Uz Henryja Kissingera najveći američki diplomat ikada, bivši veleposlanik te zemlje u SSSR-u i tvorac doktrine zadržavanja Moskve George Kennan – prvi je, još krajem 90-ih godina prošlog stoljeća upozorio kako je širenje NATO saveza na istok najveća geopolitička i geostrateška greška SAD-a od kraja Hladnog rata.

Štoviše, u jednoj od svojih starijih analiza napisao sam kako je Kennan još i ranije, 1991., gledajući kako američki generali na balu u Washingtonu posvećenom pobjedi u Hladnom ratu slavodobitno ispijaju šampanjac, istima kazao kako nisu oni pobijedili Rusiju, već je ona pobijedila samu sebe.

I sam je Kissinger, dugo, sve do ruske invazije na Ukrajinu podržavao sličan stav i upozoravao kako bi ulazak Ukrajine u NATO bilo velika greška i krajnje rizičan potez s obzirom na duboke povijesne državne, vjerske, kulturne, jezične i druge sveze Rusije i Ukrajine.

Isto tako, i sadašnji direktor CIA-e William Burns, bivši veleposlanik SAD-a u Rusiji, je 2008. godine svojim nadređenima u State Departmentu iz Moskve poslao pismo kojim upozorava kako bi ulazak Ukrajine u NATO za Rusiju bio ona „crvena crta“ koju ona nikada neće dozvoliti prijeći.

Dakle, iz ovoga se mogu izvući dva logična zaključka:

prvo, sva su trojica visokih američkih dužnosnika, još tada, kada je malo tko u svijetu o tome uopće razmišljao, dobro znala što se u Washingtonu „kuha“ i da to što se „kuha“ u konačnici ne sluti na dobro. Bili su i dalekovidniji i racionalniji i odgovorniji od mnogih današnjih političara koji donose ključne odluke;

i drugo, upozorenja ovakve vrste, bez obzira na nesumnjivi autoritet onih koji su ih odaslali, očito nisu prihvaćena od strane američke duboke države jer je bio zauzet upravo suprotan stav – dugoročna konfrontacija s Rusijom.

Neovisno o tome što su dobro znali kako im ona ne predstavlja nikakvu stvarnu prijetnju ne samo zbog katastrofalnog unutarnjeg ekonomskog i socijalnog stanja u zemlji 90-ih, već i zato što je ruska politička i ekonomska elita Rusiju željela u potpunosti integrirati ne samo u zapadni civilizacijski model, već i u sigurnosne strukture. Dovoljno je podsjetiti da su u ruskim ministarstvima tada redom sjedili američki savjetnici koji su imali svoje urede, s američkim zastavicama na stolu. Glavni Jeljcinov savjetnik za gospodarska pitanja tada je bio ugledni američki profesor ekonomije Jeffrey Sachs (tada u Rusiji omražen kao “grobar” ruske ekonomije) koji upravo sada glasno upozorava na zablude aktualne američke politike prema Moskvi.

Poznato je da se 90-ih otvoreno razgovaralo i o spremnosti Moskve za ulazak u NATO savez.

„Duboka država“ nije htjela

Međutim američka „duboka država“ vrlo je brzo odbacila takve mogućnosti zbog straha od ruskog rasta koji bi možda jednom mogao ugroziti američke interese i dominaciju. Zato ništa nije željela prepustiti slučaju i radije se okrenula onoj „bolje spriječiti nego liječiti“.

A u sprječavanju Rusije imali su dovoljno povijesnog iskustva i prokušanih alata još iz doba britansko-ruskih borbi za kolonijalni utjecaj iz 18. i 19. stoljeća, a onda i nakon završetka Drugog svjetskog rata, kroz njegovo produljenje na tlu Europe pokretanjem Hladnog rata.

Povijesna greška

Prema mom mišljenju, pogriješili su i propustili povijesnu priliku za konačno pridobivanje Rusije na svoju stranu. Nije teško uvidjeti što bi to značilo za sadašnji obračun SAD-a s Kinom koji se sve više zahuktava i trajat će jako dugo s potpuno neizvjesnim ishodom. Borba SAD-a protiv Kine zajedno s Rusijom (ili barem s Rusijom kao neutralnom) i borba SAD-a protiv Kine i Rusije kao strateških saveznika nešto su dramatično različito.

Američki stratezi iz „duboke države“ odlučili su se najprije brzo vojno (posrednički ili proxy a ne neposredno) razračunati s onom ekonomski slabijom – Rusijom, kako bi se odmah potom mogli posvetiti „postavljanju Kine na mjesto“ dok još nije previše vojno ojačala, i kada joj Rusija više neće moći pomoći, Drugim riječima Washington se odlučio na nešto sofisticiranjiu varijantu istodobnog pokretanja dvaju frontova – protiv Rusije (vojnog) i protiv Kine (ekonomskog uz zveckanje oružjem). O ovom drugom nešto više kasnije u tekstu.

Dakle, nove, olako propuštene prilike za pridobivanje Rusije na svoju stranu za SAD više nema i neće je sigurno još dugo biti (riječ „nikada“ nije dobro upotrebljavati u razmatranjima geopolitičke budućnosti).

Nije ih se slušalo

Na ovu analizu ponukao me je prošlotjedni članak Jonathana Powera, komentatora liberalnog honkoškog medija South China Morning Post – SCMP (možete ga pogledati na poveznici: https://www.scmp.com/comment/opinion/article/3224029/new-cold-war-between-west-and-russia-called-definitely-not).

On, između ostalog, kaže slijedeće: „(George) Kennan je prvi upozorio kako je širenje NATO-a najveća pogreška od kraja Hladnog rata. Sada se savez približio granicama Rusije, što je isprovociralo Moskvu da pokrene specijalnu operaciju u Ukrajini.

Godine 1948., nadgledajući stvaranje NATO-a, Kennan je napisao: “Zašto je (vojni savez) želio odvratiti pozornost od razumnijeg i obećavajućeg programa gospodarskog oporavka raspirivanjem opasnosti koja zapravo nije postojala, ali koja bi uistinu mogla postati stvarnost zbog beskrajnih rasprava o vojnoj ravnoteži i demonstrativnog poticanja vojnog rivalstva?”

„Iz nekog smo razloga zaboravili kako je Rusija poduprla SAD u Afganistanu i dopustila im da prevoze zalihe za američke trupe svojim željeznicama. Zaboravili smo da je predsjednik Vladimir Putin bio prvi međunarodni čelnik koji je nazvao američkog predsjednika Georgea W. Busha nakon napada 11. rujna. Zaboravili smo što Putin misli o članstvu u NATO-u. Zaboravili smo da se Rusija vratila kršćanstvu, ali i dala slobodu islamu i drugim religijama. Zaboravili smo napredak postignut za vrijeme Mihaila Gorbačova, Borisa Jeljcina, Dmitrija Medvedeva i Vladimira Putina po pitanju smanjenja nuklearnog naoružanja. Zajedno s Amerikancima, Rusi su pomogli smanjiti svjetske zalihe atomskog oružja sa 70.000 na oko 13.000“ – navodi Jonathan Power u svom tekstu u SCMP.

Dalje kaže slijedeće: „Rodrik Braithwaite, bivši britanski veleposlanik u Rusiji, napisao je da “zapadnjaci već deset godina drže predavanja Moskvi o tome koji su njeni stvarni interesi i očekuju od nje da ide kamo Zapad vodi”. Oni su “rijetko slušali što su Rusi odgovorili jer su im se njihovi strahovi činili nevažnim, pogrešnim ili neprihvatljivim“. SAD i EU nisu se obazirali na zabrinutost Rusije oko širenja NATO-a. Također su zanemarili gnjev Moskve zbog planova Washingtona da se Ukrajina i Gruzija pridruže Sjevernoatlantskom savezu.“

Treba li svijetu novi hladni rat? – pita se autor teksta u SCMP i odmah daje odgovor. „Definitivno ne. Ono što mu treba je neki mudar pristup zapadnih vođa Rusiji. Ova mudrost je nedostajala od dana Ronalda Reagana i Margaret Thatcher.“

Ukrajinska ofenziva: krah ili uvertira?

Ali vratimo se u stvarnost, jer povijest ionako ne možemo mijenjati.

Ukrajinska dugo očekivana ofenziva u svojih je desetak dana koliko traje do pisanja ovog teksta razočarala mnoge zapadne političare i analitičare koji su očekivali svojevrsni blitz krieg, odnosno brzi proboj kroz rusku obranu i raspad njenih obrambenih linija kako je to bilo u regiji Harkov u kasno ljeto prošle godine.

Naime nemali je broj onih analitičara koji su govorili kako će za uspjeh ofenzive ključna biti prva 24 sata. Međutim, ukrajinske snage naišle su na čvrsto ukopan obrambeni bedem na svim aktivnim dionicama fronte duge oko 1000 kilometara. Ne samo što proboja linije fronte nema ili ako ih ima čak su i taktički posve beznačajni (poput oslobađanja nekoliko sela i Zaporoškoj i Donjeckoj oblasti), već je dosadašnji tijek ofenzive doveo do velikog gubitka ukrajinske žive sile i tehnike – puno većeg od onog što se očekivalo.

Čak je i ruski predsjednik Putin, koji inače ne komentira stanje na ukrajinskim bojišnicama očito „opečen“ prošlogodišnjim neuspjesima svoje vojske, ovoga puta javno kazao kako je prvih pet dana ukrajinske ofenzive bilo potpuni krah i da je uništen veliki broj zapadne tehnike, uz veliki broj žrtava među ukrajinskim vojnicima. Nekoliko dana kasnije, u razgovoru s ruskim ratnim izvjestiteljima, kazao je kako su ukrajinski gubici čak 10:1 što je znatno više od onog što se očekuje uoči bilo koje ofenzive. Međutim, upozorio je kako Kijev još uvijek ima na raspolaganju dostatne snage i da ruska vojska mora biti oprezna.

Ali kazao je i još nešto važno, a što je iz nekog razloga ostalo „iza kulisa“ zapadnih medija: Rusija ima više planova za završetak ukrajinskog rata, a koji će od njih biti primijenjen ovisit će o potezima Zapada.

Što kažu zapadni mediji?

Na temu velikih ukrajinskih gubitka oglasili su se i brojni utjecajni zapadni mediji:

Washingtion Post u tekstu pod naslovom „Na prvim linijama ukrajinske protuofenzive, vojnici plaćaju visoku cijenu“ od 13. lipnja, najprije donosi osvrt na teško stradalu ukrajinsku 37. brigadu, „svježe obučenu i naoružanu oružjem koje je dopremio Zapad, sa zadatkom početnog probijanja teritorija pod ruskom okupacijom u prvim danima dugo očekivane protuofenzive“.

Platili su visoku cijenu. U roku od 20 minuta od njihovog napredovanja 5. lipnja južno od Velyka Novosilka, u jugoistočnoj regiji Donjeck, minobacači su djelovali svuda oko njih, … “Ostali smo tamo na terenu, bez tenkova i teškog oklopa”, kazao je vojnik, koji je razgovarao s The Washington Postom pod uvjetom anoniomnosti.“Granatirani smo minobacačima s tri strane. Nismo mogli ništa.”

U postrojbi je bilo oko 50 ljudi, rekao je, a 30 se nije vratilo – poginuli su, ranjeni ili zarobljeni od strane neprijatelja. Pet oklopnih vozila postrojbe uništeno je u prvih sat vremena – piše medij.

„Preživjeli iz 37. bojne, među kojima su neki američki dragovoljci i vojnici obučeni u Europi, … Njihovi izvještaji ponudili su jedan od prvih pravih pogleda na brutalne borbe na novoj fronti ovog mjeseca… A teški gubici bojne nagovješćuju užasnu cijenu koju su ukrajinski čelnici spremni platiti – i vjeruju da moraju platiti – kako bi istjerali ruske osvajače i povratili svoj izgubljeni teritorij.“- navodi WP

“Neprijatelj nije imao uspjeha ni u jednom od područja”, rekao je Putin, dodajući: “Tijekom ovog vremena Ukrajina je izgubila više od 160 tenkova i više od 360 oklopnih vozila. … Naši su gubici 10 puta manji.” Njegove tvrdnje nije bilo moguće potvrditi –piše dalje The Washington Post.

Ali zato dodaje kako je „u utorak Bidenova administracija rekla da će poslati Ukrajini dodatnih 325 milijuna dolara u vojnim zalihama iz američkih zaliha. Paket uključuje 25 oklopnih vozila, koja će možda zamijeniti ona uništena kako se borbe intenziviraju, plus dodatne raketne bacače Javelin i drugo oružje za ciljanje ruskih tenkova, više topničkog i protuzračnog streljiva te milijune metaka i granata za malokalibarsko oružje.“ – zaključuje WP

Američki POLITICO u tekstu „Ukrajinski dugi rat i važnost strpljenja“ od 15. lipnja, svoj članak započinje slijedećim riječima: „Ratovi ne teku prema političkom rasporedu. Uoči ukrajinske protuofenzive, predsjednik Volodimir Zelenski i njegovi glavni suradnici nastojali su objasniti ovu stvarnost i nervoznim saveznicima, nestrpljivim za vojni napredak, i vlastitom narodu, željnom velikog protunapada i čuje dobre vijesti od njih prednje linije.“

Između ostalog dalje se kaže: „Dugi rat riskira umor Zapada, iscrpljivanje arsenala i eroziju jedinstva – osobito s Kinom, Brazilom i Južnom Afrikom koji hvale sumnjive “mirovne” planove. I usprkos javnim obećanjima da će poduprijeti Ukrajinu “koliko god bude potrebno”, ranije ove godine dužnosnici iz Washingtona upozorili su svoje kolege u Kijevu da moraju uskoro ostvariti velike uspjehe na bojnom polju, dok oružje i pomoć od SAD-a i europskih saveznika još uvijek rastu.“

… „Značajno je da se čak i u Poljskoj… stav prema ukrajinskim ratnim izbjeglicama pogoršava. Prema istraživanju istraživača sa Sveučilišta u Varšavi i Akademije ekonomije i humanističkih znanosti, u posljednjih pet mjeseci postotak onih koji snažno podržavaju pomoć izbjeglicama pao je s 49 posto na 28 posto. Dakle, politički sat otkucava…– navodi POLITICO.

Gotovo 60.000 ukrajinskih vojnika spremno za ofenzivu

Načelnik američkog Združenog stožera general Mark Milley izjavio  je u utorak u intervjuu za AP da, iako je ukrajinska vojska dobro pripremljena, kako vrijeme bude prolazilo, “ovo će biti borba naprijed-natrag dosta dugo.“

Francuski predsjednik Macron nakon ne baš blistavih vijesti s ukrajinskih bojišnica kazao je kako će „ukrajinska ofenziva morati trajati još tjednima pa i mjesecima“.

Na medijskoj konferenciji u Bruxellesu, nakon sastanka Remstein grupe za pomoć Ukrajini, general Mark Milley je kazao kako je Zapad obučio gotovo 60.000 ukrajinskih vojnika za sudjelovanje u protuofenzivi.

S druge strane glavni tajnik NATO saveza Jens Stoltenberg izjavio je dam je obuka ukrajinskih pilota za upravljanje američkim borbenim zrakoplovima F-16 već počela, iako je to u suprotnosti sa samo dan ranijom izjavom nizozemske ministrice obrane koja je kazala kako će njihova obuka početi tijekom ljeta, što je bio i stav Danske.

Općenito, sada je narativ da će Ukrajina glavninu svojih snaga tek pokrenuti u idućoj fazi ofenzive.

Bidenu treba uspjeh ofenzive

Dodao bih kako osim Kijevu, vojni uspjeh ukrajinske ofenzive prije svega treba Bidenu s obzirom na američke izbore iduće godine i gdje on, usprkos „masovnim“ optužnicama i sudskim procesima protiv Donalda Trumpa, prema istraživanjima javnog mišljenja ne stoji dobro, a u pozadini se opet pokreću i krajnje neugodne stare i nikad razjašnjene afere s ukrajinskom plinskom tvrtkom Burisma. Sada pojedini mediji poput Fox Newsa i Washington Timesa otvoreno navode kako je FBI imao dokaze o Bidenovoj korumpiranosti još 2018. odnosno da je Burisma njemu isplatila 5 milijuna dolara u vrijeme dok je bio potpredsjednik SAD-a, a isto toliko i njegovom sinu Hunteru.

Drugim riječima i Trump i Biden su „lake mete“ za američku duboku državu koja će na kraju odlučiti što i kako dalje. Do tada, Bidenu bi ukrajinski vojni poraz bilo teško obraniti pred biračima zbog golemog novca koji se izdvaja za potrebe Kijeva, i to u vrijeme nikad veće migrantske ali i sve veće ekonomske krize u samom SAD-u.

Ukrajinu u NATO ili ne?

Glavno je pitanje sada, osim rezultata ofenzive, što učiniti s Ukrajinom? Kijev traži jasno utvrđenu trasu prema članstvu u NATO-u već na summitu saveza koji će se u srpnju održati u Vilniusu i u tome su mu potporu davale istočne članice predvođene Poljskom. Međutim od toga neće biti ništa. Američki predsjednik Biden i čelnici Njemačke, Francuske i Velike Britanije prošli tjedan nisu Ukrajini dali čak niti pravno zajamčena sigurnosna jamstva dok se ne završi vojni sukob. Dogovorili su jedino olakšavanje predviđene procedure Kijevu za prijam u NATO i nastavak vojnih isporuka odnosno suradnju s ukrajinskim vojno-industrijskim kompleksom. Nešto slično modelu kojeg SAD imaju kroz suradnju s izraelskim VI kompleksom.

Na političkoj razini, kao što sam već ranije predvidio u jednoj od prijašnjih analiza, sadašnja Komisija za suradnju NATO-Ukrajina u Vilniusu bi trebala prerasti u Vijeće za suradnju.

Dakle, NATO traži najprije ukrajinsku vojnu pobjedu i posljedični sporazum s Rusijom, a tek nakon toga pružio bi Kijevu pravno obvezujuća sigurnosna jamstva. Do samog članstva u NATO-u teško da će ikada doći jer Ukrajina Zapadu treba kao „dikobraz“, načičkan oružjem, koji će biti u stanju dugoročno iscrpljivati Rusiju otvorenim ili latentnim teritorijalnim sukobima. Kada bi bila članica NATO-a, Ukrajina to više ne bi bila u mogućnosti jer bi time s Rusijom ratovao i čitavi NATO, sukladno famoznom članku 5  njegovog statuta – a to se ipak ne želi jer se želi živjeti.

Ukrajina kriva za uništenje plinovoda Sjeverni tok?

Zanimljivo je spomenuti neugodnu činjenicu kako se paralelno s ukrajinskom ofenzivom i razgovorima unutar NATO-a o njenom budućem statusu pojavio niz članaka utjecajnih zapadnih medija (The Washington Post, The Wall Street Journal, POLITICO, njemački Welt i Zeit) u kojima se kao na nekoj traci plasiraju „dokazi“ da je Ukrajina digla u zrak ruske baltičke plinovode Sjeverni tok. Štoviše, kako navode spomenuti mediji, čitavom operacijom navodno je rukovodio ni manje ni više nego zapovjednik ukrajinske vojske general Valerij Zalužni, koji se, uzgred, krajnje rijetko pojavljuje u ukrajinskoj javnosti posljednjih tjedana.

Priča se, ukratko, odvija na način da je nizozemska vojna obavještajna služba MIVD dobila od svog izvora informaciju da Ukrajina želi dignuti ruske plinovode u zrak još tri mjeseca prije eksplozija, o čemu je odmah izvijestila CIA-u. CIA je pak odmah upozorila Kijev da to ne čini, ali ovaj očito nije poslušao. Kako piše POLITICO, „prema planu koji je dobio MIVD, glavni zapovjednik ukrajinskih oružanih snaga, general Valerij Zalužni, bio je zadužen za operaciju protiv Sjevernog toka, u kojoj je sudjelovao mali tim ronilaca koji je putovao na jedrilici…“.

Nizozemska vlada i MIVD odbili su komentirati ovu vijest za Die Zeit i ARD – zaključuje POLITICO.

Zanimljivo je da se samog Zelenskog u toj priči „eskulpira“ tj. navodi se kako on nije ništa znao.

Rusi u tu priču ne vjeruju

Međutim, ruski analitičari redom odbacuju navode kako iza eksplozija stoji Ukrajina te i dalje inzistiraju na ključnoj američkoj ulozi. Pri tom, kao argument, navode da se nitko od službenih tijela u Washingtonu nije usudio pokrenuti bilo kakav pravosudni postupak protiv američkog istraživačkog novinara Seymoura Hersha koji je u veljači javno objavio čitavu shemu operacije uništenja ruskih plinovoda i za sve otvoreno optužio američki državni vrh (i osobno Bidena), i Norvešku kao suorganizatora. Takve klevete jednostavno ne bi mogle proći nekažnjeno, i to u uvjetima kada SAD vode globalni rat sa svojim glavnim suparnicima pa su im takve afere najmanje potrebne.

Zašto se upravo sada pokrenula ova krajnje osjetljiva tema s obzirom da je Moskva obećala kazniti krivce i službeno pokrenula postupak za KD terorizma ostaje samo za nagađati. Je li riječ o američkim izborima, ili se želi disciplinirati Zelenskog koji se, prema nekima, oteo kontroli i zapadnim pokroviteljima postaje sve teže breme jer im diktira uvjete, pa mu se odašilje poruka da „stane na loptu“ (čitaj: prihvati sve ono što se od njega traži), ili je pak riječ o nečem trećem?

Blinken putuje u Peking; opstrukcije s kineskom bazom na Kubi

Američki državni tajnik Antony Blinken boravio je prošlu nedjelju i ponedjeljak u Kini, što je bio prvi jednog šefa američke diplomacije toj zemlji još od 2018. kada je u Peking stigao Mike Pompeo. To samo govori o razini sadašnjih američko-kineskih odnosa.

Ovdje je zanimljivo povući paralelu s obustavljenim Blinkenovim putovanjem u Peking u veljači ove godine nakon što je izbila afera s kineskim balonom iznad SAD-a. Zašto? Pa zato što se odmah nakon najavljenog novog Blinkenovog puta u američkim medijima pojavila gromka vijest o velikoj kineskoj špijunskoj vojnoj bazi na Kubi, o komunističkoj prijetnji „u američkom dvorištu“ odnosno Zapadnoj hemisferi gdje je to „nedopustivo“ i sl.

Zanimljivo da Peking, za razliku od pitanja balona kada je negirao njegovu špijunsku zadaću – sada uopće nije reagirao na vijest o svojoj špijunskoj bazi na Kubi. Pritom nije tajna da Peking i Havana intenziviraju vojnu i gospodarsku suradnju. Ona je za Kubu sada čak i jača nego ona sa SSSR-om s obzirom na golemu kinesku ekonomsku moć, jaču nego što je SSSR imao u vrijeme svoje najveće snage. Uzgred, kubanski predsjednik prošli je tjedan boravio u posjetu Moskvi pa se stvara još jedan zanimljiv „trokut“, poput onog kojeg Rusija i Kina imaju s Iranom.

Nije nemoguće da je tvrda struja unutar Republikanske stranke, koja se snažno protivi bilo kakvim kontaktima i suradnji s Kinom, plasiranjem vijesti o navodnoj kineskoj špijunskoj bazi na Kubi ponovo željela spriječiti Blinkenov posjet.

Kako god bilo, do posjeta je došlo, kontakti su obnovljeni kao i komunikacijski kanali između vojnog vrha dviju država za sprječavanje incidenata.

„Kineska Kuba“ i „američki Tajvan“

Peking očito želi „prebaciti lopticu“ Washingtonu i poslužiti se njegovim metodama „soljenja“ Kini posredstvom naoružavanja Tajvana i sličnim potezima koje Peking smatra provokacijama.

Teško je očekivati da će ovaj posjet dovesti do kvalitativnog pomaka na bolje u njihovim ukupnim odnosima. Za to jednostavno nema mogućnosti s obzirom na međusobnu veliku globalnu konkurenciju. Ono što se možda želi postići (prije svega od strane Bidenove administracije) je spriječiti izbijanje incidenata koji bi dvije zemlje dovelo na rub rata.

O tome svjedoči i izjava State Departmenta gdje je navedeno kako se od ovog Blinkenovog posjeta ne očekuju značajniji rezultati  i da je glavni cilj ponovo otvoriti međusobne kanale veze čega nema još od veljače i spomenute „balonske krize“ i tako spriječiti sukob.

Dodao bih kako Bidenova administracija želi i nastavak trgovinske suradnje s Kinom zbog velike američke ovisnosti o kineskim proizvodima, ali izvan sfere visoke tehnologije u kojoj je Kina najveći američki globalni konkurent i što, kako se tumači, prijeti američkoj nacionalnoj sigurnosti.

Međutim dobre želje Washingtona nikako se ne podudaraju s njegovim praktičnim potezima koji bi onda i vodili u tom smjeru. Drugim riječima, on traži stabilizaciju ali pritom ne mijenja svoju politiku započetu 2016. kada je Kina u SAD-u i „službeno“ deklarirana glavnom globalnom prijetnjom, koja i dovodi do same konfrontacije: jača isporuke oružja Tajvanu, kinesko ponašanje naziva agresivnim i traži od azijskih država distanciranje od Pekinga, naziva ju diktaturom, postojano kritizira njeno stanje ljudskih prava, inzistira na kineskom prihvaćanju „zapadnih vrijednosti“ i td.

I tu se vraćamo na početak analize. Sjedinjene Države definitivno su otvorile oba fronta istodobno – s Rusijom i Kinom. Međutim te bi ratove htjele izvesti na neki specifični, po sebe povoljan a po protivnike fatalan način: da iz svega na kraju iziđu neokrznute ili s prihvatljivom štetom, dok bi suparnici dugoročno trebali biti bačeni na koljena.

Najveći problem u toj američkoj strategiji je što svi sve već dobro znaju, kao i onaj, da „neutralne“ zemlje u tome ne žele sudjelovati.

geopolitika