S obzirom da su sve „maske pale“ i da je jasno kako slijede otvoreni razgovori u kojima više nema mjesta za manipulacije ideološkog tipa i nametanje „vječnih tema“ o stanju ljudskih, manjinskih, ovih ili onih i nečijih prava, „zaigranosti“ s Navaljnim ili drugim figurama koje nemaju nikakvu stvarnu težinu sposobnu na bilo koji način promijeniti stanje u Rusiji u po Zapad željenom smjeru, krenula su nova „hodoćašća“ u Moskvu

Ruski predsjednik Vladimir Putin, nakon „drvlja i kamenja“ koje su po njemu proteklih tjedana i mjeseci sasipali Zapadni političari i mediji nazivajući ga agresorom, diktatorom i čime sve ne – ponovo postaje „poželjna udavača“ za europske državnike koji mu redom hrle u posjet ili, preciznije – s ruskim vođom na bilo koji način žele razgovarati.



To su već jednom činili, nakon neočekivanog ruskog vojnog angažmana u Siriji na poziv vlade u Damasku u jesen 2015.g., što je iz temelja poremetilo europske i američke interese u tom dijelu svijeta. I tada su, u hodočašćima Putinu, poglavito nakon novog rusko-turskog zbližavanja na samo njima znanim osnovama, njemačka kancelarka Merkel i francuski predsjednik Hollande a ubrzo i njegov nasljednik Macron, talijanski, austrijski i čiji sve ne državni dužnosnici, pokušavali u razgovoru s Putinom spasiti što se spasiti može ili barem dokučiti koji su njegovi krajnji ciljevi tj. linije do kojih Moskva namjerava ići.

Ustrašeni europski državnici, poglavito nakon dolaska Donalda Trumpa na čelo SAD-a nakon izborne pobjede u studenom 2016. g., našli su se de facto između „dvije vatre“ ali se niti tada nisu usudili poduzimati nikakve čvrste poteze koji bi išli u smjeru pokazivanja vlastite čvrstoće odnosno stvarne a ne deklarativne zaštite europskih interesa koji sigurno ne leže u sukobu s SAD-om, ali niti s Rusijom i Kinom ako EU želi biti bitan globalni čimbenik. Da bi se što više dodvorili ratobornom i prema EU krajnje negativno nastrojenom Trumpu, oni su sve više upadali u postavljenu američku zamku daljnje radikalizacije odnosa prema Rusiji, ne želeći shvatiti u koliku opasnost time dovode samu Europu kako potencijalno bojno polje kojim netko želi manipulirati iz daleka. Drugim riječima, u Bruxellesu i ključnim prijestolnicama EU nije bilo dovoljno snage niti mudrosti za stvarnom deeskalacijom napetih odnosa s Rusijom, koja, ako ni zbog čega drugog – samo zbog geografske zakonitosti jednostavno mora biti uključena u izgradnju buduće europske sigurnosne arhitekture. Jer bez sigurnosne stabilnosti nema napretka. U protivnom EU je osuđena na trajnu militarizaciju, dizanje bedema, kopanje rovova – vječno u sjeni potencijalnog rata s moćnom vojnom velesilom na svojim istočnim granicama koja ju, a to samo slijepci ne vide, za nekoliko minuta može pretvoriti u prah i pepeo. U takvim uvjetima šansi za slobodan gospodarski prosperitet ne samo da nema, nego će, sasvim sigurno, doći do stagnacije i pada – a svi su ti pokazatelji u Europi već itekako prisutni. Od velike energetske krize, nekontroliranog rasta inflacije, migrantske krize koja ne jenjava i td., i td.





Europska elita spas svojih interesa pokušala je pronaći, kao i uvijek kroz povijest, kalkulacijom i koketiranjem s trenutačno jačom stranom, pa je u teško vrijeme Trumpove vladavine satisfakciju pronalazila radije u iščekivanju promjene na vrhu SAD-a tj. smjene Donalda Trumpa. Zato su, ne naučivši ništa, odnosno ne shvaćajući koliko se svijet promijenio, kao „grlom u jagode“ odmah krenuli u zagrljaj novom američkom predsjedniku Joe Bidenu do te mjere neukusno da su mu, „ližeći skute“ poput najbjednijih podanika de facto predali EU suverenitet, u prvom redu onaj vanjskopolitički. Onaj drugi – obrambeni, ionako je kroz američki instrument NATO savez u rukama Pentagona još od sredine prošloga stoljeća. Ali vječna kalkulacija tj. izbjegavanje odlučnosti jednom ipak mora uzeti danak jer se tako ne može „igrati“ u nedogled.

Novi, ovaj put stvarni tektonski poremećaj na tlu Europe



A sve se promijenilo u svega nekoliko poteza, koji iznova šokiraju europske elite, i koji se, naravno, nisu dogodili slučajno i koje su pravi analitičari i stratezi itekako mogli i morali predvidjeti.  Novi „tektonski poremećaj“ na Zapadu (prije svega EU), a upravo se o tome radi, počeo je nakon nedavnog virtualnog sastanka Biden-Putin, ali i istog takvog sastanka Putina i kineskog čelnika Xi Jinpinga, kao i Putinovog kraljevskog prijama u indijskoj prijestolnici New Delhiju – onom istom na kojeg Washington toliko računa u svojoj strategiji sprječavanja širenja kineskog globalnog utjecaja ali koji, za mnoge šokantno, nije želio sudjelovati niti na nedavnom virtualnom Summitu za demokraciju organiziranom od strane Bidenove administracije svega dva dana nakon indijsko-ruskog summita Modi-Putin.

Ti su događaji pokazali da je „car gol“ odnosno – svima je na Zapadu postalo jasno kako je politika maksimalnog pritiska na Rusiju (političkog, ekonomsko-financijskog i vojnog), kao i pokušaja međunarodne izolacije te zemlje ne samo doživjela potpuni fijasko, već je probudila uspavanog „ruskog medvjeda“, koji je sada (u prvom redu zbog obnovljene velike vojne moći, i to, paradoksalno, u uvjetima dugogodišnjih strogih Zapadnih proturuskih sankcija) – odlučio reći „dosta!“ i iz višedesetljetne strateške defanzive krenuti u stratešku ofanzivu. Štoviše, Moskva je to učinila posve javno, zaobilazeći uobičajenu diplomatsku praksu u kojoj je u pravilu uvijek gubila odnosno na ovaj ili onaj način bivala izigranom, što je u konačnici i dovelo do činjenice da je NATO stigao do njezinih zapadnih granica s tendencijom daljnjeg širenja na Ukrajinu i Gruziju, što je Moskva označila kao „crvene crte“ koje neće dozvoliti prijeći. Dakle, Moskva je, nedugo nakon što je svoje uvjete za osiguranje i svog, ali i zajedničkog sigurnosnog jamstva poslala Washingtonu, iste javno objavila tj. svima obznanila sve ono što sada od Zapada traži i od čega, kako kaže, ne namjerava odustati (iako će, pretpostavljam, u ime kompromisa od nečega ipak morati). Drugim riječima, Rusija je sada jasno dala do znanja da misli ozbiljno i da je upravo tako Zapad mora i shvatiti i s njom konačno početi razgovarati na ravnopravnim osnovama i međusobnom uvažavanju, čega, ruku na srce, nikada nije bilo još od raspada SSSR-a i američke pobjede u hladnom ratu. Zna se tko je diktirao tempo i tko se njemu uvijek morao prilagođavati.



Konačni “pad maski”

S obzirom da su sve „maske pale“ i da je jasno kako slijede otvoreni razgovori u kojima više nema mjesta za manipulacije ideološkog tipa i nametanje „vječnih tema“ o stanju ljudskih, manjinskih, ovih ili onih i nečijih prava, „zaigranosti“ s Navaljnim ili drugim figurama koje nemaju nikakvu stvarnu težinu sposobnu na bilo koji način promijeniti stanje u Rusiji u po Zapad željenom smislu, krenula su nova „hodoćašća“ u Moskvu.

Tako je, jučer, ruskog predsjednika Vladimira Putina telefonski nazvao novi njemački kancelar Olaf Scholz. Putin je mu je tom prigodom čestitao na novoj dužnosti na čelu njemačke vlade,a obojica su izrazili interes za daljnji razvoj bilateralnih veza i održavanje kontakata kroz različite kanale, kako je navedeno u priopćenju iz Kremlja.

Naravno, nije to bio razlog spomenutog poziva, već prije svega aktualna i vruća tema ruskog traženja sigurnosnih jamstava od SAD-a i NATO saveza. Ruski predsjednik dao je Scholzu detaljne komentare na sadržaj nacrta ugovora sa Sjedinjenim Državama i sporazuma s NATO-om o sigurnosnim jamstvima koje je rusko Ministarstvo vanjskih poslova u prosincu predalo Washingtonu i njegovim saveznicima, uključujući Berlin. Također su temeljito razmotrili i rješavanje sukoba u Donbasu.



Pri tom treba podsjetiti kako je jučer to isto – telefonski nazvao Putina – učinio i francuski predsjednik Emmanuel Macron (a prije njih i britanski premijer Boris Johnson). I njega je Putin osobno upoznao s ruskim stavovima iako je ovaj to sigurno već znao i pročitao, a razgovarali su i o ruskim „muzikantima“ iz privatne vojske „Wagner“ koji se spremaju ili možda već „muziciraju“ u afričkoj državi Mali na poziv tamošnje vlade – dakle, u zemlji koju francuska smatra tradicionalnom zonom svojih interesa, kako se to nedavno na svom blogu izjasnio i europski povjerenik za vanjske i sigurnosne poslove Josep Borrel reagirajući na ovu informaciju. Dakle, francuski ili interesi EU daleko od njihovih granica su posve legitimni. Ali što je onda s ruskim interesima – i to na njihovim neposrednim granicama – postavlja se logično pitanje o kojem će se uskoro itekako ozbiljno razgovarati?

Čitava stvar postaje čak i pomalo komična iako je preozbiljna da bismo se mogli koristiti takvim izrazima. Zašto to kažem? Pa zato što su ovih dana stigle izjave iz vrha NATO saveza kako će Europa zajednički stupiti u pregovore s Rusijom, a prekjučer je njegov glavni tajnik Jens Stoltenberg pozvao i na obnovu formata Vijeća NATO-Rusija, koje je, zapravo, prestalo s radom upravo po želji samog Sjevernoatlantskog saveza još nakon trodnevnog rusko-gruzijskog rata 2008. g. a  bilo koji kontakti definitivno su „zakopani“ postojanim ne produljivanjem akreditacija ruskim predstavnicima u Bruxellesu tj. stalnim skraćivanjem njihovog broja nakon čega je Moskva u listopadu donijela i konačnu odluku o zatvaranju svog predstavništva u Bruxellesu, kao i predstavništva NATO-a u Moskvi s 1. studenim ove godine.

Zajednički sastanci NATO saveza s ruskim pregovaračima će se formalno možda i održavati (jučer je, prema izvješćima iz Moskve, Stoltenberg u tom smislu nazvao predstavnika sada već nefunkcionalnog spomenutog Vijeća NATO-Rusija Gruškoa) ali je već sada jasno kako veliki igrači u Europi ipak samostalno žele vidjeti kako stvari stoje i što se s Rusijom može ili ne može dogovoriti. Jer nije tajna da će Washington s Moskvom voditi i svoje pregovore nakon što joj u petak dostavi američke prijedloge oko mogućeg postizanja sporazuma o zajedničkim sigurnosnim jamstvima. A što se, i ako se oni uopće o nečemu međusobno dogovore, morat će prihvatiti svi – i NATO i EU i Poljska i pribaltičke države i Ukrajina.

I za kraj, ali nikako ne manje važno. Jučer je Rusiji stigla otvorena potpora u njezinim stavovima oko traženja sigurnosnih jamstava od Zapada od strane kineskog Ministarstva vanjskih poslova. Rusija i Kina već duže vrijeme stvaraju čvrste političke, gospodarske i vojne odnose koji de facto prelaze u sferu klasičnog savezništva ali isključivo zbog američke politike otvorenog hladnog rata s obje zemlje istovremeno. One su i na razini obrambenih ministarstava i zapovjedništava njihovih vojski prije nekoliko tjedana sklopili ugovore o nastavku i intenziviranju vojne suradnje, uključno, po prvi put, i u sferi strateških nuklearnih potencijala, primjerice kroz nikada do sada održavane zajednička patroliranja njihovih strateških bombardera, ali i pomorskih flota u zoni pacifika. Rusija već aktivno pomaže Kini u razvoju njenog sustava za rano uzbunjivanje od napada nuklearnih raketa, a intenzivno joj pomaže i u razvoju suvremene (onom klasičnom Peking je već davno ovladao) nuklearne tehnologije u civilne svrhe. Sve su to i više nego jasni pokazatelji tendencije u odnosima dviju azijskih mega-država, koje stvaraju vojni savez ali isključivo protiv SAD-a s obzirom da su obje u njegovim strateškim doktrinarnim dokumentima definirane kao američki ključni protivnici. I u tome leži sva istina.

S nastalom realnošću Washington će se morati na ovaj ili onaj način suočiti. Ili traženjem deeskalacije barem po nekim ključnim pitanjima (za stratešku pauzu više nema vremena), ili će se odlučiti za „sve ili ništa“, uvlačeći pri tom i europske saveznike u kaos koji je tada neizbježan. Nisam baš uvjeren, usprkos ratničkoj retorici, da će se SAD odlučiti na ovo drugo, ali sam zato siguran da će po sebe uspjeti pronaći za dani trenutak najoptimalnije rješenje. Ali hoće li ono takvim biti i za Europu odnosno EU ključno je pitanje od kojeg sada strahuju europske elite – svjesne da će se u nečemu trebati žrtvovati. A žrtva je uvijek bolna, pa i onda kada se svjesno podnosi u ime viših ciljeva.