Svijet na prekretnici: tko su najveći  geopolitički pobjednici a tko gubitnici

Povijest poznaje samo dva uspješna slučaja izbavljanja država iz čvrstog američkog „slobodarskog“ i „demokratskog“ zagrljaja: to su Iran iz doba ajatolaha Homeinija i njegove islamske revolucije 1979. g.; i Castrova Kuba kroz revoluciju 20 godina prije iranske. Međutim, niti u Berlinu danas sjedi Homeini niti Pariz i Bruxelles imaju svoga Castra

Govor ruskog predsjednika Vladimira Putina pred zastupnicima parlamenta, privremena stabilizacija sigurnosnog stanja u crnomorskoj regiji nakon odluke Moskve o povlačenju ruske vojske dalje od granice s Ukrajinom, eskalacija diplomatskog rata između „istočnog krila“ EU i Rusije nakon optužbi Češke da je Moskva organizirala eksploziju skladišta oružja u toj zemlji 2014. godine – neki su od najznačajnijih vanjskopolitičkih događaja posljednjih tjedana. Događaja, koji jasno ukazuju u kojem bi se smjeru mogli dalje razvijati davno pokrenuti geopolitički procesi koji će iz temelja preoblikovati svijet u odnosu na onaj koji smo donedavno poznavali.





Dugo iščekivani govor Vladimira Putina (brojni strani i hrvatski mediji danima ranije najavljivali su nekakve radikalne Putinove poteze koje će iznijeti u svom govoru, poput početka „dedolarizacije“ Rusije, priznanja nezavisnosti odmetnutih proruskih regija na istoku Ukrajine i sl., što se, naravno, nije dogodilo jer je Putin ipak racionalan državnik a za radikalizaciju, uostalom, uvijek ima vremena) mnogi u svijetu različito tumače – od državnički odmjerenog, koji uz iskazanu rusku odlučnost u zaštiti svojih interesa ima i jasan prizvuk nuđenja dijaloga za rješenje nagomilanih teških problema u odnosima sa Zapadom (to je i moja ocjena njegovog govora), do onih koji ga smatraju huškačkim, agresivnim i prijetećim po europsku i svjetsku stabilnost, a što onda, logički, zahtjeva i odgovarajuće radikalne protupoteze.

Već dva dana nakon Putinovog govora ruski ministar obrane Sergej Šojgu izdao je zapovijed o postupnom povlačenju ruskih snaga na granici s Ukrajinom, što je nedvojbeno bio signal koji je išao u smjeru želje za deeskalacijom nastalog opasnog stanja u regiji, tim prije što je već ranije postalo jasno kako se Kijev neće usuditi krenuti u reintegraciju svojih pobunjenih regija vojnim putom, što je medijski i politički u toj zemlji bilo dugo „podgrijavano“ uz objavljenu mobilizaciju. To je, uostalom, i rezultiralo ruskim vojnim manevrima u blizini granica i političkim izjavama sa samoga vrha, o Ukrajini, kao zemlji čija bi državnost mogla završiti ako krene u vojni obračun s proruskim pobunjenicima u Donbasu.



Međutim, očekivani protuodgovor Zapada, koji bi također išao u smjeru odašiljanja pozitivnih signala prema Moskvi je (barem za sada) izostao. Štoviše, retorika je, čini se, još više zaoštrena pa tako, neovisno o nedavnom Bidenovom pozivu Putinu na vrhuncu nove ukrajinske krize za zajednički summit s ciljem smirivanja stanja i poboljšanja bilateralnih odnosa, stižu nove izjave iz Washingtona kako bi SAD mogle Ukrajini svake godine – do 2026. slati vojne pomoći u iznosu od 300 milijuna dolara. Osim toga, nastavljaju se u crnomorsku regiju prebacivati vojni efektivi SAD-a i NATO saveza za stratešku vojnu vježbu „Defender Europe 2021“, koja će se  pred ruskim „nosom“ održati u svibnju i lipnju ove godine, i što sigurno neće umirujuće djelovati na Moskvu, iako, realno, neće dovesti do bilo kakvog oružanog sukoba.

I konačno, umjesto mogućeg smirivanja i stabilizacije stanja, 17. travnja izbio je novi međunarodni skandal, kada je češko Ministarstvo vanjskih poslova najavilo protjerivanje iz zemlje 18 ruskih diplomata zbog optužbe da je Rusija organizirala eksploziju u skladištu oružja u Vrbetici 2014. godine. Kao odgovor, Moskva je 20 djelatnika češke diplomatske misije proglasila persona-ma non grata i naredila im napuštanje zemlje. Zanimljivo da se Češka nije obratila EU za pomoć u tom pitanju, već  se za pomoć obratila NATO savezu – zatraživši od država članica solidarnost i priključenje češkom primjeru kažnjavanja Rusije. Ono je, naravno, ubrzo i uslijedilo. Poljska je protjerala trojicu ruskih diplomata, Litva i Latvija dvojicu, a Estonija jednog, kao i Slovačka.

Istodobno, glasnogovornik službe za vanjsku politiku EU Peter Stano optužio je Moskvu za konfrontacijski pristup u odnosima s Europskom unijom.



Naravno, ništa se u svemu ovome nije moglo i nije dogodilo slučajno. Radi se o unaprijed i pomno smišljenim potezima, usmjerenim, podjednako, kako protiv Rusije tako i protiv EU (o čemu malo više kasnije u tekstu) a glavni arhitekt koji stoji u pozadini je, naravno – Washington. Dovoljno se podsjetiti na riječi američkog predsjednika Joe Bidena svega nekoliko sati nakon što je nedavno (svega dan nakon spomenutog famoznog telefonskog poziva Putinu i prijedloga za međusobni summit) Rusiji uveo nove sankcije zbog, kako je navedeno, ruskog miješanja u unutarnje stvari SAD-a i hakerskih napada, i protjerao 10 službenika ruske diplomatske misije u SAD-u. Tada je kazao kako očekuje da američki primjer slijede i njihovi saveznici u svijetu. Prva se, naravno, kako i priliči, Bidenovom zovu odazvala Velika Britanija, protjeravši trojicu ruskih diplomata. Slijedili su ih Poljaci, a onda izbija i spomenuti novi skandal u režiji Praga, koji se, ni manje ni više nego povezuje s poznatom „aferom Skripalj“ u britanskom Salisburyju i umiješanost istih ruskih obavještajaca u njega.

Da slučajnosti nema, svjedoče i riječi predsjednika estonskog parlamentarnog odbora za vanjske poslove Marka Mihkelsona, koji je 23. travnja, pravdajući estonsko protjerivanje jednog ruskog diplomata iz Talina kazao slijedeće:

“Češka ima specifične informacije da su dvije osobe umrle kao rezultat napada koji su organizirali ruski obavještajci. Kad smo reagirali na ono što se dogodilo u Salisburyju i britanski zahtjev za protjerivanjem (ruskih) diplomata, bilo bi čudno da sada ne pokažemo solidarnost s Česima.” (info:  err.ee)

“Prvo, trebali bismo biti svjesni koliko je ozbiljan ovaj incident. Ne sjećam se da je tijekom hladnog rata ili nakon toga rusko vojno osoblje izvršilo teroristički napad ili sabotažu protiv članice NATO-a“, rekao je Mihkelson. Dodao je da je “započela vrlo ozbiljna diplomatska kriza i budući da Rusija ne priznaje činjenicu napada, na nju bi trebali odgovoriti svi saveznici u NATO-u, bez obzira na njihov geografski položaj“, kazao je estonski političar.



Ali vratimo se ipak glavnom arhitektu upravo pokrenutog diplomatskog rata između „istočnog krila“ EU i Rusije. Evo zbog kojih ključnih elemenata smatram da su to upravo Sjedinjene Države:

Washington, s novopokrenutim diplomatskim ratom sebi odanih članica EU protiv Rusije, želi izvršiti dodatni pritisak na Berlin i slomiti Njemačku (lokomotivu EU), kao i njene političke i poslovne veze s Rusijom. Ako do toga dođe, što nikako nije isključeno iako se, naravno, ne mora dogoditi – bio bi to ujedno i kraj ne samo njemačkih, već i bilo kakvih globalnih geopolitičkih ambicija Europske unije. Drugim riječima Washington bi ispunio svoj glavni cilj odsijecanja Rusije od Zapada i postavljanja EU tamo „gdje joj je mjesto“, kako on to misli – pod američke vanjskopolitičke i sigurnosne skute. Istodobno bi „privilegij“ osmišljavanja budućih odnosa s Moskvom Washington ostavio za sebe – onemogućujući EU i njenoj bilo kojoj članici da u tome aktivno sudjeluju. Njima će biti omogućena onolika suradnja s Rusijom koliko to dozvoli Washington, naravno – ako uopće dozvoli.

Ovaj scenarij nove američke administracije (koji je gotovo identičan onome iz  Trumpove administracije uz jedan bitan odmak –  Bidenovo „omekšavanje“ američkih odnosa s Iranom kroz ukidanje sankcija protiv Teherana, čime bi se opet omogućio snažni prodor europskih, prije svega njemačkih i francuskih investitora u unosne iranske energetske i industrijske projekte odakle ih je Trump protjerao 2018. g. nakon američkog jednostranog povlačenja iz iranskog nuklearnog sporazuma) Europskoj uniji pruža svojevrsnu kompenzaciju za poslušnost kroz obnovu njenih poslovnih odnosa s Iranom. Međutim, za uzvrat ju Washington hvata čeličnim klještima iz kojih će se kasnije i EU i Njemačka vrlo teško izvući i što je u svijetu gotovo nemoguća misija.

Zapravo, povijest poznaje samo dva uspješna slučaja izbavljanja država iz čvrstog američkog „slobodarskog“ i „demokratskog“ zagrljaja: to su Iran iz doba ajatolaha Homeinija i njegove islamske revolucije 1979. g.; i Castrova Kuba kroz revoluciju 20 godina prije iranske. Međutim, niti u Berlinu danas sjedi Homeini niti Pariz i Bruxelles imaju svoga Castra.

Za samu Rusiju spomenuti američki scenarij nipošto nije poguban iako bi ona, nedvojbeno, s ključnim državama EU željela ostvarivati prije svega gospodarsku suradnju. Ruski odnosi s EU ionako već dugo ne funkcioniraju i u fazi su „slobodnoga pada“. Ono što Rusija vjerojatno ne bi željela izgubiti je dovršetak izgradnje baltičkog plinovoda Sjeverni tok 2 za Njemačku. Ali ako on bude dovršen (a sve govori u prilog tomu), to će prije svega biti posljedica njemačke ovisnosti o tom energetskom projektu a ne ruskog inzistiranja na njemu.

Iako će se sve ove stvari raspletati postupno, već su sada vidljivi obrisi najvećih gubitnika i pobjednika ove velike i duge geopolitičke igre, kojoj jalova EU jednostavno nije dorasla. Štoviše, ta politička tvorevina, koja je dugo godina toliko odgovarala ključnim europskim prijestolnicama za širenje njihovih poslovnih interesa i političkog utjecaja, u novosloženim geopolitičkim okolnostima i pokrenutoj bitki titana (SAD-Kina-Rusija) sada im u potpunosti „veže ruke“ za bilo kakve ambicioznije samostalne vanjskopolitičke poteze. To, naravno, najviše osjećaju Francuska i Njemačka. Prva, kao bivša kolonijalna sila koja bi željela povratiti staru slavu, nešto slično kao što upravo pokušava Velika Britanija, a druga kao sila u usponu – prejaka za Europu, preslaba za svijet – i bez bilo kakvog uporišta u vlastitoj vojnoj snazi koja se u svijetu upravo pokazuje kao presudan čimbenik, puno više i od one financijske.

Status jednog od dobitnika ovih velikih igara, pa čak i regionalnog pobjednika  na kraju bi mogao dobiti spomenuti Iran, kojemu je do jučer malo tko u svijetu davao ozbiljnih šansi za aktivan povratak na međunarodnu scenu i osiguranje pretpostavki za uspješan razvoj nakon brutalnog Trumpovog političkog i sankcijskog napada i pokušaja potpune izolacije te zemlje uz konstantnu prijetnju njezinim vojnim razaranjem.

Izrael i bogate arapske monarhije tome će se nevoljko morati prilagoditi. Još su se jednom mudrost i lukavstvo drevne perzijske diplomacije potvrdili kao dobitna kombinacija. Naime Iran već dugi niz desetljeća ponavlja kako se neće uvlačiti pod ničije savezničke skute, već želi samostalno odlučivati o svojoj vanjskoj politici tj. budućnosti (nešto što posljednjih godina nastoji kroz svoju novu strategiju proklamirati i Erdoganova Turska, koja je, međutim, u tim ciljevima limitirana članstvom u NATO savezu), surađujući sa svim ključnim igračima onoliko koliko je to moguće ili koliko je to njemu u interesu.

A nakon „pacifikacije“ Njemačke odnosno EU (ukoliko u tome uspiju), SAD će vrlo brzo (barem se tome nadaju) slomiti i  Tursku – što je upravo i počelo prošlotjednim konačnim izbacivanjem Ankare iz programa proizvodnje zrakoplova 5. generacije F-35 (kao manji problem) i s pokrenutim „velikim blefom“ oko službenog priznavanja turskog genocida nad armenskim narodom na razvalinama Otomanskog carstva u jeku Prvog svjetskog rata (kao puno veći problem). Ako bi se taj „blef“ uistinu proveo u djelo, to bi definitivno značio i potpuni krah američko-turskih odnosa (naime, stav Ankare je oduvijek jasan po tom pitanju: automatski prekid diplomatskih odnosa s bilo kojom državom koja se na takav potez odluči, što nije čudno: osim sramote po ugled zemlje i nacije (manje važno), po Ankaru je još opasnije to što bi morala isplaćivati goleme financijske odštete potomcima žrtava tog genocida nakon podizanja sudskih tužbi) što Washington nikako ne želi. Turska je ipak prevažna članica NATO saveza da bi ju tako olako izgubio zbog „tamo nekih Armena“. U tom smislu vrlo će se brzo vidjeti hoće li Erdogan krenuti u rušenje pomno i dugo građenih partnerskih odnosa s Rusijom, što je, zapravo – i jedini glavni cilj Washingtona vezano uz Tursku, a ne nikakva ljudska prava, turski bijeg iz Istanbulske konvencije i sl.

Biden ostvaruje najavljenu strategiju „mrkve i batine“ – prije svega prema svojim saveznicima

Sve ovo opisano ukazuje kako je Biden maksimalno intenzivirao svoju najavljenu vanjskopolitičku strategiju „mrkve i batine“, prije svega usmjerene prema svojim saveznicima i partnerima (za suparnike i konkurente postoji samo batina). Njih je trebalo „prelistati“ i proučiti kakav je bio njihov dosadašnji odnos prema Washingtonu. Ako je zadovoljavajući nikom ništa, a ako nije, takve države treba prisiliti na posluh, a nakon uspješnog povratka „na ispravni kolosijek“ i nagraditi (spomenuti poslovni interesi EU s Iranom).

Nakon svega možemo zaključiti slijedeće: najveći geopolitički gubitnik nakon pokušaja realizacije Bidenovog plana definitivno bi mogla postati EU, pri čemu u zapadnom „lageru“ država potpunu pobjedu odnose, naravno – SAD.

Što se tiče globalne geopolitičke pozornice tu se bitka titana tek rasplamsava i u njoj još ništa nije riješeno, kako na političkom tako i na vojnom planu. Ali ono što se Washingtonu sada prilično smiješi i što iščitavamo i iz ovoga teksta (pod uvjetom „kapitulacije“ Njemačke) je to, da će on uspjeti posložiti redove među svojim saveznicima na način kako mu to odgovara – što mu je i nužni minimum za dugotrajnu borbu s globalnim konkurentima – Rusijom i, prije svega Kinom.

Borbu, u kojoj će se najveći vjerojatno dogovoriti o međusobnom neprelasku  „crvenih crta“ na tzv. neuralgičnim točkama za bilo koju stranu. Na nešto slično upravo je u svom spomenutom govoru upozorio i Vladimir Putin, dodavši kako će te „crvene crte“ Rusija sama iscrtavati kada su njeni interesi u pitanju.

Na drugim područjima – izvan „crvenih crta“ – interesi triju globalnih igrača isprepletat će se i sudarati, a međusobna iscrpljivanja i eventualni okršaji  vodit će se isključivo tuđim rukama i tuđom krvlju.

Geopolitička samostalnost je skupi privilegij kojeg imaju jedino najveće i najmoćnije države, čemu ostali „geopolitički patuljci“ mogu samo težiti. U svojoj težnji oni će „levitirati“ – poput Irana ili (još malo) Turske, koristeći se uglavnom komparativnim prednostima, ali i to samo u mjeri do koje će im biti dozvoljeno.

geopolitika