Sve će se ovo, prije ili kasnije, svesti na pitanje tko ima više toga za izgubiti tj. tko će biti taj koji će morati popustiti ili barem predložiti ozbiljno pokretanje pregovaračkog procesa o kompletnom rješavanju ukrajinskog mega-problema, prije svega između Moskve i Washingtona. Svi ostali su tu posve drugorazredni „igrači“, neovisno o „snazi“ i ratobornosti njihovih izjava
Na jugoistoku Ukrajine, u regijama koje su pod nadzorom proruskih vlasti, od prošlog petka traju referendumi za priključenje Ruskoj Federaciji. Glasovanje traje još sutra, a u srijedu bi, moguće, trebali biti poznati i njihovi konačni rezultati iako su oni, ruku na srce, već svima izvjesni.
Kako je službena Moskva već ranije objavila, Rusija će prihvatiti odluku tamošnjih građana, što de facto znači da će proširiti svoj državni teritorij i na samoproglašene LNR i DNR (čiju je neovisnost Moskva priznala dva dana prije vojne intervencije u Ukrajini), kao i regije Zaporožje i Herson. Više od 80% teritorija ove prve (ne i administrativno središte – grad Zaporožje) nadziru ruske snage, dok je regija Herson gotovo u cijelosti pod kontrolom ruske vojske, jednako kao i LNR.
U ponedjeljak su organizatori referenduma priopćili da su oni postali valjani u LNR-u, DNR-u i regiji Zaporožje s obzirom da je na njih do danas izišlo već više od 50% glasača, dok u Hersonskoj regiji taj postotak navodno još nije dosegnut. To se pravda navodnim ne puštanjem ukrajinskih vlasti izbjeglih stanovnika regije Herson koji bi se htjeli vratiti i glasovati na referendumu. Naravno, potvrde takvih informacija nema, iako je ne tako davno čak i američki CNN objavio reportažu o vraćanju dijela izbjeglog stanovništva iz slobodnog dijela Ukrajine u onaj u regiji Herson pod nadzorom proruskih vlasti (prilog je objavljen i na You Tubeu, i o njemu smo već ranije pisali).
Kako u ponedjeljak javlja britanski Reuters, Kazahstan, jedan od najbližih saveznika Rusije, neće priznati moguću rusku aneksiju istočnih regija Ukrajine nakon tamošnjih referenduma. Britanska agencija poziva se na današnju izjavu kazahstanskog Ministarstva vanjskih poslova.
“Što se tiče održavanja referenduma… Kazahstan polazi od načela teritorijalne cjelovitosti država, njihove suverene jednakosti i mirnog suživota”, izjavio je glasnogovornik ministarstva Aibek Smadijarov. Kazahstanski predsjednik Kasim-Jomart Tokajev više je puta pozivao na rješavanje ukrajinskog sukoba u skladu s poveljom Ujedinjenih naroda.
“Ponovno potvrđujemo našu spremnost pružiti svu moguću pomoć uspostavi političkog dijaloga”, rekao je Smadijarov. “Istodobno, naša zemlja smatra da je najvažniji cilj očuvanje stabilnosti, bilo na regionalnoj ili globalnoj razini.”
Ovdje bih dodao slijedeće:
Pojedini domaći mediji danas pišu kako ova vijest predstavlja „teški udarac za Vladimira Putina“. Međutim, to uopće nije tako. Jer u Moskvi, unutar državnog i političkog vodstva zemlje, nitko nije imao niti će imati iluzije da će njenu odluku o pripajanju novih dijelova Ukrajine bilo tko poduprijeti od strane međunarodne zajednice, osim možda Bjelorusije, Sirije i sličnih, Moskvi potpuno odanih država. Jasno je da sve ostale, uključno i Kinu, Indiju i druge ključne države izvan tzv. kolektivnog Zapada (za Zapad se podrazumijeva da ovako nešto ne može i neće priznati) to sigurno neće podržati.
Ali, osim na političkoj i retoričkoj razini, to u praksi neće promijeniti baš ništa, jednako kao i po pitanju ruskog pripajanja Krima nakon tamošnjeg referenduma 2014. godine. To nitko (osim pojedinih „egzotičnih“ država svijeta) od međunarodne zajednice nije priznao, čak ni spomenuta Bjelorusija.
Dakle, odgovor na pitanje hoće li te činjenice nešto bitno promijeniti u odnosima između Rusije i njenih saveznika i strateških partnera nameće se sam po sebi. Jasno da neće. Ta suradnja se i dalje nastavlja i na političkoj, ekonomskoj i vojnoj razini – i to će, posve sigurno, biti i sada.
Razlozi neslaganja s ruskim aneksijama su jasni: osim što Moskva krši međunarodno pravo (iako mnoge od spomenutih država izvan zapadnog kruga zbog kršenja tog istog prava ne priznaju ni samostalnost Kosova pa su u tom smislu zapravo principijelne), većina njih je i pragmatična ne samo u smislu koristi od suradnje s Rusijom. Naime, upravo je Kazahstan država na čijem teritoriju živi brojno rusko stanovništvo, teritorijalno dominantno upravo na sjeveru te zemlje – dakle, prema granici s Rusijom. Priznanjem spomenutih referenduma Kazahstan ne bi imao pravo spriječiti niti eventualni referendum ruskog naroda na svom teritoriju za odcjepljenje i pripajanje Rusiji. Istim se razlogom rukovode i pojedine zapadne države po pitanju priznanja nezavisnosti Kosova, poput Španjolske, koja i sama strahuje od separatističkih težnji unutar Katalonije i Baskije.
Drugim riječima, o nikakvom „teškom udarcu za Putina“ zbog današnjeg priopćenja iz Kazahstana ne može biti riječi. Nešto tako nešto mogu pisati samo analitički analfabeti ili oni koji djeluju s pozicija novinarskog senzacionalizma ili propagande.
Ono što bi moglo predstavljati neki udarac Putinu jesu samo nove sankcije Zapada, ali je i to krajnje upitno s obzirom da su gotovo sve ključne sankcije, koje su mogle i još uvijek mogu predstavljati velike probleme Rusiji, već ranije ispucane. Osim toga, i kao takve imaju snažni efekt bumeranga pa trenutačno negativnije utječu na sam Zapad nego na Rusiju.
Zapad će, nedvojbeno, nečim morati odgovoriti na vjerojatnu rusku aneksiju novih ukrajinskih zemalja, jer to javnost očekuje. U protivnom bi se to doživjelo kao njagova slabost. To, naravno, neće biti objava rata Rusiji, već odluke političkog karaktera. O nekima od njih upravo raspravlja i Europska unija.
Tako su, prema navodima Reutersa, veleposlanici država članica Europske unije u ponedjeljak pozvani na sastanak radne skupine Unije za odgovor na krizu i zabrinutost oko eskalacije rata u Ukrajini, a razgovori bi se trebali dotaknuti i tekućih referenduma u okupiranim područjima Ukrajine, kao i načina na koji EU namjerava postupati s mnoštvom ruskih muškaraca koji pokušavaju ući u Uniju kako bi izbjegli djelomičnu mobilizaciju koju je prošli tjedan proglasilo rusko Ministarstvo obrane, a odobrio predsjednik Putin.
Ali neovisno o svemu tome, odluka o priznanju spomenutih referenduma bit će isključivo na Moskvi. Kako se čini – ona je već i donijeta, samo što ju tamošnji državni vrh nakon službene objave rezultata još treba „provući“ kroz vlastito zakonodavstvo (odlukom parlamenta i potpisivanjem predsjednika države).
Za međunarodno pravo tko više uopće i mari. Ono je za velike igrače rastezljivo i modificira se prema njihovoj volji i interesima, a striktno ga se moraju pridržavati samo zemlje „obični smrtnici“, kojima je primarno i namijenjeno.
Ukrajinski referendumi o pripajanju dijelova teritorija te zemlje su, osim na međunarodno pravo, udar i na ukupnu globalnu geopolitiku. Njihove posljedice posve sigurno će dovesti do uspostave potpuno novih vojnih odnosa na ukrajinskoj areni, u kojoj se, zapravo, prije svega vodi ogorčena borba između Rusije i SAD-a i u kojoj su ulozi golemi.
Jer pripajanjem novih teritorija Rusija će i zakonski (prama vlastitom zakonodavstvu, naravno) biti primorana uporabiti sva moguća sredstva za oslobođenje i obranu „svog“ teritorija, što posve mijenja dosadašnje odnose i što već dovodi do vidljive nervoze diljem svijeta. Jer dobro se zna kakva ta sredstva mogu biti.
Pritom je aludiranje na Putinov „blef“ po svih krajnje rizično. Jer ako netko misli da će on povući ovakav potez a da nije odlučan iza njega stati, tj. da ne želi braniti teritorij same Rusije, krajnje je naivan i ne poznaje ni Putina ni njegov politički habitus.
Sve je ovo, što se sada događa, krajnje neugodno i po američkog predsjednika Joe Bidena u kontekstu skorih izbora za Kongres. Jer potezi Washingtona, koji bi, u ovakvim okolnostima išli prema dramatičnoj eskalaciji odnosa s Rusijom, teško bi se svidjeli američkim biračima kojih je tek 2%, prema nedavnim istraživanjima javnog mišljenja, Ukrajinu pozicioniralo na vrh svojih interesa.
Zapravo, sve će se ovo vrlo vjerojatno, prije ili kasnije, svesti na pitanje tko ima više toga za izgubiti tj. tko će biti taj koji će morati popustiti ili barem predložiti ozbiljno pokretanje pregovaračkog procesa o kompletnom rješavanju ukrajinskog mega-problema, prije svega između Moskve i Washingtona. Svi ostali su tu posve drugorazredni „igrači“, neovisno o „snazi“ i ratobornosti njihovih izjava – i nitko ih ništa neće pitati. Poglavito u kontekstu upravo započetog zveckanja nuklearnim oružjem.
