Kada je 1961. g. na sastanku američkog predsjednika Johna Kennedyja i sovjetskog vođe Nikite Hruščova prvi rekao kako će sovjetska izgradnja zida oko zapadnog Berlina značiti Treći svjetski rat, Hruščov je odgovorio – pa neka, to je naša odluka koju ćemo provesti. Kennedy je, kasnije, u zrakoplovu, svojim savjetnicima navodno kazao – pa neću zbog tog komadića teritorija počinjati Treći svjetski rat. Na kraju su dvije supersile došle do win-win rješenja: zid je izgrađen, a Amerikancima je osiguran zračni most do zapadnog Berlina, a kasnije su im sovjeti omogućili i trajnu kopnenu prometnu vezu kroz teritorij Istočne Njemačke (DDR-a).
Ovo spominjem iz jednog važnog razloga: na vrhuncima kriza u hladnom ratu Moskva i Washington uvijek su na kraju uspijevali pronaći rješenja jer se uvažavao argument sile (ne njezine uporabe, već činjenice o njezinom postojanju neovisno o spremnosti na uporabu iste) kojima su dvije strane raspolagale, kao i njihovi nacionalni interesi, dok se ideologija u takvim trenucima redovito ostavljala po strani.
U sadašnjoj krizi američko (zapadno)-ruskih odnosa to, međutim, nije tako: ideologija – tzv. neoliberalne vrijednosti i demokracija na Zapadu se stavljaju (barem za sada) iznad argumenata snage i nacionalnih interesa.
Visokorizična odluka Litve
Jedan od najsvježijih primjera toga je i prošlotjedna visokorizična odluka Litve da zatvori kopneni (željeznički) tranzit između Rusije i njene baltičke enklave Kalinjingrad preko svog teritorija (nakon što je već ranije, u sklopu EU sankcija zatvorila i zračni promet do te enklave), a da o tome prethodno nije niti izvijestila Moskvu. Reakcija potonje bila je munjevita: odmah je pozvana otpravnica poslova litvanskog veleposlanstva u Moskvi (ta zemlja već duže vrijeme nema svog veleposlanika u Rusiji) u rusko MVP gdje joj je uručena nota o krajnjem nezadovoljstvu RF, uz zahtjev da se koridor odmah deblokira jer će, u protivnom, Moskva „poduzeti sve potrebne mjere za zaštitu svojih nacionalnih interesa“.
U zaštitu Litve odmah su stali veleposlanik EU u Moskvi Markus Ederer, kao i visoki predstavnik EU za vanjsku i sigurnosnu politiku Josep Borell. Potonji je rusku reakciju nazvao „propagandom“, navodeći da Litva samo provodi odluke koje je prethodno donijela EU vezano uz proturuske sankcije odnosno zabranu izvoza određenih ruskih proizvoda. Te su riječi izazvale oštru reakciju Moskve, ne zato što se sankcije odnose na skoro sve ruske proizvode osim onih humanitarnog karaktera, već zato što Rusija te proizvode, koje šalje željeznicom preko Litve, ne izvozi u druge zemlje već dostavlja djelu svog teritorija. Zbog ove odluke Litve sada transport roba i osoba iz Rusije u Kalinjingrad i obratno moguć jedino brodovima po Baltičkom moru što je vremenski puno duže. Moskva također upozorava Litvu da krši sporazum iz 2002. g. kojim je dogovoren slobodni željeznički tranzit, ali i Bruxelles, koji, kako kaže Moskva, jednostrano krši isti takav međusobni sporazum iz 2004.g., kojim je, zauzvrat, Rusija i dala suglasnost za širenje EU na Litvu nakon što je početkom 90-ih upravo pod tim uvjetima i priznala nezavisnost Litve.
Dakle, stanje je postalo eksplozivno. Rusko Vijeće za nacionalnu sigurnost izjavilo je kako će vrlo brzo biti donijete odluke koje će „biti bolne za litvanski narod“, ne precizirajući o čemu se radi. Utjecajni ruski analitičari pritom ne isključuju mogućnost vojnog odgovora Moskve ali ga smatraju malo vjerojatnim i preferiraju postignuće zakulisnog diplomatskog rješenja. S druge strane zapadni mediji odmah podsjećaju na važnost prevlake Suwalki na granici Litve i Poljske koja je i najkraći put iz Bjelorusije do Kalinjingrada, a američki medij Politico ga naziva i sadašnjom „najopasnijom točkom na svijetu“.
SAD radikaliziraju stanje, u nadi da eskalacija neće izići izvan okvira Ukrajine
Naravno, ona to ne bi bila da nije bilo spomenutog poteza Viljnusa, pri čemu ne treba imati iluzija oko toga da su ga na isti nagovorili zapadni centri moći. To je i jasan znak kako su zapadne političke elite odlučile, suprotno onima s početka teksta – ne uvažavati argument sile (kojom Rusija nedvojbeno raspolaže), već zaigrati na kartu krajnje eskalacije, u nadi da se Moskva neće odlučiti na radikalne poteze za zaštitu svojih nacionalnih interesa. Svakako krajnje rizična, i bit ću slobodan reći – krajnje neodgovorna „igra“, o čemu više kasnije u tekstu.
Sada bih se osvrnuo na izjave koje potvrđuju kako se Zapad, umjesto deeskalacije ukrajinskog sukoba, definitivno odlučio na eskalaciju – opet u nadi da se ona neće preliti izvan ukrajinskih granica. Ta je odluka donijeta teško, a na proces njene „evolucije“ u tom smjeru najbolje ukazuju slijedeći primjeri:
Američki predsjednik Biden u svom je govoru 12. lipnja po prvi put blago ukorio ukrajinskog predsjednika Zelenskog, kazavši kako nije slušao američka upozorenja da će Rusija napasti Ukrajinu. Istog dana, u svom „časkanju“ s novinarima u Finskoj, glavni tajnik NATO saveza Jens Stoltenberg po prvi je put javno izjavio kako „ćemo (dakle mi, Zapad) Rusiji vjerojatno trebati dati određene teritorijalne ustupke u Ukrajini“ ali da ćemo zato Ukrajini osigurati razvoj „demokracije i slobodu“. Te su riječi na tragu izjava francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, koji je također govorio o teritorijalnim ustupcima i kazao kako Zapad ne smije potpuno „poniziti Putina“, aludirajući na navodne neuspjehe ruske vojne kampanje u toj zemlji zbog čega se Putinu treba omogućiti izlaz.
Međutim Moskva na sve gleda posve suprotno i ne pokazuje nikakve znakove povlačenja. Štoviše, Putin je u svom prošlotjednom govoru na Međunarodnom ekonomskom forumu u Sankt Peterburgu iznova kazao kako će svi ruski ciljevi, stavljeni pred početak specijalne vojne operacije u Ukrajini (podsjetimo, riječ je bila o demilitarizaciji i denacifikaciji te zemlje, a ne o zauzimanju teritorija s izuzetkom DNR i LNR koje je Rusija priznala kao neovisne države) biti do kraja izvršeni (misli li to dobiti na bojnom polju ili kroz pregovarački proces nije precizirao).
Spomenute izjave Macrona i Stoltenberga, koje jasno ukazuju kako kontinentalnoj Europi nije u interesu produljenje i radikalizacija stanja u Ukrajini (na upravo održanom summitu NATO saveza odustali su od diplomatskog rješenja i „spas“ Europe vide – u pobjedi Ukrajine na polju boja), nisu dobro primljene u Kijevu koji tvrdi kako neće odustati od bilo kog dijela svog teritorija kojeg sada nema pod kontrolom, pa čak i Krima. To je Zelenski izjavio nedugo nakon dobivene potpore britanskog ministra obrane Bena Wallacea koji je odmah nakon Stoltenbergove izjave stigao u Kijev i izjavio kako je London i dalje uvjeren da Ukrajina može vojno pobijediti Ruse i da će u tu svrhu i dalje dobivati svu moguću britansku pomoć.
Nije prošlo dugo, u Njemačkoj je održan treći sastanak zemalja koje pružaju vojnu pomoć Kijevu, tzv. Ramstein-3, gdje je, pod američkim vodstvom, odlučeno o daljnjim isporukama oružja Ukrajini, uključno i onog suvremenijeg i daljeg dometa. Naravno, niti približno u količinama koje je tražio Kijev, ali, prema riječima američkog ministra obrane Lloyda Austina dovoljno za usporavanje i sprječavanje ruskog napredovanja. Jasno je kako Washington želi dugotrajni vojni sukob u Ukrajini tj. sprečavanje brze pobjede Rusije, ali isto tako i rizičnih poteza ukrajinske vojske koji bi izazvali vojno oštriji odgovor Moskve od onog kojeg sada primjenjuje ne samo prema Kijevu, već i šire.
U ovu svrhu upotrijebit ću tekst The Washington Posta od 17. lipnja koji kaže kako su se Sjedinjene Države i njihovi saveznici počeli pripremati za dugotrajni sukob u Ukrajini. Washington pokušava spriječiti pobjedu Rusije povećanjem vojne pomoći Kijevu. WP piše kako odluka da se Kijev opskrbi sve naprednijim oružjem koje može gađati duboko u Rusiju odražava spremnost Zapada da preuzme rizik nenamjerne eskalacije s Rusijom. Pritom se navodi i stanoviti zastoj situacije, koji je opisao bivši veleposlanik Sjedinjenih Država pri NATO-u Ivo Daalder. On je kazao da je kolektivni Zapad suočen s teškim izborom: ili nastaviti pružati pomoć Ukrajini i održati status quo prepun razornih posljedica, ili povući podršku i dopustiti Moskvi da uspije.
Washington računa na to da će opskrba Kijevu oružjem, sankcije i diplomatska izolacija Rusije pridonijeti rješavanju krize kroz pregovore, navodi se dalje.
Čini se da je potpora ohrabrila vladu predsjednika Zelenskog, koji je ovog tjedna obećao da će ponovno preuzeti svu Ukrajinu pod ruskom kontrolom, čak i područja koja su pripojena Moskvi mnogo prije ruske invazije 24. veljače, stoji dalje u tekstu. Ali analitičari kažu da se usprkos porastu vanjske pomoći i snažnom moralu među ukrajinskim vojnicima, Kijev i njegovi podupiratelji mogu nadati tek zastoju s daleko većom, bolje naoružanom vojskom Rusije, navodi WP.
Stoltenberg promijenio priču
Slučajno ili ne (a jasno je da slučaja nema) Jens Stoltenberg poslije sastanka Ramstein-3 potpuno mijenja retoriku, i umjesto nužnosti davanja Rusiji dijelova ukrajinskih teritorija u zamjenu za „slobodu i demokraciju“, izjavljuje kako bi opskrba Kijeva najsuvremenijim oružjem povećala šanse za oslobađanje istočne regije Donbasa (info: Bild am Sonntag). “Moramo se pripremiti na činjenicu da bi to moglo potrajati godinama. Ne smijemo odustati od potpore Ukrajini. Čak i ako su troškovi visoki, ne samo za vojnu potporu, već i zbog rasta cijena energije i hrane.”
Stoltenberg je za američki Fox News 19. lipnja kazao da, ako Putin opet pobjedi kao 2008. u Gruziji i 2014. na Krimu, „mi ćemo platiti još veću cijenu“.
Ratobornim Britancima pridružuju se i Nijemci
Koliko će američkoj politici (koja, sada je to već posve jasno, želi dugotrajni sukob u Ukrajini – može i sniženog intenziteta ali bez eskalacije izvan te zemlje) pridonijeti slijedeće izjave prosudite sami:
Sedamdeset i sedam godina nakon pada Trećeg Reicha, i svega nekoliko dana prije obljetnice početka Hitlerovog napada na SSSR, 22. lipnja, zapovjednik njemačkog ratnog zrakoplovstva Ingo Gerhartz u petak je na Međunarodnom simpoziju o pomorskim snagama u Kielu izjavio o potrebi korištenja i nuklearnog oružja protiv Rusije. O tome je izvijestio tamošnji medij Bild, citirajući generala Bundeswehra:
“Za vjerodostojno odvraćanje potrebna su nam i sredstva i politička volja za provedbu nuklearnog odvraćanja ako je potrebno.” Pri tom je prijeteći dodao: “Putine, ne zafrkavaj se s nama! Do 2030. Europljani će imati 600 modernih borbenih zrakoplova u regiji Baltičkog mora. Tu su i američki avioni (koji mogu nositi nuklearno oružje).”
Njemački vojni stručnjak Maximilian Terhalle (46), trenutno gostujući profesor na London School of Economics, upozorava da zemlje NATO-a sada moraju pokazati da su spremne vojno se suprotstaviti Putinu, navodi dalje Bild.
Terhalle zagovara čvrst stav u sukobu s Rusijom. Nuklearno oružje također igra ključnu ulogu u tome. Samo oni koji su voljni uporabiti nuklearno oružje u hitnim slučajevima mogu učinkovito odvratiti, kaže Terhalle.
Ali kako ne biste pomislili da se spomenuti njemački general bavi nekakvim samostalnim egzibicionizmom, podsjećam na prošlotjedne riječi i novog zapovjednika Glavnog stožera britanske vojske generala Patricka Sandersa koji kaže slijedeće:
“Potrebno je ponovno pripremiti vojsku za rat u Europi, imperativ je stvoriti vojsku sposobnu boriti se uz naše saveznike i poraziti Rusiju u borbi.” (info: BBC)
U tekstu se kaže kako general ima malu vojsku – samo 73 tisuće, ali velike ambicije:
“Ruska invazija na Ukrajinu naglašava našu temeljnu svrhu: obranu Ujedinjenog Kraljevstva, spremnost za borbu i pobjedu u ratovima na kopnu – i jačanje naše sposobnosti da spriječimo rusku agresiju prijetnjom sile.”
Tko to vojno napada Ujedinjeno Kraljevstvo nije jasno, ali je posve jasno kako UK ne želi vojno poraziti Rusiju samostalno, već uz pomoć europskih saveznika. Dakle, spremajmo se opet za istočni front! Je li nas povijest nečemu naučila vidjet ćemo vrlo brzo.
Možda zbog svega ovog i nije čudo što je grčki premijer Kyriakos Mitsotakis nedavno izjavio kako se Europa nalazi u ratu i da je glavni krivac za to ruska agresija na Ukrajinu. Sve to kazano u kontekstu krajnje nategnutih odnosa dviju važnih članica NATO saveza – Grčke i Turske.
Jeste li sigurni da Amerika ne ratuje u Ukrajini?
Kako sam i obećao u gornjem dijelu teksta, sada ću se vratiti na američku igru na kartu krajnje eskalacije, u nadi da se Moskva neće odlučiti na radikalne poteze za zaštitu svojih nacionalnih interesa. Poslužit ću se tekstom The New York Timesa od 20. lipnja, naslova „Jesmo li sigurni da Amerika ne ratuje u Ukrajini?“, čija je autorica znanstvena suradnica Defense Priorities-a Bonnie Christian (https://www.nytimes.com/2022/06/20/opinion/international-world/ukraine-war-america.html).
“Moskva zna jednako dobro kao i Washington o apokaliptičkom potencijalu otvorenog američko-ruskog rata. Ali nastavak eskalacije američkog angažmana sa sigurnošću da Rusija neće uzvratiti je nevjerojatno opasna šansa”, kaže Christian.
Ona navodi kako je od terorističkog napada na SAD 11. rujna 2001. Amerika prešla na model permanentnog ratovanja bez jasnih vremenskih određenja i ciljeva što je sada opasno. Pri tom daje zanimljivu usporedbu i kaže: „Ako bismo zamijenili mjesta – da su ruski vojnici priznali da su pomagali ubijati američke generale, ili potopiti brod američkih pomorskih snaga – sumnjam da bi kod nas ostalo bilo kakvih nedoumica (oko pitanja je li to rat protiv Amerike, op.ZM.). Ali to što SAD rade u Ukrajini – to nije rat. Do sada smo mi uspješno izbjegavali da to nazovemo ratom i možemo to činiti dalje, ali samo zato što mi više ni sami ne znamo što znači riječ „rat“.“
Summit NATO saveza u Madridu
Zanimljivosti na summitu NATO saveza u Madridu ne nedostaje. Prije svega zbog dva važna elementa:
- poziva da na summitu NATO-a po prvi put sudjeluju i čelnici Japana i Južne Koreje, što je jasan znak namjere NATO saveza da svoje interese prebaci i na prostor Azije, odnosno na globalnu razinu uopće, gdje bi se suprotstavljao rastućem utjecaju Kine i Rusije;
- objave nove strateške koncepcije koja upravo Rusiju redefinira od prijašnje zemlje partnera u najveću neposrednu sigurnosnu ugrozu po NATO, što je gotovo preslika američke sigurnosne doktrine iz 2018. godine. Slično je i s Kinom, koja, doduše, nije neposredno označena kao najveća sigurnosna prijetnja, ali de facto je upravo to u bliskoj budućnosti.
Rusija Zapadu više nikada neće vjerovati
Dakle, Rusija je, kako sam u više navrata govorio i ranije, od Zapada definitivno odsječena za duga vremena. To potvrđuju i riječi iz prošlotjednog intervjua za američki ABC News glasnogovornika ruskog predsjednika Dmitrija Peskova, koji je na upit novinara jesu li ruski odnosi sa Zapadom dugoročno poremećeni odgovorio potvrdno i dodao kako „Rusija Zapadu više nikada neće vjerovati“.
Dodao bih: Rusija je definitivno krenula svojim putom koji bi se mogao protumačiti slijedećim riječima: „sa svima osim sa Zapadom“. Zapad je sankcijama Rusiju sam odsjekao od sebe. Koliko mu je to bio mudar potez najbolje će pokazati vrijeme. Osobno smatram kako je potez katastrofalan upravo po interese samog Zapada – i geopolitičke i geoekonomske. Ne samo zato što je već sada jasno kako od „bacanja Rusije na koljena“ neće biti ništa. Njen razvoj, prije svega onaj visokotehnološki – vjerojatno će biti usporen, ali će problemi koje će Rusija zbog toga raditi Zapadu diljem svijeta biti puno veći nego benefiti koje će on polučiti od gospodarskog usporavanja Rusije.
Bitka za Afriku
Rusija se okreće BRIKS-u, Aziji, ali , što je vrlo važno – i Africi, za čiju naklonost počinje utrka svih globalnih igrača ne samo zbog golemih prirodnih bogatstava, već i očekivanog ubrzanog razvoja zbog kojeg Afriku zovu „Azijom 21. stoljeća“, aludirajući na azijski ubrzani razvoj prošlih desetljeća. Prošli tjedan su u Burkini Faso održani prosvjedi na kojima su se, teško je vjerovati ali je tako, masovno vijorile ruske zastave. Ne slučajno: prosvjednici traže da se, prema uzoru na Srednjoafričku Republiku i Mali, i ta zemlja oslobodi francuske zaštite i stavi pod zaštitu Rusije.
Moskva otvoreno najavljuje okretanje „Crnom kontinentu“, od čijih ukupno 54 države niti jedna nije željela uvesti proturuske sankcije. I ne samo to, afričke zemlje otvoreno ne prihvaćaju dominantni zapadni narativ o ruskoj krivnji za krizu hrane i glad, već krivcem smatraju zapadne proturuske sankcije koje udaraju i po njima.
Ruska suradnja sa zemljama BRICS sve više jača i u prvih pet mjeseci ove godine njena gospodarska razmjena s tim zemljama povećana je za čak 35%. U svibnju je Rusija po prvi put u povijesti postala 2. najveći izvoznik nafte Indiji, potisnuvši s te pozicije Saudijsku Arabiju. Prvo mjesto zauzima Irak. Osim nafte Rusija je višestruko povisila i izvoz ugljena u Indiju, a upravo sada dvije zemlje razgovaraju o otvaranju velikih indijskih trgovačkih lanaca u Rusiji.
Isto se događa i s Rusijom i Kinom gdje je međusobna suradnja u prvih pet mjeseci porasla za oko 33 posto. Rusija je zauzela prvo mjesto po izvozu nafte u Kinu, potisnuvši s vodeće pozicije već dugo godina najvećeg izvoznika Saudijsku Arabiju. U svibnju 2021. u Kinu je izvezla 29,3 mil., a u svibnju ove godine čak 61,7 mil. barela nafte. Upravo se planira dogovor o masovnom ulasku kineskih automobila na rusko tržište, kao i raznih drugih proizvoda široke potrošnje koje je ranije plasirao Zapad. Dominantna valuta u međusobnoj robnoj razmjeni postaje juan.
Još jedna članica BRICS-a po prvi put najavljuje uvoz ruske nafte i to usprkos proturuskim sankcijama. Riječ je o najjačoj afričkoj ekonomiji – Južnoafričkoj Republici.
Općenito, prema ruskim statističkim podacima, ruski izvoz nafte u nezapadne države već je dosegnuo 73 posto i nastavit će rasti. Rusija nudi značajne popuste na cijenu nastojeći osigurati zamjenska tržišta u odnosu na ono europsko koje se od kraja ove godine svojevoljno odriče ruske nafte koja stiže naftovodima. Međutim s jačanjem potražnje za ruskom naftom i ti se popusti sada snižavaju – s početnih oko 33% na 20%.
Ekonomski problemi mogu utjecati na modele rješenja ukrajinskog sukoba
Prošle nedjelje u Bruxellesu su održani veliki prosvjedi protiv pogoršanja ekonomskog stanja na kojima je sudjelovalo čak 80 000 prosvjednika. U Velikoj Britaniji priprema se generalni štrajk, prvi od 1926. g., a 22. lipnja pala je bugarska vlada.
Njemački ministar ekonomije, „zeleni“ Robert Habeck, u prošlotjednom intervjuu za der Spiegel izjavio je kako je Rusija smanjenjem isporuka plina kroz Sjeverni tok (1) izvršila „ekonomski udar na Njemačku“ (ovdje se možemo zapitati što su tada sankcije od strane zapada u odnosu na Rusiju?) i da se ne smije dozvoliti da Moskva od toga ima koristi. Potom je upozorio kako zbog sadašnje popunjenosti plinskih skladišnih kapaciteta od svega 50% Njemačka do zime može očekivati pravu „ekonomsku katastrofu“.
Američki predsjednik Joe Biden 21. lipnja izjavio je da će odluka o pobjedniku u Ukrajini najviše ovisiti o tome tko će moći više izdržati – Europa ili Rusija, i da će o tome govoriti na summitu NATO saveza u Madridu. Ako je suditi prema poznatim postulatima, da u vojnim sukobima ne pobjeđuje onaj tko ima novac, već onaj tko ima resurse – jasna je Bidenova zabrinutost, tim više što niti u SAD-u ne cvjetaju ruže s ekonomskim stanjem i rekordnom inflacijom. Upravo zbog toga Biden bi na predstojećem sastanku s kineskim čelnikom Xi Jinpingom mogao učiniti nevjerojatan potez: ukinuti carine na kineske proizvode koje je uvela Trumpova administracija i kojih se godinu i pol dana pridržava i ova njegova. O tome je prošli tjedan prva otvoreno progovorila američka ministrica financija Janet Yelen, a njene je riječi potvrdila i glasnogovornica Bijele kuće. Pritom se gotovo svi analitičari slažu kako ova odluka (ukoliko bude donesena) neće značiti i odustajanje Washingtona od tretiranja Kine kao najvećeg globalnog geopolitičkog suparnika u 21. stoljeću i od mjera koje u tom smislu već poduzima ili namjerava poduzeti, niti je ona motivirana „zabijanjem klina“ u rusko-kineske odnose od čega se već odustalo. Ključni Bidenov motiv je smanjiti inflaciju i cijene, kao i popuniti poluprazne police američkih trgovina i time poboljšati standard Amerikanaca uoči jesenskih izbora za Kongres na kojima demokratima prijeti katastrofa s obzirom na najniži Bidenov rejting u povijesti u odnosu na sve američke predsjednike od kada se takva istraživanja provode. Čak je i prodemokratski CNN objavio anketu prema kojoj bi, da se izbori održavaju sada, Trump dobio 44 posto, a Biden 42 posto glasova (izvor: Yahoo News/YouGov).
Kolumbija bježi iz američke sfere
Nakon neuspješnog nedavnog summita američkih država u Los Angelesu – novi udarac po interese Washingtona stigao je prošli tjedan iz Južne Amerike.
Najvažniji američki partner u Latinskoj Americi i treća zemlja po broju stanovnika poslije Brazila i Meksika, 50-milijunska Kolumbija – po prvi je put dobila ljevičarsku vladu i novog predsjednika Gustavo Petroa. Ali još i kakvoga: bivšeg gerilca, čovjeka otvorenog marksističkog svjetonazora, poznatog po kritikama američkog imperijalizma, ali i po potpori Venezueli s kojom već najavljuje obnovu odnosa. Petro je neočekivano pobijedio već u prvom krugu, osvojivši 50,5 posto glasova.
Sjetimo se ovdje kako je Trumpova administracija pri pokušaju svrgavanja vlade Nicolasa Madura u Caracasu, aktivno koristila upravo teritorij Venezueli susjedne Kolumbije za svoje pojedine operacije, poput pritiska izbjegličkog vala iz Venezuele i kada su izbjeglice smještane u pogranične zone Kolumbije (Brazil ih, npr., nije želio primati na svoj teritorij usprkos Trumpu odanom predsjedniku Jairu Bolsonaru koji je tada (i sada) bio na vlasti), što jasno ukazuje na važnost Kolumbije po SAD i njegove interese u regiji.
Sve ovo skupa ukazuje kako se velika globalna geopolitička „igra“ nastavlja i da još ništa nije odlučeno osim da svijet i pravila u njemu više nikada neće biti isti.
