Summit Biden-Jinping na Baliju sličan je onom prošlogodišnjem, između Bidena i Putina u Ženevi. I tamo su se dvije strane dogovorile o uspostavi određenih tijela za suradnju, o nužnom sprječavanju daljnjeg pogoršanja američko-ruskih odnosa i sl., da bi od toga već do kraja prošle godine ostalo samo mrtvo slovo na papiru. Rusiju se nastavilo pritiskati politički i sankcijski zbog stanja ljudskih prava i neprovedbe Minskih sporazuma, dok je Moskva u prosincu „izgubila živce“ (čitaj iluzije u mogućnost bilo kakve suradnje sa Zapadom). Epilog znamo
Svijetom sve više vlada kaos, kojeg, u još kakvo-takvo upravljivo stanje sada ubrzano nastoje svesti ključne države provedbom različitih međunarodnih i regionalnih konferencija i inicijativa. Jer bilateralni dijalog između velikih i moćnih je zamro, a interesi, ego, ne priznavanje vlastitih pogrešnih poteza ne ostavljaju alternative širim formatima dijaloga unutar postojećih organizacija.
Međutim, kako su sve one redom nastale u prijašnjim, potpuno drukčijim geopolitičkim okolnostima i odnosima snaga, i same sve teže izdržavaju test vremena tj. potpuno promijenjenog svijeta. Drugim riječima, umjesto stabilizacije stanja na temelju nekakvih kompromisnih odluka ključnih država, koje će onda slijediti i one manje i slabije – te zastarjele međunarodne platforme sve češće postaju poprište za nova međusobna oštra razračunavanja i propagandu velikih i moćnih, od čega ostatak svijeta ne može biti i nije imun.
Naime, svima je već jasno: stari svijet je mrtav, a novi se stvara u porođajnim mukama i karakterizirat će ga još dugo vremena nestabilnost i sukobi različitog karaktera i intenziteta.
Na posvemašnji kaos ukazuje i niz zbivanja posljednjih dana i tjedana: od složenih pokušaja svođenja krajnje loših američko-kineskih odnosa u upravljive okvire, radikalizacije ukrajinskog rata gdje Rusi podižu uloge vraćanjem te zemlje u srednji vijek napadima na ključnu energetsku infrastrukturu dok Amerikanci najavljuju nove isporuke naoružanja Kijevu, preko dubioza unutar EU koja ne uspijeva pronaći rješenja za izlaz iz sve dublje krize, sve veće mogućnosti za izbijanje trgovinskog rata između EU i SAD-a, pa do turskih geopolitičkih ambicija koje mnogima ne idu u prilog i još mnogo toga.
Ali krenimo redom i nešto od ovog pokušajmo analitički obraditi i prognozirati što iz čitavog ovog globalnog „ekspres lonca“ na kraju može biti skuhano. Naravno, pod uvjetom da prije toga ne eksplodira – skupa s interesima i strategijama onih koji uvijek misle da su u pravu i da im je zbog toga sve dozvoljeno, ali – što je još gore – i da sve imaju pod kontrolom.
Kinezi Amerikancima ne vjeruju
Kako je dominantni dio američkih geostratega s pravom svjestan nemogućnosti američkog istovremenog sveobuhvatnog sukoba s dvjema globalnim supersilama – Rusijom i Kinom, Bidenova administracija definitivno je odlučila smanjiti krajnje narasle tenzije s Pekingom (čemu je i sama itekako kumovala, vjerojatno se želeći poslužiti davno prokušanom metodom „mrkve i batine“) i odnose svesti u međusobno prihvatljiv okvir suradnje na onim područjima koja su od obostranog interesa (prije svega trgovini). Pri tom preko Pentagona želi uspostaviti instrumente za sprječavanje incidentnih situacija u sferi obrane u indo-pacifičkom prostoru. Bidenu je, naime, jasno da će trebati proći još godine za pronalazak alternativa kineskim proizvodima kojima su još uvijek napunjene police američkih (i ne samo njihovih) supermarketa.
S tim ciljem Sjedinjene Države nastoje povući svoje multinacionalne tvrtke iz Kine i proizvodnju prebaciti bilo u SAD (što je teže i što sigurno neće donijeti jeftine cijene sličnim kineskima), bilo u Kini susjedne zemlje Jugoistočne Azije poput Vijetnama, Indije. Ali za to treba i puno vremena i novca – a toga je sve manje. Stoga Biden ne želi naglo prekinuti sve odnose s Kinom, jer bi se to krajnje nepovoljno odrazilo na već ionako dovoljno složenu gospodarsku situaciju u zemlji.
Zato su se, tijekom summita G20 na Baliju i na naknadnom summitu ASEAN-a u Siem Reapu u Kambodži, sastali, osim predsjednika Bidena i Jinpinga, i ministri trgovine dviju zemalja, kao i ministri obrane Lloyd Austin i njegov kineski kolega Wei Fenghe – jer bez sigurnosti nema ni ekonomske suradnje, ni investicija u regiji.
Naime, Kina je, ljetos, nakon posjeta predsjednice američkog Kongresa Nancy Pelosi Tajvanu zamrznula brojne sporazume sa SAD-om (o terorizmu, klimatskim promjenama), ali i razgovore na visokoj razini o međusobnim vojnim odnosima i sigurnosti. Peking je iz istog razloga otkazao i sastanak između svog najvišeg vojnog dužnosnika za regiju i šefa američkog Indo-pacifičkog zapovjedništva adm. Johna Aquilina. Kako navodi američki medij Foreign Policy (FP), „Pentagon je u strahu hoće li se Peking javiti na telefon u stvarnoj vojnoj krizi“.
Dodao bih kako nije teško zaključiti razlog američke zabrinutosti: nepostojanje „vruće linije“ s kineskom vojskom, poput one koju Amerikanci imaju s Rusima u Siriji, limitira slobodu djelovanja i provedbe planiranih poteza američke vojske u zoni indopacifika, prije svega Tajvana, jer se povećava rizik incidenata koji mogu prerasti u širi sukob. Njega Pentagon pod svaku cijenu žele izbjeći, ali bez „vruće linije“ s kineskim glavnim stožerom to će biti teško.
Međutim, izjave dvaju ministara obrane nakon sastanka ne daju razloga za prevelik optimizam. Tako FP u istom članku od 22. studenog tvrdi kako su Sjedinjene Države nastavile iskazivati vlastite frustracije, poput onih o kineskom presretanju američkih i savezničkih zrakoplova u Indo-Pacifiku, koje je Austin nazvao “sve opasnijim “. S druge strane kineski vojni vrh upozorio je kako neće tolerirati dosadašnju američku politiku prema Tajvanu koji je “crvena crta” američko-kineskih odnosa.
Iako je Biden na Baliju izjavio da će SAD nastaviti podupirati davni i ključni sporazum s Pekingom iz 70-ih godina prošlog stoljeća o jedinstvenoj Kini, dodao je i jednu ključnu riječ koje u tom sporazumu nema – status quo. Preciznije, čelnik Bijele kuće kazao je kako će Washington nastaviti podržavati sadašnje stanje vezano uz Tajvan, što ne znači ništa drugo nego nemogućnost njegovog priključenja Kini. Kako Peking dobro „čita između redova“, tako i kineski vojni vrh ne žuri s nikakvim uspostavama „vrućih linija“ s Pentagonom.
Po pitanju Kine ratoborni republikanci najavljuju nove probleme
Peking je svjestan i buduće ograničenosti pokušaja implementacije Bidenove nove politike prema Kini (podsjećam, nedavno je Kina u novoj američkoj sigurnosnoj strategiji postavljena na položaj najveće američke globalne suparnice u 21. stoljeću u svim sferama – gospodarskim, visokotehnološkim i obrambenim) s obzirom kako prema Kini krajnje ratoborni republikanci od 3. siječnja preuzimaju Zastupnički dom Kongresa.
Osim što će pozorno pratiti Bidenove poteze prema Kini, republikanci upravo sada najavljuju i donošenje novog zakona koji se Pekingu sigurno neće svidjeti: u njemu se namjerava Tajvanu dodijeliti status najvećeg američkog vojnog saveznika izvan NATO-a, a također i dodjela 6,5 milijardi dolara vojne pomoći Tajvanu kroz četiri godine. Republikanci se, općenito, kategorički protive bilo kakvim Bidenovim pokušajima normalizacije odnosa s Kinom, ako se oni uopće i mogu zvati normalizacijom. Puno prije snošljivoj koegzistenciji (suživotu).
Zato je za mene prvi summit Biden-Jinping na Baliju vrlo sličan onom prošlogodišnjem, lipanjskom, između Joe Bidena i Vladimira Putina u Ženevi. I tamo su se dvije strane dogovorile o uspostavi određenih tijela za suradnju, o nužnom sprječavanju daljnjeg pogoršanja američko-ruskih odnosa i sl., da bi od toga već do kraja prošle godine ostalo samo mrtvo slovo na papiru. Rusiju se nastavilo pritiskati politički i sankcijski zbog stanja ljudskih prava i neprovedbe Minskih sporazuma, dok je Moskva u prosincu „izgubila živce“ (čitaj iluzije u mogućnost bilo kakve suradnje sa Zapadom) i otvoreno, gotovo ultimativno zatražila postizanje dogovora oko strateške sigurnosti Rusije i Zapada s ciljem mirne koegzistencije poput one iz doba Hladnog rata (prije svega je zatražila zaustavljanje daljnjeg širenja NATO-a na ruske granice), ili će ih, u suprotnom, sama osigurati. Razgovori s Amerikancima na tu su temu počeli u siječnju ali su ubrzo prekinuti s obzirom na dijametralno suprotne stavove. Epilog znamo – ruska invazija na Ukrajinu 24. veljače.
EU plovi olujnim morem bez kompasa
Europska unija se, u ime transatlantskog savezništva i dokaza svoje odanosti Bidenu nakon ere po sebe krajnje neugodne Trumpove vladavine, dragovoljno odrekla suradnje s Rusijom nakon ruske invazije na Ukrajinu. Međutim, nakon što se odrekla jeftinih i sigurnih ruskih energenata, Washington pred Bruxelles sada stavlja i imperativ otkazivanja gospodarske suradnje s Kinom koja je 2021. g. bila čak i veća od one sa SAD-om. To jasno ukazuje koliki problemi tek stoje pred Unijom. Nju, osim toga, Washington gura u daljnje proširenje NATO saveza ali i same EU na istok – poput prijama Ukrajine iako je njena budućnost još krajnje neizvjesna. Josep Borrell bezglavo putuje Srednjom Azijom tražeći alternative ruskim energentima i prometnim koridorima prema istoku Azije koji bi zaobilazili Rusiju. Vrlo težak i krajnje neizvjestan posao u regiji koju kontroliraju Rusija, Kina, a sve više i Turska – zapravo posao za koji EU jednostavno nema vremena. Ona mora pronaći načine za izlaz iz krize žurno, a toga na horizontu nema.
Koliko je stanje složeno vidljivo je da se EU jedva uspjela usuglasiti oko određivanja gornje cijene ruske nafte, što je u lipnju predložila grupa G7 na summitu u Madridu, želeći tom mjerom smanjiti prihode Rusije za financiranje svog rata u Ukrajini. Takav, i za mnoge zapadne analitičare krajnje rizičan pa i besmislen prijedlog koji se kosi s elementarnim načelima tržišnog poslovanja (ukoliko ga osim Zapada ne prihvati i „ostatak svijeta“ a što se i dogodilo) – nema nikakvu težinu jer se Zapad već ionako odrekao ruske nafte). Na kraju je prihvaćen prijedlog američkog ministarstva financija o cijeni koja bi iznosila 60 dolara za barel (što je, prema mišljenju Washingtona dovoljno za održavanje ruske proizvodnje i stimulaciju njihovog izvoza nafte, koji SAD ne žele zaustaviti svjesne nepostojanja alternative među globalnim proizvođačima za njezin nadomjestak).
Kako je 23.11. pisao medij POLITICO, većina članica EU željela je cijenu ruske nafte između 65-70 dolara za barel (što je već ionako blisko njezinoj tržišnoj po kojoj je Rusija sa subvencijama isporučuje azijskim kupcima od 24. veljače – čime je onda takva odluka zapravo besmislena, op.ZM.). Grčka, Malta i Cipar tražile su cijenu od minimalno 70 dolara, a Poljska i baltičke članice EU 20(!) dolara za barel. Ako to nisu „rogovi u vreći“ što onda je?
Iako se o tome rado ne priča, uspostava gornje cijene omogućila bi EU daljnju nabavu jeftine ruske nafte na svjetskom tržištu (posredno), pri čemu bi i dalje mogla pokazivati svoju političku odlučnost u kažnjavanju Rusije kroz formalno uvođenje embarga na uvoz njene nafte od 5. prosinca. Jer bez ruske nafte jednostavno se ne može – sigurnih alternativa za nju EU još uvijek nema.
A Rusija ubrzano dovršava tranziciju izvoza nafte u Aziju i ona već iznosi oko 2/3 ukupnog izvoza. Bogate arapske monarhije također ne žele izgubiti sigurno azijsko tržište i prebaciti svoj ukupni izvoz nafte u Europu da bi joj nadomjestile nedostatak ruske. Njihovi ministri i čelnici energetskog sektora školovani su na prestižnim zapadnim sveučilištima i jako dobro znaju kako stvar funkcionira i što je u pozadini svega. Oni su svjesni da će EU za koju godinu, isto tako „potezom pera“ njima reći „odričemo se i vaše nafte jer prelazimo na zelenu energiju“. A do tada mogu izgubiti nafte i plina žedno azijsko tržište kojemu se Rusija upravo u potpunosti okreće.
EU ne zna ni što bi s Kinom
Kako ključnim državama EU prijeti deindustrijalizacija zbog odlijeva kapitala u SAD i skupe energije koja destimulira proizvodnju, u listopadu je njemački kancelar Olaf Scholz s brojnom poslovnom delegacijom posjetio Kinu. Jasno je dao do znanja da Njemačka neće odustati od trgovinske suradnje s tom zemljom, a krupne njemačke tvrtke najavile su zadržavanje svoje proizvodnje u Kini, kao i prebacivanje novih. Sve je to izazvalo velike podjele u njemačkoj politici i u samoj vladi – prije svega od strane Zelenih i osobno ministrice vanjskih poslova iz te stranke Annalene Baerbock koja se zalaže za potpunu suradnju sa SAD-om po svim pitanjima.
Tako nije prošlo dugo i njemačko Ministarstvo vanjskih poslova izradilo je planski dokument za odnose s Kinom, kao dio buduće njemačke strategije, koji se može slobodno označiti kao protukineski ali i onaj koji se, zapravo, usmjerena protiv interesa njemačkog krupnog biznisa i industrije. U dokumentu se ističe dominacija važnosti ljudskih prava nad ekonomskom suradnjom. Tj. dokle Kina krši ljudska prava i ne prihvaća tzv. zapadne vrijednosti, ekonomska suradnja s njom mora biti ograničena – intencija je tog dokumenta. Dakle, sve suprotno onom što su u Pekingu pokušali postići Scholz i njemački industrijalci s kineskim partnerima.
To potvrđuje i tekst medija POLITICO od 24. studenog („Germany weighs harder line on China and its „masive human right violations“), gdje je implicite navedeno kako njemačko MVP „želi zauzeti stroži stav prema Kini i potaknuti tvrtke da smanje svoju ovisnost o Pekingu“.
Ali to nikako i nije sve, pa se u tekstu istog medija dalje nastavlja kako njemačko MVP „istovremeno promiče napore EU-a da pregovara o investicijskom sporazumu s Tajvanom.
Ovdje bih podsjetio kako je takav isti sporazum već postignut između EU i Kine 2021. godine ali ga EU odbija potpisati (pod pritiskom Washingtona), a također bih podsjetio i da je Litva, kao jedina od država EU, još 2020. godine potpisala navedeni trgovinski sporazum s Tajvanom zbog čega je uslijedila oštra reakcija Pekinga koji je odmah obustavio sve trgovinske odnose s tom zemljom.
Zato, ako Njemačka učini ovo što se predlaže u dokumentu njezinog MVP – jasno je da će to značiti „litvizaciju“ njenih odnosa s Kinom što ne bi željela ni jedna strana.
Amerikanci mogu samo „trljati ruke“ inventivnošću Annalene Baerbock koja po pitanju odnosa s Kinom sada čak trči i ispred SAD-a. Naime, Biden upravo nastoji održati ključnu trgovinsku suradnju s tom zemljom.
Nizozemski otpor američkim pritiscima
Naizgled politički nesamostalna Nizozemska, vječno poslušna Bruxellesu, ovih je dana povukla neočekivani potez. Kako 22. studenog piše američki Bloomberg u članku pod naslovom „Dutch Resist US Call to ban more Chip Equipment Sales to China“, nizozemska visokotehnološka tvrtka ASML koja dominira globalnim tržištem, ne želi prekinuti uspješnu suradnju s Kinom koja joj omogućuje dostavu pojedinih nužnih proizvodnih komponenti i koje je nemoguće brzo nadomjestiti.
Kako navodi Bloomberg, „Nizozemska će braniti svoje gospodarske interese kada je riječ o prodaji opreme za čipove Kini, što je potvrdio visoki nizozemski dužnosnik, što je još jedan dokaz otpora zemlje da pokorno prati pokušaje Washingtona da odsječe Kinu od tehnologije poluvodiča“.
Ta je europska država dom ASML Holding NV , koji dominira tržištem jedinstvene, vrhunske opreme za proizvodnju čipova koja je postala žarište pokušaja američke vlade da ograniči Kinu. Nizozemska ministrica vanjske trgovine Liesje Schreinemacher kazala je zastupnicima u utorak da će Nizozemska donijeti vlastitu odluku u svezi prodaje ASML-ovih čipova Kini.“
Dodao bih slijedeće: drugim riječima Nizozemska rješavanje ovog, po sebe važnog pitanja (rijetko koja tvrtka, bilo gdje, ima potpuni monopol u svijetu, a ASML upravo to ima!) neće prepustiti zaštiti Bruxellesa, već će se o tome pobrinuti sama. Jer Bruxelles ,očito, u smislu zaštite od američkog protekcionizma više nije pouzdan.
Njemačka i Francuska gube strpljenje: prijeti trgovinski rat EU i SAD-a zbog američkih subvencija
Prošli su tjedan održani ozbiljni kontakti visokih vladinih dužnosnika Njemačke i Francuske, usmjereni na zajedničku borbu protiv deindustrijalizacije i bijega kapitala u SAD slijedom kontroverznog američkog zakona o borbi protiv inflacije i golemih subvencija i poreznih olakšica za tzv. zelene tehnologije (te olakšice iznose čak 369 milijardi dolara). Upravo u ovom posljednjem je i bit „igre“, jer i Nijemci i Francuzi posjeduju te napredne tehnologije i zapravo ih smatraju kompenzacijom za započeti proces deindustrijalizacije u svojim zemljama i u EU. Taj američki zakon sada Pariz i Berlin zajednički oštro kritiziraju i najavljuju protumjere za zaštitu od američkog protekcionizma na način uvođenja onog europskog.
Obje zemlje sada od Amerikanaca traže žurno pokretanje međusobnih trgovinskih pregovora, a u suprotnom, kako smatraju – može doći do trgovinskog rata kojeg svakako žele izbjeći. Primjerice, potpuno im je neprihvatljivo da se američki ukapljeni plin (LNG) na tržištu EU prodaje po čak cca 4-6 puta većoj cijeni u odnosu na onu na američkom, na što je još prije cca mjesec dana u francuskom parlamentu kao na nedopustivo upozorio ministar energetike Bruno Le Maire.
Međutim, kako to često biva kod europskih političara koji obično pravilno detektiraju probleme ali ih, iz nekog razloga, ne znaju ili ne žele (ili se boje) pravilno rješavati, Pariz je tada „zaprijetio“ Washingtonu da će zbog toga tužiti SAD kroz arbitražu WTO-a. Onog istog, koji je već nekoliko godina paraliziran u rješavanju bilo kakvih trgovinskih sporova s obzirom da je još Trumpova administracija odbila imenovati novog američkog predstavnika u odboru za njihovo rješavanje.
Zato i sada sumnjam da će, nakon toliko grešaka koje je učinila EU po pitanju zaštite svojih vitalnih interesa Washington ozbiljno željeti razmatrati ukidanje ili preinaku svojih zakonskih odluka. To se gotovo nikada ne događa. Možda će EU na kraju dobiti neke „mrvice sa stola gospodara“ ako nastavi biti poslušna – prije svega po potanju Ukrajine i Kine. Zato je teško moguće očekivati da će Njemačka po pitanju Kine nešto više samostalno moći učiniti.
Zanimljiv tekst objavio je 19. studenog POLITICO, samo šest tjedana prije nego što će SAD uvesti ogromne industrijske subvencije. Kako se navodi, u Berlinu raste želja da i Europa slijedi taj primjer.
„Nijemci su frustrirani što Washington ne nudi mirovni sporazum i sve više razmatraju odgovor koji ruši tabu: europske subvencije. Strahovi Europe ovise o američkom paketu subvencija i poreznih olakšica … za jačanje zelenog poslovanja u SAD-u, koji stupa na snagu 1. siječnja. Problem za Europljane je to što će shema Washingtona potaknuti tvrtke da preusmjere ulaganja iz Europe i potaknuti kupce na “Kupuj američko” kada je riječ o kupnji električnih automobila — nešto što ljuti velike nacije EU koje proizvode automobile poput Francuske i Njemačke“, piše POLITICO.
„Vrijeme za ovu protekcionističku mjeru teško da bi moglo biti gore jer je Njemačka u otvorenoj panici da nekoliko njezinih vodećih kompanija — djelomično potaknuto porastom troškova energije nakon ruske invazije na Ukrajinu — zatvara domaće operacije kako bi ulagale drugdje. Posljednje što Berlinu treba je još više (američkih) poticaja za tvrtke da napuste Europu, a EU želi da SAD prekine dogovor u kojem bi njezine tvrtke mogle uživati američke povlastice.“
POLITICO konstatira kako se primirje čini malo vjerojatnim, zbog čega može doći „do trgovinskog rata, nečega što užasava opkoljene Europljane“ i što bi moglo „strmoglavo kliznuti unatrag prema tarifnim borbama “milo za drago” iz ere bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa“.
To znači da u Berlinu raste intencija za plan B tj. usmjeravanje državnih sredstava u europsku industriju u sektorima kao što su solarni paneli, baterije i vodik – što je prethodno uvijek željela činiti Francuska a Njemačka se tomu opirala.
„Visoki dužnosnici u Berlinu kažu kako sve više naginju francuskom razmišljanju, ako pregovori sa SAD-om ne dovedu do neočekivanog rješenja u zadnji čas“, piše POLITICO.
Zaključio bih slijedećom konstatacijom:
Hoće li kancelar Scholz na kraju ipak pokrenuti opciju „Kupujmo europsko“ (ili barem njemačko), shvaćajući svu dubinu problema (trajni gubitak Rusije, moguće i Kine, deindustrijalizacija zemlje)? Teško, ipak njemu za vratom puše ključni američki adut po pitanju sprječavanja njemačkog neposluha – Annalena Baerbock i njeni Zeleni!
Paradoksalno – jer zaštita domaće zelene industrije, a time i klime i okoliša, trebala bi biti upravo njihov primarni interes i predstavljati fokus njihovog političkog djelovanja. Sada je to Ukrajina i naoružanje. Upravo je ovo drugo oduvijek bilo u potpunoj programskoj suprotnosti europskih zelenih pokreta – koje je prije svega karakterizirao njihov antimilitarizam i borba protiv interesa krupnog kapitala – njegove neosjetljivosti za socijalne probleme i za prirodu.
Zeleni su u Njemačkoj već odavno pocrnjeli. Takvom se, iz sadašnje perspektive – čini i njemačka budućnost.
