti u vojnom niti u gospodarskom pogledu.
„Spavanje na lovorikama“, ili, bolje rečeno opijenost pobjedom američkih političkih elita ali i ukupnog vojno-sigurnosnog i analitičkog sustava, koji nije na vrijeme prepoznao buđenje i oporavak starih sila – Kine, a poglavito Rusije koju je Washington smatrao slabom državom koju ionako očekuje daljnja unutarnja dezintegracija – dovele su do toga da su SAD prestale ulagati (ili barem ne dovoljno) u razvoj novog strateškog naoružanja (ne miješati s tradicionalno golemim financijskim proračunima za vojne potrebe, što je druga stvar) oslanjajući se na dotadašnju neprikosnovenu vojnu premoć (osim u nuklearnom oružju gdje je očuvan paritet između SAD-a i Rusije, ali i to samo zaslugama ruskih vojnih inženjera koji nisu slijedili moralni i svaki drugi pad ruskih političkih i biznis-elita 90-tih godina, znajući dobro kako je nuklearni paritet jedino jamstvo opstanka zemlje u godinama koje slijede).
Međutim, osim ubrzanog razvoja ruske vojne moći od 2000. godine i od svih nepristranih svjetskih vojnih analitičara priznate nedavno uspostavljene ruske prevlasti u sferi novih strateških oružja koja nije došla „preko noći“ (priznata je i od strane visokih američkih vojnih dužnosnika zbog čega oni najavljuju ubrzani razvoj svojih strateških snaga do 2030.g. što je u biti prekasno za visoke geopolitičke ambicije Washingtona koje nemaju toliko vremena) – prije svega hiperzvučnog oružja i novih interkontinentalnih raketa, Rusija gradi sve čvršće političke odnose i strateško partnerstvo s Kinom.
Prema navodima pojedinih ruskih i kineskih analitičara, Putin, vrlo brzo nakon summita s Bidenom, odlazi u posjet Kini i njenom čelniku Xi Jinpingu, najvjerojatnije već početkom srpnja. Osim što će, sasvim sigurno, s njim razmotriti bitne stvari iz pregovora s Bidenom, i time Rusiju pozicionirati kako posrednika u očekivanom američko-kineskom srazu, Putin, odabravši navedeni tajming posjeta, zapravo pokazuje kako mu je strateško partnerstvo s Kinom važnije od bilo kakvih mogućih ustupaka sa strane Zapada u zamjenu za rusku kooperativnost u smislu većeg sluha Moskve za američke interese – prije svega one prema Kini.
Naime, Putin u Peking odlazi na 20. godišnjicu obilježavanja ključnog sporazuma između Kine i Rusije – Sporazuma o prijateljstvu i suradnji, nakon kojeg je počeo ubrzani razvoj međusobnih odnosa jer su riješeni svi teritorijalni sporovi koji su desetljećima opterećivali odnose tadašnjih komunističkih divova, SSSR-a i Kine. Te sukobe SAD su itekako znalački iskoristile za svoje interese, krećući početkom 70.-ih godina prošlog stojeća u razvoj snažnih gospodarskih odnosa s Kinom i odmičući tu zemlju iz sfere bilo kakvog utjecaja Moskve.
Sjedinjene Države sada se boje, ne više da će se navedeni rusko-kineski sporazum produljiti jer je to već svima jasno, nego da se u njega ne ugrade i neki novi, po Washington neugodni elementi, prije svega iz sfere vojne suradnje dviju mega-država.
Ovdje bih, kao bitno, dodao kako u Washingtonu postoje dvije strateške koncepcije koje bi trebale osigurati globalnu dominaciju SAD-a:
- ona radikalnija, koja ne preza od istovremenog vođenja rata (ne vojnog iako niti on nije isključen) s obje države – Kinom i Rusijom, gdje bi u tu bitku SAD upregnule čitav „slobodarski“ svijet;
- ona „opreznija“, zauzima se za konačni obračun s Kinom i njeno „stavljanje na mjesto koje joj pripada“, dok se Rusiju treba zadržati po strani i natjerati je da se ne miješa u ovaj sukob. Tu bi važnu ulogu trebao imati politički i sigurnosni presing na Moskvu od strane EU, kojim bi se rusku političku i vojnu fokusiranost zadržalo samo na njenim zapadnim granicama, kako je to bilo i u vrijeme 2. Svjetskog rata, dok bi one istočne ostale u drugom planu.
Lavrov pred summit pojasnio stvari
Koja će od dvije opcije prevladati možda ovisi upravo o summitu Biden-Putin od kojeg ne treba previše očekivati. Problem po Washington je što i jedna i druga koncepcija predstavljaju ništa drugo nego „pripremu ražnja dok je zec u šumi“. Jer Moskva uoči tog summita jasno želi dati do znanja tko je njezin najvažniji partner.
Tako ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov 1. lipnja, u video-poruci sudionicima 6. međunarodne konferencije „Rusija i Kina: suradnja u novoj eri“, kaže kako se stavovi dviju zemalja podudaraju u apsolutnoj većini svjetskih problema, uključujući održavanje globalne strateške stabilnosti, kontrolu naoružanja i borbu protiv terorizma. Uz to, Moskva i Peking postavljaju temelje za formiranje nove geostrateške konture svijeta, kazao je Lavrov i podsjetio kao dvije zemlje uspješno surađuju na multilateralnim platformama kao što su UN, SCO, BRICS, RIC, G20, APEC, EAS i da koordiniraju aktivnosti prema sirijskom i afganistanskom rješenju, denuklearizaciji Korejskog poluotoka i iranskom nuklearnom programu. Osim toga, “Rusija i Kina zalažu se za miran razvoj azijsko-pacifičke regije, stvaranje tamo pouzdanih mehanizama koji će osigurati jednaku i nedjeljivu sigurnost na temelju nesvrstanih pristupa”.
I to nije sve. Lavrov je kazao kako integracijski projekti poput Euroazijske ekonomske unije i kineske inicijative „Jedan pojas, jedan put“ „postavljaju čvrste temelje za formiranje na našem zajedničkom kontinentu – od Lisabona do Jakarte – nove geostrateške konture mira, stabilnosti, gospodarskog prosperiteta utemeljenog na načelima međunarodnog prava i transparentnosti, otvorene svim zemljama bez iznimke, uključujući… dugoročno i EU”.
Dakle, izazov Bidenu i više je nego jasan: Kina i Rusija jednostavno shvaćaju veliku američku „igru“ i znaju da je ona u dugoročnom smislu jednako štetna i po Moskvu i po Peking. I zato ne odstupaju. Ta je „igra“ visokorizična i po same SAD, a još više po EU i interese njenih ključnih zemalja, o čemu svjedoče i navedeni problemi sa Zapadnim jedinstvom.
Vremena su se jednostavno promijenila. Washington to još uvijek nije spreman vidjeti niti priznati, ali otrežnjenje će prije ili kasnije doći. Najvažnije je pitanje – uz koje posljedice?
geopolitika
