Afganistanska koruptivna “crna rupa” nestaje, slijedi panika
Glavnina tog, od Washingtona odobrenog novaca za Afganistan, faktički nikad nije niti napustila teritorij SAD-a, već je završavala na privatnim računima onih koji u pozadini upravljaju američkom vanjskom politikom, kao i pojedinim generalima, političarima, biznismenima. Dobro je poznato kako se američki generali financijski dva put „nahrane“ tijekom svoje karijere: prvi put dobivanjem zaslužene mirovine, a drugi put uhljebljivanjem u savjetničke strukture moćnih korporacija
Povlačenje Amerikanaca i saveznika iz Afganistana prijeti velikim izbjegličkim egzodusom pri čemu u Europi nitko ne sumnja da će se on kretati u smjeru “demokratskog raja”, za koje mišljenje, uostalom, postoji sasvim dovoljno argumenata još od 2015. g., kada je pokrenutim prvim masovnim migrantskim valom na prostore EU uselilo više od milijun izbjeglica.
Poznata su gorka iskustva tog neuspjelog „pilot-projekta“ briselskih „čarobnjaka“ u suradnji s neoliberalnim perjanicama iz struktura američkog establishmenta, prije svega unutar Demokratske stranke, koji je rezultirao unutarnjim političkim raskolom od kojeg se EU do danas nije oporavila (u međuvremenu je, ne slučajno, došao i Brexit) i koji je pokrenuo brojne druge procese na štetu proklamirane integracijske politike Bruxellesa i želje za jačanjem unutarnje kohezije.
Naime, slaba, ili nikakva provjera prilikom stihijskog ili lažnog tj. pseudo-organiziranog ulaska migranata na prostore Unije imala je za posljedicu i niz sigurnosnih problema koji uključuju radikalizaciju stanja u europskim društvima i učestaliju pojavu islamističkog terorizma što građane dovodi do očaja – prije svega zbog fingirane borbe državnih struktura protiv samih uzroka tih pojava koje su na europskom tlu bile odavno zaboravljene – još iz doba palestinsko-izraelskih obračuna i terorističkih akcija PLO-a, kao i radikalnih ljevičarskih organizacija. Ti su uzroci, osim prodora masa kroz granice EU, slične švicarskom siru, uključivali (i dalje uključuju) i neuspješnu asimilaciju migranata, njihovo odbacivanje načina života sredine koja ih je primila, europskih kulturoloških normi i tradicija autohtonog stanovništva.
Oni koji u EU godinama nisu bili u stanju ili nisu željeli vidjeti pogubnost svojih politika i zastarjelost primjenjivanih receptura u novim globalnim geopolitičkim okolnostima čiji su se obrisi jasno počeli iscrtavati još početkom novog milenija kroz niz elemenata koji nisu smjeli ostati neprimijećeni (prije svega se misli na strelovit uspon Kine i povratak „stare slave“ do tada urušenog „ruskog carstva“ za koji su pogrešno mislili da je zauvijek uništeno) – sada žanju gorke plodove svoje kratkovidnosti i uljuljkanosti u „bezgraničnu svemoć“.
Američka i EU percepcija konačnog „kraja povijesti“ (o kojoj je, u zabludi, pisao američki profesor japanskog porijekla Francis Fukuyama) koja im omogućuje raditi što god i gdje god hoće – sada dolazi na naplatu. Ne samo što im u svijetu više nitko ne vjeruje, nego im sve manje vjeruje i njihova javnost – što je po njih puno opasnije.
Briselski „mudraci“, čini se, toga su itekako svjesni i shvatili su kako je došlo vrijeme „za ispravljanje krivih Drina“ pa makar ono značilo i otklon od njihovih „svetih“ ideoloških načela i strategija temeljenih na lažnom humanizmu, isto takvoj demokraciji i brizi za ljudska prava – sve isključivo u svrhu geopolitičkih ciljeva i ničeg drugog, a najmanje humanog.
Zbog tih su ciljeva, u svega dva-tri desetljeća do temelja devastirali europsko kulturno i tradicijsko nasljeđe – stoljećima naslonjeno na kršćanstvo, što je Europu uvijek činilo najboljim i najprivlačnijim mjestom za život i dolazak ljudi iz čitavog svijeta. I pri tom (za dežurne kritičare takvih stavova) treba naglasiti kako pripadnost europskih naroda kršćanskom civilizacijskom krugu nema baš nikakve veze s onim moćnicima unutar vodećih struktura ključnih europskih država koji su kršćanstvo povijesno zloupotrebljavali za svoje uske interese, kolonijalne ambicije i prljave projekte koji su toliko zla učinili narodima diljem svijeta da su mnogi od njih s vremenom zamrzili i europljane i kršćanstvo. Zlouporaba vjere (bilo koje – kršćanske, islamske, …), u političke ili druge svrhe na kraju najviše našteti samim vjerskim zajednicama koje s politikom i projekcijom moći nemaju baš ništa zajedničko, što samo povećava grijeh struktura koje se time bave. Zato smo i ne tako davno svjedočili brisanju s lica zemlje čitavih kršćanskih zajednica na prostorima Iraka i Sirije od strane džihadista tzv. Islamske države, uz prešutno promatranje zapadnih moćnika, od kojih mnogi i danas lažno prisežu na Bibliju prilikom preuzimanja vlasti. Radikalizacijom politike, ali u suprotnom smjeru, ne bi čudilo da sada na Zapadu žrtve sličnih progona postanu muslimanske zajednice što se nikako ne bi smjelo tolerirati. Ali da bi se to učinkovito spriječilo muslimanske zajednice moraju poštivati zakone država u kojima žive. Svakako najbolja prevencija takvog scenarija bio bi istinski obračun tzv. umjerenog islama s onim radikalnim u svojim redovima – čemu, na žalost, vrlo rijetko svjedočimo i što je velik problem ne samo na tlu Europe, i čije bi se posljedice na kraju upravo mogle obiti o glavu muslimanskih umjerenjaka.
Strah primorava EU na drukčiji pristup
Sve je to, očito, primoralo čelnike i ključne strukture briselske birokracije na promjenu pristupa novom izbjegličkom problemu koji se već nadvio nad horizontom EU i zbog kojeg one sada izgledaju potpuno dezorijentirano. Dovoljno je obratiti pozornost kako se proteklih dana i tjedana na političkoj, a još više na medijskoj razini (pročitajte samo što britanski mediji posljednjih tjedana pišu o krahu američke kampanje u Afganistanu) dosadašnji prekoatlantski saveznici optužuju za zajedničke promašaje.
Jer jasno je kako nova situacija više neće moći funkcionirati na paneuropski način. Jug Europe već se guši u izbjeglicama iz Afrike, a istok EU niti prije nije želio primati strance pa sigurno neće ni sad. Čak niti Njemačka više neće moći ići uhodanim stazama, uvjerava ovih dana Angela Merkel. Količina izbjeglica koje bi ta zemlja mogla primiti ovog je puta puno niža od onih oko milijun iz 2015. g.. Navodno se kreće oko broja od 10 tisuća Afganistanaca ali niti to nije sigurno.
Bruxelles sada pokušava osmisliti način kako sve ovo prikazati kao nastavak poštivanja „europskih vrijednosti“, a da ipak postavi čvrste barijere na vanjske granice EU. Jer dobro zna kako će u najezdi afganistanskih i drugih izbjeglica koji će im se pridružiti sigurno biti i onih radikalnih elemenata koji nastali kaos žele iskoristiti za ubacivanje u Europu pod egidom straha od talibanskog režima.
U tom je smislu najelegantnije bilo donošenje odluke da se dodjela azila izbjeglicama prepusti na volju svakoj od članica EU samostalno, što je 3. rujna osobno najavio visoki predstavnik EU za vanjsku i sigurnosnu politiku Josep Borrel na neformalnom sastanku ministara vanjskih poslova u Sloveniji koja trenutačno predsjeda Vijećem EU. Instinkt za samoodržavanje na vlasti briselskih birokrata ili istinska briga za očuvanje Europe i njenih naroda pred novom opasnošću s istoka – procijenite sami.
Ali to nije sve: EU, poput ranije Turskoj, sada navodno namjerava platiti državama – afganistanskim susjedima – za njihov prihvat izbjeglica iz te zemlje. Navodno se radi o Iranu, Tadžikistanu i Pakistanu, o čemu pišu mediji eu.observer i La Vanguardia pozivajući se na izvore bliske strukturama EU koji žele ostati anonimni. Granična služba EU – Frontex, pokušat će “zatvoriti sve kanale mogućeg prolaska ilegalnih imigranata iz Turske, Bjelorusije i Rusije” koje to mogu koristiti kao strateško oružje protiv EU. Ako se dogodi “invazija” afganistanskih useljenika s teritorija ovih država, tada će tim zemljama odmah biti uvedene sankcijama od strane Bruxellesa, navode oni dalje. Dodali bismo kako je ovdje simptomatično to što su Bjelorusija i Rusija već ionako pod oštrim sankcijama Zapada pa im u tom slučaju zapravo može biti potpuno svejedno. Također, ako Tadžikistan npr. i primi 100 tisuća Afganistanaca, što će biti s mogućim milijun i više ostalih? Jer velika kriza u 40-milijunskom Afganistanu je već počela, ljudi mogu bježati i od gladi, neimaštine, nezaposlenosti i pritom se elegantno pozivati na strah od novog režima. Dakle – gdje će svi oni nego na Zapad. Pakistan, i sam gospodarski nestabilan, za to više nema mogućnosti, tamo je već došlo više od 3 milijuna Afganistanaca. Iran oko toga možda i može trgovati s EU, slično Turskoj 2016. g., jer je u fazi onemoćalih bečkih pregovora sa Zapadom oko svog nuklearnog programa i američkih sankcija na izvoz nafte. Međutim davanje benefita tom „tvrdom“ bliskoistočnom konkurentu teško bi se svidjelo Izraelu i SAD-u koji bi morao davati ustupke. Ali ako bi EU u tom smislu bila čvrsta Washington i Tel Aviv malo bi toga mogli učiniti.
Zbog svega ovog pojedine države EU ne čekaju zajedničke dogovore ili službene dozvole nadležnih struktura EU, već djeluju samostalno. Pored već otprije Mađarske (kojoj se već odavno nitko ne smije osim dežurnih plaćenika unutar mainstream medija ili tzv. nevladinih organizacija), tu je od nedavno i Bugarska, a od prije par dana i Poljska. Ove dvije posljednje rasporedile su vojsku na granicama – Poljska s Bjelorusijom, a Bugarska s Grčkom i Turskom. Posebno je zanimljiva Bugarska koja je vidjela „što se iza brda valja“ nakon što je Albanija nagovijestila da su studentski domovi i hoteli koji su bili prazni zbog COVIDa-19, okupirani ilegalnim imigrantima koje su američki zrakoplovi uredno prebacivali puni, a da je gostoljubivost domaćina presahnula zbog čega su izbjeglice počeli prebacivati na Kosovo.
S druge strane Turska je već ranije izjavila kako neće biti dom za Afganistance, već tranzitna točka za njihov put u Veliku Britaniju i Francusku.
Veselo, zar ne? Drukčije i nije moglo, kada se diletanti i oportunisti u EU godinama igraju državnika i visoke politike!
Što je kome ostalo od Afganistana?
Afganistan predstavlja fijasko prije svega američke politike koja je i vodila glavnu riječ (bez nje sigurno nikakve vojne operacije u Afganistanu od strane EU ne bi niti bilo). Ništa čudno, s obzirom da nisu, poput svojedobno Sovjeta i još ranije Britanaca, dovoljno poznavali ili uvažavali povijest te zemlje. Za Kandahar, kao sadašnju duhovnu prijestolnicu talibana danas znaju svi, ali malo tko zna da taj grad vuče porijeklo i ime još od Aleksandra Velikog koji ga je utemeljio i nazvao Iskandar (po lokalnom nazivu za ime Aleksandar). Od tada i postoji poslovica da je lako je ući u Afganistan ali je iz njega teško izići. Drugim riječima, na tim se prostorima ne ratuje samo u zadnjih 100, 200 godina, već i davno prije Krista.
Američkim povlačenjem pale su mnoge maske pri čemu je najmanje bitno je li u svemu tome Biden izgubio orijentaciju ili nije. Nju su već davno izgubile Sjedinjene Države, opijene svemoći dobivenom nakon pobjede u hladnom ratu. Tamošnji establishment već odavno ne zna u kojem svijetu živi, a kamo li što i kako raditi. Poput bijesnog psa, naglo otpuštenog s lanca, pokretao je jedan rat za drugim – ni sam ne znajući zašto. Zapravo to zna samo uski krug ljudi koji su iza planova tih ratova osobno stajali. A sve se, kao i uvijek u SAD-u, temeljilo na osobnoj koristi – što je i najviši ideal američkog društva gotovo od nastanka SAD-a. Načelo, što je dobro za General Motors to je dobro i za SAD vrijedilo je jednako ranije kao i sada.
U što je potrošeno 42 milijarde dolara godišnje za afganistansku vojsku koja nikada ne može imati takve rashode – niti s obzirom na teritorij zemlje, niti s obzirom na njezin ustroj i brojno stanje. Deset godina za redom dodjeljivao je Washington afganistanskoj vojsci takav iznos (dakle ukupno 420 mlrd.), da bi se ona raspala za tri dana. Međutim ne treba biti naivan i misliti kako su te milijarde došle u Afganistan i završile u džepovima korumpiranih generala i političara u Kabulu. Iako su afganistanski političari i vojni zapovjednici nesumnjivo korumpirani, to je puno manje nego što su korumpirani oni na Zapadu, prije svega SAD-u gdje sve lako prolazi kroz lobiranje ili klasično „zamračivanje“.
Trilijun dolara navodno su Amerikanci potrošili na Afganistan. Ne budimo naivni: toliko golemi iznos ubrizganog novca morao bi u toj zemlji biti vidljiv na ovaj ili onaj način – bez obzira na stupanj korupcije njenih političara. Ali naravno da nije! Glavnina tog, od Washingtona odobrenog novaca za Afganistan, faktički nikad nije niti napustila teritorij SAD-a, već je završavala na privatnim računima onih koji u pozadini upravljaju američkom vanjskom politikom, kao i pojedinim generalima, političarima, biznismenima. Dobro je poznato kako se američki generali financijski dva put „nahrane“ tijekom svoje karijere: prvi put dobivanjem zaslužene mirovine, a drugi put uhljebljivanjem u savjetničke strukture moćnih korporacija čije su interese u vrijeme dok su bili na vrhuncu karijera uredno zadovoljavali. Općenito, ona poznata, kako je rat nekome brat, sintagma je upravo iz SAD-a.
I sva se ta prljavština oko Afganistana puna dva desetljeća pokrivala zvučnim izjavama o razvoju afganistanske demokracije, transparentno održanim izborima, doslovno riječima o „Afganistanu kao glavnom američkom savezniku izvan NATO-a, koji predvodi borbu protiv korupcije!“ i što sve ne. U međuvremenu su se samo izmjenjivali razlozi za produžetak američke intervencije: najprije je to bilo skidanje talibana s vlasti, borba protiv „Al-Qaide“, pa likvidacija Osame bin Ladena (OBL), pa uvođenje demokracije i dovođenje Afganistana na ispravan put, … A da sve to vrijeme Amerikanci u toj zemlji nisu izgradili niti jednu jedinu tvornicu ili važniji infrastrukturni objekt (sjetimo se navedenog trilijuna dolara!). Ali su zato otvarali centre za demokratizaciju, za LGBT zajednice, organizirali razvoj političkih procesa i drugih aktivnosti povezanih s vrijednostima koje afganistansko društvo nikada nije niti će ih prihvaćati.
I na kraju se, naravno, sve to rasprsnulo kao mjehur od sapunice. Posljedice će se tek osjetiti, jer afganistanska korupcijska „crna rupa“ odgovarala je svima: zamračivali su se i prali novci tko za od kuda i od čega, trgovalo se drogom, oružjem, profitirali su različiti „psi rata“, privatne kompanije za ove ili one usluge. Nakon vojnog debakla „crna rupa“ naglo je presušila. Tko će nakon nje iz Washingtona moći kritizirati druge zemlje i vlade za korupciju kada je ukupna korupcija u svijetu manja od one koja se na godišnjoj razini odvijala na teritoriju Afganistana ili je s njim povezana – već punih 20 godina?
I što je po SAD još gore, poraz u Afganistanu snažno će utjecati na procese i političke sile u američkom društvu – još jače nego je to učinio poraz u Vijetnamskom ratu. One su još nepoznate ali će sasvim sigurno biti dugotrajne i imati dalekosežne posljedice ne samo po tu zemlju, već i po svijet u cjelini.
I konačno, možemo se zapitati, što je kome na kraju od Afganistana ostalo?
Amerikancima droga, Kinezima resursi, a Nijemcima i Europskoj uniji izbjeglice. Je li onda uopće čudno što se sada međusobno prepucavaju oko toga tko je za sav ovaj kaos kriv?
