„Iako u nadolazećim mjesecima na jugu Ukrajine predstoje velike borbe, zapadnim se vladama nužno pripremati za mračnu perspektivu teritorijalnih ustupaka kao jednom od političkih rezultata neuspješne ofenzive.“ – navodi, između ostalog, utjecajni britanski medij
U ukrajinskom ratu događa se ključni prijelom. Hoće li on ići prema potpunoj eskalaciji ili pak pokušaju pronalaska modela za njegov završetak odgovor ću pokušati ponuditi u ovoj analizi.
Dakle, u spomenutom je sukobu uočljiva nova paradigma koja objedinjuje tri važna elementa „lokalnog“ karaktera i niz globalno važnih elemenata, o kojima više u drugom dijelu analize. Evo o kojim se trima elementima prema mom mišljenju radi:
- neuspjeh ukrajinske (pro)ljetne protuofenzive koji se (barem do sada, a ofenziva traje već mjesec i pol dana) ne može prikriti bilo kakvim PR-akrobacijama i najavama njezinog uspjeha u nekim kasnijim fazama i koji će nužno imati političke posljedice;
- najnoviji masovni ruski raketni i zračni udari u dubinu ukrajinskog teritorija, najviše po crnomorskim lukama – nakon što je Kijev priznao kako stoji iza nedavnog napada na Krimski most;
- rusko povlačenje iz ugovora o izvozu ukrajinskih žitarica (što se po Moskvu povoljno poklopilo s prethodnim elementom i o čemu nešto više kasnije u tekstu).
Ukrajinska ofenziva je zapela. Strah od nove ruske protuofenzive
Ukrajinska protuofenziva, započeta 4. lipnja, napreduje ili vrlo sporo ili nikako u odnosu na prethodno postavljene zadaće i ciljeve, prije svega na jugu – u zaporoškoj regiji – gdje Kijev teži presijecanju ruske kopnene komunikacije između poluotoka Krima i Rusije prodorom ukrajinskih snaga na Azovsko more. Pomaci ukrajinske vojske na tom se dijelu bojišnice mjere u, od izraženo u metrima do najviše koji kilometar, bez ovladavanja bilo kojim većim ili važnijim naseljem ili strateškim uporištem – a sve to i uz velike gubitke u ljudstvu i vojnoj tehnici – puno većim nego je bilo tko očekivao.
Krajem srpnja (27.07.) počela je nova, prema pojedinim utjecajnim američkim medijima – glavna faza ukrajinske ofenzive, prije svega u zaporoškoj regiji, u koju je uključena glavnina ukrajinskih snaga. Ponovo je pokrenuta snažna oklopna mehanizacija na čelu sa zapadnim tenkovima (prije svega Leopardi) i svježe vojne postrojbe. Prema ruskim izvorima riječ je o 10. ukrajinskom korpusu (više mjeseci pripremanom upravo za ovu ofenzivu prema NATO standardima) – posljednjem, koji je eventualno u stanju izvršiti određeni prodor barem do druge ili treće ruske linije obrane nakon čega bi Kijev mogao reći kako je ostvario određeni uspjeh i krenuti prema zamrzavanju rata (takvu opciju trenutačno odbacuju i on i Moskva kao posve neprihvatljivu). O tome vrlo važnom vojnom događaju u sklopu ukrajinske ofenzive, o kojem može ovisiti i krajnji ishod rata – poglavito u slučaju propasti protuofenzive – više riječi bit će u idućoj tjednoj analizi.
Ali vratimo se opet događajima na terenu iz prethodnog tjedna. Na sjevernim bojišnicama stanje po Kijev još je lošije. Tamo su ruske snage ne samo odbile ukrajinske napade, već i uspjele pronaći ukrajinsku slabu točku u obrambenim položajima.
Riječ je prije svega o zoni Svatovo–Kriminaja, oko Limana, a poglavito grada Kupjanska, važnog željezničkog čvorišta u sjeveroistočnoj regiji Harkov, kojem su se ruske snage opasno približile. Uspiju li ga osvojiti mogu kroz tu „pukotinu“ u obrani ubaciti pričuvne postrojbe radi daljnjeg razvoja prodora u dubinu harkovske regije. U opasnosti bi bili gradovi Liman i Izjum – široj javnosti poznati iz prošlogodišnje uspješne ukrajinske protuofenzive u kasno ljeto, koja je podjednako iznenadila i Ruse i svjetske vojne promatrače.
Koliko je stanje u trenutačnoj ukrajinskoj protuofenzivi složeno svjedoče i riječi zapovjednika kopnenih snaga ukrajinske vojske Oleksandra Sirskog koji je kazao kako protuofenziva nije dala očekivane rezultate i da će za uspjehe trebati još puno vremena.
Osim toga, u medijskim istupima pojedinih ukrajinskih vodećih terenskih vojnih zapovjednika ovih se dana upozorava i kako Rusija priprema vlastitu kopnenu protuofenzivu na sjeveroistoku zemlje. Naime, kako govore, Rusi su u zoni Svatovo-Kriminaja u pozadini pripremili 100 000 vojnika, 900 tenkova i drugog naoružanja i spremaju se za novu prodor u dubinu ukrajinskog teritorija, a ne isključuju niti napad s teritorija Bjelorusije.
Ruski politički i vojni vrh o tome šuti i fokusira se na trenutačna vojna zbivanja.
Ono što je za ukrajinski državni vrh sada krajnje neugodno je da pored vojnih neuspjeha Kijev nije uspio dobiti niti „zeleno svjetlo“ za ulazak Ukrajine u NATO savez, već samo hrpu novih obećanja da će se to dogoditi kada rat završi (što će to Ukrajini tada ako sad krvari za svoju egzistenciju), a da će im se u međuvremenu nastaviti pružati potrebna vojna i financijska pomoć.
Naime, ukrajinski građani sve jako dobro vide, i pitanje je koliko će dugo biti spremni igrati bolnu ulogu posrednika (čitaj žrtve) u geopolitičkom obračunu SAD-a i Rusije iščekujući strateški poraz potonje radi svog boljeg sutra i svijetle budućnosti. One, koja, međutim, iz sadašnje perspektive izgleda sve tamnije, a što će se vidjeti i iz nastavka teksta.
Rusija se povukla iz ugovora o žitaricama
Vijest koja je prošlog tjedna najjače odjeknula u međunarodnoj zajednici bila je ona o ruskom povlačenju iz ugovora o izvozu ukrajinskih žitarica nakon njegovog isteka 17. srpnja.
Zapravo nikoga nije trebala previše iznenaditi s obzirom kako je Moskva, istina, već dva puta produživala taj prošle godine potpisan ugovor s Ukrajinom uz posredovanje Turske i UN-a, ali je pri tom uvijek naglašavala kako to u buduće neće činiti ako se ne ispune i njegove odredbe koje se odnose na slobodan izvoz ruskih žitarica i umjetnih gnojiva.
Dakle, kao to niti ovog puta nije bilo ispunjeno reakcija Moskve bila je neumoljiva, ali nikako i neočekivana za prave znalce stvari.
Jalove inicijative Zelenskog i „tankerski rat“ u Crnom moru
Ova je ruska odluka itekako zabrinula Ukrajinu kojoj je izvoz poljoprivrednih proizvoda jedan od najvažnijih proračunskih prihoda uopće. Zato i ne čudi što je predsjednik Zelenski već istog dana kada je Moskva i službeno objavila svoju odluku, izjavio kako će pozvati turskog predsjednika Erdogana da Turska s Ukrajinom i UN-om nastavi sudjelovati u istom ugovoru, sada bez Rusije (kao da se ništa nije dogodilo, a Rusija je zapravo ključna strana u čitavoj toj priči jer ona vrši pomorsku blokadu Ukrajine još od početka invazije u veljači prošle godine).
Međutim „hladan tuš“ odmah je stigao iz Washingtona kroz riječi Bidenovog strateškog koordinatora u Vijeću za nacionalnu sigurnost admirala Johna Kirbyja na medijskoj konferenciji, kako nikakve američke pratnje trgovačkih brodova do ukrajinskih luka neće biti jer bi to značilo nužnost vojnog proboja ruske pomorske blokade u čemu SAD neće sudjelovati.
Gotovo istodobno Zelenski je odbijenicu dobio i od Erdogana, koji je, u zamjenu, od međunarodne zajednice opetovano zatražio da se radije ispune uvjeti iz spomenutog ugovora na koje poziva Moskva. Na tu su temu odmah poslije telefonski razgovarali i šefovi diplomacija dviju država Sergej Lavrov i Hakan Fidan i takav stav obiju strana i potvrdili.
Dan nakon toga Zelenski je izišao s novim prijedlogom, prema kojem bi strani trgovački brodovi do ukrajinskih zapadnih luka mogli stići ploveći kroz teritorijalne vode i isključivi gospodarski pojas susjedne Rumunjske, na što se odmah oglasilo rusko ministarstvo obrane kazavši kako će svi strani brodovi koji to budu činili biti smatrani kao oni koji isporučuju oružje Ukrajini i time postati legitimne mete ruske vojske odnosno biti potapani, a države pod čijim zastavama plove postat će Rusiji neprijateljske.
Nakon toga opet se oglasio Kijev i kazao kako će u tom slučaju trgovački brodovi koji budu plovili u ruske crnomorske luke postati legitimne mete ukrajinske vojske.
Rusi pronašli sigurniji pristup
O mogućnosti ruskih napada na trgovačke brodove oglasio se 20. srpnja i glasnogovornik Vijeća za nacionalnu sigurnost američke administracije Adam Hodge. Kazao je kako Rusija “razmatra mogućnost napada na civilne brodove u Crnom moru da bi potom okrivila ukrajinske snage.”
A da se Moskva ne šali svjedoči vijest već od idućeg dana. Naime, rusko ministarstvo obrane priopćilo je kako je ruska mornarica izvela “vježbu” bojevog gađanja u Crnom moru „protubrodskim krstarećim projektilima na ciljni brod” u sjeverozapadnom dijelu Crnog mora. Brodovi i zrakoplovstvo flote također su “razradili radnje za izolaciju područja privremeno zatvorenog za plovidbu, a također su proveli niz mjera za zadržavanje broda prekršitelja”.
Ruska vojska, međutim, očito ne želi ništa prepuštati slučaju. Kako bi izbjegla eventualnu nužnost potapanja trgovačkih brodova s ciljem da ne stignu do ukrajinskih luka i posljedične civilne žrtve (što uvijek krajnje negativno odjekuje u međunarodnoj javnosti neovisno o tome tko to i zašto činio), krenula je na po sebe povoljniju vojnu varijantu.
Masovni napadi na Odesu i crnomorske luke
Naime, podudarnost ukrajinskog napada na Krimski most i ruske političke odluke o povlačenju iz ugovora o žitu koji je istekao idući dan Moskvi je došla kao naručena. Spojila je svoju prethodnu odluku o kažnjavanju ukrajinskih vlasti zbog napada na most udarima po biranim ciljevima od strane ruskog MO s do sad neviđenim raketnim i zračnim napadima na gospodarsku i lučku infrastrukturu u široj zoni Odese i Mikolaiva.
Do pisanja ovog teksta ti razorni napadi, koje je nemoguće medijski prikriti koliko se god Kijev trudio zabranom privatnih objava video snimki na društvenim mrežama, traju već četiri dana. Uništeno je golemo skladište nafte, industrijska postrojenja za proizvodnju zračnih i morskih bespilotnih aparata (dronova), skladišta s velikim količinama poljoprivrednih proizvoda, kao i ključna lučka infrastruktura za pretovar istih na brodove.
Drugim riječima, Rusija želi uništiti bilo kakvu mogućnost ukrajinskog izvoza poljoprivrednih proizvoda brodovima preko Crnog mora razaranjem nužne obalne infrastrukture – tj. stvoriti uvjete da strani brodovi koji eventualno to i žele, nemaju zašto ploviti prema Odesi.
Zabrinuti osiguravatelji
Ali osim posljedica po države koje su najviše profitirale ugovorom o žitu odnosno ukrajinskim žitaricama, poput zapadne Europe (oko 34%), Kine (oko 22%) i Turske (oko 10%) uvoza istih – štetu njegovim prestankom trpe i moćne zapadne globalne mega-kompanije koje se bave poljoprivrednom branšom (poput Monsanto-a) i koje su vlasnici velikih poljoprivrednih površina u samoj Ukrajini.
Na ruku im ne idu niti strahovi osiguravatelja brodova koji su, kako je izvijestio Bloomberg, već najavili da neće pružati svoje usluge u novonastalim okolnostima. U tom će slučaju Ukrajini preostati samo onaj kopneni, tzv. koridor solidarnosti – kamionima i vlakovima koji je pak skuplji i dugotrajniji zbog razlike u veličini tračnica između ukrajinskih i europskih željeznica i nužnog pretovara poljoprivrednih proizvoda. Količina na te načine izvoženog ukrajinskog žita do sada je navodno bila čak i veća nego ona preko dubokomorskih crnomorskih luka, ali je transport bio puno skuplji i sporiji. Međutim teško da će više biti drugih načina.
Zapad je ruske kompromisne poteze uvijek doživljavao kao znak njene slabosti
Zapad (a onda i Kijev) je ruske poteze koji su išli u smjeru pregovora nakon neuspjele početne vojne kampanje u zauzimanju Kijeva ili pak u potpisivanju ugovora o ukrajinskim žitaricama i njegovim produljenjima uvijek promatrao kao znak ruske slabosti i dodatno bi podizao uloge isporukama novih, sve većih i suvremenijih tipova naoružanja Ukrajini – ne osvrćući se na upozorenja Moskve da to može dovesti do eskalacije sukoba. To se nastavlja i dalje.
Međutim, nakon što je postalo jasno kako je ukrajinska protuofenziva upala u probleme i nakon što je uspješnom političkom akrobacijom brzo slomio pokušaj oružane pobune u režiji Evgenija Prigožina i njegove paravojne skupine Wagner – Putin je nedvojbeno ojačao svoj položaj. Sama je ta režija bila vrlo dvojbena, jer Prigožin je ne samo preživio, već će itekako nastaviti služiti Putinovim interesima u Bjelorusiji i Africi, kao što sam i naveo u jednoj od opcija analize uzroka i posljedica navedene pobune od 24. lipnja (vidi poveznicu ispod teksta)..
Čak i da navedeno nije Putinova zasluga, potpuno neprijateljstvo između Zapada i Rusije, kojemu sada svjedočimo, homogeniziralo je ruske građane oko središnje vlasti i neutraliziralo bilo kakve oporbene političke „egzibicije“ izvan Putinove srednjostrujaške politike. A da i ne govorimo o tome kako nikakvih gerilskih pokreta nekakvih ruskih domoljubnih organizacija u Rusiji nema.
Ali da bi kapitalizirao i sačuvao građansku potporu Putin će definitivno u budućnosti morati poduzimati i oštrije vojne mjere prema Kijevu i oštrije političke poteze prema Zapadu. To se upravo i događa.
Putin prihvatio rizičnu Bidenovu igru i obrušio se na Poljsku
Čini se kako je Putin, nakon svega, odlučio prihvatiti Bidenovu oštru „igru“ i upravo na to mislim kada govorim o „prijelomu“ ukrajinskog rata u uvodnoj rečenici. Zaigrao je i vojno i politički oštrije u posljednjih tjedan dana (vidljivo iz dosadašnjeg dijela teksta).
Posebno su zanimljive Putinove izjave iz kojih se može iščitati kako on zapravo mijenja i same političke ciljeve postavljene uoči rata. Ako su oni do sada bili determinirani pojmovima poput „demilitarizacije“ i „denacifikacije“ Ukrajine (formalno su još takvi), čini se kako se sada transformiraju u ciljeve primarno teritorijalnog karaktera tj. zauzimanja što većeg dijela Ukrajine i inkorporiranje osvojenog u sastav RF (poput prethodnih aneksija), ili pak formiranje određenog ukrajinskog teritorija pod ruskim protektoratom s isključenjem onih dosad anektiranih (kao manje vjerojatna opcija). Sve to s ciljem navodnog sprječavanja budućih ukrajinskih prijetnji prema teritoriju Rusije zbog sve suvremenijih i dalekometnijih oružanih sustava koje Zapad isporučuje Kijevu.
Putin se na sastanku ruskog Vijeća sigurnosti održanog 21. srpnja posebno obrušio na Poljsku, koja, uzgred, nije ni malo nježnija po pitanju svog obrušavanja na Rusiju. Govorio je o poljskim aspiracijama na zapad Ukrajine i to u kontekstu potencijalnog Poljskog napada na Bjelorusiju. Kazao je kako bi takav potez Varšave prema Bjelorusiji ujedno značilo i napad na Rusiju i da bi Moskva u tom slučaju uporabila sva raspoloživa vojna sredstva (ali nije kazao to isto i u slučaju poljskog vojnog ulaska na zapad Ukrajine!).
Putin je otišao i korak dalje i kazao: “Ratni požar se žestoko potpiruje. Posebno oni (Zapad) koriste ambicije čelnika nekih istočnoeuropskih država, koji su mržnju prema Rusiji i rusofobiju odavno pretvorili u glavnu izvoznu robu i instrument svoje unutarnje politike. A sada žele “ugrijati ruke na ukrajinskoj tragediji.”
Kazao je kako planovi za formiranje zajedničke poljsko-litvansko-ukrajinske vojne skupine podrazumijevaju uspostavu regularne postrojbe s navedenim ciljem “osiguranja zapadnih teritorija Ukrajine”, ali u stvarnosti “za okupaciju tih teritorija”. “Uostalom, perspektiva je očigledna – ako poljske postrojbe uđu, na primjer, u Lavov ili druga područja Ukrajine, onda će tamo i ostati zauvijek”.
Poljacima u prilog idu dvije varijante ukrajinskog rata
S druge strane pojedini ruski utjecajni analitičari smatraju kako Poljskoj i pojedinim drugim zemljama europskog istoka (Mađarska, Rumunjska) u prilog idu dvije varijante:
prvo, ukrajinska pobjeda nad Rusijom čime bi se onda i same okoristile;
i drugo, ukrajinski vojni poraz nakon kojeg bi se dočepale njenih zapadnih teritorija (koje povijesno smatraju svojima) kroz intervenciju svojih snaga u ime sprječavanja navodnog daljnjeg ruskog vojnog pohoda u dubinu Europe.
Najmanji interes im je da Ukrajina ostane u nekakvoj održivoj državnoj varijanti koju bi onda SAD i EU-a politički mazili, iz svojih fondova masovno financirali i vojno jačali do maksimuma dajući joj ulogu „prifrontalne države“ s Rusijom koju sad imaju Poljska i pribaltičke zemlje. U tom bi slučaju izgubile status „maženika“ kojeg sada uživaju kako ključne barijere budućeg „ruskog vojnog pohoda na zapad“.
„Prijeti devastirajući poraz“
Britanski The Telegraph 18. srpnja kroz autorski članak Roberta Clarka pod nazivom „Ukraine and the West are facing a devastating defeat“ („Ukrajini i zapadu prijeti devastirajući poraz“) upozorava da će uskoro početi jesen i da će se borbe u Ukrajini postupno smanjivati, a pozornost Zapada biti sve više usmjerena na američke izbore i zbore u Velikoj Britaniji.
„Ako Kijev do zime ne uspije probiti kopneni koridor na jugu Ukrajine i ne vrati značajan dio svog teritorija, to će pozivi za teritorijalnim ustupcima radi neznatnih političkih rezultata biti puno jači – ne samo u Ukrajini, već i u zapadnim prijestolnicama, jer će početi „umor od rata“. Međunarodna skladišta oružja i streljiva se prazne, a pred nacionalne izbore počet će brinuti o unutarnjim proračunima.
Iako u nadolazećim mjesecima na jugu Ukrajine predstoje velike borbe, zapadnim se vladama nužno pripremati za mračnu perspektivu teritorijalnih ustupaka kao jednom od političkih rezultata neuspješne ofenzive.“ – navodi se između ostalog u spomenutom tekstu.
Europi nestaje sredstava
Navedeni zaključci komentatora utjecajnog britanskog medija su razumljivi. Jer rekao bih da je došlo vrijeme kada profit od ukrajinskog rata polako završava, a da rizici od njega i njegovih posljedica postaju sve veći.
Europskim vladama nestaje novca. Inflacija je visoka, socijalni problemi rastu kao i, općenito, neizvjesnost onoga što donosi sutra. Zima je pred vratima, električna energija, ako se već manje trošila zbog blage zime sada se ubrzano troši zbog izrazito vrućeg ljeta (bez klimatizacije život je postao nezamisliv), nesigurni su energetski opskrbni kanali kao i cijene energenata, odnosi s Kinom o kojima uvelike ovisi europsko gospodarstvo opterećeni su pritiscima Washingtona i td., i td.
S druge strane, u SAD-u se republikanci sve češće otvoreno suprotstavljaju daljnjem financiranju ukrajinskog rata, a predizborna kampanja i službeno počinje u rujnu te će predsjednik Biden, htio to ili ne, primarno biti fokusiran na unutarnje američke probleme kojih je također mnogo.
Nije stoga ni čudo što se u američkim utjecajnim i prodemokratskim medijima nedavno pojavila vijest o sastanku pojedinih poznatih američkih analitičara s ruskim ministrom vanjskih poslova Lavrovom u New Yorku, u travnju, tijekom ruskog predsjedanja Vijećem sigurnosti UN-a. Tema je navodno bila na koji način završiti ukrajinski rat. Pojava te vijesti u medijima tek sad, nakon gotovo dva mjeseca, itekako je znakovita s obzirom kako Bidenova administracija i dalje uporno ponavlja tezu (a prate je i europski saveznici) o nužnosti nanošenja strateškog poraza Rusiji, kao i onoj da će se Ukrajini pomagati dokle bude potrebno (za koga i za što nikad se ne kaže).
Macron izazvao skandal nakon nevjerojatne odluke Europske komisije
Kada sam već spomenuo Europu, evo vijesti koja najbolje ukazuje koliko je nezahvalan (čitaj jadan) današnji položaj EU-e i koliko se njena politička elita srozala u vlastitoj nemoći i neznanju da bilo što odlučnije poduzme s ciljem zaštite vlastitih interesa.
Europska komisija (EK) na čelu s Ursulom von der Leyen prošli je tjedan ponudila top američkoj ekonomistici Fioni Scott Morton, ranije usko povezanoj s američkim BigTechom poput Microsofta i Applea, ni manje ni više nego položaj glavne ekonomistice Europske komisije zadužene za pitanja konkurencije. Preciznije, bila bi zadužena za donošenje zakona EK koji se odnosi na informatičko tržište i usluge, koji je usmjeren upravo na ograničavanje utjecaja vodećih američkih kompanija.
Kako 19. srpnja piše medij POLITICO, Fiona Scott Morton odustala je od te dužnosti nakon što se među „teškašima“ u EU podigla politička prašina. Konkretno – podigao ju je francuski predsjednik Emmanuel Macron kritizirajući ovaj potez EK.
Čitava priča jasno pokazuje koliko je narastao stupanj ovisnosti EU o SAD-u. Još otvorenije rečeno, koliko je EU-a postala vazal SAD-a, da je čak i Macron (također ovisan o Bidenu po pitanju donošenja ključnih odluka) morao čelnicima EK reći „dosta“. Vjerojatno je u kuloarima kazao nešto u smislu „vazali jesmo, ali gospodo – ovo je ipak previše vidljivo“.
Propala nadanja od Summita EU–Latinska Amerika
I još jedan veliki neuspjeh strategije Europske unije i njenih genijalaca, o kojem je prošli tjedan detaljno izvijestio Bloomberg.
Radi se o održanom Summitu EU-Latinska Amerika i propalim pokušajima europskih čelnika da Latinsku Ameriku okrenu protiv Rusije.
„Europska unija dva je dana udvarala gostima iz Latinske Amerike i Kariba uz klasičnu glazbu i gala večeru. Međutim, summit je bio pokvaren diplomatskim nesuglasicama oko toga kako – ako uopće – kritizirati Rusiju ili Vladimira Putina za SVO u Ukrajini“ – navodi američki medij.
„Spor je naglasio širi problem s kojim se suočavaju EU i njeni G7 partneri u pokušaju pridobivanja latinoameričkih zemalja dok BRICS – Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika – povećavaju svoj utjecaj. Osim Ukrajine, bio je još jedan ključni poticaj EU-a – da osigura sirovine za digitalnu i zelenu energiju.“ – piše Bloomberg.
Što se tiče završne izjave Bloomberg navodi kako se u njoj izražava “duboka zabrinutost zbog tekućeg sukoba protiv Ukrajine” – bez spominjanja Rusije – i podupire potreba za mirom“. Blok je postigao samo neizravno spominjanje uloge Rusije, spominjući rezolucije UN-a koje osuđuju Moskvu. Nikaragva je bila jedina zemlja koja je odbila podržati zajedničku izjavu.“
“Bila je to iskrena rasprava koja je jasno pokazala kako među nama postoje razlike”, rekao je visoki predstavnik EU za vanjsku politiku Josep Borrell u intervjuu za televiziju Bloomberg u utorak. “Na primjer, što se tiče sukoba u Ukrajini, mnogi od njih to vide drugačije od nas.”
Dodao bih: još jedan briljantan zaključak nad kojim se treba duboko zamisliti, kao i o onome kuda nas ovakvi mudraci uopće vode.
Bloomberg zaključuje kako je „nespremnost brazilskog predsjednika Luiza Inacia Lule da Silve da prihvati bilo kakve oštre primjedbe na račun Rusije razočarala zemlje EU. … Prema riječima jednog visokog diplomata, Lula se boji da ne naljuti Rusiju“.
U međuvremenu je u Sankt Peterburgu završio vrlo važni dvodnevni summit Rusia-Afrika, u kojem je od 54 afričke države sudjelovalo njih čak 49 usprkos snažnim američkim pritiscima na tamošnje vlade da se na summit ne odazovu. O njemu više u idućoj analizi.
