Z. Meter: „Proturuske sankcije nisu bile vrijedne niti zrna pijeska s krimskih plaža“

Američki diplomat: „Proširenje NATO-a bit će najkobnija pogreška američke politike poslije hladnog rata“

Nakon što ruski tenkovi „za jedan dan uđu u Kijev“, navodi viši suradnik britanskog analitičkog centra, a što se može dogoditi u slučaju rata, „u političkom smislu, događaj će izazvati veliku buku i osudu, ali se ne očekuju značajniji potresi“. Pri tom se navodi komparacija s ruskom aneksijom Krima, kada je Rusija izbačena iz G8 i isključena iz sudjelovanja u Vijeću Europe i kaže kako „ove “oštre” mjere nisu bile vrijedne niti zrna pijeska s krimskih plaža“

Zapadni medijski prostor posljednjih je godina, pa i desetljeća, jednoznačan i predvidljiv – mogli bismo slobodno reći monoton i neinventivan kada se radi o komentarima koji se odnose na prikaz stanja u ruskom društvu odnosno ruskoj unutarnjoj i vanjskoj politici. Obrazac je, zapravo, unaprijed zadan, gotovo „crno-bijeli“, kao preslikan s holivudskih filmskih uspješnica, s jasno određenim glavnim negativcem – obično je to sveprisutni „vragolan“  Vladimir Putin koji „nikome ne da mira“ – i glavnim pozitivcem koji redovito sjedi u Washingtonu i od „vragolana“„spašava svijet“.

Pri tom je iznimka u smislu „spasitelja“ bio jedino Donald Trump ali i to ne zbog neke iznenada probuđene savjesti ili „ne daj Bože“ simpatija prema Rusima, već samo zbog činjenice da je Trump ugrozio ustaljene temelje vanjskopolitičkog (ali i unutarnjeg) djelovanja američkog establishmenta odnosno dotadašnju metodologiju njihove projekcije američke moći u svijetu. A ona je često oslanjana ne samo na stereotipe o nekome ili nečemu (najčešće ih establishment sam i kreira), već i na svima dobro poznate fraze koje se najčešće manifestiraju kroz izjave političara čija su ih usta puna – poput onih o trajnom američkom zalaganju i borbi za demokraciju, zaštiti ljudskih prava u svijetu i td.

Naravno, Sjedinjene Države ne surađuju samo s demokracijama zapadnoga tipa, već i s mnogim zemljama „defektne demokracije“, ali nerijetko i s najrigidnijim despotijama, poput onih na Bliskom istoku – kako to već diktiraju geopolitički i geostrateški uvjeti i interesi, prije svega oni ekonomski – jer oko novca se uvijek sve vrtjelo i vrtjet će se i dalje.

Međutim, bilo bi, naravno, pogrešno reći kako u zapadnom medijskom prostoru nema zdravomislećih ljudi, ljudi otvorena duha, stvarnih profesionalaca i „majstora svoga zanata“ – koji dobro znaju kako samo težnja za istinom (koju nije lako pronaći ali joj se mora težiti), pa makar značila i odmak od komotne pozicije ili čak donedavnih vlastitih uvjerenja, što nerijetko može biti bolno i neugodno s obzirom na okolinu i društvo u kojem djeluješ i u kojem su stereotipi često duboko ukorijenjeni) – može dovesti do pravednog i trajnog mira, stabilnosti i ukupnog napretka čovječanstva.

Ovaj je poduži uvod bio rezultat medijskog članka na kojeg sam naišao prošloga tjedna i na koji svakako vrijedi obratiti pozornost.

Od čega najviše strahuje Rusija

Zapadni mediji Putinove akcije prema Ukrajini nazivaju bezumnim zveckanjem oružjem, piše prošli tjedan britanski medij The Spectator. Autor teksta, Tim Marshall, ukazuje na to kako su razlozi gomilanja ruskih snaga strah i sjećanje na mnoge ratove proživljene u prošlosti. U ruskom umu, piše on, stoljetni krvavi napadi na njihovu zemlju sa strane zapada ne mogu se izbrisati s nekoliko mirnih desetljeća. (https://www.spectator.co.uk/article/putin-s-ukraine-aggression-is-a-sign-of-weakness)

Kada je Vladimir Putin raspad Sovjetskog Saveza nazvao “najvećom geopolitičkom katastrofom stoljeća”, nije u njemu govorio njegov unutarnji Marx ili Lenjin, navodi Tim Marshall.  Pri tom pravilno ukazuje kako Putina ne zanima ponovno stvaranje sovjetskog carstva, propalog prije točno 30 godina, već smatra kako Putin želi nadoknaditi gubitke koje je Rusija pretrpjela od kraja hladnog rata, proširiti sferu utjecaja i izgraditi tampon zonu oko svoje zemlje. Autor dalje navodi kako, „iako bi zapadni promatrači možda voljeli prikazati Putinove postupke kao bezumno zveckanje mačevima, iza gomilanja vojnih snaga stoji strah i sjećanje na mnoge upade na rusko tlo u prošlosti“.

Tvrdi kako je shvaćanje toga nužno za razumijevanje onoga što Putin želi učiniti. Označuje ga kao političara čiji se nacionalizam očitovao u svakom vanjskopolitičkom koraku tijekom njegove vladavine. Autor navodi kako se vjeruje da je Putin tijekom kosovskog rata 1999. bio jedan od vanjskopolitičkih jastrebova koji su nagovorili tadašnjeg ruskog predsjednika Borisa Jeljcina da pošalje konvoj oklopnih vozila na prištinsku zračnu luku prije dolaska NATO snaga. Ovo je bio prijelomni trenutak, smatra autor, a NATO savez je dobio signal: “Granica je ovdje, nema dalje.” Ali signal je ignoriran.

„Rusko razmišljanje oblikovano je zemljopisom i poviješću. Rusija se više puta suočavala s upadima na svoje teritorije preko ravnica u (svom) zapadnom dijelu – Švedske, Litvanskog Carstva, Francuske i Njemačke (dvaput). Rusi se ne žele braniti uz granicu dugu 1600 kilometara preko ravnice. Njihovi refleksi tjeraju ih da teže dosegnuti liniju od 480 km između Baltičkog mora i Karpata i “zapečate” je. Nažalost, ova područja već imaju ime: ovo je Poljska“, kaže Tim Marshall.

Rusi žele i promoskovsku vladu u Ukrajini koja bi bila jamstvo da se snage NATO-a neće pojaviti na ruskoj granici. Stoga, kaže autor dalje, kada se u Ukrajini dogodio državni udar, Putin je digao ustanak u Donbasu (čime je stvorio mini-tampon zonu) i pripojio Krim.

Marshall sa strahom Moskve od širenja NATO saveza izravno povezuje i ruska vojnu intervenciju u Gruziji u ljeto 2008., a isto je, kaže odmah, i uzrok ruske vojne nazočnosti i u moldavskoj odmetnutoj republici Pridnjestrovlje (većinski nastanjenoj Rusima i Ukrajincima, koji su proglasili svoju neovisnost istodobno kada i Moldavija od SSSR-a, op.ZM).

Britanski medij dalje navodi kako je veliki dio ruske politike u zoni Arktika također vezan uz ruske strahove spomenutog tipa. Ukazuje kako je važan dio ruskog potencijala nuklearne odmazde smješten na poluotoku Kola, uz Finsku, kao i to da je Putin, kao jedan od svojih prioriteta označio da vojnim sredstvima zaštiti ruske ekonomske interese na Arktiku. Ta regija sadrži ogromne pričuve nafte i plina, a neka od njihovih nalazišta smještena su na područjima na koja pravo istodobno polaže nekoliko država. Moskva je još 2007. godine odredila pravo na veći dio Arktika postavivši rusku zastavu na morsko dno na Sjevernom polu. Očekuje se da će Rusija moći povećati i svoj udio ribe u Sjevernom ledenom oceanu jer globalno zatopljenje tjera ribu da se kreće na sjever, navodi se u tekstu.

Također se ukazuje i na pokušaj Moskve za valorizaciju topljenja ledenog pokrivača koji pozicionira Sjeverni morski put (SMP) duž ruske obale kao glavni trgovački brodski koridor koji će povezivati ​​Europu i Aziju do 2035. godine. Iako je sada količina prometa istim još uvijek manja nego što je Moskva očekivala za 2021. g., očekuje se njezin rast, kao i rast profita koji će Rusija time ostvarivati davanjem lučkih usluga, kao i tranzitnih naknada. Osim toga, SMP omogućit će joj i rast izvoza nafte i plina na azijsko tržište.

„Kako bi zaštitio te ruske interese, Putin je ponovno otvorio nekoliko vojnih baza na Arktiku – baza koje su bile zatvorene od kraja hladnog rata“, a također je mnogo uložio u nove radarske baze i dronove, navodi Tim Marshall.

Pri tom ukazuje kako obje strane, i Rusija i NATO, vide jedna drugu kao protivnike na Arktiku, u baltičkim državama, u Crnom moru, a sve su bliže jedne drugima u Istočnoj Europi.

Upravo u ovoj posljednjoj Rusija gleda na približavanje NATO-a svojim granicama kao na egzistencijalnu prijetnju, kaže on dalje i dodaje da se ovaj stav Moskve neće promijeniti. Predviđa i kako će u slučaju novog sukoba velikih razmjera u Ukrajini Rusija vjerojatno pokušati proširiti tampon zonu, povezujući Donbas s Krimom i odsijecajući Ukrajini pristup Azovskom moru.

Tim Marshall zaključuje svoj tekst riječima kako se svi ovi scenariji možda i neće ostvariti, ali da, ako se to ipak dogodi, „glavni razlog neće biti nepromišljena agresija Rusije, već strah“. NATO, završava on, ne predstavlja prijetnju, ali u ruskom umu stoljeća krvavih nasrtaja ne mogu se izbrisati u par desetljeća mira.

Zašto ovakav tekst baš sada?

U svakom slučaju zanimljiv tekst britanskog medija koji značajno odstupa od prevladavajućih medijskih stereotipa u Velikoj Britaniji o agresivnoj Rusiji koja „nema pametnijeg posla“ nego napadati svoje susjede i prijetiti Zapadu. U njemu se naglasak stavlja na ruski „strah“ od rata sa Zapadom, a ne „želju“ za njegovim pokretanjem – što je vrlo velika razlika.

Zanimljivo je da se isti tekst pojavljuje u kontekstu održavanja američko-ruskih pregovora i pregovora između Rusije i NATO saveza koji su posljedica nedavnog ruskog zahtjeva, prilično ultimativnog karaktera, usmjerenog na dobivanje čvrstih jamstava za osiguranje svoje strateške sigurnosti. Do sada su ruska nastojanja za pokretanjem dijaloga s Washingtonom i Bruxellesom po pitanju zaštite svoje strateške sigurnosti redovito bila ignorirana ili prolongirana za neka buduća.

Spomenuti ruski službeni zahtjev, odaslan u SAD i NATO 17. prosinca prošle godine – sve je okrenuo naglavce i „lopticu izazova“, kao nikad ranije, prebacio duboko u polje Washingtona koji je sada primoran reagirati, a ne zna kako. Ako odgovori previše pozitivno to može imati prizvuk poraza, a ako odbaci ruski prijedlog to može dovesti do neviđene eskalacije pa i rata koji nikom nije u interesu. Pri tom je problem, i što svi dobro znaju kako je Rusija ona strana koja nema više gdje odstupiti tj. da SAD imaju puno više manevarskog prostora pa bi bilo logičnije očekivati i veće ustupke od strane Washingtona.

Američki medij ide još dalje u opravdanju ruske pozicije

Američki medij American Thinker u prošlotjednom članku čiji je jedan od autora i Alexander Markovsky  – viši savjetnik u London Center for Policy Research, koji proučava nacionalnu sigurnost, energetiku, rizike i druga pitanja javne politike, piše kako je  nakon raspada Sovjetskog Saveza i Varšavskog ugovora NATO prekršio usmeni dogovor između državnog tajnika Jamesa Bakera i ruskog ministra vanjskih poslova Eduarda Shevardnadzea i počeo širenje velikih razmjera na istok. (https://www.americanthinker.com/articles/2021/12/ukraine_nato_and_the_most_fateful_error_of_american_policy.html.)

U tekstu se podsjeća kako je još 5. veljače 1997. George Kennan, američki diplomat i autor hladnoratovskih koncepata i politike “zadržavanja”, proročki upozorio Ameriku na stranicama New York Timesa na opasnosti takve politike:

“…proširenje NATO-a bit će najkobnija pogreška američke politike u cijelom razdoblju nakon završetka hladnog rata… Može se očekivati ​​da će takva odluka ojačati nacionalističke, protuzapadne i militarističke tendencije u ruskom javnom mnijenju; imat će negativne posljedice za razvoj demokracije u Rusiji, oživjet će atmosferu hladnog rata u odnosima između Istoka i Zapada i gurnuti rusku vanjsku politiku u smjerovima koji nam se jako ne sviđaju.”

Trenutačni događaji proizlaze iz ove “najkobnije” pogreške, stoji dalje u tekstu američkog medija te se dodaje kako je današnja Rusija tome u stanju stati na kraj, a da je Putin povukao crvenu crtu preko Ukrajine.

Sve dok Amerika i njezini saveznici u NATO-u razmišljaju o kaznenim mjerama protiv Rusije umjesto da pokušavaju riješiti problem koji su stvorili, invazija se čini neizbježnom, navodi dalje američki medij. „Ako se to dogodi, Ukrajina će prestati biti unitarna država. Rusi će je podijeliti na tri odvojene zemlje: istočnu, središnju i zapadnu. Za Ukrajinu, koja pati od unutarnjih podjela, to neće biti nešto neprirodno, ali će signalizirati bivšim sovjetskim satelitima da NATO nije spas, već samo teret.“

Odmah se i dodaje jako je „u vojnom smislu, predsjednik Biden Ukrajinu već gurnuo pod vlak, isključujući vojnu intervenciju NATO-a“.

Nakon što ruski tenkovi „za jedan dan uđu u Kijev“, navodi se dalje u tekstu, a što se može dogoditi u slučaju rata, „u političkom smislu, (taj) događaj će izazvati veliku buku i osudu, ali se ne očekuju značajniji potresi“. Pri tom se navodi komparacija s ruskom aneksijom Krima, kada je Rusija izbačena iz G8 i isključena iz sudjelovanja u Vijeću Europe i kaže kako „ove “oštre” mjere nisu bile vrijedne niti zrna pijeska s krimskih plaža“.

Što se to, zapravo, događa?

Neobičan medijski odmak s obzirom na konstatacije iz samog uvoda ove analize. Međutim, rekao bih ništa previše čudno. Naime, vlastitoj je javnosti uvijek jednostavnije objasniti da se za pregovarački stol ipak sjeda sa suparnikom nego s agresorom koji ti prijeti ratom i uništenjem. U suprotnom, pred takvim sugovornikom, u očima te iste javnosti izgledaš kao onaj koji se boji i povlači. To je, rekao bih, sada i najveći problem Bidenove administracije: kao izići iz dugogodišnje zamke koju su, s ciljem unutarnje promjene vlasti i vanjske politike postavljali Rusiji proglašujući je ključnim američkim neprijateljem kojemu se treba suprotstaviti svim mogućim sredstvima „jer Putin razumije jedino jezik sile“. Zato sada razgovore Bidena s Putinom najviše i kritiziraju snage iz pojedinih republikanskih redova, a često i sam Donald Trump koji je na svojoj koži osjetio sav bijes demokrata upravo zbog toga što sada čini Biden.

Drugim riječima američka politička elita sama je sebi odsjekla mogućnost aktivnog djelovanja u pokušaju normalizacije odnosa s Moskvom čak i ako za to ima iskrenu želju. Jer nju će uvijek pokušavati „torpedirati“ oporbena strana za svoje unutarnjopolitičke probitke – što neće biti problem s obzirom na ukupno stvorenu proturusku histeriju u društvu.

Zato je puno izglednije da su gore navedeni stavovi, poput ovih u britanskom i američkom mediju, prije „lasta koja ne čini proljeće“ ili „iznimka koja potvrđuje pravilo“, nego što predstavljaju istinski pokušaj otklona od dosadašnjeg agitirajućeg medijskog pristupa kada je riječ o temama vezanim uz Rusku Federaciju?

Ako bi se i radilo o ovom drugom, pokušaju promjene postojeće paradigme, postavlja se logično pitanje – nije li za to već prekasno i mogu li američko-ruski pregovori uopće biti postignuti oko ključnih pitanja a da pri tom jedna ili druga strana na kraju ne izgledaju kao poražena – koja se pred protivnikom povukla?

Osobno (iako sve slabije) ipak vjerujem kako će se nekakav sporazum između Moskve i Washingtona ipak postići (u suprotnom pregovora ne bi niti bilo, a i samo njihovo održavanje ukazuje na obostranu želju da se nešto pozitivno ostvari odnosno stvari pomaknu „s mrtve točke“), ali i to, da će svaka od dviju strana nakon njih znati sebe medijski proglasiti pobjednikom jer obje za to imaju itekako dobro uhodane propagandne alate. Drugim riječima, iako može doći do određene relaksacije napetosti, radit će se samo o sporazumu o strateškoj stabilnosti a ne normalizaciji ukupnih odnosa. Do nje je još vrlo dalek put, a do tada će se nastaviti borba na svim frontovima na kojima je to moguće a da se ne izazove međusobni vojni sukob.

Prigodom proslave pobjede u hladnom ratu izvjesni, visokopozicionirani američki general gotovo je proročki kazao slijedeće: “Zašto pijemo, slavimo, zabavljamo se? Slavimo pobjedu nad Rusima… Nismo mi pobijedili Ruse, mi smo ih prevarili. A kad to shvate, jako ćemo požaliti.”

Rusi su to već odavno shvatili, ali je sada glavno pitanje je su li Amerikanci shvatili da su Rusi to shvatili i da se osjećaju i dovoljno snažnim i odlučnim da to isprave?

geopolitika