Koliko ubrzano raste eskalacija svjedoči i tekst britanskog medija The Times u kojem je po prvi put visokopozicionirani general Robert Megowan priznao sudjelovanje „kraljevskih marinaca u tajnim operacijama u Ukrajini“. Komandosi su bili uključeni u „diskretne operacije“ i izvršavali su zadatke u „vrlo osjetljivom okružju“
I dok su globalne elite posljednjih dana i tjedana interes javnosti fokusirale na svjetsko nogometno prvenstvo u Katru, u pozadini privida nogometom ostvarenog jedinstva (kako u stvarnosti djeluje umjetni slogan „nogomet povezuje ljude“ možemo vidjeti na primjerima od Balkana do Latinske Amerike prateći tamošnje društvene mreže prepune mržnje i zavisti) odvija se istinski globalni rat. Negdje već oružjem (Ukrajina), negdje „zveckanjem“ oružja (Azija, Indo-pacifik, Bliski istok), a negdje „samo“ ekonomskim i trgovinskim prijetnjama i „podmetanjem nogu“ konkurentima gdje i kada se god to može (Europa, Afrika).
Da nije istinskog uživanja u ljepoti nogometne igre (koju ponekad ubijaju „obogaljeni“ nogometni suci koji sude ključne utakmice a da nisu u stanju ni trčati) i identifikacije navijača i čitavih nacija sa svojim herojima na zelenom terenu i osjećaja koji to pruža, nogomet bi već odavno trebao biti vrijedan prezira – jer su ga u svoja čvrsta kliješta uzeli svjetski moćnici, komercijalizirali ga, ispolitizirali i ideologizirali (u Hrvatskoj su to npr. rasprave oko toga koje ćemo pjesme smjeti pjevati a koje ne na dočeku naše reprezentacije – kao da je to egzistencijalno pitanje i da drugih i važnijih problema u društvu nemna!) do neviđenih razmjera i učinili moćnim instrumentom svojih interesa.
Osim basnoslovnog novca koji se okreće pred očima nogometnom igrom začaranih milijardi ljudi od kojih se golema većina inače muči kako preživjeti tekući mjesec a često i samo dan, kroz nogomet se vješto manipulira i njihovim osjećajima. Tako se strasti raspiruju kada i gdje je to moćnicima u interesu, i obratno – smiruje ih se (opet kada to njima treba) plemenitim parolama o nekakvoj globalnoj ljubavi i toleranciji, gdje svi jedni drugima želimo samo mir i dobro. Protiv ovog zadnjeg, naravno, nitko normalan ne bi imao ništa kada bi bilo motivirano iskrenošću tj. istinskom ljubavlju za čovjeka. Ali toga na Zemlji nema niti će ikada biti. Iako tome treba težiti – ali iskreno, a ne „s figom u džepu“.
I Velikoj Britaniji se „crno piše“
Ali, kako ne bi bilo zabune – kada govorim o milijardama zabrinutih i osiromašenih ne mislim tu isključivo na „crnu“ Afriku i zemlje tzv. Trećeg svijeta. Ima toga sve više i kod nas i u našoj blizini, ali bome i kod onih gdje je to do prije koji mjesec bilo potpuno nezamislivo, poput Njemačke i(li) Velike Britanije.
Kad smo kod ove potonje, američki Bloomberg prošli tjedan upozorava na vrlo loše ekonomsko i socijalno stanje u Ujedinjenom Kraljevstvu. „Realne plaće padaju dok inflacija nastavlja dobivati na zamahu. To dodatno ograničava proračun mnogih kućanstava, poglavito usred predbožićne kupovine”, kazao je Joe Staton, direktor strategije za klijente u GfK-u, u izvješću objavljenom u petak, navodi Bloomberg.
Bank of England podigla je stope devet puta tijekom prošle godine i namjerava nastaviti pooštravati uvjete kako bi obuzdala inflaciju, koja iznosi 10,7%, što je više od pet puta više od ciljanih 2%!
Veći troškovi zaduživanja povećat će pritisak na prihode kućanstava, nagrizajući štednju i smanjujući kupovnu moć, piše dalje ta utjecajna američka agencija.
Istodobno isti medij u svom drugom članku ukazuje na jedan drugi paradoks i navodi kako se, usprkos golemim i neviđenim sankcijama, „ruski proračunski suficit više nego učetverostručio u studenom usprkos odljevu sredstava zbog sukoba u Ukrajini“ (za vojne potrebe). Zabilježen je još jedan mjesec poboljšanja, uglavnom zbog dividendi i nepredviđenog poreza koje je isplatio Gazprom (koji je, usprkos smanjenju isporuka plina zaradio enormnu i rekordnu zaradu te ga je po prvi put ruska vlada primorala na spomenuta proračunska davanja), piše Bloomberg (https://www.bloomberg.com/news/articles/2022-12-12/russian-budget-surplus-more-than-quadruples-on-energy-cash-spike).
„Proračunski višak dosegao je 557 milijardi rubalja (9 milijardi dolara) u prvih 11 mjeseci ove godine, objavilo je u ponedjeljak Ministarstvo financija, u usporedbi sa 128,4 milijarde rubalja prijavljenih u razdoblju od siječnja do listopada. Prihodi od nafte i plina vrtoglavo rastu, već premašujući godišnji cilj u prvih 11 mjeseci.“ – navodi Bloomberg.
Europska unija u sve većim problemima
I dok i Englezi i Rusi „igraju svoje igre“, nas u Hrvatskoj ipak više mora zabrinjavati ono što se događa u Europskoj uniji: i po pitanju energetike, i po pitanju ekonomije odnosno socijale. A stvari ni u jednom od tih segmenata nikako ne stoje dobro. Ako i postoje planovi („zelena tranzicija“ uz pomoć Sjeverne Afrike i njenih resursa, EU fond suverenosti i sl.), oni su zakašnjeli bilo u smislu provedbe, bilo u smislu donošenja, a „vatrogasne“, ali i strateške mjere je potrebno donositi žurno. Jer više nije „5 do 12“, već je „12 i 5“!
Uza sve probleme, sigurnosne (rat u Ukrajini) i ekonomske (inflacija, zatvaranja tvrtki, energetska kriza), pojavio se i još jedan – onaj vezan uz američki kontroverzni Zakon o smanjenju inflacije prema kojem će američke “zelene” tvrtke poput proizvođača električnih vozila dobiti subvencije i porezne olakšice u ukupnom iznosu od 369 milijardi dolara. Taj zakon, dakle, neposredno prijeti ubrzanom odljevu kapitala i investicija iz EU preko Atlantika tj. deindustrijalizaciji (Hrvatska tu može biti relativno mirna, mi smo već davno sami sebe deindustrijalizirali, prodavši ili uništivši sve što je u tom smislu vrijedilo, naivno vjerujući u uslužne djelatnosti koje bi nam svima trebale osigurati blagodat, koja, međutim, nikako ne dolazi, a sada će to biti i još teže), zbog čega u EU nastaje prava panika.
Američki zakon stupa na snagu već za 15-ak dana (s Novom godinom) i Washington ga, sada je to već jasno – ne namjerava prilagođavati interesima EU. Zbog toga pojedine članice EU već i same pribjegavaju protekcionističkim mjerama (blaži izraz za to su subvencije) za svoje velike tvrtke (industrije), poput Njemačke. To je izazvalo brojne kritike država EU upućene Berlinu, smatrajući kako njemačka vlada ulaže golema financijska sredstva primarno za zaštitu svojih tvrtki dok će „ostatak“ EU sve dublje tonuti u probleme. Zato i nije čudo da se i Francuska zdušno bori za državne subvencije kao nužni instrument, a prije nekoliko dana na isti se potez – subvencioniranje tvrtki ograničavanjem cijena na plin i električnu energiju – priključila i Češka, pravdajući ga pokušajem sprječavanja nekonkurentnosti svojih izvoznih tvrtki u odnosu na one njemačke.
Svetogrđe
Rekli bismo: prava „blasfemija“ s gledišta promotora liberalnih i globalističkih ideologija temeljenih na slobodnom tržištu (kako ne bi bilo zabune, osobno sam uvijek bio i ostao za subvencioniranje u odnosu na potpunu liberalizaciju u kojoj velike ribe gutaju male – ostavljene bez ikakve zaštite tj. regulacije od strane države. To nas je i dovelo tu gdje jesmo, pa se postavlja pitanje čemu onda uopće i država? Valjda samo za isplate mirovina?).
O navedenom problemu EU 14. prosinca opširno piše i medij POLITICO
On navodi kako se EU složila da je potrebno pronaći novac za spas svoje industrije od SAD-a, ali i upozorava kako je konkretni plan akcije izazvao ozbiljno neslaganje među državama članicama.
„Što je najvažnije, čelnici EU će se fokusirati na raspravu o tome kako oblikovati paket subvencija bez nepravednog narušavanja „svetog jedinstvenog tržišta“ EU. Male zemlje se boje da će državna velikodušnost koristiti samo velikim zemljama poput Francuske i Njemačke, koje će moći umjetno poduprijeti svoje tvrtke nauštrb konkurenata iz siromašnijih država EU.“ – navodi POLITICO.
Medij upozorava kako bi i „izvan zajedničkog tržišta, utrka za subvencije također mogla postati globalna, razbijajući pokušaje da se stvore globalna trgovinska pravila i vraćajući se na zakon džungle“. Neki se boje da Francuska kreće na ovu vrstu utrke za subvencije… “Ako to počnemo činiti zajedno sa SAD-om, pridružit će se i treće zemlje i velika gospodarstva i svima će biti gore”, kazao je neimenovani visoki diplomat EU.
Ova rasprava zadire u samu bit Europske unije kao jedinstvenog ekonomskog tržišta: kada se suočite s velikim gospodarskim udarcem, koliko solidarnosti uistinu postoji među zemljama EU-a, pita se POLITICO.
Europska „Zimska groznica“
Ali zato su države EU u četvrtak solidarno dogovorile i deveti paket sankcija protiv Rusije. Tko zna, možda će ovaj konačno uspjeti slomiti Rusiju, nadaju se u Bruxellesu – ako prije toga ne slomi i samu Uniju. A nju upravo trese „zimska groznica“: zbog nedavnih hladnoća tj. dolaska „ruskog generala Mraza“ ubrzano je porasla potrošnja plina.
Prema informacijama dopisnika agencije Anadolu iz Gas Infrastucture Europe, popunjenost skladišta prirodnog plina diljem EU smanjena je u odnosu na prethodni mjesec zbog pristigle hladnoće.
Stopa popunjenosti skladišta plina u EU smanjila na 87,3 posto od 13. prosinca, a u Ujedinjenom Kraljevstvu na 87,7 posto. Popunjenost skladišta u Njemačkoj, koja ima najveće skladišne kapacitete među zemljama EU, na dan 13. prosinca iznosila je 92,4 posto, u Italiji 87,2 posto, a u Francuskoj 88,1 posto. Najnižu stopu popunjenosti skladišta prirodnog plina ima Latvija s 51,6 posto, dok Estonija, Finska, Grčka, Litva, Luksemburg, Malta, Slovenija i Irska nemaju skladišta prirodnog plina. Stopa popunjenosti skladišta plina u Ukrajini, s druge strane, kreće se na svega oko 28 posto.
Problemi su tim veći što, osim hladnoće, nedostaje i vjetra za vjetroelektrane, a prisutni su i problemi vezani uz rad atomski centrala.
Pa iako Ana Maria Jaller-Makarewicz, europska analitičarka u Institutu za energetsku ekonomiju i financijsku analizu (IEEFA) kaže da usprkos sve većoj potrošnji plina Europa za sada može upravljati procesom, dodaje i slijedeće: “Postoji rizik od prekida struje, ali to ovisi o tome koliko će zima biti oštra i o situaciji u pogonima za proizvodnju električne energije u npr. Francuskoj koja je bivši izvoznik električne energije. Trenutačno postoje problemi u proizvodnji električne energije zbog problema u nuklearnim elektranama.”
Nije se teško složiti što o tako „utješnim“ riječima misle europski vlasnici krupnog biznisa i industrijalci, i zašto im je miliji pogled s druge strane Atlantika gdje ovakvih energetskih problema nema i gdje je zato lakše poslovati.
Ako već ne ide s ekonomijom, možda će nam pomoći rat?
Početkom 20. stoljeća britanski pisac Norman Angell u svojoj je poznatoj knjizi „Velika zabluda“ rat nazvao zastarjelim zbog promjene svijeta uslijed ekonomskog napretka, brzog razvoja trgovine i ekonomske međuovisnosti država.
On je smatrao kako je rat postao skup i da više nema mogućnosti da se države obogate ratnim osvajanjima, da industrijski radnici više ne mogu biti eksploatirani poput seljaka, a da čak i male zemlje mogu dobro napredovati uvozom sirovina i prodajom roba na svjetskim tržištima. Između ekonomski međusobno ovisnih zemalja rat je također iznimno skup, smatrao je autor.
Međutim, vjerojatno dobronamjernog Angella ubrzo su demantirali Prvi i Drugi svjetski rat, ali ništa manje – i globalni procesi koji se odvijaju posljednjih mjeseci. Rusi su pokrenuli rat u Ukrajini (sigurno ne zbog namjere bogaćenja, barem ne dominantno); počeli su trgovinski ratovi između međusobno snažno ovisnih država (SAD-Kina, moguće i SAD-EU) s mogućnošću (kada je riječ o SAD-u i Kini) i prerastanja u klasični rat; eksploatirati se industrijske radnike u Europi možda i neće jer se upravo uništava industrija; a male zemlje neće imati što kupovati – bilo zbog nestašica bilo zbog nedostatka jeftinog novca na tržištu.
Drugim riječima, stvara se (a već je uvelike i stvoren) globalni kaos iz kojeg će neki izlaz željeti potražiti riskantnom igrom (vodeći se onom „tko ne riskira taj i ne profitira“): kako eskalacijom sigurnosnih napetosti diljem Zemlje, tako i pokretanjem novih ratova ili uvlačenjem u one postojeće. To je već provjerena, stara receptura – poglavito iz prvih dvaju svjetskih ratova. Ali problem je u tome što su sadašnje geopolitičke okolnosti potpuno drukčije i bez povijesnih presedana po pitanju pouzdane kalkulacije konačnog rezultata globalnog mega-sukoba, koji više nije pred nama – već je u tijeku!
Eskalacija ukrajinskog rata
Tko god da je planirao brzi završetak rata u Ukrajini (navodno ga nisu planirali samo Rusi, već je, prema mnogim analitičarima, uvođenjem neviđenih proturuskih sankcija taj rat također trebao već davno završiti i to porazom Rusije prije nego njegove posljedice ekonomski ozbiljno pogode i sam Zapad) – do toga nije došlo, a vjerojatno još dugo i neće.
Politička retorika o tome najbolje svjedoči, iako i dalje ima i tihih kontakata i isto takvih prijedloga, prije svega između američke i ruske strane, o tome na koji način najbezbolnije izići iz ukrajinske „slijepe ulice“.
Da je retorika sve oštrija svjedoče i prošlotjedne riječi britanskog ministra obrane Bena Wallace da će biti „otvoreniji“ za opskrbu Ukrajine oružjem dalekog dometa ako Rusija nastavi gađati civilna područja (info Reuters).
Naime, Moskva i zapad se ne slažu oko toga što je to civilna infrastruktura, pa tako Rusi energetsku i prometnu infrastrukturu smatraju objektima „dvojne namjene“, čijim se blagodatima (el. energijom, mostovima, željeznicom) koristi i ukrajinska vojska i tamošnja vojna industrija pri tom podsjećajući kako je upravo to isto govorio i NATO pravdajući bombardiranja takve infrastrukture Miloševićeve SR Jugoslavije 1999.; dok Zapad napade ruskih raketa na infrastrukturne objekte smatra udarom na civile kojima se onemogućuje struja, grijanje, i td.
S obzirom da ruski napadi na ukrajinsku elektroenergetsku infrastrukturu ne prestaju (onu kritičnu prometnu, poput mostova i tunela, ruska vojska još, iz samo Moskvi znanog razloga ne napada), jasno je onda i da može doći i do isporuka još suvremenijeg oružja Kijevu kojim bi on mogao gađati dublje u ruski teritorij – kako upozorava Wallace.
O tome upravo razmišlja i američki Pentagon, navodeći mogućnost isporuka Ukrajini svojih najsuvremenijih protuzračnih sustava „Patriot“. Glasnogovornik ruskog predsjednika Dmitrij Peskov odmah je kazao kako će ti sustavi tada postati legitimna meta ruske vojske, dok mu je iz Pentagona odgovoreno kako „nije Rusija ta koja će SAD-u govoriti što će i kome isporučivati“. Da nije opasno, ovakva prepucavanja dužnosnika dviju vojnih velesila izgledala bi komično, poput zavađene školske djece a ne ozbiljnih ljudi koji odlučuju o sudbini svijeta u doslovnom smislu te riječi.
Prvo priznanje: britanski komandosi sudjelovali u operacijama u Ukrajini
Koliko ubrzano raste eskalacija svjedoči i tekst britanskog medija The Times od 13. prosinca pod naslovom „Royal Marines deployed on „high-risk covert operations“ in Ukraine“ u kojem je po prvi put visokopozicionirani general Robert Megowan priznao sudjelovanje „kraljevskih marinaca u tajnim operacijama u Ukrajini“. Komandosi su bili uključeni u „diskretne operacije“ i izvršavali su zadatke u „vrlo osjetljivom okružju“, kazao je general-pukovnik Magowan – zamjenik načelnika Stožera britanske vojske i bivši šefa Kraljevskih marinaca. Njihove misije bile su „visoke razine političkog i vojnog rizika“.
S druge strane američki NBC News prošli tjedan piše kako Pentagon razmišlja o slanju američkih vojnika u Ukrajinu. Navodno bi se tu radilo o „jednoznamenkastom broju“ potrebnom za osiguranje američkih građana koji već djeluju u toj zemlji, ali to obično tako počinje. Jedni dolaze da bi zaštitili one koji su već tamo, zatim dolaze drugi da bi zaštitili one koji štite one prve i td. Spirala se u takvim uvjetima ubrzano vrti prema intervenciji. Nije teško pretpostaviti što bi to značilo na ukrajinskom bojnom polju. Definitivno bi dovelo do Trećeg svjetskog rata sa svim njegovim posljedicama koje svi žele izbjeći. Zato i nije čudo da je predsjednik Joe Biden ubrzo nakon objave tih vijesti odbacio mogućnost bilo kakve operacionalizacije planova koji bi vodili u smjeru slanja američkih vojnika u Ukrajinu.
Jer i bez toga stanje postaje sve kritičnije, poglavito nakon nedavnih prvih ukrajinskih napada dronovima na ruske aerodrome na kojima su bazirani strateški vojni zrakoplovi. O rizicima takvih napada pisao je 6. prosinca i Bloobmberg u svom članku po nazivom „Attacs on Russia Test the Limits of US-Ukraine Alliance“ od 6. prosinca.
„… Tijekom cijelog sukoba, Ukrajina je suptilno ispitivala granice tolerancije Washingtona prema agresiji, dok Washington želi jamstva da te taktike neće dovesti do rata punih razmjera, što je Biden odlučan izbjeći“, piše Bloomberg. Pri tom podsjeća da su „američki obavještajci ovog ljeta saznali da su ukrajinski operativci ubili kćer“ Aleksandra Dugina, Dariju, kraj Moskve, i da su „strateški javno objavili svoje nalaze, očito kako bi obeshrabrili Kijev da se (tako nešto više) ne ponovi“.
Washington je preko Bidena jasno dao do znanja da mu sprječavanje vojnog sukoba s Rusijom nije ništa manje važno od pomoći Ukrajini. U Kijevu se čini da su strahovi od eskalacije isprazni dok se zemlja bori za preživljavanje. Za Bidena bi lančana reakcija koja bi dovela do izravne američke intervencije i sveopćeg rata bila katastrofalna.“ – navodi Bloomberg u svom tekstu i zaključuje kako bi „za Zelenskog ulazak Amerike u sukob najvjerojatnije značio spas Ukrajine“.
Biden mirotvorac?
Za sve pobornike eskalacije ukrajinskog rata i želje da ga se okonča „bacanjem Rusije na koljena“, bilo bi dobro postaviti pitanje što će se dogoditi ako, npr., zbog napada na ruske strateške aerodrome Moskva do krajnosti radikalizira svoje vojne operacije uvođenjem novih tipova naoružanja (ne nužno nuklearnih) i ruska vojska počne koristiti strategiju ratovanja sličnu „spaljenoj zemlji“ tj. onu iza koje ostaje samo prah i pepeo? Jer tada se više ne bi govorilo samo o uništenoj ukrajinskoj energetskoj infrastrukturi. Hoće li se onda morati, osim Wallaceovih dalekometnih raketa i američkih Patriota primjenjivati i nešto puno ozbiljnije za kažnjavanje Rusije, i ako da – što?
Biden se opet pokazao kao racionalan i suzdržan, kao što je bio i po pitanju nedavnog kritičnog događaja s padom ukrajinske rakete na susjedno pogranično selo u Poljskoj i gdje su svi istog trenutka optužili Rusiju, a mnogi i zatražili vojnu reakciju NATO saveza. Biden je tada jednom rečenicom smirio strasti i ušutkao i političare i medije na zapadu koji su tražili oštar protuodgovor – dokazavši da je sposoban upravljati krizom. Samo je pitanje jdo kada bi Biden mogao iskazivati suzdržanost u slučaju da Rusija eskalira sukob zbog poteza Zapada i Kijeva koje ona smatra eskalacijom i prelaskom ruskih „crvenih crta“? Eskalacijom, koju upravo najavljuju i visokopozicionirani ukrajinski generali navodeći kako će nastaviti s napadima na ruske snage i teritorij i u Novoj godini, sve dok se ruska vojska ne povuče na granice, prema nekima od njih na one do 24. veljače, a prema drugima. do kolovoza 1991. (s poluotokom Krimom u ukrajinskom sastavu).
Može li se ukrajinski rat uopće „zamrznuti“?
Kako su i jedan i drugi zahtjev po Moskvu posve nerealni i kako ona ovih dana naglašava da će Kijev prije pregovora morati prihvatiti „novu realnost“ tj. činjenicu da je Rusija i službeno anektirala četiri nove ukrajinske regije u svoj sastav – vidljivo je koliko je nastala situacija eksplozivna i koliko je iz nje zapravo teško pronaći racionalan izlaz. Osim, eventualno, kroz „zamrzavanje“ stanja na terenu (prema korejskom modelu) prema novouspostavljenim „državnim granicama“.
Moskva će definitivno željeti staviti pod nadzor još i preostali dio Donbasa (tzv. DNR) koji je još uvijek pod kontrolom Kijeva (Avdievka, Bahmut, Soledar, Slovjansk, Kramatorsk) nakon čega će sigurno biti spremnija za pregovore. Međutim, puno je teže takvu spremnost očekivati od Kijeva, koji bi morao prihvatiti gubitak novih teritorija uz plaćenu tako visoku cijenu. Zato mu Zapad mora ponuditi još više nego što mu je dao sada (a dao mu je jako puno, i bez te pomoći Ukrajina bi već davno bila poražena). Morat će mu dati dodatnu dugoročnu, golemu financijsku pomoć za obnovu i integraciju u EU (ona o članstvu u NATO savezu već je završena priča i od toga još dugo neće biti ništa).
Zato se nekakva opcija sa „zamrzavanjem“ stanja čini i najrealnijom ukoliko bi se željelo krenuti u smjeru mirnog rješenja ukrajinskog sukoba.
Iako bi, prema mom mišljenju, to „zamrzavanje“, barem u istoj mjeri kao i za Kijev, predstavljalo poraz i Putinove politike prema Ukrajini i planiranih ciljeva prije pokretanja invazije (iako su oni, upravo zbog opreza oko mogućeg razvoja situacije, od samog početka bili nejasni, maskirani u čudne formulacije o „demilitarizaciji“ i „denacifikaciji“ koje se mogu tumačiti različito).
Moskva bi ovu, sada već svima očito – loše isplaniranu vojnu avanturu baziranu na posve pogrešnim obavještajnim procjenama – ruskoj javnosti čak i dulje vrijeme mogla pravdati dobivenim novim teritorijima i spasom tamošnjeg ruskog ili proruskog stanovništva. Ali prije ili kasnije morala bi priznati kako je cijena za takvo postignuće bila previsoka. Osim u slučaju, da što prije i što bezbolnije i uspješnije završi proces svog potpunog geopolitičkog, geoekonomskog i geoenergetskog preusmjeravanja sa Zapada na Istok – u Aziju, ili pak da Zapad propadne prije same Rusije. I jedno i drugo iz sadašnje perspektive po Moskvu izgleda prilično daleko.
Zato će Moskva, prije pristanka bilo kakvog „zamrzavanja“ ukrajinskog rata, nedvojbeno, poput Kijeva, od tog istog Zapada tražiti i pojedine olakšice u smjeru buduće ruske uloge u globalnim gospodarskim (prije svega energetskim) tokovima.
Osim toga smatra kako rat ovakvog intenziteta, kakvog sada vodi u Ukrajini, Rusija može voditi još dugo, dok istodobno, u ekonomskom smislu i zapadu „gori pod nogama“. Time mu, kako smatra Moskva, možda prestane biti u interesu rusko dugotrajno vojno iscrpljivanje na ukrajinskim bojišnicama jer i po njega postaje preskupo u smislu beskonačne vojne ali i sve veće financijske pomoći Kijevu da bi Ukrajina kao država uopće i mogla funkcionirati. Zato će se, smatra ona, konačno i moći razgovarati o međusobnim sigurnosnim jamstvima Rusije i Zapada – što je bio i glavni ruski cilj prije pokretanja invazije.
Upravo će o svim navedenim elementima ovisiti i time će se procjenjivati (ne)uspjeh Putinove vojne kampanje u Ukrajini, a ne o nikakvim novim izgubljenim ili dobivenim teritorijima.
Oni su u sadašnjoj globalnoj geopolitičkoj bitci posve nebitni. Možda je, s određenim povijesnim odmakom nešto većim od jednog stoljeća, spomenuti britanski pisac Norman Angell u tom smislu ipak bio u pravu.
