Po pitanju donošenja prethodno nekoordiniranih odluka Biden sve više sliči na onoga kojemu sličiti nikako ne želi – svog omrznutog prethodnika Donalda Trumpa. Povukao je Amerikance iz Afganistana (što je bila Trumpova ideja), jača vojne efektive u kineskom „dvorištu“ (što je također Trumpova ideja), europske saveznike sve češće dovodi pred svršen čin (Trumpova česta praksa), kao po pitanju plinovoda Sjeverni tok 2 i američko-njemačkog sporazuma o njemu od sredine srpnja ove godine, sinoćnjeg stvaranja novog „trojnog pakta“ (tzv. AUUKUS) između Australije, Ujedinjenog Kraljevstva i SAD-a, iz kojeg su izgurani francuski interesi
Europski parlament (EP), čiji je sadašnji saziv u većinskoj mjeri otvorenog proturuskog garda i sukladno tome često donosi rezolucije (istina, pravno neobvezujuće) upravo takvog karaktera, česta je meta kritika Moskve koja tvrdi kako spomenute rezolucije samo dodatno „truju“ ionako složene odnose između Moskve i Bruxellesa proteklih godina.
Ali bez obzira na to, kao i na prekjučerašnje izjave visokog predstavnika EU za vanjsku i sigurnosnu politiku Jospea Borrella (izrečene upravo zastupnicima u EP) o tome kako je „Rusija najveći susjed Europske unije i važan globalni igrač“, koji neće nestati niti se, kako se izrazio sa žaljenjem, „promijeniti preko noći”, čini se kako Europski parlament i dalje namjerava samouvjereno kročiti svojim zacrtanim putom konfrontacije s Moskvom.
Tako je europarlamentarac iz Litve Petras Austrevicius u svom amandmanu predložio uvođenje sankcija protiv onih europljana koji će promatrati ruske parlamentarne izbore na Krimu, i on se pojavio u prijedlogu rezolucije o odnosima s Rusijom.
Dan ranije zastupnici u Europskom parlamentu održali su raspravu u Strasbourgu i dogovorili nacrt izvješća o Rusiji koji je pripremio bivši premijer Litve Andrius Kubilius.
Međutim, kako ne bi bilo zabune u svezi navedenih Borrellovih riječi, treba jasno kazati kako se visoki predstavnik EU u govoru zastupnicima EP zauzeo za svoje teze o proširenju sankcija i jačanju vojnog potencijala EU s ciljem sprječavanja Rusije, razvoj strategije usmjerene smanjenju ovisnosti o ruskim energetskim resursima te pripremu za nepriznavanje rezultata ruskih parlamentarnih izbora koji se održavaju u rujnu ove godine.
U razgovoru sa zastupnicima u Strasbourgu, Borrell je ocijenio Kubiliusovo izvješće kao “prilično točan odraz odnosa s Rusijom”. Borrell smatra da su odnosi između Bruxellesa i Moskve na najnižoj razini te da dijalog postaje težak, poglavito zbog, kako smatra, nastojanja Rusije za sijanjem razdora između europskih zemlja.
“EU, zajedno s NATO-om i međunarodnim partnerima, mora spriječiti Rusiju kako bi održala mir i stabilnost u Europi i šire, uključujući jačanjem vlastitog obrambenog potencijala”, navodi se u dokumentu EP.
Ranije, na ljetnoj sjednici, rezoluciju je odobrio Odbor za vanjsku politiku EP-a. Ona neće postati obvezujući zakon, već se takva izvješća smatraju preporukom Europskoj komisiji i Vijeću EU pri donošenju svojih vanjskopolitičkih poteza.
Neovisno o svemu ovome, što bi trebalo izgledati kao zajednički i čvrsti europski stav (prema Rusiji on još i postoji, ali kada su u pitanju odnosi s Kinom o tome je vrlo teško govoriti), teško se oteti dojmu kako Europska unija tj. Bruxelles i dalje luta po pitanju svojih strategija o nekakvoj autonomiji, osiguranju sigurnosne arhitekture u Europi, koje, po samoj prirodi stvari – (Rusija je globalna vojna velesila), i geografiji (Rusija je dio Europe) nema bez sudjelovanja Moskve, i želje da postane nešto veliko (samostalni globalni geopolitički igrač. pri čemu se sama tog velikog i boji).
Rekao bih, čak, da se u spomenutom smislu Bruxelles više boji reakcije SAD-a nego Rusije ili Kine. Moskvi je, naime, više-manje svejedno. Ona ionako nema što izgubiti s obzirom na svoje odnose s Bruxellesom svedene „na nulu“, dok Washingtonu nikako nije u interesu EU zaigravanje oko svoje strateške autonomije – prije svega one vojno-sigurnosne, gdje je za njega NATO savez idealna forma djelovanja, kako za SAD tako i za EU.
Međutim, i sama Bidenova administracija sve više vuče „čudne“ poteze koji baš ne idu u prilog jačanja međuatlantskog savezništva, poput svog jednostranog povlačenja iz Afganistana (neovisno o tome što je Washington o tome prethodno formalno razgovarao sa saveznicima, jasno je kako njima ništa drugo nije preostalo nego se složiti sa svim američkim odlukama).
Po pitanju donošenja prethodno nekoordiniranih odluka Joe Biden sve više sliči na onoga kojemu sličiti nikako ne želi – svog omrznutog prethodnika Donalda Trumpa. Povukao je Amerikance iz Afganistana (što je bila Trumpova ideja), jača vojne efektive u kineskom „dvorištu“ (što je također Trumpova ideja), europske saveznike sve češće dovodi pred svršen čin (Trumpova česta praksa), kao po pitanju plinovoda Sjeverni tok 2 i američko-njemačkog sporazuma o njemu od sredine srpnja ove godine, sinoćnjeg stvaranja novog „trojnog pakta“ (tzv. AUUKUS) između Australije, Ujedinjenog Kraljevstva i SAD-a, iz kojeg su izgurani francuski interesi s Camberom u svezi razvoja australske podmorničke flote oko čega je Cambera jednostrano razvrgnula postignuti unosni sporazum s Parizom iz 2016. godine u korist američkih i britanskih poslovnih interesa i td.
Sve to samo dodatno jača nervozu Bruxellesa, ali još više i ključnih zemalja Unije čiji su vanjskopolitički interesi soliranjem Washingtona (kojemu se povremeno priključuje i London) sve više ugroženi, odnosno, prijeti im da postanu determinirani američkim i britanskim interesima i obvezujućim odlukama zbog pripadnosti zajedničkim integracijama (NATO) u kojima EU silnice i zemlje daleko nemaju najvažniju riječ i ulogu.
geopolitika
