Vjerujem da su brojni lideri europskih zemalja intimno priželjkivali Trumpovu pobjedu s jednim ciljem: da im se jaram ukrajinskog rata, koji se pretvorio u financijsku „jamu bez dna“ i golemi i skupi sigurnosni problem – konačno skine s vrata
Donald Trump, nesalomljivi republikanski kandidat, ostvario je puno lakšu i uvjerljiviju pobjedu na prošlotjednim američkim predsjedničkim izborima nego li je to bilo tko očekivao (uključno i on sam, što je bilo vidljivo iz njegovog prvog obraćanja javnosti nakon izbora), porazivši blijedu i neuvjerljivu demokratkinju Kamalu Harris. Time je zaokružio zapanjujući četverogodišnji ciklus povijesno neviđenog političkog povratka iz mrtvih na najvišu dužnost najmoćnije zemlje svijeta, tijekom kojeg je bio izložen neviđenom medijskom, političkom i pravosudnom šikaniranju – slobodno možemo reći linču – ne samo kada je riječ o bilo kojem bivšem američkom predsjedniku već i političarima općenito. Koliki je to uspjeh dovoljno je reći i da je ostvaren usprkos tome što je bio prvi američki predsjednik koji je pravomoćno osuđen za neko kazneno djelo, ali i prvi protiv kojeg su tijekom njegovog predsjedničkog mandata bila pokrenuta čak dva opoziva (impeachment).
Usprkos tome Trumpovu pobjedu nikada nisam odbacivao kao mogućnost i o tome sam pisao još od kad je američki Vrhovni sud početkom ove godine de facto stao u njegovu zaštitu od pokrenutih kaznenih progona i omogućio mu predizbornu kandidaturu poništivši zabrane vrhovnih sudova pojedinih demokratskih država da u njima sudjeluje kao kandidat. Pogotovo u nju nisam sumnjao prateći razvoj globalnih geopolitičkih procesa u kojima je Bidenova administracija ubrzano gubila tlo pod nogama i time urušavala ugled i smanjivala utjecaj SAD-a u svijetu, koji bi mu se u konačnici itekako mogao obiti o glavu i usprkos Trumpovoj pobjedi i vjerojatnom novom američkom vanjskopolitičkom smjeru (o tome više kasnije u tekstu).
Tko je i zašto kiksao?
Zašto je Trump tako neočekivano i premoćno pobijedio (mnogi analitičari još su na izborni dan predviđali da bi se na konačne rezultate moglo čekati danima, a možda i tjednima jer bi svaki glas mogao biti presudan pa će sigurno biti ponavljanja brojenja), kao i o tome zašto je Kamala Harris tako podbacila neću opširnije govoriti, jer će to ionako biti tema kojom će se idućih mjeseci ozbiljno baviti stručne analitičke i politološke institucije.
Tim prije što za geopolitiku i njezine procese, koji su dinamični i nikada ne prestaju kao kod nekog živog organizma, to više ionako nije važno. Jer pobjedom Trumpa (kao uostalom i bilo kojeg predsjednika) počinje novo političko poglavlje i njemu se treba posvetiti, a prošlošću neka se bavi povijest.
Međutim, na nešto oko toga ipak se moram osvrnuti. Sveprisutna propaganda, kroz spregu politike i medija – na kraju je proždrla samu sebe. Uljuljkani u svoju svemoć kroz apsolutnu medijsku kontrolu i kontrolu ključnih poluga vlasti – prije svega pravosuđa kojim su sijali strah kod Trumpovih simpatizera, demokrati su prelazili sve moguće mjere u obračunu s Trumpom, koji je, vrlo brzo, od željenog omraženog i izoliranog negativca, u očima sve većeg broja Amerikanaca ubrzano postajao neviđena žrtva klasičnog obračuna sustava (države) protiv pojedinca u kojoj ovaj nema baš nikakve šanse.
Demokrati se u osjećaju svoje svemoći nisu rukovodili onom narodnom mudrošću koja kaže da su u laži kratke noge i to im se obilo o glavu na najbolniji mogući način. Njihova je kandidatkinja na kraju brutalno poražena upravo od njihovog najvećeg neprijatelja, čiju kandidaturu nisu zaustavila ni dva pokušaja atentata, i kojeg su u posljednjim danima kampanje otvoreno prozivali „fašistom“ i „Hitlerovim simpatizerom“, nakon tko zna koliko uvredljivih epiteta prije toga.
U toj svojoj opijenosti vlašću i svemoći, prema mom mišljenju, čitav ključni tim (ne samo stožer Kamale Harris) unutar Demokratske stranke opako je pogriješio prosuđujući kako će se upravo posrnuli aktualni predsjednik Joe Biden najbolje suprotstaviti potpuno „demoniziranom“ i „stigmatiziranom“ Trumpu, kojeg je, uostalom, već jednom pobijedio.
Tek nakon bolnog otrežnjenja kroz Bidenov debakl u prvoj (pokazalo se i njegovoj posljednjoj) TV debati s Trumpom shvatili su svoje zablude i umjesto nastavka hvaljenja „uzornog“ Bidenovog zdravlja preko noći počeli govoriti ono što su po tom pitanju svi već odavno znali i vidjeli – tj. počeli su govoriti istinu. Car se odjednom pred narodom pokazao posve ogoljen – gotovo nesposoban za vlast čak i do kraja ovog mandata.
Druga kobna greška je što Bidenovoj zamjenskoj kandidatkinji, kada su je već morali angažirati, demokrati nisu osigurali vlastiti predizborni program, već su inzistirali na nastavku promoviranja onog Bidenovog uz dodatak samo pojedinih kozmetičkih promjena koje bi joj, kao, trebale osigurati originalnost. O kolikoj je zabludi ovdje bila riječ dovoljno govore ankete tjednima prije izbora, ali i one najnovije od strane CNN-a na samim biralištima, prema kojima je čak više od 70 posto anketiranih Amerikanaca izražavalo ili nezadovoljstvo ili ljutnju razvojem stanja u Sjedinjenim Državama. Dakle, izjave Kamale Harris na svojim predizbornim skupovima i u intervjuima da će nastaviti provedbu Bidenove politike bile su nevjerojatna glupost kako nje, tako i vrha stranke koji je sam sebe uvjeravao kako ne treba slijepo vjerovati anketama jer su ipak oni ti koji o svemu sami odlučuju.
Navedena anketa nimalo ne čudi. Naime, usprkos tome što se Biden sve do prošloga tjedna hvalio rastom američkog gospodarstva od 3 posto, on se najviše temeljio na rastu potrošnje bogatih Amerikanaca i rastu prihoda velikih korporacija, dok je život običnih Amerikanaca postajao sve teži. Upravo o tome 4. studenog (dakle dan prije izbora) piše Financial Times u tekstu pod naslovom „The US economic boom is a mirage“. Tekst se poziva i na konzalting tvrtku Oxford Economics, te navodi kako „sve više građana ostaje bez stanova i ne može otplaćivati kreditna zaduženja“. „Većina Amerikanaca sada tako mnogo troši na najnužnije predmete, na primjer na hranu, da im praktički ne ostaje sredstava za dodatne rashode, poput putovanja ili odlazaka u restoran.“ Pritom se upozorava i na golem i brzorastući državni dug „koji je u zadnjem desetljeću narastao za 17 trilijuna dolara, što odgovara dugu skupljenom u prethodnih 240 godina, praktički od završetka rata za američku neovisnost“. Potom u tekstu slijedi zlokobna konstatacija prema kojoj su „carstva često doživljavala krah kada više nisu bila u stanju otplaćivati svoje dugove“.
Ali, kao što sam gore već rekao, neka se uzrocima ovakvih rezultata izbora bave stručne institucije, jer za svih nas nikako nije ključno pitanje zašto je pobijedio Trump, već što će ta pobjeda značiti za SAD, Europu i svijet u cjelini?
„Stari poredak je mrtav“
Trump je ovoga puta, kao predsjednik (od 20. siječnja 2025.) u neusporedivo povoljnijoj poziciji za provedbu svojih politika nego je to bio nakon pobjede na izborima 2016. godine. Osim što je sada (za razliku od onda kada je pobijedio Hillary Clinton s malom razlikom elektorskih glasova s tim da je ona dobila čak nešto veći broj glasova na nacionalnoj razini) Trump s velikom razlikom porazio svoju demokratsku suparnicu (porazio ju je i po ukupnom broju glasova svih birača dobivši čak oko 5 milijuna više glasova od nje), republikanci su istog dana ostvarili i drugu najvažniju pobjedu – kontrolu nad gornjim domom Kongresa – Senatom koji, da tako kažem, sukreira vanjsku politiku, ali i Zastupničkim domom koji usvaja zakone i odlučuje o financijama. Osim toga, još od Trumpovog prvog mandata kontroliraju i američki Vrhovni sud.
Dakle, u Trumpovim, odnosno republikanskim rukama sada je izvršna, zakonodavna i najviša pravosudna vlast – tj. sve poluge vlasti – osim medija! Oni najvažniji su bili (a hoće li i dalje ostati ne znam) u rukama vlasnika simpatizera liberalnih demokrata i predstavljat će Trumpovu najozbiljniju oporbu, uz onu od same Demokratske stranke, koja, prema mom mišljenju, nema nikakvu namjeru pružiti Trumpu ruku pomirenja i krenuti prema njegovom cilju američke unutarnje pomirbe tj nacionalnom jedinstvu. Najveća prepreka tome su nepomirljive ideološke, odnosno socio-kulturološke razlike koje najviše i razdiru američko društvo.
Drugi najvažniji Trumpov cilj (a vjerojatno i prvi, jer upravo pomoću njega želi ostvariti nacionalno jedinstvo s obzirom kako zna da s demokratima to nije moguće) je gospodarski oporavak zemlje i vraćanje SAD-u statusa „globalne zvijezde“ – potamnjele posljednjih godina uslijed promašenih ekonomskih i vanjskih politika temeljenih na globalizaciji na uštrb američkog okretanja sebi i svojoj industrijskoj proizvodnji. Taj program, a zapravo politički pokret koji je Trumpu i izvojevao ovako veliku pobjedu je čuvena MAGA, koji, prema mišljenju mnogih predstavlja politiku novog američkog izolacionizma i protekcionizma čiji je Trump oduvijek bio pobornik. On smatra kako će upravo podizanjem standarda običnim Amerikancima jačanjem industrijske proizvodnje u SAD-u najprije ostvariti nacionalno jedinstvo, ali se paralelno svejedno namjerava obračunati s ljevičarskim ideologijama koje smatra pogubnim za društvo ali i za obrambene sposobnosti zemlje.
Tako i britanski The Telegraph u autorskom tekstu Alistera Heatha od 7. studenog piše kako je „stari poredak mrtav“ i da je Trumpova pobjeda “revolucionarni trenutak i egzistencijalna katastrofa za ljevičarske elite Zapada“, ali i „katastrofa za britanskog premijera Starmera“ (ljevičar, Laburistička stranka).
Trump, pretpostavljam, neće ići tako daleko, u duboke i osjetljive vode ideoloških razlika poput prava na pobačaj (odluku o tome će možda prepustiti saveznim državama), ali će nedvojbeno udariti na destruktivne ideologije tipa onih „transgenderskih“ koje udaraju na samu biološku esenciju, odnosno na čovjeka kao biće, a koje su se sve češće počele prebacivati s područja prava odluka o tome saveznih država na federalnu razinu, čime postaju obligatorne za sve pa tako i republikanske države kojima su a priori neprihvatljive.
Carine, protekcionizam, trgovinski ratovi
Zajednički nazivnik odnosno politika o kojoj su obje američke stranke još 2016. godine postigle suglasnost je ona protukineska. Pa iako je Trump osvjedočeni neprijatelj, kako ju naziva – „komunističke Kine“, usprkos nametanju carina na pojedine kineske proizvode tijekom svog prvog mandata čime je umalo započeo trgovinski rat sa zemljom s kojom je SAD imao najveću trgovinsku razmjenu (ali i veliki deficit) on je u tom istom mandatu postigao novi, po SAD puno povoljniji trgovinski sporazum s Kinom nakon dugih i iscrpljujućih pregovora Washingtona i Pekinga. Preciznije, potpisali su njegovu prvu od ukupno dvije faze, ali je provedbu ubrzo onemogućila a potom i dokrajčila pojava pandemije Covid-19 virusa koja je zapravo dokrajčila i Trumpovu vladavinu.
To, prema mom mišljenju, ne isključuje ponovni pokušaj Trumpa za svojevrsni reset odnosa s Pekingom makar u onim područjima koji su od trgovinskog interesa i po same Sjedinjene Države, a što, uostalom, želi i Kina. Suradnja u visokoj tehnologiji ne dolazi u obzir i to je crta koju Trump sigurno neće prelaziti. Štoviše! Mogao bi je samo dodatno podebljati. Tako je već najavio uvođenje carina od 60 posto na sve kineske izvozne proizvode s ciljem jačanja domaće proizvodnje, ali najavio je i carine od 20 posto za uvoznu robu iz svih drugih država pa tako i onih iz Europske unije.
Time će nedvojbeno doći do povećanja inflacije tj. cijena, jer jeftine i masovno korištene kineske proizvode još dugo neće moći zamijeniti oni američki (ni potrebnom količinom ni konkurentnom cijenom, makar se trgovina s Kinom u SAD-u posljednjih godina ubrzo smanjuje ali uglavnom na račun povećanog uvoza roba iz Meksika ili trećih zemalja) pa je sigurno da barem kratkoročno (a možda i srednjoročno) o nikakvom puno boljem standardu običnih Amerikanaca neće moći biti riječi.
Ali strateška politika suzbijanja Kine u njenoj globalnoj borbi po konkurentnosti sa SAD-om ipak će biti primarna, a veći standard ljudi bit će kad bude (ako uopće bude, jer Kina na sve ovo sigurno neće gledati prekriženih ruku i ne poduzimati potrebne mjere za zaštitu svojih gospodarskih i trgovinskih interesa u svijetu).
Drugim riječima Trumpova vladavina ipak bi vrlo lako mogla dovesti do trgovinskog rata. Ali ono područje gdje Trump sigurno neće „dolijevati ulje na vatru“ i opasno zaoštravati odnose s Kinom je politika prema Tajvanu. Upravo je nju Trump najviše osuđivao, uz onu ukrajinsku, kada je bila riječ o Bidenovoj vanjskoj politici. Smatrao je potpuno pogrešnim Bidenovo jačanje isporuka američkog oružja Tajvanu, slanje visokih američkih dužnosnika u službene posjete Tajvanu (poput bivše predsjednice Kongresa Nancy Pelosi), a čak je i optuživao Tajvan za protuameričku tj. konkurentsku politiku kada je riječ o proizvodnji čipova.
Po drugim sigurnosnim i obrambenim pitanjima u Indopacifičkoj regiji Trump će nastaviti Bidenov smjer jačanja američke vojne prisutnosti i brige za osiguranje slobode plovidbe kroz sporna područja – prije svega u Južnom kineskom moru, a koja svojata Peking u kontekstu kineskih nacionalnih interesa i teritorijalnog suvereniteta (poput Tajvanskog tjesnaca).
Trump i Bliski istok
Trumpov s jedne i Putin s druge strane nisu nimalo zanemariva kombinacija u zamršenoj kombinatorici konačnog sređivanja Bliskog istoka. O tome malo više kasnije u tekstu.
Trump je dokazani prijatelj Izraela i jedan od njegovih najvećih zaštitnika, što je dokazao i tijekom svog prvog mandata kada je umjesto Tel Aviva priznao Jeruzalem kao glavni grad Izraela i time izazvao bijes muslimanskog svijeta ali i velikog dijela tadašnje Europe, nemjerljivo sklonije zaštiti palestinskih interesa nego je to danas slučaj. Priznao je izraelsku aneksiju okupiranog velikog dijela sirijske Golanske visoravni odnosno istu kao suvereni izraelski teritorij, predložio potpuno proizraelski plan za rješenje palestinskog pitanja kojeg je Palestinska samouprava odbacila kao posve neprihvatljiv, pokrenuo je proces pomirbe Izraela s ključnim arapskim državama kroz potpisivanje tzv. Abrahamskih sporazuma, zapovjedio je likvidaciju američkim dronom karizmatičnog iranskog zapovjednika Revolucionarne garde Qassema Soleimanija u Bagdadu i td., i td. Još prije svega toga jednostrano je povukao SAD iz sporazuma o iranskom nuklearnom programu obećavajući sklopiti novi, po SAD i Izrael povoljniji – što nije uspio, već je samo potaknuo Iran na nastavak obogaćivanja urana s obzirom kako EU, u strahu od Trumpa, nije željela izvršiti obećano iz navedenog sporazuma (iz kojeg se ona nije povukla) – tj. ukinuti sankcije Teheranu, prije svega one po pitanju energetike odnosno izvoza nafte.
Međutim, Trump je u svom pobjedničkom govoru nakon izbora jasno naglasio kako mu je cilj završiti sve ratove u svijetu i ne pokretati nove. Stoga, usprkos zvučnim imenima koje izabire u svoju administraciju (mnogi su krajnje proizraelski što podrazumijeva i krajnje antiiranski nastrojeni) pretpostavljam kako ipak neće ulaziti u rizičnu avanturu američkog uvlačenja u rat s Iranom, već da će sve ključne izraelske ciljeve pokušati ostvariti diplomatskom silom. Prije svega mislim da će opet pokušati s Iranom dogovoriti novi nuklearni sporazum, kao i neku vrstu sigurnosnog sporazuma koji bi išao u smjeru eliminacije ugroze za Izrael koja dolazi od strane iranskih posredničkih snaga u regiji (iračkih i sirijskih milicija, libanonskog Hezbollaha i jemenskih hutista) iako će to biti krajnje teško nakon svega što se dogodilo u zadnjih godinu dana s pokrenutim izraelskim ratovima u Gazi i u Libanonu.
Ovdje naglašavam kako je u pronalazak sveopćeg prihvatljivog rješenja za sve ključne igrače u velikoj bliskoistočnoj igri sada vrlo aktivno uključena i Rusija u tajnoj i vrlo sofisticiranoj diplomaciji u koju su uključeni i izraelski i američki stručnjaci. Trumpov dolazak na vlast i Putin s druge strane nisu zanemariva kombinacija u zamršenoj kombinatorici konačnog sređivanja Bliskog istoka. Rusiju se percipira kao mogućeg ključnog posrednika s obzirom na dobre odnose sa svim tamošnjim ključnim igračima, dok je SAD već dugo potpuno na strani Izraela čime mu je takva uloga sada nemoguća.
Istodobno je Benjamin Netanyahu, paralelno s Trumpovom pobjedom elegantno smijenio svog ministra obrane Yoava Gallanta – „krvnika Gaze“, od ranije sklonog američkim demokratima i Bidenu, te na njegovo mjesto imenovao Israela Katza, dosadašnjeg šefa diplomacije. Izrael se uvijek znao prilagođavati promjenama u američkoj politici.
Trump i Europa
Koliko Europska unija strepi od Trumpa najbolje svjedoči činjenica da je odmah nakon proglašenja njegove pobjede, već u četvrtak u Budimpešti (Mađarska do kraja godine predsjeda Vijećem EU-a) zakazan sastanak europskih vođa uoči summita na vrhu EU-a (u prošli petak), kako bi prilagodili zajedničku politiku novoj stvarnosti s druge strane Atlantika.
Njihov domaćin, mađarski premijer Viktor Orban, trijumfirao je nad svima s obzirom kako je jedini od njih otvoreno priželjkivao i vjerovao u Trumpovu pobjedu, pozicioniravši time svoju zemlju u mogućeg glavnog europskog posrednika u pregovorima SAD-a s Rusijom kojih će sigurno biti. Europski su vođe, uključujući i predsjednicu Europske komisije Ursulu von der Leyen, koji su otvoreno navijali za Kamalu Harris a time i nastavak dosadašnje američke politike prema Europi i Ukrajini (i prije svega Rusiji!) redom počeli čestitati Trumpu na pobjedi, uz izraze dubokih želja za međusobnu plodnu suradnju.
Koliko god izgledali licemjerno, vjerujem da su čelnici EU-a ovoga puta ipak učinili nešto pametno i da su, za razliku od 2016. kada ih je Trumpova pobjeda pogodila poput groma i zatekla potpuno nespremne i nekoordinirane – izvukli pouke i pripremili alternativni scenarij za slučaj poraza njihove miljenice Kamale Harris. Ali ne bih ih niti precjenjivao: možda su se sada samo odlučili umjesto nove strategije primijeniti prokušanu taktiku ulizivanja što im uvijek dobro ide.
Međutim, neovisno o tome, vidim opasnost po europsko unutarnje jedinstvo u tom smislu što ono ni do sada nije u potpunosti postojalo kada se radilo o pružanju potpore Ukrajini. Sjetimo se, na primjer, da su jedni bili za isporuke dalekometnog raketnog oružja Kijevu a drugi (poput Njemačke) nisu, da su jedni bili za davanje dozvole njegove uporabe ukrajinskoj vojsci za gađanje ciljeva u Rusiji a drugi nisu (Njemačka, Italija, Španjolska, Mađarska i još njih podosta ali i SAD), da su jedni bili za članstvo Ukrajine u NATO savezu a drugi joj nisu željeli niti uručiti poziv za članstvo (kao ni SAD) i td., i td.
Dolaskom Trumpa taj bi se jaz mogao samo još više produbiti s obzirom kako je on sklon ne samo drastičnom smanjenju američke pomoći Kijevu, već taj sukob želi i završiti gotovo sigurno s po Ukrajinu teško prihvatljivim teritorijalnim ustupcima Rusiji protiv čega je i najveći broj članica EU-a, jer bi to moglo značiti i poraz njihovih politika.
Tajno maštali o Trumpovoj pobjedi?
Možda griješim, ali vjerujem da su brojni lideri europskih zemalja intimno priželjkivali Trumpovu pobjedu upravo s ciljem: da im se jaram ukrajinskog rata, koji se pretvorio u financijsku „jamu bez dna“ ali i golemi i skupi sigurnosni problem – konačno skine s vrata. Tim više što dobro znaju da je Bidenova administracija počela s najavom budućeg potpunog prebacivanja tereta financiranja Ukrajine na EU, dok bi se američki resursi u potpunosti fokusirali na Kinu i Bliski istok.
Naime, vodeći europski političari teško bi mogli objasniti svojim narodima kako su ih to namagarčile američke kolege uvlačeći ih u sukob (kojeg su Amerikanci sami zakuhali) u Ukrajini kao u onaj čiji teret moraju snositi zajedno s Amerikom, a da bi se SAD iz njega sada financijski povukao i sve prebacio na leđa Europske unije.
Taj je teret, naime, toliko skup da nam se u tom slučaju svima crno piše po pitanju standarda i mnogo čega drugoga. Europska unija, kao što sam to jednom davno rekao, u tom bi se slučaju mogla pretvoriti u klupko bodljikave žice, naoružane do zuba i verbalno spremne za sukob s nuklearnom velesilom Rusijom iako joj sama u tom segmentu nema čim parirati. EU, kao vojna utvrda, zapravo je američki projekt koji ju lišava bilo kakve globalne ekonomske konkurentnosti, jer bi sve moralo biti podređeno ratu s obzirom da će prema mišljenju europske „stranke rata“ Rusija jednom u budućnosti ipak napasti neku od članica NATO saveza.
Taj scenarij „vječnog“ uvlačenja EU-a u ukrajinsku „jamu bez dna“ – na kraju bi mogao zaigrati i sam Trump ukoliko se ne ostvari njegova želja za brzim završetkom rata. Pojedini eurobirokrati takav scenarij, tragično, upravo i podržavaju svojim izjavama o njihovoj spremnosti nastavka pružanja pomoći Ukrajini „koliko god bude potrebno“ (finski premijer Petteri Orpo u Budimpešti) čime gotovo da preuzimaju ulogu „novog Bidena“ bez da su svjesni mogućih posljedica.
Sam Trump smatra kako je ukrajinski rat već prešao limite koristi po SAD i da mu sada sve više šteti, jer ga veže uz zemlju koja nije primarni američki nacionalni interes i koja rasteže američke kapacitete do razine pucanja. Ti su prioriteti redom: Kina, Izrael odnosno Bliski istok, a tek onda Ukrajina u mjeri koliko je to moguće da sukob ne eskalira zbog neposredne uključenosti u njega jedine nuklearne velesile koja parira SAD-u, štoviše, u tom ga segmentu i nadmašuje. Upravo opasnost od eskalacije koju Rusija više niti ne skriva, štoviše, u sukob upravo uključuje i sjevernokorejske vojnike (za sada ipak samo u ruskoj kurskoj regiji) tjera Trumpa i njegov tim na promjenu smjera oko „projekta Ukrajina“.
Trump i Rusija
Odnosi koje Trump namjerava graditi s Rusijom vjerojatno su i najveća enigma. Trump ih nije u mogućnosti resetirati sve ako bi to i htio. Naime, kao i u slučaju s Kinom, i po pitanju trajne konfrontacije s Rusijom u SAD-u postoji dvostranački konsenzus kojeg Trump samostalno ne može promijeniti. To bi morala biti odluka establishmenta u Washingtonu odnosno „duboke države“ kojoj je pak slamanje Rusija do sada bila dugoročna strategija. Pa makar to značilo čekanje Putinove smrti i nadanja da će se nakon toga Rusija vratiti pod kontrolu zapada, ili pak uzimanje kreativne pauze tijekom Trumpovog mandata u vrijeme koje bi se dodatno popunile opasno ispražnjene američke vojne zalihe kroz ukrajinski rat i izraelske ratove u njegovom susjedstvu, i osuvremenili vojni arsenali novim vrstama naoružanja koji bi mogli donijeti prednost.
Pitanje je i što Trump uopće može učiniti po ključnom problemu – završetku ukrajinskog rata, a da pritom ne dovede SAD u položaj gubitnika?
Naime, kako smatra niz američkih analitičara, Trump Rusiju više jednostavno nema čime pritisnuti i ucjenjivati da bi eventualno promijenio plan i ciljeve Moskve u vođenju tog rata.
Trumpova namjera o njegovu završetku u roku od 48 sati zapravo polazi od teze da se sukob zamrzne na sadašnjim crtama razgraničenja i da Ukrajina mora odustati od oslobađanja tih teritorija (ali ne ih se i službeno odreći čime bi sačuvala obraz), kao i to da ona ne može postati članica NATO-a. Međutim, surađivala bi s NATO-om gotovo na jednak način kako su to donedavno činile skandinavske zemlje Finska i Švedska kupujući zapadno naoružanje i održavajući zajedničke vojne vježbe (sve dok ih NATO i konačno nije usisao u svoj sastav vrlo brzo nakon ruske vojne invazije na Ukrajinu).
Taj je plan po Moskvu a priori neprihvatljiv i o tome njeni političari otvoreno govore. Naime, on ne uzima u obzir ključne ruske zahtjeve: potpisivanje trajnog mira, a ne zamrznuti sukob koji bi u budućnosti mogao opet početi kada se Ukrajina do zuba naoruža ubojitim zapadnim oružjem jer se formalno nije odrekla svojih teritorija; Ukrajina (njen ostali dio bez okupiranih teritorija) mora biti potpuno vojno neutralna zemlja; i konačno, mora biti postignut dogovor o međusobnim sigurnosnim jamstvima Rusije i zapada na tlu Europe.
Najjasniji signal da Trump po tom pitanju neće imati nimalo lagan zadatak došao je upravo iz Moskve. Isti dan nakon proglašenja njegove pobjede umjesto Putinove čestitke stigla je slijedeća izjava ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova:
„Proturuski i rusofobski smjer američke politike utemeljen je na unutar-političkom konsenzusu i ima dvostranačku podršku. Ukrajina se razmatra kao ključni element pokrenutog „hibridnog rata“ protiv Rusije…. Naš položaj, kako ga je formulirao predsjednik RF dobro je poznat: mi smo spremni za ravnopravan dijalog ako i kada s američke strane bude pokazana ozbiljnost namjere poštenog dogovaranja, na temelju uvažavanja ruskih nacionalnih interesa i načela uzajamnosti. Podsjećam kako na našim dvjema zemljama, kao najvećim nuklearnim državama, leži posebna odgovornost za sudbinu svijeta.“
Drugim riječima, Moskva lopticu odgovornosti i pokretanje prvog poteza za obnovu dijaloga prebacuje na Washington. Pritom, sigurno ne slučajno, Vijeće Federacije, gornji dom ruskog parlamenta, upravo je na dan objave Trumpove pobjede ratificirao strateški sporazum o sveobuhvatnom partnerstvu sa Sjevernom Korejom, zakletom neprijateljicom SAD-a, što je pak znak da je Moskvi uistinu bilo svejedno tko će pobijediti na američkim izborima. Međutim, pragmatični Trump, sklon poslovnim sporazumima, ipak joj je prihvatljiviji od Kamale Harris koja se u vanjsku politiku gotovo ništa ne razumije i teško ju je zamisliti u ozbiljnim pregovorima sa šefovima vodećih svjetskih država – suparnica Americi.
Možda upravo u ovom zadnjem i leži ključ Trumpove pobjede koja bi bila krajnje teško ostvariva bez suglasnosti većeg dijela „duboke države“, svjesne problema s kojima će se uskoro morati suočiti SAD po pitanju reseta svoje vanjske politike koja se našla u „slijepoj ulici“.
Putin oprezan
Na Valdajskom forumu u Rusiji, 7. studenog, Putin je ipak rekao kako vjeruje u iskrene Trumpove namjere da zaustavi ukrajinski rat i popravi odnose s Rusijom te da mu u tom kontekstu čestita na pobjedi.
Međutim, u svom je govoru istom prigodom kazao i kako „stari svijet nepovratno nestaje i da je zapravo već nestao“, te da se „vodi nepomirljiva borba za formiranje novog“. „Oni koji su se navikli i žele isključivo solo nastupe morat će se naviknuti na novu svjetsku partituru,“ – rekao je ruski vođa.
Hoće li se na nju priviknuti Trump? Teško, ali ipak pričekajmo. Mandat mu još nije ni počeo. Hoće li on opet biti neželjena „anomalija“ tzv. duboke države ili možda ipak „nova normalnost“ koja shvaća kako je tri desetljeća duga politika pokušaja ostvarivanja potpune američke globalne hegemonije kroz pokoravanje Rusije propala i da je sazrjelo vrijeme za njenu revolucionarnu promjenu, a ne za ponovno stajanje na jedne te iste grablje koje već sad skupo koštaju i samu Ameriku?
Teško je prognozirati, jer je uistinu sve moguće – u rasponu od globalne deeskalacije do globalne kataklizme.
