NATO ima veliku prednost u konvencionalnom naoružanju, a Rusija u nuklearnom – prije svega taktičkom. Potpuno obrnuta situacija nego u vrijeme Hladnog rata kada je Zapad uvelike zaostajao za SSSR-om i Varšavskim ugovorom u konvencionalnom oružju, ali je bio superiorniji u nuklearnim taktičkim raketama. Zbog toga je NATO-ova doktrina iz tog razdoblja omogućavala uporabu taktičkog nuklearnog oružja u slučaju nemogućnosti otklanjanja opasnosti od konvencionalnog oružja neprijatelja (nuklearna eskalacija radi deeskalacije). Ono na što sada “igra” Putin
Dramatične promjene vojno-sigurnosnog stanja u i oko Ukrajine glavno su obilježje međunarodne geopolitičke pozornice prošloga tjedna. Tu su još i neizbježna energetska kriza, visoka inflacija i sve veći gospodarski problemi koji potresaju Europu, kao i popratni prosvjedi diljem europskih prijestolnica koji sve više jačaju i počinju utjecati na samu politiku u smislu jačanja i ljevičarskih i desničarskih tendencija pa i prilično dramatičnih smjena vlasti (poput, nedavno, u Italiji, na prijevremenim izborima, kada je na vlast došla krajnja desnica, a eurocentristi doživjeli težak poraz).
Nad sve to nadvila se i opasna sjena mogućeg sukoba širih razmjera između Rusije i NATO-a, ali i sve neugodnije stanje u Istočnom Sredozemlju kroz jačanje napetosti između dviju važnih članica NATO saveza – Turske i Grčke.
Od važnijih elemenata globalnog geopolitičkog karaktera možemo spomenuti i donošenje nove četverogodišnje američke Nacionalne sigurnosne strategije u kojoj je Rusija definirana kao neposredna prijetnja međunarodnom poretku, a Kina kao glavna dugoročna prijetnja i njemu i SAD-u u smislu gospodarske i vojne konkurentnosti; kao i 20. kongres kineske Komunističke partije koja će kroz reizbor aktualnog partijskog vođe i kineskog čelnika Xi Jinpinga označiti kontinuitet dosadašnje politike „socijalizma s kineskim licem“.
Teroristički napad na Krimski most kao uvertira u eskalaciju
Teroristički napad na Krimski most u rano ujutro, 8. listopada, kojeg je Moskva odranije definirala kao strateški infrastrukturni objekt Ruske Federacije, i posljedični snažni ruski raketni i zračni napadi na ključnu energetsku, komunikacijsku, vojnu i vojno-zapovjednu infrastrukturu diljem Ukrajine, ponovo su u prvi plan istaknuli pitanje opasne eskalacije rata i uvlačenje NATO saveza u neposredni vojni sukob s Rusijom. Time je dinamizirana i već tjednima aktualna tema moguće ruske primjene nuklearnog oružja i posljedičnih odgovora Zapada (o ovom zadnjem nešto kasnije u tekstu).
Vraćanje u povijest i traženje uzroka i krivaca za nastalo stanje u Ukrajini više nema smisla, jer je sada najvažnije pronaći načine kako spriječiti širenje sukoba i njegovo prerastanje u Treći svjetski rat.
Zato ćemo se fokusirati na trenutačnu ratnu zbilju i dinamiku razvoja procesa vojnih djelovanja u Ukrajini, jer su oni ti koji na kraju odlučuju pobjednika odnosno poraženog.
Treba pratiti i oscilacije oko tog tko od sukobljenih strana ima političku i vojnu inicijativu, jer inicijativa stvara prednost, a ima i važan psihološki učinak.
Taktička „uspavanka“ pa eskalacija
Nakon što su se neslavnim povlačenjem s teritorija oko glavnog grada Kijeva ruske snage fokusirale na bojišnice Donbasa (jugoistok Ukrajine) one su u početku bile te koje su imale inicijativu, bez obzira na čvrstu i upornu ukrajinsku obranu, profesionalno osmišljenu i građenu gotovo 8 godina i namijenjenu upravo ovom što se sada događa – ratu s Rusijom a ne proruskim pobunjenicima. Tako su ovladale ključnom lukom na Azovskom moru Mariupoljom i tome odsjekli Ukrajinu od tog strateškog akvatorija, a nakon toga, preuzele nadzor i nad čitavom samoproglašenom Luganskom Narodnom Republikom (LNR) osvajanjem dvaju posljednjih velikih gradova koji su bili u rukama ukrajinskih snaga – Sjeverodonjecka i Lisičanska (ovaj posljednji početkom srpnja).
Poslije toga došlo je do dugotrajne pat-pozicije, odnosno pozicijskih iscrpljujućih borbi uz dominantnu uporabu moćnog topništva s obiju strana, što nije dovodilo do značajnijih pomaka na liniji dodira. Dakle – inicijativu nije imao nitko iako je ruska strana bila ona koja je težila teritorijalnom napredovanju.
Ta taktička „uspavanka“ (krvava i razorna) trajala je gotovo dva mjeseca. Zato nas je i zatekao veliki uspjeh ukrajinske ofanzive na sjeveru, u regiji Harkov (najavljivana je na jugu, gdje je i počela krajem kolovoza ali je bila neuspješna, s velikim brojem poginulih ukrajinskih vojnika i uništene vojne tehnike). Ona je dovela do velike pomutnje u ruskim redovima, do paničnog povlačenja, ali i do prvih velikog i otvoreno iskazivanog nezadovoljstava kako od strane ruske javnosti tako i analitičkih krugova u smislu ukupnog vođenja ruske specijalne vojne operacije. Dakle – inicijativu je opet preuzeo Kijev i Rusi su se našli u problemima.
Nepredvidivi Putin i dezorijentirani Zelenski
Međutim, kao i obično, ruski predsjednik Vladimir Putin reagira posve nepredvidljivo i vuče poteze dalekosežnog vojnog i geopolitičkog karaktera – pokreće djelomičnu vojnu mobilizaciju i raspisuje referendume u četiri ukrajinske jugoistočne regije pod punom ili djelomičnom kontrolom ruskih snaga, s ciljem njihovog priključenja Rusiji, što ubrzo provodi i u djelo pa se ruski teritorij povećao za dodatnih 107 000 km2 i oko 8 milijuna stanovnika. Ruska javnost opet je oduševljena, kao i s Krimom 2014. g. Moral raste ruskim snagama i na ukrajinskim bojišnicama i inicijativa opet seli na rusku stranu.
Zelenski je dezorijentiran. Potpisuje na ulici, skupa s predsjednikom parlamenta i ministrom obrane čudni dokument kojim traži hitni prijam Ukrajine u NATO, koji, međutim, očekivano dobiva „odbijenicu“ i od vodstva NATO saveza i od Washingtona. Tako stvari po pitanju ulaska u savez ipak ne funkcioniraju: postoje jasne procedure i isto takvi uvjeti.
Ali Zelenski od Zapada, zauzvrat, dobiva čvrsta jamstva kako oni nikada neće priznati novu rusku realnost i da Kijev mora nastaviti svoja vojna djelovanja s ciljem povrata svih otuđenih teritorija u čemu će mu nastaviti pomagati. Zato je ruska radost trajala vrlo kratko jer je odmah nastavljena ukrajinska ofanziva, ovog puta na jugu, što je rezultiralo ozbiljnim ruskim teritorijalnim gubicima na sjevernom dijelu (duž desne obale Dnjepra) južne regije Herson koja je nedavno pripojena Rusiji i strateški je prevažna jer predstavlja „vrata“ Krima.
Nekako u tom trenutku dolazi i do spomenutog terorističkog napada na Krimski most i posljedičnih ruskih zračnih napada koji su oslijepili velike dijelove teritorija te zemlje ostavivši ih bez struje, vode grijanja. Napadu su prethodile infantilne izjave pojedinih političara, poput estonskog ministra vanjskih poslova Urmasa Reinsalua koji je napad na Krimski most pozdravio kazavši: “Estonija to svakako pozdravlja i čestita ukrajinskim postrojbama za specijalne operacije, za koje se pretpostavlja kako stoje iza ove operacije”, a sve to stavio je i u kontekst „čestitke“ za Putinov 70. rođendan. Istodobno je na ulicama Kijeva mnoštvo ljudi radilo selfije ispred velike slike na kojoj je prikazan Krimski most u plamenu. Ali stvarni plamen je samo dva dana kasnije zahvatio čitavu Ukrajinu.
Prijepori: napadi na civile ili na kritičnu infrastrukturu?
Ruski državni vrh tvrdi kako se njihovi masivni napadi izvode na vojne objekte i zapovjedna mjesta, komunikacije i energetske objekte – tj. na kritičnu ukrajinsku infrastrukturu, i to pravda s vojne točke gledišta. Naglašava dvojni karakter tih infrastrukturnih objekata: osim što služe civilima (struju trebaju svi), oni služe i ukrajinskoj vojsci, kako za planiranje tako i za pokrete svojih snaga i transport naoružanja. Primjerice, čitava željeznička infrastruktura temelji se na električnoj energiji bez koje lokomotive stoje, a ne radi ni prometna signalizacija.
S druge strane Kijev i Zapad naglašavaju kako su ruski napadi usmjereni na civilne zgrade i da im je cilj uništenje ukrajinskog naroda. Međutim demantiraju ih izjave koje je objavio sam službeni Kijev, kazavši kako je u ruskim napadima prva dva dana poginulo 19 civila! Za takav intenzitet i opseg napada to su minorne žrtve i to znaju svi svjetski vojni analitičari. Dakle, napadi su bili vrlo precizni i s potpuno drugim – vojnim i psihološko-propagandnim ciljem.
Poruka Washingtonu koja se ne želi čuti
Masivni ruski napadi na dijelove Ukrajine daleko od linija bojišnica ukazuju ne samo na promjenu ruske vojne taktike (možda i strategije), već i odašilje jasnu političku poruku Zapadu, prije svega Washingtonu. Njihov intenzivni ali istodobno i dovoljno ograničen karakter ostavlja prostora za eventualni dijalog, tj. takvi napadi ne moraju nužno biti obrazac budućeg ruskog vojnog djelovanja.
Međutim, za tango je ipak potrebno dvoje. Tako već idući dan pojedini utjecajni zapadni mediji nastavljaju „ložiti“ pa pišu da je ruski napad bio dvojbenog uspjeha, da su ukrajinske protuzračne snage uništile veliki broj raketa i sl., što je u potpunoj koliziji s izjavama visokih ukrajinskih dužnosnika o nužnosti žurne dostave protuzračnih sustava za obranu od budućih ruskih napada jer Ukrajina raspolaže sa svega 10 posto potrebnih njihovih kapaciteta. Ili pak izjave ukrajinskog ministra energetike da je ta zemlja u napadima ruskih zračnih snaga ostala bez 30 posto svoje ukupne električne energije. Kada se tome pridoda da je već ranije izgubila i nuklearnu centralu Zaporožje koja je zemlju opskrbljivala s 20 posto ukupne električne energije, nije problem zbrojiti i vidjeti kako je Ukrajina de facto u dva dana ostala bez polovice svoje električne energije.
Također se čuju i medijske nebuloze kako Rusija više nema dovoljno raketa, da ih je sve ispalila i da ih neće moći ponovo koristiti prije isteka mjesec dana dok ne obnovi zalihe (što je već u praksi demantirano (napadi još uvijek traju). S druge strane Moskva je jasno dala do znanja da se u prva dva dana napada radilo o svega 10-postotnom kapacitetu od maksimalnog mogućeg dnevnog raketnog udara kojeg može primijeniti.
Osim toga, a s obzirom kako se karakter ruskih napada i na Zapadu i u Kijevu tretira isključivo kao napad na civilne objekte s namjerom uništenja stanovnika – jasno je kako od dijaloga između Moskve i Kijeva (ili Rusije i Zapada) neće biti ništa, i da će se Rusija i njen državni vrh nastaviti ocrnjivati kako politički (u raznim međunarodnim organizacijama), tako i medijski, i da će se od zapadne javnosti tražiti razumijevanje za još veće angažiranje NATO saveza na ukrajinskim bojišnicama kroz isporuke novih i još suvremenijih tipova naoružanja Kijevu.
Ako ćemo pogledati što je prošli tjedan kazao glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg, bit će vam jasno da će do dijaloga biti vrlo teško doći:
„Mi svi smatramo da Ukrajina mora pobijediti i razbiti rusku vojsku, jer ako pobijedi Putin to neće donijeti poraz samo Ukrajincima, već i svima nama i učinit će nas osjetljivim pred daljnjom agresijom Rusije, i zato moramo osigurati zalihe NATO-a za osiguranje oružja Ukrajini.“
Umjesto pregovora nove isporuke oružja
SAD i zapadni saveznici odlučili su prošlog tjedna u okviru tzv. grupe Ramstein (50 država koje šalju vojnu i drugu pomoć Ukrajini) povisiti prag vojne pomoći, obećavši po prvi put isporuke Kijevu suvremenih protuzračnih sustava (prošli je tjedan to već učinila Njemačka, isporučivši svoj prvi suvremeni PZO sustav IRIS Kijevu), a nisu isključili niti isporuke novih dalekometnih raketa dometa do 300 kilometara za mobilne raketne sustave HIMARS, kojima se mogu napadati ciljevi duboko u ruskom teritoriju i koje traži Kijev.
Podsjećam kako je Moskva i prošli tjedan ponovila kroz riječi zamjenika ministra vanjskih poslova Sergeja Rjabkova i ruskog veleposlanika u SAD-u Anatolija Antonova, kako će isporuke tih dalekometnih raketa definitivno uključiti SAD u sukob tj. dovesti do neposrednog vojnog sraza Rusije i NATO saveza i citiram: „Trećeg svjetskog rata“!
Dva su razloga ovih riskantnih američkih odluka: politički i politikantski.
Politički, kao odgovor na ruske poteze, prije svega na referendume odnosno aneksiju novih ukrajinskih teritorija, kao i odluke o djelomičnoj mobilizaciji. Pri tom se Rusiji nanosi velika šteta u vojnom i političkom smislu kroz sankcije i (kako Bidenova administracija tvrdi) dovodi do njene međunarodne izolacije (iako izvan kruga tzv. kolektivnog zapada nje gotovo i nema).
Politikantski, u sklopu skorih američkih izbora za Kongres početkom studenog, gdje, prema anketama, demokrati stoje loše i gotovo sigurno gube ključni Zastupnički dom, i kada Bidenova administracija želi pokazati snagu, da se ne boji Rusije i zlog Putina, i da Ukrajini omogućuje pobjedu. Ova je priča „melem“ za prošlogodišnji poraz u Afganistanu (upravo tako velika većina američke javnosti i analitičara percipira američko povlačenje iz te zemlje koje je u kolovozu prošle godine provela Bidenova administracija).
Relativizacija nuklearnog oružja
NATO ima veliku prednost u konvencionalnom naoružanju, a Rusija u nuklearnom – prije svega onom taktičkom o kojemu je sada najviše i riječ.
Potpuno obrnuta situacija nego u vrijeme hladnog rata kada je Zapad uvelike zaostajao za SSSR-om i Varšavskim ugovorom u konvencionalnom naoružanju, ali je bio superiorniji u nuklearnom taktičkom oružju. Iz tog razloga, i to je bitno naglasiti, NATO-ova doktrina iz tog razdoblja omogućavala je uporabu taktičkog nuklearnog oružja u slučaju nemogućnosti otklanjanja opasnosti od konvencionalnog oružja neprijatelja (nuklearna eskalacija radi deeskalacije). Upravo o tome govori i sadašnja ruska vojna doktrina u odnosu na ruski teritorij. A ruski teritorij, iz pozicije nove ruske realnosti, sada su i prisvojene četiri regije s jugoistoka Ukrajine. Dakle, stanje je potpuno neizvjesno i eksplozivno i nema baš nikoga tko se usudi prognozirati daljnji tijek događaja, prije svega reakcije Moskve.
Koliko je stanje eksplozivno svjedoče i riječi visokog predstavnika za vanjsku politiku i sigurnost EU Josepa Borrella, kada je prošli tjedan, na otvaranju Europske diplomatske akademije u Bruggeu izjavio kako će ruski „nuklearni napad na Ukrajinu izazvati odgovor EU-a, SAD-a i NATO-a“, da on „neće biti nuklearni“, ali da će „njegova snaga s vojne točke gledišta biti velika” i da će razmjeri vojnih mjera odmazde Zapada “dovesti do uništenja ruske vojske”.
Pri tom je zanimljivo ali i krajnje uznemirujuće što u stručnim i vojnim krugovima u SAD-u prevladavaju stavovi kako američka primjena suvremenih i vrlo sofisticiranih konvencionalnih oružja (dakle nisu nuklearna, ali po svojim karakteristikama i učinku stvaraju slične posljedice po neprijatelja kao i taktičko nuklearno oružje tj. imaju strateška svojstva jer rješavaju strateške zadaće pa tako navodno mogu dosegnuti i Moskvu), neće nužno izazvati ruski nuklearni protuodgovor jer se ne radi o nuklearnom oružju.
Rekao bih – potpuno pogrešno tumačenje gore navedene ruske doktrine primjene nuklearnog oružja, koje se (možda ću biti dosadan jer to često ponavljam) s američke strane oslanja na klasični hazard tj. vjerovanje da se protivnik neće usuditi poduzeti nešto tako radikalno s obzirom kako obje strane znaju da u nuklearnom ratu ne bi bilo pobjednika – tj. da blefira.
Krajnje rizična američka igra, tim više što je jasno tko je u njoj stiješnjen uza zid, a tko fizički uopće nije ugrožen tj. ima još puno manevarskog prostora. Igrati ovakve „šahovske igre“ s Putinom, koji je poznat kao velemajstor geopolitičkih igara – priznat ćete, nije uputno. Jer Putin niti umire od raka, niti se trese, niti paničari, niti histerizira (sve ono što mu se medijski pripisivalo nakon početka ruske invazije na Ukrajinu), niti je međunarodno izoliran (ako isključimo kolektivni Zapad), niti mu država propada pod bremenom strogih sankcija. Dakle, i dalje je „čvrsto na nogama“. Upravo je Biden u prošlotjednom intervjuu za CNN izjavio kako je Putin „racionalni geopolitički igrač“ ili, prevedeno s političkog na dobri stari hrvatski jezik, osoba s kojom se može dogovarati i postizati sporazume. Druga je stvar što to sada nije u interesu Sjedinjenih Država, najviše zbog brojnih unutarnjih trenja, ali i percepcije u međunarodnim odnosima – tako važne po Washington u kontekstu američke dominacije. Iako se u sadašnjim, krajnje opasnim vremenima, nitko normalan ne bi smijao američko-ruskom sporazumu (prije svega o sprječavanju neposrednog vojnog sraza dviju velesila), kao što se nije smijao niti sporazumu Moskve i Washingtona oko rješavanja Kubanske raketne krize iz prošlog stoljeća. Štoviše, svijet je tada zdušno pozdravio njihovu odluku o mirnoj koegzistenciji (suživotu) dvaju, tada po svemu suprotstavljenih polova.
Zašto je ukrajinska kriza opasnija od Kubanske
Ali postoji jedna bitna razlika između tadašnje Kubanske i današnje ukrajinske krize. Ova je druga puno opasnija jer je kompleksnija. Nakon Kubanske krize ni SAD ni SSSR nisu izgubile ništa, međunarodni odnosi nastavili su se temeljiti na dotadašnjim pravilima unutar blokovske podjele svijeta.
Međutim, eventualni sporazum SAD-a i Rusije o Ukrajini definitivno bi potvrdilo krah postojećeg svjetskog poretka tj. gubitak dominantne uloge SAD-a. To i jest jedan od ključnih razloga zašto Washington ne želi pregovore, odnosno tvrdi kako je on za diplomatsko rješenje sukoba, ali da pregovore moraju voditi Moskva i Kijev, a ne on u ime ovog zadnjeg. Iako, naravno, svi znaju da će Kijev učiniti samo ono što mu naloži Washington. O tome je prošli tjedan otvoreno govorio i mađarski premijer Viktor Orban, kazavši kako se ukrajinski rat može završiti jedino sporazumom Rusije i SAD-a i nikako drukčije.
Paradoks (i potvrda toga u koliko se rizičnu igru upustio Washington nakon početka ruske intervencije u Ukrajini) je u tome što SAD nedvojbeno i pod svaku cijenu žele izbjeći direktni vojni sukob s Rusijom tj. Treći svjetski rat, ali i dalje nastavljaju naoružavati Ukrajinu sve suvremenijim oružjem usprkos činjenici da Moskva otvoreno upozorava upravo na to da će takva politika dovesti do Trećeg svjetskog rata.
Sada smo tu gdje jesmo. Pregovori su nemogući, eskalacija rata neizbježna, a mogućnost njegovog držanja pod kontrolom sve je manja.
Nakon prošlotjednog intervjua Joe Bidena za CNN vjerojatno je propala i mogućnost pregovora između njega i Vladimira Putina na summitu G20 sredinom studenog u Indoneziji, jer je Biden takvu mogućnost otklonio (do tada će američki izbori proći, pa ćemo ipak vidjeti što će biti).
Na pregovore s Rusijom Kijev je pozvao i rumunjski ministar obrane, ali i turski predsjednik. Posebno je bio zanimljiv turski prijedlog, koji se sastojao u sjedanju za isti stol čelnika Rusije, SAD-a, Velike Britanije, Francuske i Njemačke uz posredništvo Ankare. Turski medij Milliyet je 7. listopada izvijestio da su prijedlozi o tome već poslani u Washington i da su prve reakcije iz njega vrlo pozitivne.
Međutim, od svega toga neće biti ništa jer je retorika otišla predaleko. Dovoljno je ukazati na prošlotjednu izjavu G7 o pravednom miru u Ukrajini, koji bi trebao uključivati slijedeće: poštivanje ustava UN-a o zaštiti teritorijalne cjelovitosti Ukrajine, sposobnost Ukrajine da se zaštiti sada i u budućnosti, njenu obnovu koja uključuje i pronalazak načina na račun sredstava polučenih od Rusije (čitaj ruskih zamrznutih financijskih aktiva u zapadnim bankama), i pozivanje Rusije na odgovornost za zločine počinjene u vrijeme rata.
Ako netko smatra da su ovo pretpostavke za dijalog s Moskvom blago njemu na razumu.
UN – umjesto platforme za rješavanje sukoba postao prostor za kažnjavanje Rusije i Kine
Ali lako za G7 – on je bio i ostao platforma za promicanje i zaštitu zapadnih interesa. Međutim, stvarni problem nadvio se nad UN koji se od međunarodne organizacije za rješavanje sukoba pretvorio u platformu za kažnjavanje Rusije i Kine, kao i za pritisak na male zemlje za glasovanje o predloženim rezolucijama onako kako je „pravilno“. Sada se na zapadu medijski likuje što je Opća skupština UN-a nedavno sa 143 glasa „za“ izglasala rezoluciju o osudi Rusije zbog anektiranih novih teritorija Ukrajine. Ali u praksi to neće promijeniti ništa, a potvrda toga je, da je identična stvar bila i u slučaju osude aneksije Krima 2014. g. pa se ništa nije dogodilo.
Riječ je samo u tome da se u „domaćoj javnosti“ želi stvoriti percepcija uspješne vlastite politike koja eto dovodi do međunarodne izolacije Rusije. Pri tom činjenica, da pet država koje su bile protiv rezolucije, kao i 45 onih koje su bile suzdržane čine golemu većinu svjetskog stanovništva nikome nije važna. Zanimljivo je kako i spomenuta nova američka Nacionalna sigurnosna strategija izrijekom spominje neuspjeh politike međunarodne izolacije Rusije, a da tu zemlju u više navrata, u 48 stranica svoga teksta, naziva „velikom državom“ pri čemu se (osim potrebe za nanošenjem njenog poraza u Ukrajini) uopće ne spominje strateško uništenje ruske države kako se to proteklih mjeseci znalo čuti od strane najviših političkih i vojnih dužnosnika. Na kraju poglavlja o Rusiji čak se navodi kako će SAD težiti suradnji s Rusijom u onim pitanjima koja su od američkog interesa. Pitanje je, naravno, hoće li to htjeti Rusija? Upravo je to, o suradnji s Rusijom u sferama gdje Washington ima interesa, 21. listopada izjavio državni tajnik Antony Blinken. Europska unija i njene članice itekako bi se trebale zamisliti nad ovom izjavom s obzirom kako je njima de facto zabranjena ne samo suradnja s Rusijom tamo gdje im to strateški važno, već i sami razgovori s Moskvom koje europskim političarima automatski dodjeljuju epitete rusofila – i to prije svega upućene od strane istočnih članica Unije i – naravno – Ukrajine, zna se po čijem nalogu!
Borrellov ekzibicionizam i Le Maireova kritika SAD-a
Da Europska unija, bremenita do sada neviđenim brigama, ne ostane iza kulisa visoke međunarodne politike prošli se tjedan pobrinuo njen visoki predstavnik za vanjsku i sigurnosnu politiku Josep Borrell.
Najprije je, u vrlo iskrenom obraćanju veleposlanicima EU, konstatirao slijedeće:
“Naš se prosperitet temeljio na jeftinoj energiji koja je dolazila iz Rusije… I pristupu velikom kineskom tržištu – za izvoz i uvoz, za prijenos tehnologije, za ulaganja, za jeftinu robu. …” Kazao je da Europska unija danas mora pronaći nove načine dobivanja energije – unutar Europske unije, kako ne bi jedna ovisnost bila zamijenjena drugom (misli na SAD).
“To će dovesti do snažnog restrukturiranja našeg gospodarstva…“
“Sjedinjene Države brinu o našoj sigurnosti. Kina i Rusija dale su temelj za naš prosperitet. Ovo je svijet koji više ne postoji”, kazao je Borrell. “Tko zna što će se dogoditi za dvije godine ili čak u studenom? Što bi se dogodilo da umjesto Bidena u Bijeloj kući bude Trump ili netko poput njega?”… “Dakle, imamo složen koktel – unutarnji i vanjski – a stari recepti više ne funkcioniraju. Imamo sve veću zabrinutost za sigurnost i naša je unutarnja kohezija ugrožena.”
Ali iako pravilno percipira sadašnjost, Borrell zapravo ne daje nikakve recepte za izlazak iz problema ili se oni, kao i obično, svode na već toliko izlizanu temu zelene energije, kao da će baš ona riješiti sve europske dubioze.
Ovdje treba podsjetiti i na prošlotjedne riječi francuskog ministra financija Bruna Le Maire-a u parlamentu te zemlje, kada se obrušio na SAD, konstatiravši da je američki ukapljeni plin za Europu 4 puta skuplji nego na američkom tržištu.
“Ne možemo prihvatiti da naš američki partner prodaje svoj LNG po četiri puta višoj cijeni od one po kojoj ga prodaje vlastitim tvrtkama”, rekao je Le Maire, pozivajući na “uravnoteženiji ekonomski odnos po pitanju energije između naših američkih saveznika i europskog kontinenta”. “Ne smijemo dozvoliti da sukob u Ukrajini rezultira američkom gospodarskom dominacijom i slabljenjem Europe”, kazao je Le Maire tijekom rasprave o francuskom zakonu o proračunu.
Zima i prosvjedi
I dok EU-i predstoji teška zima, a prosvjedi se šire diljem njenih gradova, britanski The Economist donosi krajnje obeshrabrujući tekst po ambicije Bruxellesa, konstatirajući, zapravo, da je EU izgubila gospodarski i energetski rat s Rusijom. Medij tvrdi da je EU na rubu recesije, dok se ekonomsko stanje u Rusiji popravlja te će Putin, „nakon što je izbjegao ekonomski kolaps udvostručiti svoje napore podizanjem uloga na međunarodnoj i domaćoj razini“.
Zaključio bih sa slijedećim: Putin, čini se, upravo to i radi. Prošli je tjedan s turskim predsjednikom Erdoganom razmatrao stvaranje plinskog huba (čvorišta) od Turske izgradnjom dodatnog plinovoda kroz Crno more, s plinom za tržište Jugoistočne Europe. Na tom bi se čvorištu moglo mirno regulirati cijene plina “na normalnoj, tržišnoj razini, bez političkih prizvuka” – jer su sada previsoke, kazao je ruski čelnik, koji, očito, nastavlja svoju igru i pritom „trlja sol na ranu“ energentima žednoj EU.
