Kissinger ukazuje na zabrinutost Washingtona od izbijanja rata s Kinom i njegovih katastrofalnih posljedica na svijet s obzirom na vojne (i nuklearne) potencijale dviju država koje se međusobno mogu uništiti. Zanimljivo bi ga bilo upitati gdje je nestao američki strah od rata s Rusijom koja je po nuklearnom potencijalu al pari sa SAD-om, a dvije se zemlje sada gotovo izravno sukobljavaju u Ukrajini
Već iz sadržaja tema kojima se bavi, kao i medijske pozornosti koja se pridaje summitima G7 posljednjih nekoliko godina, sve više postaje vidljivo kako skupina G7 ubrzano teži prerastanju u svojevrsnu globalnu vladu. Ovo „globalnu“ treba shvatiti uvjetno jer „ostatak“ svijeta još uvijek ne igra prema pravilima koje ta skupina nameće ili tek želi nametnuti kao obligatorna s ciljem daljnjeg razvoja svijeta prema svojim zamislima i interesima.
Dovoljno je ukazati na, sasvim sigurno ne slučajno održavanje i drugih summita upravo na isti dan kada i prošlotjedni G7 u Hirošimi: u Rijadu summit Arapske lige na kojem je najvažniji događaj definitivno bio trijumfalni dolazak sirijskog predsjednika Bashara Assada i povratak njegove zemlje u tu organizaciju; u kineskom gradu Xianu summit Kine i država Srednje Azije. Očito se okrupnjavaju svjetski regionalni centri moći i utjecaja, a čime će sve to završiti, ne zna nitko.
Ali vratimo se na G7 i njegove ambicije. Podsjećam da je ovaj „klub“ industrijski najrazvijenijih zemalja, osnovan sredinom 70-ih godina prošlog stoljeća (1975. kao „šestorica“ – SAD, Velika Britanija, Njemačka, Francuska, Italija, Japan, da bi se iduće godine njemu priključila i Kanada), s prvotnom zadaćom bavljenja uglavnom globalnim ekonomskim pitanjima i savjetodavnom ulogom. Sada je ona dramatično evoluirala i primarno se bavi globalnim političkim temama i donosi (formalno ih ne nameće) odluke – nerijetko i dalekosežnog političkog karaktera. Tako je bilo i prošle godine u svibnju u Madridu, kada je dominantna tema bila ruska agresija na Ukrajinu i kada su donijete mnoge „neobvezujuće“ preporuke poput onih o embargu na uvoz ruske nafte, koju su, naravno, vrlo brzo implementirale sve zemlje članice (SAD, Kanada i Velika Britanija tu su odluku donijele još puno prije summita, u ožujku prošle godine čime je ton i bio zadan) i EU kao cjelina.
Jedna od glavnih zadaća G7 sada je pokušaj da se izdašnim ponudama, a ne kontraproduktivnim i nepopularnim pritiscima, privuče važne zemlje Globalnog juga u svoj tabor – poput Brazila, Indije, Indonezije … Cilj je njihovo izvlačenje iz sve snažnijeg kineskog globalnog nastupa koji se ogleda u rasponu od zemalja Srednje Azije, Bliskog istoka i Afrike, sve do Latinske Amerike. Taj je kineski smjer dinamiziran nakon nedavnog otvaranja zemlje poslije ukidanja strogih epidemioloških mjera koje su na gotovo tri godine uspavale „azijskog diva“ i dovele do dodatnih poremećaja u lancima globalne trgovine.
Ali jedna važna zemlja za sada nikako ne želi zaigrati po pravilima G7.
EU traži kažnjavanje Indije i da joj se zabrani izvoz ruske nafte
„Neposlušna“ zemlja je, dakle – Indija! Država za koju sam ne tako davno napisao da je „razočarala Zapad“. Tako britanski medij Financial Times (FT) prošli tjedan piše kako EU traži kažnjavanje Indije odnosno zabranu njenog izvoza kupljene ruske nafte.
Europska unija trebala bi poduzeti oštre mjere zbog činjenice da Indija preprodaje rusku naftu Europi u obliku rafiniranih proizvoda, uključujući dizelsko gorivo, izjavio je visoki predstavnik EU za vanjsku politiku i sigurnost Josep Borrell u kontekstu pokušaja zapadnih zemalja da pooštre sankcije protiv ruskog energetskog sektora.
Borrell je za FT kazao da je Bruxelles svjestan kako indijske rafinerije kupuju velike količine ruske sirove nafte, rafiniraju je i potom prodaju Europi. Prvi je put rekao da EU mora poduzeti korake kako bi se tome stalo na kraj.
Postupci Indije apsolutno su legalni prema sankcijama EU-a. Međutim, kritiziraju ih oni koji inzistiraju na pooštravanju proturuskih ograničenja i tvrde da takvo ponašanje New Delhija omogućuje Moskvi polučenje ogromnih prihoda od prodaje nafte, što čini lavovski udio u proračunu Kremlja.
Na primjer, indijske rafinerije koriste sirovu naftu iz raznih izvora, uključujući Rusiju, što onemogućuje točno određivanje porijekla određenih barela dizela ili benzina.
Međutim, ovdje bih podsjetio da je trgovinska razmjena između Indije i Rusije u svega godinu dana povećana za nevjerojatnih i u povijesti neviđenih gotovo 400 posto! Velika većina toga odnosi se na ruske energente, prije svega naftu, a onda i na vojno-tehničku suradnju. Isto tako nije tajna kako se znatni dio te nafte uistinu preprodaje Europi. Ali ne zato što to Indija želi, već zato što ta nafta Europi treba, a Indija samo iskorištava pruženu priliku, pri tom ne kršeći nikakve zakone ili propise. Prema meni bit problema puno je više na strani Europe koja se sama dovela u takvu situaciju. Ali o tome nije popularno govoriti pa ćemo se zadržati na Borrellovim zaključcima odnosno nadanjima u preodgoj Indije.
Indijska velika igra
Indija, međutim, igra svoju veliku šahovsku partiju na kojoj joj mogu pozavidjeti i najveći šahovski velemajstori (uzgred, Indija je šahovska velesila). Teško da ju namjerava mijenjati pod bilo čijim pritiscima, pa i Barrelovim, čak i ako joj EU zaprijeti ograničavanjem pristupa njenom tržištu. Osim toga eventualni prestanak indijskog re-izvoza ruske nafte sigurno bi doveo do manjka „crnog zlata“ na tržištu a time i povećanja cijene što pak Biden nikako ne želi. On se jeftinijom naftom bori protiv još uvijek visoke inflacije a upravo ulazi i u predsjedničku predizbornu kampanju.
Indija će, pretpostavljam, nastaviti samostalni vanjskopolitički smjer koji uključuje dvije naizgled kontradiktorne stvari:
- neupitno će nastaviti sigurnosnu suradnju sa SAD-om usmjerenu protiv širenja kineskog utjecaja u Indopacifiku u okviru formata Quad (SAD, Australija, Indija, Japan);
- paralelno će nastaviti vojno-tehničku i ekonomsku suradnju s Rusijom (sada traju dogovori između New Delhija i Moskve o međusobnoj trgovini u rupijima) protivno interesima SAD-a u želji amortiziranja ucjena i pritisaka od strane Zapada koji itekako postoje.
Ali ako ne vjerujem da će zapadno prebacivanje na „politiku mrkve“ po pitanju Indije išta promijeniti, za Brazil već nisam siguran. Naime predsjednik Lula da Silva odmah je nakon pobjede na izborima otišao u Washington radi pokušaja obnove zapuštenih odnosa Brazila s glavnom silom svijeta u vrijeme mandata „amazonskog Trumpa“ Jaira Bolsonara. Međutim, u tome nije uspio. Ali više zbog tvrdoglavosti Bidenove administracije nego svog navodnog „antiamerikanizma“. Tako da Lula i daje nastavlja „levitirati“ između Amerike i Kine pa je moguće da „svoju kožu“ namjerava skupo prodati boljem kupcu.
Nejedinstvo po pitanju Kine
I dok oko politike prema Rusiji unutar G7 vlada potpuno jedinstvo, nije tajna kako upravo u odnosu na Kinu postoje prilična proturječja. Tako Sjedinjene Države i Japan predvode politiku snažnije konfrontacije (za službeni Tokio Kina predstavlja stvarnu i dugoročnu ugrozu – gospodarskog i sigurnosnog karaktera), dok su europske članice „kluba“ znatno opreznije. Ne samo što pojedine od njih ne vide smisao svog uvlačenja u američki spor s Kinom po pitanju Tajvana (predvodnik takvog stava definitivno je francuski predsjednik Emmanuel Macron i u tome nije usamljen), već i zato što su EU i Kina najveći trgovinski partneri na svijetu s robnom razmjenom koja je prije dvije godine iznosila golemih oko 560 milijardi dolara i po prvi put preskočila američko-kinesku koja je – to je važno naglasiti, počela ubrzano padati u prvom tromjesečju ove godine za čak 17% u odnosu na isto razdoblje prošle godine). Ali europske zemlje teško mogu izdržati pritisak SAD-a i sigurno će se postići određeni dogovor oko sprječavanja kineske „ekonomske ucjene“, jer oko toga se uglavnom svi slažu.
Nakon kraha odnosa s Rusijom EU ne može izdržati prekid trgovine s Kinom
Europska unija bez ikakve sumnje snosi najveći teret ekonomske borbe protiv Rusije. Dovoljno je posjetiti kako je ukupna trgovinska razmjena između EU i Rusije 2011. godine iznosila također golemih nešto više od 400 milijardi dolara (snažna suradnja u energetskom sektoru, brojne europske tvrtke poslovale su u Rusiji, a u njoj su bile i mnoge unosne investicije europskog krupnog biznisa kroz vlastite ili zajedničke projekte i td.).
Europska unija se svega toga svjesno odrekla u ime geopolitike, nadajući se kako će nakon slamanja resursima prebogate Rusije (a za to bi jamac trebale biti upravo SAD-e i njihove vječne globalne geopolitičke pobjede) sve te gubitke uspjeti ne samo nadoknaditi, već i na tome zaraditi. Naravno, sve je manje onih koji u tako nešto vjeruju.
Zbog toga se najvažnije članice Europske unije tako grčevito, ne bih rekao bore (jer za to nemaju dovoljno hrabrosti), već zalažu za pronalazak određenog modaliteta nastavka trgovinske suradnje s Kinom.
Paradoks je u tome što, za razliku od članica EU-e koje se zalažu za nastavak trgovinske suradnje s Kinom, politički vrh EU-e u Bruxellesu (prije svega u osobama predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen i spomenutog Josepa Borrella) u tom smislu zastupaju američke tvrde stavove prema Kini.
Borrell je, tako, prošli tjedan otvoreno zaprijetio i Kini da će, ukoliko nastavi po pitanju Ukrajine podržavati rusku poziciju biti suočena s kaznom od strane EU po pitanju daljnjih trgovinskih odnosa.
Međutim, koliko god i po Kinu trgovina s EU bila važna, Peking ubrzano radi na svojoj samodostatnosti u svim sferama s ciljem da kineska ekonomija ne bi stradala od eventualnih oštrih američkih sankcija – tipa onih proturuskih.
S druge strane države EU-e ne usude se niti zamisliti što bi nakon kolapsa odnosa s Rusijom (prije svega se tu misli na energetski sektor) značio i krah trgovinskih odnosa s Kinom. Borrell, dakle, čitavu stvar ili maksimalno pojednostavnjuje tj. banalizira, ili igra određenu psihološku igru prema Pekingu. Odmah ću reći da je to, ako je ovo drugo slučaj, predodređeno na neuspjeh. Naime Peking itekako dobro shvaća aktualne globalne geopolitičke procese, a u sklopu toga je i više nego dobro upoznat s problemima Europske unije. Također nikada ne pristaje na metode pritisaka i ucjena, čak i u odnosu na SAD koji je po njega kudikamo ozbiljniji i neugodniji protivnik od EU-e na svim razinama.
Kissinger se boji katastrofalnog rata SAD-a i Kine
U tom je smislu zanimljiv prošlog tjedna objavljen intervju Henryja Kissingera, ikone američke diplomacije koji sada ima 100 godina, za britanski The Economist. Tada je kazao jednu veliku istinu, da se američko-kineski odnosi nalaze u krajnje opasnoj situaciji koja bi mogla dovesti do međusobnog katastrofalnog rata s obzirom kako obje strane otvoreno iskazuju svoje različite pozicije po ključnim pitanjima od kojih im se zbog toga više nemoguće povući.
Kissinger smatra kako su toga obje strane itekako svjesne i da su zato vrlo zabrinute. Upravo u tom strahu od međusobnog uništenja koje može zapaliti i čitav svijet Kissinger opet vidi priliku za novo „zabijanje klina“ između Kine i Rusije.
Ne želim više obrazlagati svoja mišljenja o stavovima o „zabijanju klinova“ koji još uvijek povremeno izbijaju na površinu unutar pojedinih krugova američkog analitičkog miljea (iako sve rjeđe), koje smatram iluzijama i o kojima sam ranije više puta pisao.
Gdje je nestao strah od katastrofalnog rata s Rusijom?
Međutim, nešto mi drugo upada u oči u Kissingerovim riječima. On, dakle, ukazuje na zabrinutost Washingtona od izbijanja rata s Kinom i njegovih katastrofalnih posljedica na svijet s obzirom na vojne (uključno i nuklearne) potencijale dviju država koje se međusobno mogu uništiti.
Zanimljivo bi onda bilo upitati gdje je nestao američki strah od rata s Rusijom? Ona je daleko ispred Kine po pitanju strateškog nuklearnog potencijala i u tome je al pari sa Sjedinjenim Državama. Nije li vruća ukrajinska ratna platforma upravo ona koja više nego bilo koja i ikad može dovesti do Trećeg svjetskog rata koji bi definitivno značio i nuklearni rat između SAD-a i Rusije i oko čega se svi analitičari slažu? Jer dvije supersile ne mogu voditi klasični rat bez prerastanja u nuklearni s obzirom kako niti jedna ne želi biti poražena u onom klasičnom. Pa ako Rusija (i Amerika) ne želi biti poražena u klasičnom ratu od SAD-a, zašto netko smatra kako bi to Moskva mogla dopustiti od sebi susjedne Ukrajine i da u tom slučaju ne bi uporabila sva raspoloživa sredstva? Tim više što uporno ponavlja tezu i upozorava da na ukrajinskom tlu čitav Zapad protiv nje vodi hibridni i neobjavljeni rat, ali i zato što ovaj rat smatra po sebe egzistencijalnim.
NATO-u se ne žuri u Ukrajinu
Za sada se, međutim, i dalje uočava (i to je dobro), da se NATO savez (čitaj SAD) ipak ne odlučuje na neposrednu vojnu intervenciju u Ukrajini (iako na tu mogućnost pojedini analitičari upozoravaju, a neki i agitiraju u slučaju poraza ukrajinske strane u što nisam uvjeren osim ako prethodno ne bi bio postignut prešutni dogovor s Rusima o nekakvim teritorijalnim „sferama utjecaja“ na tlu te zemlje čime bi se izbjegao neposredan sukob), već samo na vojnu pomoć Kijevu, i da je svjestan rizika od neposrednog vojnog sraza.
Ono što je sada slučaj je to da razina opasnosti od eskalacije ipak ubrzano raste. O tome svjedoče odluka Bidena o odobrenju isporuka Kijevu zrakoplova F-16 kojima raspolažu američki saveznici u Europi, kao i činjenica da je Rusija i praktično počela s razmještajem svojih nuklearnih taktičkih raketa u Bjelorusiji, što je Putin najavio početkom travnja.
Britansko predvodništvo u Ukrajini kontrolira Washington
Podsjećam da je London bio predvodnik i po pitanju isporuka zapadnih tenkova Kijevu i da je prvi njemu isporučio svoje tenkove Chalenger 2 (iako svega 10-ak komada). Isto tako mu je nedavno prvi isporučio i britanske dalekometne zračne rekete Storm Shadow.
Paradoks leži u tome da Velika Britanija unutar svojih zračnih snaga nema zrakoplove F-16, ali ih imaju pojedine druge europske zemlje. Kao što se zna i da pojedini visokopozicionirani krugovi u Moskvi govore da bi isporuke suvremenih zapadnih zrakoplova Kijevu bila NATO-ova „objava rata“ Rusiji, iako se nakon Bidenove objave Rusi „mire sa sudbinom“ i govore kako njihova isporuka, ako i do nje ikada dođe, neće promijeniti ništa bitno na samim bojišnicama. Ali ruske crvene crte u Ukrajini su već odavno pregažene, reći će s pravom neki. Međutim upravo u tome i leži prava opasnost koja se iz nekog razloga ne želi vidjeti.
Rusi uništili američki sustav PRO Patriot u Kijevu
A koliko se stanje u Ukrajini brzo pogoršava i kako bi sve lako moglo prijeći u fazu opasne eskalacije ukoliko ne bude mudrosti najbolje svjedoči i slijedeći događaj.
Prošlog su tjedna ruske zračne snage izvršile jedan od najjačih napada na Ukrajinu još od samog početka invazije. Pritom su hiperzvučnom raketom Kinžal (Bodež, hrv.), čija je brzina oko 10 puta veća od brzine zvuka, kako kažu uništile američki proturaketni sustav Patriot što je izazvao veliku pozornost svjetskih medija. Američka strana napad je priznala, ali i dodala kako je sustav samo oštećen i da ga je moguće popraviti.
Rusi preciziraju da je napad izvršio njihov nosač iste rakete Mig-31, najbrži zrakoplov na svijetu i zrakoplov koji leti na najvećim visinama. Pri tom tvrde kako je sam napad uslijedio nakon što je Patriot ispucao svoje proturakete i bio lociran kao meta.
Ovaj događaj snažno je odjeknuo u svjetskim vojnim analitičkim krugovima, ne samo zato što se na Zapadu Patriot često medijski ističe kao sigurna zaštita Ukrajine od sve razornijih ruskih zračnih napada. Naime, o Patriotu se govori i kao o sustavu koji je sposoban obarati i same hiperzvučne Kinžale, o čemu je, posebno u danima prije spomenutog napada prednjačio službeni Kijev.
U tom se smislu uočavaju tri važna elementa:
- Amerikanci su Ukrajini isporučili svega nekoliko sustava Patriot (navodno samo 2), najviše u svrhu obrane Kijeva tj. tamošnjih ključnih strateških objekata odnosno zapovjednih središta političke i vojne sastavnice ukrajinske države – institucija u kojima se donose ključne političke i vojne odluke;
- Samo jedna (protu)raketa sustava Patriot košta oko 4 milijuna dolara, a čitav sustav oko 1,1 milijarde dolara, pa svaki gubitak ovakvoga tipa za Pentagon predstavlja i ozbiljan financijski udarac;
- I konačno, Pentagonu nije u interesu da se ovaj njegov sustav, za kojeg tvrdi kao je najbolji takve vrste u svijetu, na ukrajinskom tlu uništava od strane najvećeg američkog globalnog suparnika, sada već otvoreno neprijatelja – Rusije. Stvar ugleda (reputacije) Amerikancima je tradicionalno vrlo važan, ne samo s pozicije unosne trgovine oružjem i vojnom tehnikom.
U tom smislu vrijedi ukazati na redakcijski (urednički) tekst specijaliziranog američkog medija za vojnu problematiku Military Watch (MW) od 17. svibnja – dan nakon objave vijesti o uništenju Patriota u Kijevu, pod naslovom „Putin upozorio da protuzračna obrana Patriot neće dugo preživjeti u Ukrajini: Hiperzvučna raketa uništila pola mreže u roku od mjesec dana“ (Putin Warned Patriot Air Defences Wouldn’t Survive Long in Ukraine: A Hypersonic Missile Just Destroyed Half the Network Within a Month).
Medij najprije konstatira kako su 16. svibnja, “u sklopu kompleksnog niza napada na ukrajinsku prijestolnicu Kijev, ruske zračne snage upotrijebile hiperzvučnu balističku raketu Kh-47M2 Kinžal kako bi neutralizirale jedinicu američkog protuzračnog obrambenog sustava Patriot, uništivši joj radar i kontrolni centar i navodno barem jedan od njegovih lansera“.
Prema ruskim izvorima, navodi dalje isti medij, ukrajinska posada koja je upravljala Patriotom bila je svjesna da se sprema udar, ali je imala samo ograničeno vrijeme upozorenja zbog vrlo velike brzine projektila Kinžal – ograničavajući mogućnosti za raketni sustav da promijeni položaj ili ga ponovno napuni.
Ciljani sustav Patriot bio je jedan od dva isporučena (Njemačka i Sjedinjene Države su isporučile po jednu jedinicu). Jedinica je navodno ispalila 32 projektila zemlja-zrak na Kinžal pri prilazu, što je s otprilike 3 milijuna dolara svaki – ukupno 96 milijuna dolara baražnog pokušaja uništenja projektila s procijenjenim troškom ispod 2 milijuna dolara – navodi dalje MW.
„Vrlo visoka cijena i ograničen broj Patriotovih presretača bili su ključni argument za neslanje sustava u Ukrajinu, pri čemu je njihova učinkovitost također dovedena u pitanje ne samo zbog vrlo problematičnog borbenog rekorda sustava, već i zbog naprednih mogućnosti novih ruskih projektila kao što su Kinžal, Iskander i Zircon. Smatra se da ih je gotovo nemoguće presresti, osobito u njihovim terminalnim fazama. Isporuka Patriota ipak se smatrala nužnom zbog skorog kolapsa ukrajinske protuzračne obrane, budući da su i zapadni i ukrajinski izvori sve češće upozoravali da je arsenal raketnih sustava S-300 i BuK koji štite zemlju postao kritično ugrožen i iscrpljen.“
„Uništavanje sustava Patriot dolazi manje od mjesec dana nakon što su prvi sustavi isporučeni u travnju, a prethodilo je upozorenje ruskog predsjednika Putina u prosincu da je uništenje sustava apsolutno sigurno. Uvjeravao je kako Washington “sada govori da mogu postaviti Patriot [u Ukrajinu]. U redu, neka to učine. Razbit ćemo i Patriot [kao orah], a na njegovo mjesto će trebati nešto ugraditi, treba razviti nove sustave – to je složen i dugotrajan proces” – …“Naši protivnici polaze od ideje da je to navodno obrambeno oružje. U redu, imat ćemo to na umu. A protuotrov se uvijek može pronaći”, dodao je Putin, a objavljuje Military Watch.
„Sjedinjene Države posebno su umirivale Rusiju od prosinca da sustavima Patriot neće upravljati američko osoblje, što su neki izvori protumačili kao učinkovito zeleno svjetlo za nastavak napada. Budući da se očekuje da će ukrajinskom osoblju trebati do 2024. da nauči upravljati Patriotima, smatra se da su njima upravljali ugovorni ljudi iz država članica NATO-a koji su već upoznati sa sustavima.“ – zaključuje MW.
Produljeni sporazum o žitu – Putinov poklon Erdoganu
I za sam kraj. Rusija je prošli tjedan produžila sporazum o žitu kojim će se na dva mjeseca moći neometano nastaviti izvoz ukrajinskog žita iz luke Odesa. Upada u oči kako je Moskva sporazum produžila bez bilo kakvih ispunjavanja preduvjeta na kojima je donedavno tvrdo inzistirala a odnose se na omogućavanje neometanog izvoza i ruskih žitarica i umjetnog gnojiva u svijet (to je, podsjećam, uključeno u sadržaj potpisanog (prvog) sporazuma o žitu između Rusije i Ukrajine, uz posredovanje Turske i UN-a ali se ne provodi u praksi).
Smatram kako je ovaj iznenadni ustupak Moskve zapravo Putinov poklon turskom čelniku Erdoganu uoči drugog kruga predsjedničkih izbora koji će se održati 28. svibnja.
Nije nikakva tajna da se Erdogan često diči postignutim sporazumom o žitu kao svojim velikim vanjskopolitičkim uspjehom. Putin mu to sigurno ne želi „izbiti iz ruke“ u jeku oštre izborne kampanje, u kojoj je Erdoganov protukandidat Kemal Kılıçdaroğlu nedugo prije ruske odluke o produljenju sporazuma kazao kako „Tursku neće prepustiti lažnom vođi Recepu Tayyipu Erdoganu koji tu zemlju približava Rusiji“.
Erdogan je pak u svom stilu kazao: “Kada napadate Putina, žao mi je, neću to prihvatiti. Jer naš odnos s Rusijom ne zaostaje za našim odnosom s SAD-om.”
Koga simpatizira Moskva iz ove turske „ponude“ kao svog budućeg sugovornika nije teško zaključiti. Vrijedi i obratno: nije teško zaključiti koga favorizira Zapad.
