Iako je za obične Amerikance pitanje Ukrajine i njenih odnosa s Rusijom zapravo trećerazredno s obzirom na brojne teškoće s kojima se trenutačno suočava američko društvo – od gospodarskih, političkih do socijalnih i javno-zdravstvenih (vezano uz pandemiju Covida-19) – za političku elitu iz Washingtona ono ima prvorazrednu važnost.
Jer snažna vanjska politika i američka globalna vojna pozicioniranost, kao i utjecaj u svijetu koji one donose na svim razinama djelovanja – ono je što SAD-u osigurava financijsku, gospodarsku i političku stabilnost i u svojoj kući. Zato i ne čudi da se glavni američki mediji, koji i predstavljaju interese elite, sada radije fokusiraju na Europu, prije svega na Rusiju i njene moguće vojne poteze u Ukrajini (iako Ukrajina uopće nije ključni predmet ruskih „potraživanja“ od Washingtona i što se medijski potpuno zanemaruje), kao i na američko-ruske pregovore. Jer elitama je jasno o čemu se tu radi i što je sve „na kocki“.
Pri tom je malo koga iz establishmenta briga što većina Amerikanaca Ukrajinu ne zna niti pronaći na geografskoj karti svijeta. Ulozi oko te zemlje za vašingtonsku su elitu jednostavno puno veći od briga samih Amerikanaca za svoje „sebične“ i „uske“ životne potrebe.
Putin je „slomio“ međunarodni poredak
Sredinom prosinca javno pokrenuto rusko inzistiranje na pregovorima sa SAD-om za dobivanje čvrstih pravnih jamstava za stratešku sigurnost Rusije i Zapada (to se prije svega odnosi na zahtjev Moskve za zaustavljanje daljnjeg širenja NATO saveza na ruske granice) prekretnica je ne samo europskih već i globalnih višedesetljetnih geopolitičkih postavki. Neću pogriješiti ako kažem da je Putin ovim potezom slomio dosadašnji međunarodni poredak (lomiti ga je, naravno, već puno prije počeo Washington ali sada taj konačni lom može ići u po njega posve nekontroliranom pa i neželjenom smjeru) i da, htjeli to na Zapadu ili ne – slijedi nova podjela svijeta na interesne sfere ili, ako hoćete – određivanje „crvenih crta“ koje se neće smjeti prelaziti – barem ne bez ozbiljnih posljedica.
Ključni američki stratezi potpuno su svjesni nastalog stanja ali i sužene mogućnosti američkog protuodgovora. To nije samo zbog razvidne ruske odlučnosti, rekao bih čak i armirano-betonskog stava kada je riječ o sprječavanju daljnjeg širenja NATO saveza, već i zbog nesuglasica među samim saveznicima na tlu Europe kada je riječ o sankcijskom kažnjavanju Moskve u slučaju ruske vojne intervencije u Ukrajini (do koje – to sam već više puta rekao u svojim analizama u studenom i prosincu prošle godine – nikada neće doći osim ako Ukrajina sama ne bi krenula vojno rješavati pitanje pobunjenih proruskih regija u Donbasu i što bi, kako je Putin javno kazao, predstavljalo i kraj ukrajinske državnosti kakvu sada znamo – pa je teško vjerovati da će se Kijev na takav potez i odlučiti).
Mainstream mediji mijenjaju ton
Zanimljivo je kako i utjecajni američki mediji, skloni demokratima i Bidenovoj administraciji, posljednjih dana mijenjaju mišljenje kada je riječ o ukrajinskom problemu. Ono što je do jučer bilo nezamislivo, jer je uvijek prevladavao ton klasične medijske propagande u „crno-bijelom“ kontekstu, s unaprijed zadanim „dobrim i zlim dečkima“, i gdje je dominirala američka nepokolebljivost i sveukupna nadmoć nad ključnim suparnicima, sada postaje nova realnost: sve se češće u medijima pojavljuju znatno racionalnija i trezvenija analitička promišljanja – koja su do sada bila češća u američkim konzervativnim medijima – manje opterećenim ideologijama.
Je li to zbog snažnih pritisaka republikanaca na predsjednika Bidena da poduzme oštre i opasne poteze prema Moskvi zbog stanja oko Ukrajine ili zbog nečeg drugog još treba vidjeti. Osobno mislim da se radi baš o tome, pri čemu je Biden itekako svjestan opasnosti od donošenja pogrešne odluke ne samo po američke nacionalne interese i sigurnost, već i one globalne. Tu je, dakako – i čimbenik jesenskih izbora za Kongres, gdje uvlačenje Amerike u rat u Europi – još i protiv Rusije – sigurno ne bi pozitivno pridonio ionako katastrofalnom rejtingu i Bidena i demokrata u američkoj javnosti.
O svemu ovome ovih dana opširno piše i utjecajni The New York Times. U jednom od njegovih članaka razmatra se i pitanje kako se SAD i Zapad mogu povući iz Ukrajine a da pri tom „sačuvaju obraz“ i izbjegnu rat s Rusijom. Autor teksta smatra kako se nova sigurnosna struktura u Europi može stvoriti samo uzimajući u obzir interese Moskve, a za samo povlačenje kaže kako može biti bolno, ali je ono i sasvim razumno.
U istom kontekstu vuče paralelu s prošlogodišnjim povlačenjem SAD-a iz Afganistana, što je, kako kaže, bio pravilan Bidenov izbor s ciljem smanjenja američkih gubitaka. Pri tom kritizira način na koji je to povlačenje provedeno i označava ga katastrofalnim pred licem međunarodne javnosti.
Navodi da su SAD ranije kao (jedina) velesila poduzele niz poteza kako bi približile američku sferu utjecaja duboko u rusko dvorište i da je to bilo učinkovito iako je proširenje NATO saveza na zemlje bivšeg Varšavskog pakta samo po sebi bilo rizično. Autor dalje kaže kako je, čak i kada je američka moć bila na vrhuncu, pokušaj izvlačenja Ukrajine iz ruske orbite i uvlačenje u zapadnu s „poluotvorenim vratima“ za članstvom u NATO-u bilo glupost.
Pri tom navodi kako je Washington uvijek djelovao u najboljim namjerama prema Ukrajini i da je ona i sada, iako manjkava demokracija „dostojniji režim od oligarhije Vladimira Putina“ i agresivne Rusije koja Ukrajinom manipulira.
Međutim, zaključuje autor, u geopolitici su dobre namjere uvijek podređene stvarnosti moći. „Kakve god bile naše želje ili želje Ukrajine, njezina se moć jednostavno nikada nije uspjela u potpunosti pridružiti Zapadu – ekonomski je preslaba, previše unutarnje podijeljena i jednostavno na krivom mjestu u krivo vrijeme“, navodi se u tekstu.
Autor također upozorava kako je tako nesigurno stanje oko Ukrajine loše i po pitanje potrebe žurne američke koncentracije snaga u Aziji kako bi se suprotstavilo Kini, a kao problem ističe i Njemačku – „ključnu europsku silu“ koja „često djeluje kao de facto saveznica Rusije“.
Pri tom pozdravlja Bidenove oprezne poteze i određenu nesnalažljivost sadašnje administracije s obzirom da bi SAD „bile lude da se pridružimo ratu na strani Ukrajine“. „SAD stvarno ne mogu učiniti ništa ako Rusija napadne Ukrajinu“ i „ne postoji savršen odgovor, samo određeni zbroj najmanje loših opcija“.
S ovim se razmišljanjima američkog medija teško ne složiti. Dodao bih kako će Washington možda i donijeti neke čvrste odluke koje se odnose na slanje dodatnog broja američkih vojnika u istočnoeuropske zemlje – članice NATO saveza – s ciljem pokazivanja svoje odlučnosti (navodno Pentagon tako nešto priprema već za ovaj tjedan). Međutim, dokle god nema odluke o slanju američke vojske u Ukrajinu za suprotstavljanje Rusiji to je za Moskvu sve više-manje prihvatljivo i shvatit će (iako to iz taktičkih razloga takvim neće službeno prikazivati) kao potez Bijele kuće usmjeren na lakše sjedanje za pregovarački stol i konačni početak „pravih“ međusobnih razgovora (sve ovo do sada samo je bilo „njušenje“ i testiranje odlučnosti suparnika) s ciljem postizanja sporazuma do kojeg će prije ili kasnije morati doći u nekoj – po obje strane prihvatljivoj formi. Kolateralnih žrtava pri tom će morati biti. Ukrajina jednostavno nije ona država zbog koje će SAD riskirati nuklearni sukob s Rusijom, a to još manje želi Europa. I Putin to dobro zna.
