Sjećam se ultimativnog američkog pitanja EU-i: ili ste za Ukrajinu ili za Rusiju? Jasno je bilo kakav odgovor Biden traži i kakav će dobiti, iako mnogi iz europskih elita do tada niti u snu ne bi mijenjali jednu Rusiju i njene potencijale i mogućnosti koje je pružala po europske energetske i investicijske interese za jednu nestabilnu i korupcijom devastiranu Ukrajinu – koja samostalno niti ne donosi ključne odluke
Zelenski je na summitu NATO-a izgledao kao prosjak koji od svih nešto moli do te mjere da je čak zaiskrilo u njegovim odnosima s britanskim ministrom obrane Wallaceom (a V. Britanija je jedna od najvećih saveznica i sponzora Ukrajine) koji je Zelenskom odgovorio kako njegova zemlja nije „Amazon“ da se internetom naručuje što hoće i onda to stigne poštom
Nedavni summit NATO saveza u Vilniusu rezultirao je važnim odlukama globalnog geopolitičkog karaktera, a naravno, neizostavne su bile i teme vezano uz Ukrajinu i tamošnji ratni sukob.
Što se tiče ovog posljednjeg, summit je s pozicije prethodno očekivanih velikih uspjeha ukrajinske protuofenzive (što ej u potpunosti izostalo) trebao biti relaksiran i slavodobitan. Trebao je svima, a najviše vlastitim građanima država članica posvjedočiti ispravni put zapadne politike kroz naoružavanje Ukrajine i pružanje goleme financijske pomoći toj zemlji kako bi se održala na površini i time pomogla Zapadu od nekih budućih ruskih agresija koje ova navodno planira. Ali krenimo redom.
Šira geopolitička važnost NATO summita
Rezultati summita u širem geopolitičkom kontekstu, prema mom mišljenju, pokazali su završetak „evolucijskog“ kruga Sjevernoatlantskog saveza, preciznije njegov povratak na izvornu točku iz 1949. i ulogu osiguranja sigurnosti Europe u kontekstu Churchilovog fultonskog govora odnosno spuštanja čuvene „željezne zavjese“. S dva isključenja:
- tada je ideološka matrica bila borba protiv komunizma, a sada je to borba demokracija protiv diktatura;
- osim Rusije (tada SSSR-a), od statusa glavnog neprijatelja NATO saveza sada više nije imuna ni Kina.
Ovo ću drugo odmah i elaborirati. Naime, prema Rusiji (kao od 1991. samostalnoj državi), vrlo se brzo počela provoditi najprije politika sprječavanja (obuzdavanja) kroz različite sankcije političke (ljudska prava) i ekonomske prirode, a sada je protiv nje de facto pokrenut i vojni obračun posredstvom Ukrajine.
Prema Kini upravo jača ovaj prvi element, ranije primijenjen na Rusiju – pokušaj sprječavanja širenja njenog globalnog utjecaja i njenog ekonomskog rasta i razvoja posredstvom političkih pritisaka i ekonomskih i trgovinskih sankcija i barijera.
Pošto je jasno kako ti pritisci i sankcije, kao i u slučaju Rusije neće dati po Zapad željene rezultate (tim više što je Kina ekonomski neusporedivo jača od Rusije), jasno je kako prije ili poslije slijedi scenarij vojnog rješenja „kineskog problema“ za SAD (kao predvodnika Zapada) – bilo posredstvom Tajvana ili nekog drugog kriznog žarišta od visoke važnosti po kineske nacionalne interese.
O tome najbolje svjedoči činjenica da su na summit NATO-a u Litvi po prvi put bili pozvani i čelnici Japana i Južne Koreje, što je jasan znak namjere širenja politike i infrastrukture NATO-a (on je vojno-politički savez) i na Azijski (dalekoistočni) prostor, barem kroz neke posebne odnose s Tokijom i Seulom ako već ne i njihovim formalnim članstvom iako se i ono u budućnosti ne smije isključiti.
Ne bez razloga Kina je prošli tjedan oštro upozorila kako će se suprotstaviti svim pokušajima širenja NATO saveza na prostor Azije pa je jasno kako je prerastanje Kine u neprijatelja Zapada „ruskoga tipa“ samo pitanje vremena.
NATO za čitav svijet; Europa u stupici
Drugi globalno važan geopolitički segment (osim obračuna s Rusijom i Kinom) koji proizlazi iz summita u Vilniusu je onaj da NATO od sada sve regije svijeta promatra kao zone svoga interesa (od Arktika, preko Afrike i td.), čime se, zapravo, neposredno suprotstavlja ideji multipolarnog svijeta odnosno ne priznaje ništa osim dominacije Zapada, ili, kako se to voli politički blaže kazati – globalnog vodstva Zapada.
Treći globalno važan segment summita je onaj o nastavku proširenja NATO saveza: i službeno je kao članica u Vilniusu bila primljena Finska, dok je prijam Švedske samo pitanje vremena.
Ono što je također bilo vidljivo je da je NATO čvrsto uhvatio EU-u za gušu i da ju neće ispustiti (snovi o nekakvoj europskoj autonomiji, a najmanje strateškoj, od sada su raspršeni za dugo, ako ih uopće ikada više i bude). Kroz novu militarizaciju Europe, prije svega kroz prebacivanje novih vojnih snaga na istočno krilo Saveza, jasno je kako Washington od Europe traži ključnu ulogu u borbi s Rusijom – posredno kroz ukrajinski sukob i duž linija nove „željezne zavjese“ – sada već od Švedske i Finske do Crnog mora, dok će se SAD u potpunosti fokusirati na obuzdavanje Kine.
Pritom Bidenova administracija želi što duži rat u Ukrajini s ciljem sprječavanja snažnije ruske vojne pomoć Kini u slučaju potrebe po Peking, a ne nikakvu ukrajinsku pobjedu nad Rusijom (jer je tako nešto i nemoguće i bilo bi sigurnosno prerizično i po sam zapad).
Pri tom „Biden zagovara oprezni pristup, strahujući da bi prebrzo djelovanje moglo eskalirati krizu i uvući NATO u izravni vojni sukob s Rusijom – kako ovim riječima prošli tjedan piše prodemokratski The Washington Post osvrćući se na spomenuti summit.
Međutim, američki senator Ron Paul, govoreći o rezultatima vilniuskog summita, otvoreno i kritički kaže kako Bidenova administracija na summitu nije predstavila bilo kakav jasan plan završetka ukrajinskog rata, a da pritom odbija isporučiti Ukrajini američke dalekometne raketne sustave, borbene zrakoplove odnosno oružja koja bi Kijevu, kako kaže, stvarno omogućila pobjedu u sadašnjoj protuofenzivi i ratu.
Drugim riječima rat na europskom kopnu trajat će još neko vrijeme, posve sigurno do američkih izbora.
Ruski analitičari predviđaju još najmanje dvije godine rata
Prema saznanjima kojima raspolažem, pojedini ruski analitički krugovi, bliski Kremlju, pretpostavljaju da bi ukrajinski rat mogao trajati još između 2 i 4 godine. Oni su, naravno, pritom uvjereni u uspjeh ostvarivanja poznatih ruskih ciljeva o izvanblokovskom statusu Ukrajine odnosno „onoga što od nje bude ostalo“ s obzirom kako smatraju da je barem ovo, što je Rusija u Ukrajini već do sada proglasila svojim teritorijem odnosno anektirala „svršen čin“ – oko kojeg neće biti rasprave.
Sve će ovo što se sada događa na istoku europskog kontinenta skupo koštati čitavu Europu. Ovdje se prisjećam 2013. godine, kada je Bruxelles ultimativno Ukrajini postavio (kvazi)pitanje: ili ćete s nama ili s Rusijom? Dakle nikakvog srednjeg puta, puta otvorene i obostrano korisne suradnje sa svima Bruxelles Kijevu nije ostavio kao opciju. Rezultatu te „crno-bijele“ politike svjedočimo sada.
Ali isto se tako sjećam i američkog (također ultimativnog) pitanja Europskoj uniji: ili ste za Ukrajinu ili za Rusiju? Jasno je bilo kakav odgovor Biden traži i kakav će dobiti, iako mnogi iz europskih elita do tada niti u snu ne bi mijenjali jednu Rusiju i njene potencijale i mogućnosti koje je pružala po prije svega europske energetske i investicijske interese za jednu nestabilnu i korupcijom devastiranu Ukrajinu – koja samostalno niti ne donosi ključne odluke.
Ali ta je priča sada dugoročno zatvorena (ne želim upotrebljavati izraz „zauvijek“ i „vječno“ u geopolitici, jer je ona jedno od područja ljudskog djelovanja najviše prožeto interesima, a za njih se može učiniti sve, pa i ono što sada izgleda nemoguće).
NATO-ovo „ne“ članstvu Ukrajine
Ali vratimo samom summitu i onome kako ga se više-manje promatra u svijetu na medijskoj ili nižoj analitičkoj razini.
Definitivno su ga obilježile dvije stvari: prvo, odluka o ne primanju Ukrajine u NATO (ruku na srce to nitko nije ni očekivao) ali i izostanak određivanja vremenskih okvira da će se to ikada i dogoditi; i drugo, izostanak davanja sigurnosnih jamstava Ukrajini od strane NATO-a (ovo drugo su, zanimljivo, da bi se umanjio negativni efekt, na istom summitu morale dati članice G7 (!) iako se ni njihovo jamstvo ne odnosi na bilo kakve obveze da će one stupiti u rat s Rusijom u slučaju nekih njenih budućih agresija na tu zemlju, već samo na to da će Ukrajinu nastaviti opskrbljivati svim potrebnim oružjem i pomagati joj dokle to bude potrebno).
Što se tiče članstva Ukrajine u NATO-u, formulacije u završnom dokumentu po tom pitanju određene su dvama ključnim elementima: prvo, Ukrajina će ući u NATO tek kada se oko toga slože sve zemlje saveznice; i drugo, kada Kijev ispuni sve nužne uvjete za prijam. Podsjetio bih da je jedan od tih uvjeta i onaj da prijem nove članice mora osigurati jačanje sigurnosti samog saveza (a ne njegovo eventualno uvlačenje u rizične sukobe što bi de facto bio ulazak Ukrajine čemu se Rusija apsolutno protivi i što je za nju potpuno neprihvatljivo i što je bio jedan od razloga pokretanja rata, kako je to prošlog tjedna ponovio i sam Putin).
Drugim riječima, jasno je kako Ukrajina u NATO ne može i neće dok se god ne završi ratni sukob (to su Bidenove riječi) i ne postigne mirovni sporazum s Rusijom. Dakle ne samo sporazum o završetku oružanih sukoba, već i onaj o granicama za koje je jasno kako, u tom slučaju, one neće ostati u okvirima kakvi su bili prije ruske invazije u veljači 2022. godine.
Svi koji uvjeravaju u suprotno i tvrde da će ukrajinska vojska moći protjerati onu rusku sa svih okupiranih teritorija, uključujući i Krim, ili polaze isključivo iz svojih želja, ili to čine u svrhu propagandnih aktivnosti s ciljem produljenja rata u ime ne interesa same Ukrajine (kako se to službeno navodi, jer toga nema), već totalnog geopolitičkog obračuna Zapada s Rusijom.
Zelenski je nervozan
Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski javno je iskazivao nezadovoljstvo ne toliko s ne primanjem Ukrajine u članstvo NATO-a (i sam je svjestan da je to dok traje rat nemoguće), koliko odsustvom vremenskih rokova za prijam. Čak je i verbalno vrijeđao zapadne partnere u svojim objavama na društvenim mrežama i upozoravao ih da će to smanjiti moral ukrajinskih građana i td.
Tako je i prodemokratski The Washington Post vrlo kritički pisao o Zelenskom i njegovu ponašanju u autorskom članku Michaela Birbauma o „ljutitom tvitu Zelenskog“.
„Ovotjedni neprijateljski tvit ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog, koji je prozivao NATO zbog sporog pristupa njegove ratom razorene zemlje u savez, toliko je razljutio Bijelu kuću da su američki dužnosnici uključeni u ovaj proces razmatrali mogućnost povlačenja “poziva” za Kijev.“ … „Javni prijekor ukrajinskog čelnika savezništvu zaprepastio je okupljene na summitu koji je održan u izložbenoj dvorani u predgrađu litvanske prijestolnice, a prema riječima jednog dužnosnika upoznatog sa situacijom, razbjesnio je američku delegaciju.“– navodi se između ostalog u tekstu WP-a.
Ovdje bih dodao kako smatram da Zelenski svojim optužbama adresiranim na račun zapadnih pokrovitelja traži alibi pred svojim građanima za neuspjeh ne samo svoje ofenzive za koju još uvijek tvrdi kako njezina glavnina tek predstoji, već i za krajnje tmurne perspektive ulaska Ukrajine u euroatlantske organizacije – što je obećavao narodu.
Svjestan je. naime, da je time Ukrajina u nedogled osuđena na samostalno ratovanje s Rusijom, u što se NATO neće neposredno miješati, već će Kijevu pružati isključivo vojnu i financijsku pomoć. Drugim riječima na crtama bojišnica ginut će i dalje samo Ukrajinci (i Rusi s druge strane), a to je ono što Zelenski već od ranije želi promijeniti. Želi da se teret rata ravnomjerno raspodjeli na sve članice NATO-a u Europi, jer smatra da ih upravo on odnosno ukrajinska vojska i narod spašavaju od ruske agresije koja bi u suprotnom, kako smatra. sigurno uslijedila s obzirom na ruske geopolitičke apetite.
Međutim, jasno je tko je u toj „igri nadmudrivanja“ između Kijeva i Zapada jači i tko o kome više ovisi. Zapad bi eventualnim ukrajinskim porazom od Rusije izgubio kredibilitet, ali Ukrajina bi bila ona koja bi mogla izgubiti doslovno sve – uključujući i samu državnost.
Zato mi nisu jasne ove verbalne eskapade Zelenskog. On je otpočetka morao znati tko je stao iza njega i što taj tko je stao od njega očekuje. A očekuje prije svega bespogovornu poslušnost – i to je današnja zbilja i Zelenskog i Ukrajine. Svatko tko govori suprotno, odnosno da je Kijev samostalan u donošenju po sebe ključnih odluka – ne govori istinu.
Što s protuofenzivom?
Ukrajinska protuofenziva je propala (barem njezina prva faza, koji se izraz sada protežira u uvjerenju da predstoji i ona glavna (do koje će teško doći), a sada se promijenila taktika i izvode se samo brojni napadi manjim i mobilnim ukrajinskim pješačkim postrojbama duž crta bojišnica kako bi se smanjio rizik od novih gubitaka prije svega u oklopu kojeg ionako nedostaje). Naime, svima je jasno kako nikakvih, imalo značajnijih pomaka u povratku okupiranih teritorija ofenziva nije osigurala u svojih mjesec i pol dana trajanja, a da su žrtve u vojnom kadru i gubici u tehnici neočekivano veliki.
Zelenski je dan uoči NATO summita pokrenuo novi veliki napad ukrajinske vojske u ključnom smjeru – onom Zaporoškom (u zoni Orihova) s ciljem da se ostvari barem mali proboj prema Azovskom moru i dokaže sudionicima summita da njihov novac i vojna oprema nisu potrošeni uzalud. No i taj je napad doživio fijasko.
Neovisno o tome Zelenski se u Vilniusu ponašao kako da mu svi nešto duguju, iako je formalno izražavao veliku zahvalnost i zadovoljstvo, prije svega za obećane nove isporuke oružja – između ostalog francuskih raketa dalekog dometa (što je novost) i novog američkog paketa oružja.
Zapravo, Zelenski je izgledao kao prosjak koji od svih nešto moli i traži do te mjere da je čak zaiskrilo u njegovim odnosima s britanskim ministrom obrane Benom Wallaceom (a Velika Britanija je jedna od najvećih saveznica i sponzora Ukrajine uopće) koji je Zelenskom odgovorio kako Velika Britanija nije „Amazon“ da se internetom naručuje što hoće i onda to stigne poštom.
Ukrajinci počeli postavljati neugodna pitanja
Ali Zelenski je nervozan i zato što je i u samom Kijevu sve veći broj građana koji iskazuju nezadovoljstvo njegovom politikom. Ukrajinci nisu idioti i dobro vide i shvaćaju ulogu koja im je dana od zapadnih partnera kada je Rusija u pitanju, i koju su, na kraju krajeva prihvatili. Ali u vjeri i nadi da će od toga u konačnici imati koristi i po pitanju boljeg života i po pitanju članstva u euroatlantskim organizacijama – barem kao znak zahvalnosti za sve žrtve koje podnose.
Osim toga, sve se ovo, prije svega rat, odužilo u nedogled, zemlja se sve više razara ruskim zračnim i raketnim napadima i potpuno je ovisna o zapadnim financijskim institucijama i vojnoj pomoći bez koje bi rat vrlo brzo završio ukrajinskim porazom, o čemu je nedavno otovreno kazao i Josepp Borrell (i zbog toga navukao bijes Kijeva), ali potom i njemački ministar obrane Boris Pistorius.
Kako Rusija ne pokazuje ni najmanje znakove onoga što ukrajinski mediji i političari javnosti već mjesecima plasiraju – da je pred vojnim porazom i raspadom, i da su Putinu dani odbrojeni – Ukrajinci počinju postavljati neugodna pitanja. Zelenski to i zna i vidi. A predsjednički izbori su i u Ukrajini, kao i u SAD-u i Rusiji, već iduće godine.
Mogu li američke kazetne bombe prelomiti situaciju?
U kontekstu nervoze zbog neuspjeha protuofenzive ali i nadolazećih izbora, promatram i nedavnu vijest koja je snažno (i negativno) odjeknula u svijetu i prije samog summita u Vilniusu: odluka američkog predsjednika Bidena da Kijevu isporuči kazetne bombe čiju je konvenciju o zabrani uporabe potpisalo više od 120 zemalja svijeta – ne bez razloga. Neeksplodirani „zvončići“ ubijaju ili sakate civile još godinama nakon rata, o čemu sve do danas najbolje svjedoči i Laos – zasut američkim kazetnim bombama još od doba Vijetnamskog rata.
Biden je u obrazloženju kazao kako je odluka o tome „bila teška“ ali da je procijenjeno kako će to pomoću ukrajinskoj vojsci. Zanimljivo je kako je Velika Britanija odmah izjavila da neće isporučivati Kijevu takvo streljivo, a isto je kazala i Njemačka, uz dodatak kako „neće ometati“ isporuke onih koji takvo oružje žele predati Ukrajini.
Moskva je, međutim, odmah upozorila Kijev kako će u slučaju primjene takvog oružja protiv ruskih vojnika i civila odgovor biti simetričan i asimetričan (dakle, da će i ona početi koristiti kazetne bombe ali i štošta drugo) pa ćemo malo pričekati i vidjeti hoće li ga ukrajinska vojska i stvarno početi upotrebljavati. Neovisno što se iz Kijeva odašilju poruke kako će kazetno oružje ukrajinskim vojnicima „dati prednost“ i da je ono već stiglo i da će biti korišteno (Oleksandar Tavranski, jedan od vojnih zapovjednika u izjavi za CNN 13. srpnja).
Biden bi od Ukrajine napravio Izrael. Što kaže Lavrov?
Joe Biden je na summitu u Vilniusu također izrazio želju da se umjesto prijama Ukrajine u NATO prema njoj pristupi po izraelskom modelu. Drugim riječima, da se od nje napravi svojevrsnog „dikobraza“, regionalnu vojnu silu „načičkanu“ svim vrstama suvremenog naoružanja, kao najbolje jamstvo da ju Rusija ubuduće opet neće napasti.
Osim toga Biden je na summitu potvrdio odobrenje isporuka Ukrajini američkih zrakoplova 4 generacije F-16 od strane europskih saveznika – ali i nje dao „start“ za isto, već samo za početak obuke ukrajinskih pilota s početkom jeseni.
Upravo je ova zadnja odluka izazvala krajnje oštru reakciju ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova koji je u vrijeme summita u Vilniusu boravio u Indoneziji na summitu zemalja ASEAN-a i gdje se, između ostalog, sastao i s kineskim i indijskim kolegama. Evo što je Lavrov tim povodom kazao, jer to vrijedi čuti s obzirom na karakter same izjave koja se tiče svih:
„SAD i njihovi sateliti iz NATO-a stvaraju rizik neposrednog vojnog sukoba s Rusijom. Jedan primjer opasnog razvoja stanja je plan SAD-a o isporuci kijevskom režimu lovaca F-16. Mi smo izvijestili nuklearne države – SAD, Veliku Britaniju i Francusku, da Rusija ne može ignorirati mogućnost tih zrakoplova da nose nuklearno oružje. Nikakva (zapadna) uvjeravanja tu neće pomoći. Tijekom borbenih djelovanja naši se vojnici neće baviti pitanjem je li svaki konkretni zrakoplov tog tipa opremljen za nošenje oružja takve vrste ili ne. Sama činjenica pojave takvih sustava u ukrajinskoj vojsci razmatrat ćemo kao ugrozu od strane Zapada u nuklearnoj sferi. Agresivni potezi neprijateljskih država stvaraju egzistencijalnu ugrozu za Rusiju. U tome nema nikakve sumnje. Svoje pravo na slobodni i suvereni razvoj morat ćemo braniti svim raspoloživim sredstvima.“
Tko će od “svetog trojstva” prvi, kao poražen, ispasti iz ukrajinskog “začaranog ratnog kruga”?
Dakle, stanje je krajnje napeto. Tko će od trojice ključnih igrača involviranih u ukrajinski rat – Rusija, Ukrajina ili SAD, prvi ispasti iz začaranog ratnog kruga kao poražen nije teško dokučiti. To je Ukrajina, koja je zapravo bila poražena već samom činjenicom da se dozvolilo (prije svega od strane njenih elita) da do rata uopće i dođe, jer je bilo jasno kako će on po nju na ovaj ili onaj način na kraju imati samo negativne i ozbiljne posljedice, a nikakve benefite.
Ali zato je puno zanimljivije pitanje tko će od ostalih dvoje igrača na kraju svega (ne isključivo samog ukrajinskog rata iako u prvom redu njega) ispasti iz igre kao poražen? Teško je dati odgovor.
Jer nedvojbeno je da je ruska invazija na Ukrajinu učvrstila zapadno jedinstvo i više i brže negoli je to bilo tko očekivao.
Međutim, ona je isto tako, kroz odgovore i poteze Zapada na taj rat, zbog egzistencijalnog straha dovela do nikad u povijesti jačeg ruskog nacionalnog jedinstva, zbijanja redova oko državnog vrha i vojske, i do onog što se možda najmanje očekivalo – brzog psihološkog pomaka građana od Zapada i njegovih vrijednosti, te okretanja samima sebi – svojoj kulturi, samobitnosti, povijesti i budućnosti, odnosno suradnji s onima koji to u svijetu s Rusima žele.
Putin je nakon slamanja kratkotrajne vojne pobune u režiji Evgenija Prigožina i njegovog Wagnera (praktički bez krvi) već dobio „zeleno svjetlo“ za obračun sa svim preostalim neistomišljenicima i u vojsci i u društvu općenito. Ono što Putin sada želi je da mu neistomišljenici „ne podmeću noge“ kroz eventualne unutarnjopolitičke borbe koje bi imale potencijal raslojavanja društva po ključnim pitanjima od nacionalnog interesa, i za što on traži građansko jedinstvo i politički konsenzus.
Krešendo
Dakle, najvjerojatniji scenarij ove globalne geopolitičke borbe bez presedana bit će taj, da će združeni Zapad na kraju imati ono što vjerojatno ni u snu nije želio i na što su, kao na noćnu moru koju se ni pod koju cijenu ne smije dozvoliti odavno upozoravali brojni američki analitičari najviše razine poput Kissingera: dugotrajnu borbu sa združenom Rusijom i Kinom.
Iz nekog su razloga obje strane sada uvjerene da u tom epohalnom mega-sukobu mogu pobijediti. A kada je to tako – onda je to siguran put u propast. Tim više što ovo nije ponavljanje obrasca Hladnog rata iz druge polovice XX. stoljeća iako se i svemu ovom sada nastoji „prilijepiti“ neki novi ideološki karakter namijenjen širokim masama, koji bi ih onda trebao dodatno mobilizirati za predstojeće izazove, uključujući i ratove.
Ovo je nešto posve drugo – puno kompleksnije i puno opasnije, a svemu dodatno kumuje i posvemašnji izostanak straha od moguće nuklearne apokalipse. Straha, koji je bio ključni čimbenik suzdržavanja od donošenja ishitrenih odluka nuklearnih velesila čitavo vrijeme „prvog“ Hladnog rata, poglavito u njegovim „najvrućim“ epizodama koje su kritično prijetile njegovom prerastanju u Treći svjetski rat (poput Berlinske i Kubanske krize).
