Ne sluti na dobro, bez obzira koja od silnica stoji iza ubojstva bivšeg japanskog premijera. U svakom slučaju, počinje intenzivna militarizacija Japana i njegov agresivniji vanjskopolitički nastup – što je potpuno suprotno Abeovoj politici. Ne isključujem niti dobivanje nuklearnog naoružanja (za čiju je proizvodnju Tokio već odavno sposoban), s obzirom na japanska upozorenja o svojoj zabrinutosti zbog nuklearnih arsenala susjeda koje de facto smatra neprijateljima: Sjeverne Koreje, Rusije i Kine
Sjedinjene Države nakon početka ruske vojne operacije u Ukrajini nastoje potpuno izolirati Rusiju od „ostatka svijeta“ svim raspoloživim političko-diplomatskim i ekonomskim (sankcijskim) metodama. Washington je procijenio kako je nastupilo idealno vrijeme za ono što je već dugo želio učiniti – zauvijek izbaciti Moskvu iz globalne geopolitičke igre, što bi mu omogućilo slobodno prebacivanje glavnine svojih resursa – političkih, vojnih i ekonomskih – prema Istočnoj i Jugoistočnoj Aziji i fokusiranje na glavnog američkog suparnika u 21. stoljeću – Kinu.
Washington je vjerovao u svoju apsolutnu globalnu moć uvjeravanja („mekom“ i „tvrdom“ silom) koja je posljedica njegove pobjede u hladnom ratu nad svojim tadašnjim jedinim suparnikom, SSSR-om, krajem 80-ih godina prošlog stoljeća.
Međutim, usudio bih se reći, taj „poklon“, koji mu je svojom idiotskom politikom omogućila tadašnja sovjetska partijska elita, i kojeg je on, naravno, objeručke prihvatio (a tko ne bi) – bio je i mač s dvije oštrice, što upravo sada dolazi do izražaja.
Naime, nakon te pobjede, kada je, prema američkom profesoru japanskog porijekla Francisu Fukuyami povijest trebala završiti, došlo je do gotovo dvadesetogodišnje uspavanke američke analitičke misli i obavještajnog djelovanja, što se negativno odrazilo na strateške odluke Washingtona, pa je on, poglavito od 2010. na dalje – nerijetko izgledao kao onaj koji „trči“ za događajima a ne koji ih kreira. Zbog toga je često bio primoran donositi i ad hoc strateške odluke, koje to, naravno, onda i ne mogu biti – barem ne dugoročno, već su prije „vatrogasnog“ karaktera. To je najbolje bilo vidljivo na Bliskom istoku nakon američkog pokretanja revolucije „arapskog proljeća“ koja je ubrzo izmakla kontroli, a dramatično je izmakla nakon ruske vojne intervencije u Siriji na poziv vlade u Damasku koju je Washington prije toga namjeravao zauvijek ukloniti (to je i bio jedan od glavnih ciljeva čitave bliskoistočne operacije s obzirom da je Rusija u Siriji imala svoju jedinu pomorsku bazu na Sredozemnom moru, a ono je moralo postati zatvoreno tj. postati NATO-ovo more, prije svega za nadzor kineskih trgovinskih ambicija prema jugu Europe). Tom je intervencijom Moskva, mimo svih očekivanja ubrzano vratila svoj utjecaj u toj – do Jeljcinove ere uvijek primarnoj regiji za ruske geopolitičke projekcije (uključujući i u vrijeme Carske Rusije) – a potpuno zanemarenoj 90-ih godina XX. stoljeća.
Američki analitičari nove generacije, za razliku od vrhunskih stručnjaka iz redova svojih starijih kolega, prekaljenih u hladnoratovskim bitkama, nisu više bili odgajani u „spartanskom duhu“, već im je primarna zadaća bila usmjerena prema globalnom nastupu na ideološkoj matrici – promicanju demokracije svima i svuda, a ona je, onda, kako su smatrali (to je i sada slučaj s Bidenovom administracijom) – ta koja će riješiti sve probleme. Drugim riječima, fokusiranost s primarnih američkih nacionalnih interesa (kojima se želio vratiti Trump svojom politikom „America First“, što je bilo anomalija u odnosu na spomenuti post-hladnoratovski kontinuitet), kako je to bilo u vrijeme borbe sa SSSR-om, prebačena je na američku brigu o stanju svijeta i njegovom prekrajanju prema svojim mjerilima (poznata je sintagma o Americi kako „svjetskom policajcu“ koja je godila imidžu Washingtona).
I sada se vraćam na nastavak priče s početka teksta, koji bi, nakon navedenog pojašnjenja trebao biti razumljiviji.
Propao sankcijski „blitz-krieg“
Sada je već posve jasno kako američki zastrašujući sankcijski „blitz-krieg“ protiv Rusije nije uspio i da nije doveo do očekivanih poteza nesnalaženja i panike unutar ruskog državnog i političkog vrha, sloma ekonomije, bunta utjecajnih poslovnih krugova, kaosa i rezignacije građana – što je trebalo dovesti do smjene političke elite, prije svega Putina koji je i njezin simbol (o čemu se u početnoj fazi ruske vojne operacije u zapadnim političkim krugovima otvoreno govorilo). Narativ zapadnih političkih elita ovom se neuspjehu morao prilagoditi, i sada, umjesto brzog i ubojitog – one naglasak stavljaju na dugoročni ubojiti sankcijski efekt.
Više je razloga zašto sankcije (za sada) nisu uspjele:
- potpuno analitičko podcjenjivanje ruske unutarnje obrambene mogućnosti protiv sankcija (na to se Moskva pripremala od 2014., a intenzivno od prošle godine kada se već definitivno znalo da američko-ruski i europsko-ruski odnosi idu prema svom neslavnom završetku), kao i efekta protusankcija (za koje se znalo da mogu biti ozbiljne s obzirom na resurse kojima Rusija raspolaže ali se zbog uvjerenja u brzo slamanje Moskve ipak očekivalo da će biti podnošljive za zapadne ekonomije. To se pokazalo potpuno pogrešno i zbog čega sada prije svega trpi EU koja je ušla u najveću krizu od svog postojanja);
- gotovo niti jedna važnija država svijeta izvan zapadnog kruga nije se priključila proturuskim sankcijama (to je za Washington sada i jedan od glavnih problema) te Rusija s njima i dalje trguje, makar i u otežanim okolnostima. Razloga je puno, i o njima sam već ranije opširnije pisao – a kreću se u rasponu od geopolitičkih i ekonomskih interesa pa do negativne ostavštine kolonijalne vlasti europljana i američkih vojnih ili specijalnih operacija s ciljem svrgavanja sebi nepoćudnih vlasti).
Naravno, kako ne bi bilo nikakve zabune, zapadne sankcije svejedno teško pogađaju rusku ekonomiju i primoravaju Moskvu na skupu i dugotrajnu tranziciju cjelokupnog sustava, pa i filozofije življenja, s ciljem postizanja ekonomske, tehnološke i svake druge samodostatnosti države. Uvjerenje većine ruskih analitičara je da će u tome uspjeti, ali i da će cijena toga biti visoka. Cijena slobode i istinske nezavisnosti uvijek je skupa ali na kraju isplativa – smatraju oni.
Dodao bih i slijedeće: danas Rusija nikako nije jedina zemlja svijeta koja upravo to želi postići, ali, za razliku od njih to čini u po sebe krajnje složenim okolnostima – nalazeći se u neposrednom, za sada „samo“ hibridnom ratu s čitavim Zapadom. A eventualnim ruskim uspjehom htjet će se okoristiti i mnogi drugi, i to je ono čega je Washington svjestan i što ga najviše brine.
Rodio se novi svijet, na stari možemo zaboraviti
Politička izolacija Rusije, logično, slična je rezultatima one sankcijske (ne postoji izvan zapadnog kruga), a u geopolitičkom smislu je važnija jer je politika, a ne sankcije (one su alat) ona koja definira obrise budućeg svijeta. Zapravo, više nije riječ o obrisima ili konturama, već o pravim konstrukcijama koje bi mogle imati dugotrajni karakter. Prije nego kažem koje su to, želio bih naglasiti slijedeće:
Washington je nakon ruske vojne intervencije u Ukrajini odredio dva primarna strateška cilja: minimalistički i maksimalistički.
Prvi – minimalistički – sastoji se u njegovom potpunom okupljanju i stavljanju pod svoj nadzor čitav tzv. kolektivni zapad – u čemu je (za sada, jer u ovakvim tektonskim globalnim poremećajima ništa nije sigurno i to vrijedi za sve ključne igrače) već potpuno uspio.
Drugi – maksimalistički cilj – vezan je uz geopolitički poraz Rusije i naknadni poraz Kine (koja bi bez Rusije, kao zaštitnice njenih zapadnih granica, ostala u strateški krajnje nepovoljnom okružju i što Peking dobro zna), odnosno osiguranje američke potpune globalne dominacije u svim ključnim sferama – političkim, vojnim i ekonomskim – i što bi bilo dugoročno (tu bi se, onda, i s pravom moglo govoriti o Fukuyaminom kraju povijesti).
Što se tiče novih geopolitičkih konstrukcija, one su slijedeće:
- Ujedinjeni Zapad (pod vodstvom anglo-američke sastavnice);
- Format država BRICS, čije jačanje globalne uloge i fizičko proširenje sada aktivno promiče Kina (prvi kandidati već su i službeno Argentina i Iran) i u čemu ona ima punu potporu Rusije;
- BRICS-u se može (i mora) pridodati i Šangajska organizacija (SCO) u koju su, osim Kine i Rusije kao začetnica, još dva bitna igrača i nuklearne sile – Indija i Pakistan, a u predvorju čeka i Iran.
- Poseban dio, barem za sada, odvojeno jedni od drugih čine Turska i tzv. arapski svijet (iako nije isključeno da se netko iz tih tabora priključi i gore navedenim dominantnim geopolitičkim strukturama moći.
Složene igre
Ova nova podjela svijeta, ukoliko zaživi (a sve vodi prema tome), sada pred glavne globalne sile postavlja primarni zadatak: spriječiti međusobni vojni sukob pod svaku cijenu jer bi on značio globalnu kataklizmu. Njemu se, kao pod-zadatak, može pridodati i mogući nastavak suradnje u pitanjima od zajedničkog interesa – kao svojevrsna privilegija samo za odabrane (tu prije svega mislim na SAD i Kinu koje u velikoj mjeri ovise o međusobnoj trgovinskoj suradnji i svaki nagli prekid iste imao bi teške posljedice za oba ekonomska i vojna diva).
Sada za sprječavanje navedenog sukoba ostaju aktivna još samo dva međunarodna formata:
UN, koji se pokazuje potpuno nesposoban i sterilan za donošenje ključnih i obvezujućih odluka sigurnosnog karaktera jer je već od ranije pretvoren u arenu za obračun i PR glavnih sila s pravom veta unutar Vijeća sigurnosti);
i grupa G20 – koja ima više manevarskog prostora od UN-a jer nije sputana obvezujućim pravilima i djeluje na ravnopravnoj osnovi (svi se zaključci moraju usvojiti jednoglasno tj. nema preglasavanja). To, međutim, pretpostavlja da prethodno mora postojati dobra volja i spremnost na kompromise njenih članica. A to je upravo ono čega danas kronično nedostaje – prije svega od onih koji svoje vizije svijeta i način za uspjeh vide isključivo u dominaciji nad drugima.
Koliko je stanje postalo apsurdno, najbolje svjedoče upravo zbivanja oko predstojećeg summita G20, u studenom, u Indoneziji, koja je trenutačni predsjedatelj. Naime, odmah nakon ruske invazije na Ukrajinu Sjedinjene Države su poduzele mjere s ciljem zabrane njenog sudjelovanja na navedenom summitu. Washington je od Jakarte tražio da ne pošalje službeni poziv ruskom čelniku Vladimiru Putinu za sudjelovanje na istom. Međutim, ni manje ni više nego u vrijeme nedavnog održavanja summita G7 u Njemačkoj, Indonezija je objavila kako je Putinu poslala službeni poziv na summit na Baliju. Zanimljivo je kako su članice G20 iz EU, poput Njemačke, bile puno skeptičnije prema američkoj namjeri. Tako su i kancelar Scholz, ali i predsjednica Europske komisije Urskula von der Leyen tijekom summita G7 u Njemačkoj izjavili kako je bolje pozvati Rusiju i Putina na G20 nego dovesti u pitanje održavanje i budućnost tog formata. Oni vjerojatno misle da na njemu mogu još pokušati utjecati na Putina i postići nešto konkretnije oko rješavanja ukrajinskog sukoba u po sebe povoljnijoj varijanti.
S druge strane, 7. srpnja na Baliju se održao ministarski summit G20 koji mora utvrditi ono o čemu će se razgovarati na summitu na vrhu u studenom. Tako su se, silom prilika, morali sresti i američki državni tajnik Antony Blinken i ruski šef diplomacije Sergej Lavrov. State Department odmah je upozorio da se Blinken ne namjerava sastati s ruskim kolegom, a tako je i bilo. Blinken je na sastanku kritizirao Rusiju i tražio oslobađanje određenih američkih državljana iz tamošnjih zatvora nakon pokretanja kaznenih postupaka. S druge strane Lavrov se na marginama sastanka sastao s kineskim i turskim kolegama Wang Yi i Mevlutom Cavushoglu, a dan prije i s onim vijetnamskim.
Vijetnam je, naime, ključni ruski strateški partner u Jugoistočnoj Aziji i prva zemlja iz te regije koja je potpisala sporazum o slobodnoj trgovini s Euroazijskom ekonomskom zajednicom. Osim toga, nakon Indonezije, jedan je od glavnih članica sve utjecajnije organizacije za ekonomsku suradnju JI Azije – ASEAN.
Ovdje donosim još jednu – nama potpuno nepoznatu vijest: prošli je tjedan iz okolice Moskve, po prvi put u povijesti krenuo kontejnerski vlak za Indiju preko Kaspijskog jezera (pretovar na kontejnerske brodove) i dalje iranskom željeznicom prema jugo-istoku. Ovo je svojevrsno oživotvorenje dugo desetljeća najavljivanog, a zbog različitih geopolitičkih razloga nikad otvorenog tzv. Južnog prometnog koridora za plasman indijskih proizvoda u Europu i obratno. Rusiji to, kako navodi Moskva, otvara do sad neviđenu perspektivu, ponajviše za industrijski sektor u Sibiru (geografski u krajnje nepovoljnom položaju za izvoz) i to sada na dva smjera istodobno – onaj arktički, kroz Sjeverni morski put koji se intenzivno razvija, i ovaj spomenuti – prema Južnoj ali i Zapadnoj Aziji tj. arapskom svijetu s kojim graniči Iran.
U Venezueli će se održati vojne vježbe uz sudjelovanje Rusije, Kine, Irana
Možda i najvažnija vijest koja je prošli tjedan pristigla i koja govori o definitivnom ulasku u novi svijet, je i ona o predstojećem održavanju vojnih vježbi u Venezueli (zemlji u tzv. američkom dvorištu), na kojoj bi, osim domaćina, trebale sudjelovati i vojne postrojbe iz Rusije, Kine, Irana i još deset zemalja. To su objavili pojedini američki i britanski medij. Tako britanski Express tu vijest potvrđuje tekstom pod naslovom „Iran, Kina i Rusija povezuju se u vojnoj operaciji za izazivanje ‘unipolarnog svijeta’“.
Teško se ne složiti s ovom konstatacijom britanskog medija. Ali ja bih ipak dodao kako ovo nije samo izazov unipolarnom svijetu, već i potvrda njegovog definitivnog nestanka. Naime, nikakve odluke globalnog karaktera, a kamo li one obvezujuće, Washington više ne može donositi samostalno. Niti prema Rusiji, niti prema Kini i Indiji (BRICS-u u cjelini), već to može samo unutar tzv. kolektivnog Zapada. Ako to nije potvrda kraja unipolarnosti – što onda je?
Bitka za Donbas je bitka za budući svijet
Karta: regija Donbas, Ukrajina
Svima je jasno kako se odlučujuća bitka za svijet sada vodi u Ukrajini, još preciznije – u Donbasu. Pobjednik nosi sve, a poraženi sve gubi. Svjestan da bi Rusija u njoj mogla biti ona koja bi mogla sve dobiti, Washington je odmah odlučio sve svoje uloge staviti na Kijev – politički, vojno i financijski mu pomažući u razmjerima nikad viđenim od Drugog svjetskog rata. Zbog Ukrajine, u Kongresu je nedavno izglasan i zakon Land Lease koji omogućuje permanentne isporuke oružja poput onih Velikoj Britaniji i SSSR-u (njemu u početnoj fazi rata) u borbi protiv nacističke Njemačke. Pri tom je svima jasno kako bi bez američke vojne pomoći, koju Kijev stalno grozničavo traži, ukrajinska vojska već kapitulirala s obzirom na njene uništene, prema pojedinim zapadnim analitičkim procjenama, oko 80% vojne tehnike i vojne infrastrukture (ruski analitičari smatraju i više, i tvrde da se ukrajinska vojska zapravo koristi još isključivo oružjem dobivenim od zapada). Osim toga, ukrajinska ekonomija je već slomljena i zemlja financijski u potpunosti ovisi o zapadu.
Washington se svojom odlukom doveo u neugodnu situaciju:
prvo, potpuno ovisi o ukrajinskoj volji i mogućnosti za nastavkom rata (volja je još uvijek dovoljno velika iako se uočavaju problemi s dezerterstvom i mobilizacijom čiji su valovi stalno u tijeku) u kojem sam ne može i nikad neće sudjelovati s obzirom da bi to automatski značilo Treći svjetski rat. Dakle Washington mora sve više pomagati Ukrajini, i vojno i obavještajno da bi se „održavala na površini“, ali pritom prijeti opasnost da se, kako to obično i biva, tuđi rat pretjeranim angažiranjem pretvori u vlastiti. Ali ovaj put s druge strane nije Sjeverni Vijetnam (i tamo su SAD najprije samo oružjem i instruktorima pomagale Južni Vijetnam, a znamo kako je završilo);
i drugo, ovisi o ruskoj političkoj volji, kako po pitanju intenziteta i opsega ruskih vojnih operacija, tako i političkih ciljeva u Ukrajini koje Moskva želi postići.
Ovdje je bitno reći jednu istinu koja se konstantno prešućuje: iako su vojne operacije u Donbasu uistinu intenzivne s obje strane, a snimke s bojišnica gotovo apokaliptične, poglavito kada se gledaju raketne salve ispaljene iz različitih moćnih sustava, poglavito po noći, kada je vizualni dojam još intenzivniji zbog kontrasta vatrenog otiska i noći, one su i teritorijalno ograničene, ali i ograničene po pitanju korištenja ukupnih ruskih vojnih efektiva. Moskva neprestano naglašava kako, za razliku od Kijeva – ona od početa intervencije nije obavila nijednu mobilizaciju stanovništva niti povećala brojnost svog vojnog sastava uključenog u istu. On se sada kreće na razini od oko 160 000 vojnika, u što se uključuju i pripadnici postrojbi tzv. DNR i LNR. S druge strane broj ukrajinskih vojnika višestruko nadvisuje ruske – prema navodima samog Kijeva, njih je čak oko 700 000. To i jest glavni razlog ruskog polaganog ali sustavnog napretka na terenu u Donbasu koji posljednjih tjedana sve više brine zapadne političke i vojne krugove. Tj. ukazuje na veliku rusku tehničku nadmoć ali i na to da isporuke oružja Ukrajini nisu dovoljne za zaustavljanje ruskog napredovanja, a kamo li za veliki ukrajinski protunapad o kojemu se toliko govori (analitičari u Washingtonu, bliski administraciji, još uvijek vjeruju da bi do njega moglo doći u kolovozu i da bi, nakon toga, krajem godine bilo moguće sjesti s Putinom za pregovarački stol, ali tada već pod uvjetima Kijeva). To pak potiče želje za slanjem sve modernijeg i ubojitijeg oružja Kijevu.
Upravo to do krajnosti povećava opasnost od eskalacije sukoba. Nju, kao ni Treći svjetski rat nitko ne želi, ali nitko nije želio niti onaj Prvi pa se dogodio. Kada nestaje manevarskog prostora i želje za odstupanjem od svojih pozicija u fazi dok se poraz na bojnom polju može još uvijek prikazati kao mali ili kao nekakvo „strateško odstupanje“ – mjesta optimizmu nema.
Putinovo dramatično obraćanje
Tako je 7. srpnja Vladimir Putin u televizijskom obraćanju predsjednicima parlamentarnih stranaka iznio krajnje upozoravajuće riječi. Osim što je kazao kako Zapad ne želi Rusiju kao državu i da upravo zato podupire separatizam i terorizam, naglasio je slijedeće: “Tzv. kolektivni Zapad predvođen SAD-om već se desetljećima ponaša isključivo agresivno prema Rusiji. Odbijeni su naši prijedlozi o stvaranju sustava pravedne sigurnosti u Europi (od prosinca prošle godine, op.ZM.), inicijativa o zajedničkom radu na pitanju proturaketnih obrana je odbijena, a upozorenja o nedopustivosti širenja NATO-a, poglavito na račun bivših republika Sovjetskog Saveza, ignorirana su”.
Vezano uz rat u Ukrajini Putin je izjavio ovo: “Danas čujemo kako nas (Zapad) žele poraziti na bojnom polju. Što možemo reći, neka pokušaju. Puno puta smo čuli da se Zapad želi boriti protiv nas do posljednjeg Ukrajinca. Ovo je tragedija za ukrajinski narod, ali čini se da sve ide prema tome. Svi bi trebali znati da, uglavnom, još ništa ozbiljno nismo pokrenuli (na ukrajinskim bojišnicama, op. ZM.). U isto vrijeme, mi ne odbijamo mirovne pregovore. Ali oni koji ih odbijaju trebaju znati da što dalje ide, to će im biti teže pregovarati s nama.” (info: Reuters).
Na žalost, i nakon ovih riječi bit će veliki broj onih u zapadnim medijima koji će i dalje radije govoriti da je Putin poludio, da se trese, da je u terminalnoj fazi raka, da strahuje kako će ga najbliži suradnici ubiti i druge gluposti, nego da pokušaju shvatiti smisao njegovih riječi i zaključiti kako ovaj rat Rusija ne može izgubiti. Drugim riječima, bolje je pregovorima spasiti veći dio Ukrajine nego da na kraju bude raskomadana (a upravo joj to i prijeti!), ali još važnije – spriječiti izbijanje globalne apokalipse. Zapanjujuća je lakoća spremnosti riskiranja od strane znatnog broja zapadnih političara i analitičara, i njihova igra upravo na ovo posljednje – a sve, navodno, u ime nekakvih lažnih vrijednosti koje u praksi nikada ne funkcioniraju kada su u pitanju moćne zemlje – poput nedopustivosti agresije na suverenu državu (kao da toga i prije Ukrajine bezbroj puta nije bilo – čak i u znatno surovijem obliku i po pitanju ljudskih žrtava i po pitanju materijalnog razaranja), demokracije, ljudskih prava, … Bilo bi zanimljivo vidjeti bi li ti i takvi, kada bi se eventualno odlučilo za rat Zapada s Rusijom – na bojišnice istočnog fronta (za sada, recimo, samo u Donbas) poslali svoje sinove ili kćeri?
Bidenu treba barem mala taktička pobjeda ukrajinske vojske
Bidenu u Ukrajini sada treba bilo kakva taktička pobjeda ukrajinske vojske na nekoj od bojišnica uoči jesenskih izbora za Kongres, kako bi opravdala njegovu politiku ulaganja golemih financijskih sredstava tu zemlju. Ali pitanje je hoće li je Putin omogućiti? Bez velikih ustupaka političke i gospodarske važnosti sigurno neće, a sumnjam da bi, i uz njih, Putin žrtvovao živote svojih vojnika i njihove dostignute uspjehe na terenu. On nije takav tip političara. Osim toga svjestan je slijepe ulice u kojoj se našao Zapad isključivo svojom voljom i teško da će mu, nakon tolikih poniženja Rusije i ruske nacije htjeti pružiti nekakvu ruku spasa (sjetimo se samo, osim sankcijskog kažnjavanja čitavog ruskog naroda i ruske kulture za Putinove „grijehe“, i izbacivanja ruskih sportaša s Olimpijskih igara, zabrane korištenja nacionalne zastave i sviranja državne himne na istima dok su se istodobno slobodno vijorili stjegovi egzotičnih zemalja za koje mnogi nikad nisu čuli, zabrane sudjelovanja ruskih reprezentacija na svjetskim sportskim prvenstvima – a sve to još puno prije pokretanja ukrajinskog rata).
Poglavito Putin to neće htjeti učiniti sada, kada je njegov rat i definitivno slomio poslijeratni monopolarni ustroj svijeta, i kada su odnosi Rusije i Zapada na dugo godina pa i desetljeća trajno prekinuti. Ono što će, međutim, sigurno htjeti je sjesti za pregovarački stol i sklopiti sporazum o Ukrajini, ali sada, kako je to i sam kazao – „uvažavajući novu realnost“, a ona će morati uključiti ruske brige za svoju stratešku sigurnost, a sasvim sigurno i određenu podjelu Ukrajine. To za sada izgleda jako daleko, ali se isto tako može dogoditi i neočekivano brzo. Ovisno o procjenama ključnih igrača.
Ono što bih ja volio znati (a to nikad neće biti moguće), je što bi bilo da se vrijeme vrati unatrag, i bi li – prije svega Washington, tada odlučio drukčije djelovati da je znao za scenarij koji se sada odvija u Ukrajini, i za posljedične procese na globalnoj razini?
Militarizacija i agresivniji vanjskopolitički pristup Japana
Izvor: BBC
I konačno: u Tokiju je 8. srpnja, u atentatu, u vrijeme predizbornog govora, ubijen bivši japanski premijer Shinzo Abe. Bio je poznat kako političar koji je težio neovisnijoj japanskoj politici (u okolnostima koliko je to uopće moguće s obzirom da svi oni, figurativno rečeno – nakon Drugog svjetskog rata najprije “polažu test odanosti SAD-u), ali i kao prijatelj Vladimira Putina s kojim je obnovio dijalog oko rješavanja opterećujućeg kurilskog pitanja na po obje zemlje zadovoljavajući način.
Naravno, ne želim donositi bilo kakve zaključke jer je za to prerano – ali ipak smijem konstatirati kako Japan nije neka „boranija“ od države, u kojoj se, ako treba, lako mogu i atentatima neutralizirati osobe iz političkog miljea, koje, uz to, imaju i službenu sigurnosnu zaštitu.
Dakle, nikako ne sluti na dobro, bez obzira tko, i stoji li uopće netko od silnica iza ovog zlodjela počinjenog od strane „poremećenog pojedinca“. U svakom slučaju, počinje intenzivna militarizacija Japana i njegov agresivniji vanjskopolitički nastup – što je potpuno suprotno Abeovoj politici. Japan već ionako ima jednu od najsnažnijih pomorskih flota na svijetu (paradoksalno, modernu i respektabilnu flotu stvorio mu je upravo ubijeni Shinzo Abe, da bi na kraju bio ubijen upravo od strane njezinog bivšeg pripadnika – marinca). Ne isključujem niti dobivanje nuklearnog naoružanja (za čiju je proizvodnju Tokio već odavno sposoban), s obzirom na japanska upozorenja o svojoj zabrinutosti zbog nuklearnih arsenala svojih susjeda koje de facto smatra neprijateljima: Sjeverne Koreje, Rusije i Kine. Čini se kako Washington na to za sada gleda benevolentno zbog svojih geopolitičkih interesa, ali povijesna sjećanja sigurno upozoravaju. Ako više SAD i ne, azijske zemlje (među kojima Japan nema nijednog prijatelja osim Tajvana i Indije) sigurno da. Ponavlja li se povijest?
