Utjecajni američki medij FA navodi: “… Iskušenja moći dovela su Zapad do stalnog kršenja vlastitih pravila. Zapadne sile napadale su druge zemlje kad su mislile da je to potrebno (Irak), unajmljivale otmjene odvjetnike da ih izuzmu od obveze poštivanja zakona koje su drugi morali slijediti (Kosovo), propovijedale svetost ljudskih prava dok su sklapale dogovore s autoritarnim režimima (Saudijska Arabija), pa čak i osnovao Međunarodni kazneni sud za kazneni progon afričkih vođa (uključujući i iz Sudana), dok su odbijali prihvatiti njegovu nadležnost nad sobom (Sjedinjene Države). Iz perspektive manje moćnih zemalja, ovaj svjetski poredak utemeljen na normama uvijek je bio samo licemjerje na globalnoj razini.”
Njemački „zeleni“ ministar gospodarstva Robert Habeck prije ulaska u visoku politiku pisao je, između ostalog, i romane i lijepe bajke za djecu (poput „Fluk der Falken“).
Zlobnici bi rekli kako je i sadašnje stanje njemačkog gospodarstva pod Habeckovim vodstvom nalik jednoj velikoj bajci ili basni. Iluziji nove moći, koju mu koalicijska vlada na čelu s kancelarom Olafom Scholzom nudi svojom krajnje rizičnom politikom tranzicije u sferi visokih i skupih tehnologija „zelenoga tipa“, u kontekstu sveprisutne mantre o energetskoj tranziciji s fosilnih na obnovljive izvore energije.
Pritom, u doslovnom smislu riječi ili umire ili iz zemlje bježi donedavno snažna i globalno respektabilna njemačka industrija.
Stanje daleko od bajkovitoga
Dakle, ako stvar sagledamo u stvarnom svjetlu, njemačko gospodarstvo sada je daleko od lijepih bajki i basni. Štoviše, tmurni oblaci neizvjesnosti i sve izglednije političke nestabilnosti ubrzano se gomilaju, pa vjera ljudi u ispravni put kojim ide zemlja pod vodstvom kancelara Scholza postaje sve slabija. Dovoljno je kazati kako krajnje desna stranka Alternativa za Njemačku (AfD), koja se protivi vladinoj migrantskoj politici i vojnoj pomoći Ukrajini, trenutačno ima popularnost od 22% što je najviše za bilo koju krajnje desnu stranku u toj zemlji još od 30-ih godina 20. stoljeća tj. Hitlerovog nacizma.
Pritom je i njemački Ustavni sud prošloga tjedna donio odluku kojom je ni više ni manje nego proglasio vladine planove potrošnje neustavnima.
Kako bih sve ovo potkrijepio poslužit ću se dijelom teksta njemačkog medija Welt od 20.11. autora Robin Alexandera, Hannah Bethke, Nikolaus Dolla, Ulrich Exnera i Thorsten Jungholta, u kojem se navodi kako su „njemačke vlasti pred kolapsom zbog cijena plina i financijskih prijevara ministara“.
„Stvari za vladajuću “semafor” koaliciju idu sve gore: pokazalo se da se ne može iskoristiti 200 milijardi eura Fonda za ekonomsku stabilizaciju na koje je računao Zeleni vicekancelar Robert Habeck. Razlog: to je protivno njemačkom ustavu. Ustavni sud je donio odluku o ovom pitanju. Time se Nijemci suočavaju s činjenicom: prestaje vladina inhibicija skokovitog rasta cijena energije. To znači da će se događaji odvijati po jednom od dva revolucionarna scenarija. Ili uključivanje oporbenog bloka CDU/CSU u rad vlade ili raspad vladajuće koalicije.
Ministar gospodarstva Robert Habeck zaključio je da su mu ustavni suci zabranili korištenje ne samo 60 milijardi eura iz proračuna klimatskog fonda, već i puno većih sredstava iz 200 milijardi eura vrijednog Fonda za ekonomsku stabilizaciju. Sve to ispada protivno zahtjevima ustava. Odluka “budući da je tako temeljna, zapravo se odnosi na sve fondove koji su stvoreni i postoje više od godinu dana”, rekao je Habeck, koji se smatra vodećim političarem Zelene stranke. …Zabrana, kaže Habaek. relevantna je za sve fondove, uključujući i Fond za ekonomsku stabilizaciju, iz kojeg se isplaćuju subvencije za uklanjanje “cjenovnog šoka” uzrokovanog smanjenjem ruskih opskrba energentima.“ – navodi Welt.
Američki mediji upozoravaju: Njemačka će postati „bolesnica Europe“
Vrlo mračne prognoze o Njemačkoj posljednje vrijeme stižu i od strane utjecajnih američkih medija.
Tako The Wall Street Journal – WSJ, u tekstu od 21. studenog piše kako je „Njemačka zamrznula državnu potrošnju do kraja godine nakon što je (Ustavni, op.a.) sud proglasio vladine planove potrošnje neustavnima“ i da to „ometa europske napore oporavka i potkopava napore da ojača svoju obranu i smanji svoje emisije ugljika“.…
U Njemačkoj se „ne očekuje povratak cijena energije na razine prije sukoba u Ukrajini, što bi moglo prisiliti energetski intenzivnu proizvodnju da prestane postojati“. „U isto vrijeme, sve starije stanovništvo i predviđeni pad radne snage nedvojbeno će ograničiti potencijal rasta“.
„Sada se Berlin suočava s izborom: ili pronaći prostor za odgovarajuće proračunske rezove ili povećati poreze (ili učiniti oboje). U protivnom neće moći realizirati plan koji između ostalog uključuje i višemilijardske subvencije za izgradnju tvornica čipova“. – navodi WSJ.
Ugledni američki Bloomberg još je pesimističniji, ali ne samo za Njemačku već i za čitavu Europu. U tekstu „Europska petrokemijska industrija ide u smrt“ autora Javiera Blasa navedeno je kako će se u Europskoj uniji 2024. godine zatvoriti brojne petrokemijske tvrtke.
Autor upozorava kako je „danas prirodni plin oko pet puta skuplji u Europi nego u Sjedinjenim Državama“. „Sada je puno jeftinije kupiti etilen, sirovinu za proizvodnju plastike, u Teksasu i poslati ga preko Atlantika u Europu na preradu nego ga proizvoditi na kontinentu. To je upravo ono što petrokemijske tvrtke sada rade. Konačni rezultat je slabljenje gospodarske aktivnosti u Europi, promjene u trgovinskoj bilanci u kemijskoj industriji EU te u konačnici gubitak radnih mjesta i gubitak energetske sigurnosti.“ – navodi Blas.
Pritom podsjeća kako je „Europa Aziji dala svoje ostale industrije“ i konstatira: „ Ljevaonice čelika, tvornice tekstila i brodogradnja preselile su se na istok. Ovaj put konkurencija nije samo Kina, već i Sjedinjene Američke Države jer imaju ugljikovodika u izobilju. Pod predsjednikom Joeom Bidenom domaća proizvodnja ugljikovodika naglo je porasla“.
U drugom tekstu Bloomberga, koji se neposredno nastavlja na gore navedene probleme u Njemačkoj, pod naslovom „Melonijina Italija trijumfira nad Njemačkom zbog njenog fiskalnog fijaska“, navodi se kako bi se talijanskoj premijerki Giorgiji Meloni mogla oprostiti svojevrsna zluradost „dok je gledala na razvoj debakla njemačkog proračuna“.
Bloombergovi analitičari zaključuju kako bi, umjesto Italije, Njemačka uskoro mogla postati “bolesnica“ EU, i da je 2023. bila prva godina u posljednjih 20 godina kada je talijansko gospodarstvo poraslo, ali njemačko nije.
Ali zato Njemačka novca za financiranje Ukrajine ima. Njemački ministar obrane tijekom svog prošlotjednog posjeta Kijevu obećao je novi paket njemačke pomoći Ukrajini od čak 1,3 milijarde eura – kako navodi POLITICO.
Zaključio bih temu oko Njemačke slijedećom konstatacijom:
Njemačka, očito, u praksi potvrđuje status i ulogu koju joj je zadao Washington. Postaje stožerna zemlja EU koja će preuzeti potrebe financiranja Ukrajine bez obzira na sve, dok se Bidenova administracija trenutačno sučeljava s proračunskom blokadom od strane Kongresa po pitanju daljnje pomoći toj zemlji i Izraelu.
S druge strane Europska unija najavljuje veliko smanjenje potrošnje nakon rasipničkog ponašanja kroz korištenje fonda za obnovu od pandemije Covida-19. Drugim riječima, najavljuje nam svima novo stezanje remena. Zapravo, vraća se staroj, kontinuiranoj politici od samog svog ustroja – štednji i reformama od kojih bi nam svima jednom trebalo biti bolje.
Ne bi me uopće čudilo da i u ovoj najavi snažne štednje prste opet nema Njemačka i da će kroz štednju čitave EU upravo ona na kraju namaknuti potrebna golema sredstva za pokretanje svoje visokotehnološke proizvodnje, poglavito u sferi čipova, ali i za Bundeswehr, za koji želi pronaći čak 100 milijardi eura (ipak netko mora obuzdavati Rusiju, za sada kroz Ukrajinu, dok se SAD bude u potpunosti posvetio Indopacifiku i Kini, kao ekonomski, demografski i svakako drugo najpropulzivnijoj svjetskoj regiji). Živi bili pa vidjeli!
Rast desnice svuda po Europi! Šok iz Nizozemske!
Ali dok Njemačka jednom opet ne poraste, ili pak počne provoditi socijalno pravedniju politiku kada je u pitanju raspodjela novca unutar EU-a i namjena njegovog korištenja (Berlin u velikoj mjeri još uvijek kontrolira ključne strukture u Bruxellesu), u ovoj potonjoj rastu pesimizam i neizvjesnost. Sukladno tome raste i nezadovoljstvo građana prema vladajućim elitama i okretanje političkog klatna naglo udesno.
Ali nikako ne u smjeru pseudo-desnih stranaka tj. onih koje se same vole smještati u komotni položaj desnog centra političkoga spektra (što redovito znači, da, u praksi, od njihovog djelovanja na kraju ostaje samo centrizam – mudri bi narod za njih rekao „nit smrde nit miriše“) od kojih su mnoge već dugi niz godina i na vlasti.
Tako, odnedavno, osim mađarskog premijera Viktora Orbana i talijanske premijerke Giorgie Meloni kao predstavnika istinski desnih političkih snaga, sada i na čelu slovačke vlade imamo Roberta Fica, otprije sklonog suradnji s Rusijom, koji je odmah po formiranju vlade zaustavio vojnu pomoć Ukrajini i zatražio mirno rješenje ukrajinskog rata.
I dok se Bruxelles još nije ni prestao veseliti nedavnom izbornom porazu dugogodišnje vladajuće poljske desne stranke Pravda i solidarnost – PIS i pobjedi proeuropske lijeve koalicije predvođene bivšim premijerom Donaldom Tuskom nadajući se prijelomu neugodnih trendova na kontinentu – prošli je tjedan EU doživjela novi – i vjerojatno najveći šok.
Jedna od najstarijih i ideološki najpravovjernijih članica EU – Nizozemska, svijet je prošli tjedan šokirala pobjedom krajnje desnog političara Geerta Wildersa, čija je Slobodarska stranka – PVV, osvojila 38 od 150 mjesta u parlamentu, više nego udvostručivši svoj udio u odnosu na prošle izbore i ostavivši glavne konkurente za deset i više mandata iza sebe. Wilders, koji podržava ‘Nexit’, postaje noćna mora Bruxellesa – kako se precizno izrazio medij POLITICO.
„I dok je Wilders posljednjih tjedana ublažio svoju anti-islamsku retoriku, nema znakova da želi razvodniti svoj euroskepticizam nakon šokantne izborne pobjede“ – navodi isti medij. Pritom dodaje kako ankete sugeriraju da je malo vjerojatno da Nizozemci žele slijediti Britance po pitanju izlaska iz Unije, ali odmah i naglašava kako „postoje svi pokazatelji da će vlada pod vodstvom Wildersa u Haagu i dalje biti noćna mora za Bruxelles“.
„Mjesto Wildersa za stolom na summitu EU-a transformiralo bi dinamiku, zajedno s drugim krajnje desničarskim i nacionalističkim čelnicima koji su već na položaju. Iznenada, politike u rasponu od klimatskih mjera do reforme EU-a i oružja za Ukrajinu bit će predmet rasprave, pa čak i preokreta“ – navodi POLITICO.
Dodao bih – ništa čudno! Wilders se od ranije protivi vojnoj pomoći Ukrajini, a ne zaboravimo – Nizozemska je nedavno Kijevu obećala i svoje zrakoplove F-16 američke proizvodnje.
Pa iako će Wilders dobiti mandat za formiranje vlade, to mu neće biti nimalo lako a mnogi su i skeptični. Trebat će mu 76 ruku u parlamentu pa će morati računati i na potporu do sada vladajuće stranke VVD premijera Marka Ruttea kojemu se pak smiješi dužnost glavnog tajnika NATO saveza.
Međutim, političarka, koja je na čelu stranke zamijenila Ruttea, Dilan Yeşilgöz, iako turskog porijekla ne bježi od suradnje s Wildersom, a i on je u predizbornoj kampanji smanjio svoju protuislamski i protuimigrantsku retoriku pa je sve moguće. Ranije je, podsjećam, izjavljivao kako će, ako dođe na vlast, zabraniti Kur’an i islamske škole te zatvoriti džamije.
Putin može samo mirno čekati
Kako sada stvari stoje u Europskoj uniji, Putin ne treba ništa drugo nego čekati da pukotine u europskom tkivu postanu takve da će mu olakšati ne samo posao u Ukrajini već i na globalnoj razini, a da pritom gotovo ništa ne mora dodatno poduzimati.
O tome najbolje svjedoči i prošlotjedno oštro upozorenje španjolskog socijalističkog premijera Pedra Sancheza, koji je, u četvrtak, nakon razgovora s izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom u Jeruzalemu pozvao na uspostavu održive palestinske države.
Kazao je da će njegov vanjskopolitički prioritet biti “rad u Europi i Španjolskoj na priznavanju palestinske države”. Ako bi došlo do španjolskog priznanja Palestine, bilo bi to po prvi put da je jedna velika europska nacija to učinila (Malta ili Švedska to ipak nisu).
Španjolska je povijesno bliska arapskom svijetu i to želi biti i sada, kada mnoge arapske zemlje kritiziraju EU zbog njenog svrstavanja na stranu Izraela pod američkim utjecajem i pritiskom.
Pa iako Španjolska teško može imati presudni utjecaj na promjenu politike EU, nikako nije isključeno da smjer sličan španjolskom u ime svojih interesa na Bliskom istoku donese i sam Bruxelles.
Uostalom, i američki predsjednik Joe Biden je u svom tekstu od 18. studenog u The Washington Postu – WP, pod naslovom „Joe Biden: SAD se neće povući pod pritiskom Putina i Hamasa“, ako apstrahiramo značajni dio teksta koji se odnosi na izjednačavanje uloge Putina i Hamasa, dao smjernice zanimljive Palestincima (ako ovi Bidenu više ikada i odluče povjerovati).
Biden najprije kaže: „Putin i Hamas bore se da izbrišu susjednu demokraciju s karte. I Putin i Hamas se nadaju da će urušiti širu regionalnu stabilnost i integraciju i iskoristiti nered koji je uslijedio. Amerika to ne može i neće dopustiti. Za naše interese nacionalne sigurnosti — i za dobrobit cijelog svijeta.“
Ali u podužem tekstu kojeg je potpisao navodi i slijedeće:
„Rješenje s dvije države — dva naroda koji žive jedni uz druge s jednakim mjerama slobode, mogućnosti i dostojanstva — mjesto je kamo mora voditi put do mira. Za njegovo postizanje bit će potrebne obveze Izraelaca i Palestinaca, kao i Sjedinjenih Država i naših saveznika i partnera. Taj posao mora početi sada. Dok težimo miru, Gaza i Zapadna obala trebaju se ponovno ujediniti pod jedinstvenom strukturom upravljanja, u konačnici pod revitaliziranom Palestinskom upravom, dok svi radimo prema rješenju s dvije države. S izraelskim čelnicima naglasio sam da ekstremističko nasilje nad Palestincima na Zapadnoj obali mora prestati i da oni koji su počinili nasilje moraju biti pozvani na odgovornost. Sjedinjene Države spremne su poduzeti vlastite korake, uključujući uvođenje zabrana izdavanja viza ekstremistima koji napadaju civile na Zapadnoj obali.“
Zapravo, sve ovo posljednje rečeno od strane Bidena, htio on to ili ne, u velikoj se mjeri podudara i s kineskim i s ruskim pogledom i stavovima po pitanju modaliteta rješavanja najnovije bliskoistočne krize.
Općenito, Biden se suočava s velikim problemom u SAD-u oko ovog pitanja. Zbog bezrezervne potpore Izraelu naglo mu pada popularnost kod mladih Amerikanaca i lijevog krila Demokratske stranke pa je primoran na ustupke navedenoga tipa. Međutim, s druge strane protiv ustupaka i završetka rata bez potpunog uništenja Hamasa su republikanci u Kongresu i utjecajni židovski lobi o kojemu financijski ovise i svi ključni igrači u obje stranke. I Trump i novi predsjednik Kongresa republikanac Mike Johnson kategorički su za Izrael i uništenje Hamasa, ali i protiv beskonačnog financiranja Ukrajine.
Što s Ukrajinom?
A kad smo već kod ove potonje, vrijedi istaknuti Bloombergov tekst od 24. studenog, pod naslovom „Ukraine’s Struggle for Arms and Attention Gives Putin an Opening“. U njemu se navodi da se, kako se rat u Gazi produbljuje, neki u SAD-u i EU-u pitaju mogu li nastaviti financirati ono što ukrajinski najviši general priznaje kao pat poziciju.
U tekstu stoji i slijedeće: „Ministri obrane iz oko 50 zemalja kontakt skupine održali su ovaj tjedan virtualni sastanak u “Ramstein formatu”. Dok su službeno potvrdili nastavak potpore (Ukrajini, op.ZM.), privatno je raspoloženje među dužnosnicima bilo mnogo mračnije, a mnogi su priznali da su isporuke oružja usporene, a financijska pomoć zaustavljena zbog domaće politike…. Izvan bojnog polja, Sjedinjene Države i Europa sve se više pitaju mogu li nastaviti trošiti sve manje resursa na ukrajinsku kampanju, koja je čak i prema riječima vrhovnog zapovjednika ukrajinskih oružanih snaga zašla u slijepu ulicu. …
… Surova stvarnost za Ukrajinu je da se linija bojišnice jedva pomaknula u godinu dana. Europski napori da se Kijevu opskrbi prijeko potrebnim topničkim streljivom su propali, a simptomi političkog umora se pogoršavaju – posebno od Sjedinjenih Država, ključnog podupiratelja Ukrajine. …Jedan visoki europski dužnosnik sugerirao je da bi Bidenu bilo politički teško prodati glasačima zastoj na frontu, dok su njegovi protivnici (Donald Trump, op.a.) obećali okončati sukob za jedan dan. Gallupova anketa početkom studenog pokazala je kako 41% Amerikanaca vjeruje da njihova vlada čini previše za Ukrajinu. Za usporedbu, 29% Amerikanaca zastupalo je to mišljenje u lipnju.“ – navodi Bloomberg.
U istom tekstu napominje se i ono na što sam i osobno upozoravao u svojoj prethodnoj tjednoj analizi. „Političke makinacije u SAD-u prebacuju teret na EU. Europski diplomati kažu da se pripremaju za scenarij u kojem bi se američka potpora mogla smanjiti. Prema Liani Fix, stručnjakinji za Europu pri (američkom, op.a.) Vijeću za vanjske odnose, EU može Ukrajini ponuditi značajnu financijsku potporu, ali će moći nadoknaditi samo dio američke vojne pomoći.“
„Obje strane troše više streljiva nego što mogu nabaviti. Ali za razliku od Europe ili Sjedinjenih Država, Moskva je svoju ekonomiju prebacila na ratnu osnovu, dopuštajući svojoj industriji da proizvodi granate, dronove i drugo oružje.“ – navodi Bloomberg i dodaje: “Nemoguće je nadomjestiti čak i najveći dio američke vojne potpore: Europljani jednostavno nemaju dovoljno arsenala”, kazala je Fix. “Zato je toliko važno da SAD nastavi s financiranjem Ukrajine.”
Prema jednom južnokorejskom zakonodavcu, Rusija sljedeće godine namjerava proizvesti oko 2 milijuna projektila… U međuvremenu, EU je priznala kako neće ispuniti svoj cilj isporuke milijun granata Ukrajini do kraja ožujka (2024., op.a.), usprkos svim naporima obrambene industrije. Istodobno, dio njezinih članica (Mađarska, a sada i Slovačka) otvoreno se protivi daljnjoj potpori Kijevu.
Mađarski premijer Viktor Orban, čelnik EU-a najbliži Putinu, zahtijevao je da blok “hitno raspravi” situaciju u Ukrajini jer je situacija na bojnom polju “gotovo ostala nepromijenjena” i dovodi u pitanje pobjedu. O tome je napisao u pismu predsjedniku Europskog vijeća Charlesu Michelu, do kojeg je Bloomberg ovaj tjedan došao. Orban je također kritizirao sankcije protiv Rusije, te rekao da se nikakve odluke o pomoći ili sigurnosnim jamstvima ne mogu donositi bez konsenzusa, koji je i sam spreman prekršiti“ – zaključuje američki medij.
Putinov govor o Ukrajini na summitu G20
Ruski predsjednik Vladimir Putin, koji je nakon dugo vremena izbivanja s ovakvih skupova sudjelovao na prošlotjednom online summitu čelnika G20 pod predsjedanjem Indije, jasno je dao do znanja da bi ukrajinski sukob mogao završiti.
“Vojne akcije su uvijek tragedija. I, naravno, moramo razmišljati o tome kako zaustaviti tu tragediju. Usput, Rusija nikada nije odbila mirovne pregovore s Ukrajinom”, istaknuo je ruski predsjednik.
Putin, očito sve manje izoliran, označio je ukrajinskog predsjednika Zelenskog kao odgovornog za nastavak sukoba. Britanski BBC komentirao je njegov govor na sljedeći način: “Putin želi potaknuti svjetske čelnike da razviju strategiju za okončanje sukoba. ”
Zapad mijenja narativ
Zapad je očito sazrio da u realnom svjetlu počne sagledavati nastale probleme u Ukrajini, pa, iako političari to javno još ne iznose, očito mijenja i ton i cjelokupnu priču. Više se, kao imperativ, u prvi plan ne stavljaju ukrajinska vojna pobjeda, vojni slom Rusije i njen strateški poraz, već se govori o potrebi prekida vatre i statusu quo – odnosno o zadržavanju stanja kakvo je trenutačno na crtama bojišnica gdje ruske snage sve više preuzimaju inicijativu.
Pritom Washington od Bruxellesa zahtjeva ubrzanje ukrajinskog prijama u EU kroz snižavanje kriterija potrebnih za dobivanje članstva. Također, od „ostatka“ Ukrajine želi se stvoriti, kako se navodi, demokratsku, suverenu državu kojoj će zapad isporukama oružja i bilateralnim dogovorima država članica NATO-a s Kijevom osigurati stratešku sigurnost od mogućih budućih ruskih napada. Drugim riječima, tražit će se od Kijeva odustajanje od povratka izgubljenih teritorija i prijelaz na obranu onog kojeg imaju pod kontrolom.
Osim toga, nova se priča razvija i u smjeru da će Rusija za 10 godina uspjeti ojačati svoju konvencionalnu vojnu snagu da bude u stanju opet ugroziti NATO i da ovaj zbog toga mora početi s jačanjem svojih efektiva u srednjoj i istočnoj Europi.
Rusija se priprema za napad na NATO!?
Upravo na tom tragu je i izvješće njemačke organizacije za vanjsku politiku – DGAP, pod naslovom “Sprečavanje sljedećeg rata”, čiji autori predviđaju rat između NATO-a i Rusije u sljedećih 10 godina, a kako bi se to spriječilo, godinu prije isteka tog roka NATO mora postati vojno sposoban da spriječi takvu rusku namjeru koja se, kako se tvrdi, ogleda u namjeri Moskve da nakon Ukrajine napadne pribaltičke zemlje.
Ovakvu ratnu histeriju, kojoj se veseli samo američki vojnoindustrijski kompleks i političke elite s njim usko povezane u SAD-u i Europi, prošli je tjedan dodatno pojačao i češki predsjednik Peter Pavel, bivši visoki dužnosnik NATO saveza, na sastanku čelnika zemalja Višegradske četvorke (Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska).
„Sve zemlje NATO-a Rusiju doživljavaju kao prijetnju broj jedan u Europi, a to implicira potrebu da se realno pripremimo za takvu prijetnju. Sve vojske ovu prijetnju shvaćaju ozbiljno, sve se vojske pripremaju za mogućnost sukoba visokog intenziteta u Europi.” – kazao je Pavel.
Zapad u problemu s Globalnim jugom
I dok NATO očito „oštri noževe“ za rat s Rusijom bez obzira kako završio onaj ukrajinski, ne manji problem postaje sve neugodnije stanje u odnosima između združenog Zapada i Globalnog juga.
Vrlo zanimljiv tekst u tom je smislu 20. studenog objavio i vjerojatno najutjecajniji američki medij i svojevrsno glasilo američke „duboke države“ Foreign Affairs (FA) pod naslovom „The West Should Give Up the Battle of Narratives“ (Zapad bi trebao odustati od bitke narativa).
Autori teksta su Julien Barnes-Dacey – direktor programa za Bliski istok i Sjevernu Afriku pri Europskom vijeću za vanjske odnose; i Jeremy Shapiro – direktor istraživanja pri Europskom vijeću za vanjske odnose.
Iako se u tekstu, u smislu da još ništa nije gotovo zaključuje kako Zapad mora i može promijeniti svoje dosadašnje ponašanje prema Globalnom jugu kroz njihovo konačno uvažavanje i nuđenjem zajedničke suradnje umjesto primoravanja na zapadne vrijednosti i pravila kako bi ih dobio na svoju stranu, tekst donosi i niz važnih uzroka i dijagnoza zašto se Zapad danas našao tu gdje je.
Izdvojit ću najzanimljivije dijelove:
„Nakon strmoglave pobjede Sjedinjenih Država i njihovih saveznika u Hladnom ratu i kasnijeg marša demokracije u istočnoj Europi i šire, Zapad je podlegao iluziji punoj nade o liberalnom svjetskom poretku utemeljenom na pravilima. Nakon konačne pobjede liberalizma nad komunizmom, vojske demokracije rekle su same sebi da konačno mogu provesti svoju prekrasnu ideju vladavine prava na međunarodnoj razini. Međunarodno pravo može istovremeno zaustaviti ratove, zaštititi suverenitet i osigurati poštivanje ljudskih prava.
To je besprijekorno lijepa slika, ali nije imala šanse. Iskušenja moći dovela su Zapad do stalnog kršenja vlastitih pravila. Zapadne sile napadale su druge zemlje kad su mislile da je to potrebno (Irak), unajmljivale otmjene odvjetnike da ih izuzmu od obveze poštivanja zakona koje su drugi morali slijediti (Kosovo), propovijedale svetost ljudskih prava dok su sklapale dogovore s autoritarnim režimima (Saudijska Arabija), pa čak i osnovao Međunarodni kazneni sud za kazneni progon afričkih vođa (uključujući i iz Sudana), dok su odbijali prihvatiti njegovu nadležnost nad sobom (Sjedinjene Države). Iz perspektive manje moćnih zemalja, ovaj svjetski poredak utemeljen na normama uvijek je bio samo licemjerje na globalnoj razini.
Bitka narativa izgubljena je prije mnogo godina na pustinjskim ravnicama Iraka, u uličicama Pojasa Gaze i na naftnim poljima delte Nigera. Protunarativi Kine i Rusije jednostavno su zemljama Globalnog Juga pružili prikladan jezik da izraze ono što su dugo osjećale: da je “poredak temeljen na pravilima” samo pobožno pokriće za zapadnu moć i kontrolu. Novi rat u Pojasu Gaze, gdje je pravo Izraela na samoobranu poprimilo oblik kolektivnog kažnjavanja dva milijuna ljudi, od kojih su 40% djeca, učinio je ovaj poraz toliko očitim da ga ni Zapad ne može ignorirati.
…
Države na globalnom jugu jasno su dale do znanja da ne žele ničije priče. Globalni jug ne pripada Zapadu da bi pobjeđivao ili gubio. Kao što je nedavno istraživanje Europskog vijeća za vanjske odnose pokazalo, zemlje poput Brazila, Indije, Saudijske Arabije i Južne Afrike žele biti slobodne da se nose sa Sjedinjenim Državama, Rusijom, Kinom, Europom i svima drugima pod vlastitim uvjetima. Oni žele sklapati geopolitičke dogovore.“ – navodi se u tekstu FA.
Upitao bih ovdje, nije li Zapad već puno ranije trebao početi djelovati na opisani način, ne čekajući uspon Kine i Rusije kao motiv?
Odgovor se nameće sam po sebi. Čini mi se da bi svijet, da je to bilo tako, danas bio puno ljepše i sigurnije mjesto za život.
