Zbog svega ovog i jača nervoza unutar zapadnih političkih silnica. PR političke izjave o jedinstvu Zapada, zajedničkom proturuskom frontu, proturuskim sankcijama – od kojih su sve ključne već odavno ispucane a izvan zapadnog kruga u svijetu ih gotovo nitko nije prihvatio – nisu u mogućnosti riješiti problem – ne s Ukrajinom (čija sudbina nikoga ne zanima, što i je tragedija ukrajinskog naroda), već s Rusijom i njenom odlukom o samostalnom geopolitičkom nastupu temeljenom na svojim nacionalnim interesima
I dok, jučer, na sastanku G7 francuski predsjednik Emmanuel Macron u završnoj izjavi navodi kako će ta grupa nastaviti pružati svekoliku pomoć Ukrajini sve do njene konačne pobjede nad Rusijom za koju vjeruju da je moguća tj. da su oni sigurni kako će Rusija taj rat izgubiti, prodemokratski američki mainstream medij CNN upravo jučer objavljuje svoj članak koji ukazuje na nešto posve suprotno.
Preciznije. navodi kako u vrhu američke administracije mnogi savjetnici predsjednika Joe Bidena ne samo da sumnjaju u ovakve i slične navode francuskog i drugih čelnika G7 o ukrajinskoj pobjedi nad Rusima, već su skeptični i oko mogućnosti da Kijev više uopće ikad i povrati pod svoj nadzor u ratu izgubljene teritorije.
Prema navodima CNN-a, dužnosnici Bijele kuće gube povjerenje u vojne mogućnosti Ukrajine, čak i uz teže i sofisticiranije oružje koje Sjedinjene Države i saveznici planiraju poslati Kijevu.
I ne samo to. Naime, otprije je jasno kako SAD jednostavno ne mogu priznati da je Ukrajina poražena, da je njena vojska i vojna infrastruktura devastirana i da potpuno ovisi o isporukama oružja sa zapada, kao i njegovim obavještajnim i drugim oblicima pomoći, da je ukrajinska ekonomija potpuno slomljena i da se održava isključivo financijskom pomoći sa strane zapada (to nije besplatna pomoć i sve se to temelji na kreditiranjima koja će Kijev morati otplaćivati desetljećima – vjerojatnije vječno) – s obzirom da bi to gotovo automatski predstavljao i poraz čitavog Zapada koji se samostalno aktivno uključio u taj vojni sukob na strani Kijeva.
Zbog toga se Washington sada nalazi u neugodnoj situaciji, skupa sa svojim europskim saveznicima. Ne žele ni pod koju cijenu ulaziti u neposredni rat s Rusijom za tu zemlju jer bi to automatski značilo Treći svjetski rat, a zadali su si visoke političke ciljeve oko slamanja Rusije, stavljajući gotovo sve uloge na Kijev. Dovoljno je pogledati kroz što sve sada prolazi EU i njene ključne članice, poput Njemačke, koje su u ime takve politike, predvođene SAD-om, bile primorane i u konačnici pristale na snažne proturuske sankcijske poteze kojima su devastirale i sebe i svoje ekonomije.
Zbog toga će Zapad tražiti modalitete da na bilo koji način nakon završetka tog sukoba Ukrajinu proglasi pobjednikom. Tako CNN u navedenom tekstu piše slijedeće:
„Savjetnici predsjednika Joea Bidena počeli su interno raspravljati o tome kako i treba li ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski promijeniti svoju definiciju ukrajinske “pobjede” – prilagođavajući se mogućnosti da se njegova zemlja nepovratno smanjila.“
„Rastući pesimizam dolazi dok se Biden sastaje s američkim saveznicima u Europi, gdje će pokušati prenijeti snagu i optimizam u svezi putanje rata dok okuplja čelnike da ostanu predani naoružavanju i potpori Ukrajini usred brutalne borbe“, navodi se u tekstu američkog prodemokratskog medija.
Iako američki dužnosnici navode, kako piše CNN, da ova pesimističnija procjena ne znači kako SAD planiraju izvršiti pritisak na Ukrajinu da napravi bilo kakve formalne teritorijalne ustupke Rusiji kako bi okončala rat, jasno je jedno: jedinstvenog stava o budućnosti Ukrajine u SAD-u jednostavno nema.
Političari javno iznose ono što bi oni htjeli da se dogodi i da to što oni žele predstavlja zajednički zapadni narativ, dok su profesionalni vojni i obavještajni krugovi puno oprezniji i zabrinutiji razvojem stanja u Ukrajini. Jasno je i zašto. Moskva ne samo da ne smanjuje intenzitet svojih vojnih aktivnosti, već ih i jača, dovlačeći nove snage i šireći liniju fronta koja je sada duga već oko 2300 kilometara. Pritom retorika Moskve ostaje ista kao i na početku vojne intervencije 24. veljače: svi će njezini ciljevi biti ispunjeni do kraja, a Zelenski je taj koji ovaj rat može završiti odmah, prihvaćajući sve uvjete Moskve za koje on dobro zna koji su. Upravo je to kazao prošli tjedan i glasnogovornik ruskog predsjednika Dmitrij Peskov u intervjuu za američki medij The National Interest.
Stanje je tim više složenije što je Rusija izložena golemom sankcijskom pritisku, vojnom pritisku koji će najbolje biti vidljiv nakon završetka summita NATO saveza u Madridu koji će sigurno definirati Rusiju kao svoju glavnu ugrozu (to, naravno, nije nikakva novost i iznenađenje, jer je i Moskvi jasno da je Rusija glavna ugroza za NATO još od 2014. g.), ali i dovesti do jačanja vojnih efektiva saveza na ruskim zapadnim granicama – što je pak u potpunoj suprotnosti u odnosu na krajem prošle godine od strane Moskve zatražena pravno obvezujuća sigurnosna jamstva o neširenju NATO saveza i povlačenju njegove vojne infrastrukture sukladno sporazumu Rusija-NATO iz 1997.
Naravno, niti ta vijest nije iznenađenje: najave jačanja vojnih efektiva NATO saveza na njegovom istočnom krilu javno su izricane još tijekom prošle godine – puno prije početka ruske vojne intervencije u Ukrajini, a to je, sasvim sigurno, i jedan od ključnih razloga zašto je Moskva pokrenula svoju „specijalnu vojnu operaciju“.
Drugim riječima, zbog golemog i svekolikog pritiska Zapada na Rusiju koji nosi strateški tj. dugotrajni karakter i sigurno neće završiti čak niti nakon eventualnog potpisivanja sporazuma između Moskve i Kijeva o završetku sukoba, Rusija nema prevelikog razloga niti za žurbu niti za objavljivanje svojih konačnih ciljeva na tlu Ukrajine. U tome i leži problem zbog kojeg na spomenuti način „privatno“ reagiraju pojedini Bidenovi savjetnici, koji znaju da je Moskva, svjesna paralize direktnog vojnog nastupa SAD-a i NATO-a u Ukrajini, ona koja može slobodno određivati dinamiku i intenzitet svog vojnog angažmana, ali i u hodu donositi odluke o političkim ciljevima vezano uz budućnost same Ukrajine.
Ako Moskva spomenute odluke NATO saveza prihvati kao konačne (do njihove primjene na terenu još će morati proći dosta vremena, a nije definiran niti karakter planiranog razmještaja 300 000 vojnika iz sastava snaga za brzo reagiranje na teritorij Poljske i baltičkih država tj. hoće li se oni rotirati, što traži Njemačka, ili će biti razmješteni na trajnoj osnovi što traži Varšava) – a time po sebe dodatno ugrožavajuće – nikako nije isključeno da u ukrajinskom ratu ona ide do kraja. Tj. da na kraju ne ostane niti „invalidni“ dio ukrajinskog teritorija (već je sada svima jasno kako Moskva neće vratiti Kijevu do sada osvojene teritorije i da je to, kako Moskva tvrdi – „nova realnost“ od koje će se morati polaziti u budućim pregovorima sa Zapadom) koji bi se politički nazivao slobodna ili demokratska Ukrajina – drugim riječima smanjena „Anti-Rusija“.
U konstelaciji tako neprijateljskih odnosa Zapad-Rusija kakvi su sada i kakvi će biti još više nakon sutrašnjeg završetka NATO summita u Madridu, Rusiji niti „invalidna“ Ukrajina, kao buduća nova platforma za proturusko djelovanje Zapada nije prihvatljiva. U tom slučaju, da Rusija Ukrajinu vojno i politički sebi potpuno potčini, NATO bi morao, umjesto s baltika i Poljske, svoje snage za brzo reagiranje premjestiti u Rumunjsku ili Moldaviju tj. bliže Lavovu, što je za Moskvu kudikamo povoljnija, a za Zapad lošija opcija od Baltika. Jer stvari se time de facto vraćaju na odnose hladnog rata iz XX. stoljeća kada je Ukrajina bila u sastavu SSSR-a. Uz Ukrajinu i Bjelorusiju u svom „lageru“, tri male i trajno „odmetnute“ baltičke države za Moskvu ne bi predstavljale baš ništa.
Zbog svega ovog (a upravo je sve to u igri i ništa drugo) i jača nervoza unutar zapadnih političkih silnica. PR političke izjave o zajedništvu i jedinstvu Zapada, jedinstvenom proturuskom frontu, proturuskim sankcijama – od kojih su sve ključne već odavno ispucane a izvan zapadnog kruga u svijetu ih gotovo nitko nije prihvatio – nisu u mogućnosti riješiti problem – ne s Ukrajinom (čija sudbina nikoga ne zanima, što i je tragedija ukrajinskog naroda), već s Rusijom i njenom odlukom o samostalnom geopolitičkom nastupu temeljenom na svojim nacionalnim interesima.
Zašto je Rusija na kraju donijela takvu stratešku odluku, koja mijenja svijet, trebaju se zapitati svi oni koji to nikako nisu željeli ali su ipak omogućili. Isto tako bi se trebali zapitati – nije li se sve ovo moglo izbjeći uz samo malo više elastičnosti i dobre volje, i bi li to, u konačnici, dalo puno više plodova i koristi od dugotrajne konfrontacije i stvaranja nove rizične blokovske podjele svijeta – o čemu više nekom idućom prigodom.
