Opasna energetska „igra“ pretvorila su u pravi energetski rat. Sada je već nebitno tko je i u čemu pogriješio tj. omogućio da do ovoga dođe. Stvar bi trebalo žurno pokušati popraviti, jer se, prema svemu sudeći, radi o nepovratnom procesu u kojem će (oko toga se već slažu svi svjetski analitičari) daleko najveću cijenu platiti Europska unija
Borba za energente, poglavito plin i naftu, jedna je od glavnih sastavnica aktualne, rekao bih mitske geopolitičke bitke između ključnih globalnih silnica.
Ovladavanje resursima i dobavnim smjerovima u tom su kontekstu jedni od prioriteta, a sve ostalo je drugorazredno. Oni koji imaju resurse nastojat će ih zadržati za sebe, a oni koji ih nemaju, ili ih nemaju dovoljno, nastojat će njima ovladati. I to je sva formula, koja je u svojoj biti jednostavna ali po pitanju ostvarenja zacrtanih ciljeva krajnje teško ostvariva i isto toliko rizična sa sigurnosnog aspekta. Jer jasno je, što povijest i zdrava logika konstantno potvrđuju, da oni koji bogatstvom raspolažu, to bogatstvo bez borbe nikome ne namjeravaju prepustiti. A kada je riječ o suparnicima koji raspolažu nuklearnim naoružanjem, nije potrebno detaljnije govoriti o pitanju sigurnosnih rizika.
Jedna od tih glavnih silnica, spomenutih u uvodnoj rečenici, svakako je Rusija – zemlja koja raspolaže golemim prirodnim i energetskim resursima. A kada je to tako, u sadašnjim uvjetima globalne geopolitičke bitke, gdje se protiv nje provode nikad strože sankcije tzv. kolektivnog Zapada, jasno je kako Rusija svoja prirodna bogatstva počinje koristiti kao oružje – i to ono, puno ubojitije od klasičnog. Dovoljno se osvrnuti oko sebe i vidjeti što se u svijetu (daleko najviše u Europi) negativnog događa uslijed energetske krize koja proždire gospodarstvo, dovodi do prave de-industrijalizacije i golemih socijalnih problema, a da joj se još, uopće, i nazire kraj.
Da je sve to tako, svjedoči i slijedeća vijest:
Nakon što je jučer ruski LNG tanker „Pskov“ završio utovar plina u novom proizvodnom LNG terminalu Gazproma Portovaya na obali Finskog zaljeva, krenuo je prema Aziji. Radi se o plinu koji nije isporučen zaustavljenim plinovodom Sjeverni tok za potrošače u Njemačkoj.
Prema podacima navigacijskog portala Vesselfinder, brod pokazuje da ide prema egipatskoj luci Port Said, gdje bi trebao stići 26. rujna, a ta je luka put prema Aziji kroz Crveno more.
Navedeni tanker može isporučiti do 100 milijuna kubičnih metara ukapljenog plina. Osim njega, na sidrištu u Baltičkom moru još je jedan slični ruski tanker – “Veliky Novgorod”.
Pri tom je zanimljivo ukazati kako su oba tankera u svibnju isporučila ukapljeni prirodni plin Indiji, zemlji koja, u energetskom smislu, vjerojatno najviše profitira sad već gotovo sigurno trajnom zavadom Zapada i Rusije.
Spomenuti tankeri će, vjerojatno, u slučaju zastoja tranzita ruskog plina plinovodom kroz Litvu, isporučivati ukapljeni plin u rusku baltičku enklavu Kalinjingrad.
Puštanje u rad LNG terminala na obali Finskog zaljeva (Lenjingradska regija) dogodilo se nedugo nakon potpunog zatvaranja plinovoda Sjeverni tok, što samo svjedoči o planskom i koordiniranom pristupu Moskve pokrenutom energetskom ratu
Kako navodi medij Eadaily, na Istočnom gospodarskom forumu u Vladivostoku, održanom početkom rujna, Vitalij Markelov, zamjenik predsjednika uprave Gazproma, izjavio je da je spomenuta tvornica srednje tonaže započela s ukapljivanjem plina, da rade dvije proizvodne linije i da je već proizvela prvih 30.000 tona ukapljenog plina – LNG (41 milijun prostornih metara).
Ovdje bih dodao slijedeće: očito je kako Moskva ne razmatra realnom mogućnost da se u bliže vrijeme ukinu sankcije protiv ruskog energetskog sektora, čije je ukidanje ona vezala uz daljnje isporuke plina spomenutim baltičkim plinovodom Sjeverni tok (sada se opskrba EU ruskim plinom odvija samo preko Ukrajine i plinovodom Turski tok).
Osim toga, jasno joj je kako i od pokretanja, već gotovo godinu dana za uporabu spremnog novog plinovoda Sjeverni tok 2 neće biti ništa, osim u slučaju nekakvih tektonskih promjena u političkom smislu, možda uzrokovanih i velikim problemima koji se u EU očekuju u nadolazećoj zimi, i o čemu ovih dana pišu britanski i američki mediji – poput The Economist-a i Bloomberg-a.
Sinoć se na tu temu oglasio i Tamas Menzer, državni tajnik za bilateralne odnose u mađarskom Ministarstvu vanjskih poslova, koji je za tamošnju televiziju kazao kako dopušta mogućnost da Europska unija na jesen preispita svoju politiku proturuskih sankcija, budući da s početkom hladnog vremena “stvarnost kuca na sva vrata”. Pri tom kaže kako nije optimist ali da se “revizija sankcija može očekivati na jesen, kada istekne rok od šest mjeseci”. Mađarski diplomat ovdje misli na do sada automatsko produljivanje proturuskih sankcija od strane EU koje se moraju produljivati svakih pola godine da bi ostale važeće. Ali kako su jednoglasno morale biti usvojene, tako jednoglasno moraju biti i ukinute, što je iluzorno očekivati s obzirom na dobro poznate stavove istočnog krila Unije, ali i politiku Bruxellesa koja se posljednjih mjeseci snažno upire dokazati tako željno očekivano unutarnje jedinstvo EU, što je, naravno, idealizirana slika – daleka od stvarnosti.
Ali vratimo se glavnoj temi. Proizvedeni ruski plin, u sadašnjim složenim sankcijskim uvjetima, mora pronaći put prema drugim kupcima, jer, u suprotnom, nakon popune skladišnih kapaciteta ne bi preostalo ništa drugo nego njegovo spaljivanje. To je, naravno, onda i „spaljivanje novca“ što je Rusiji sada najmanje potrebno.
Ono što je već posve jasno, Rusija će glavninu svojih isporuka plina i nafte preusmjeriti u Aziju, a taj je proces već od ranije u tijeku, dok je sada dodatno dinamiziran. Dovoljno je podsjetiti na spomenuti ekonomski forum u Vladivostoku, na kojem je Gazprom s kineskim državnim energetskim divom sklopio ugovor o izgradnji još jednog plinovoda Snaga Sibira 2, i onim preko Mongolije, koji će koristiti nalazišta iz Zapadnog Sibira, koja su do sada korištena isključivo za opskrbu Europe.
Gotovo isto dogodit će se i s ruskom naftom, koje se Europska unija u sklopu svog 6. sankcijskog paketa odriče od 5. prosinca (one koja stiže tankerima, dok će nafta kroz naftovode i dalje slobodno teći zbog velike ovisnosti o njoj pojedinih članica Unije, sve dok ove ne osiguraju alternativnu dobavu), a od veljače i ruskih naftnih derivata.
Glavnina ruske nafte završit će na azijskim tržištima, dok će EU istu nastojati kompenzirati uvozom s Bliskog istoka i Meksičkog zaljeva (američka nafta). Sve će to, naravno, povisiti njezine cijene i s obzirom na produljenje opskrbnih ruta, ali i nedostatak raspoloživih tankera.
Opasna energetska „igra“ pretvorila su u pravi energetski rat. Sada je već nebitno tko je i u čemu pogriješio tj. omogućio da do ovoga dođe. Stvar bi trebalo žurno pokušati popraviti, jer se, prema svemu sudeći, radi o nepovratnom procesu u kojem će (oko toga se već slažu svi svjetski analitičari) daleko najveću cijenu platiti Europska unija.
Drugim riječima, adresa na koju bi se trebalo obratiti za pojašnjenje zašto se sve ovo dozvolio – ipak se nalazi u Bruxellesu.
