Europska unija svoju je odluku donijela: revno i poslušno preuzet će (već je i preuzela) ulogu ključnog igrača tzv. kolektivnog Zapada na isturenoj fronti, na kojoj će se direktno – na život i smrt, uhvatiti u koštac sa svojim velikim istočnim susjedom – Rusijom. Bruxelles i ključne europske prijestolnice, a za njima, inercijom, i sve druge – (ne)voljno su prihvatile spomenutu zadaću od strane Washingtona, koji će se, u međuvremenu, dok EU „sređuje“ Ruse, prebaciti istočnije, u azijsko-tihooceansku regiju – u pripremi za veliki obračun s Kinom.
Ali kao uvod u ovu temu najprije želim ukazati na jednu zanimljivu vijest. Naime, prema navodima ruskih medija, koji se pozivaju na slijedeći link: https://home.treasury.gov/system/files/126/russia_gl6a.pdf, Sjedinjene Države su krajem ožujka ukinule sankcije na uvoz ruskih umjetnih gnojiva koja američke tvrtke mogu kupovati na međunarodnim tržištima.
Zašto Amerikanci žele rusko gnojivo?
Gnojiva su uvrštena na popis vitalnih dobara dopuštenih za promet, kao i poljoprivredni proizvodi, lijekovi i medicinski proizvodi.
“Ova odluka će zaštititi ruska mineralna gnojiva od mogućih sankcija. U Sjedinjenim Državama, isporuke iz Rusije činile su 6% ukupnog uvoza kalijevih gnojiva, 20% diamonijevog fosfata i 13% karbamida”, kažu analitičari Aton IC u komentaru američke odluke.
Rusija zauzima oko trećine svjetskog tržišta raznih vrsta gnojiva. Bjelorusija, koja je također pod sankcijama, čini 20% svjetskog izvoza, dakle, zajedno s Rusijom oko polovice. Nakon uvođenja sankcija, cijena gnojiva ažurirala je povijesne rekorde, što je dovelo i do novih rekorda u cijenama hrane u svijetu. Fosfatna gnojiva poskupjela su 2 puta do ožujka 2022. od listopada 2021., kalijeva gnojiva – za 30–50%. Kao rezultat toga, svi glavni proizvodi – pšenica, suncokretovo ulje i namirnice od njih – brzo su dosegle nove cjenovne rekorde.
EU ne želi rusko gnojivo ali još ne zna gdje nabaviti drugo
Sad se opet vratimo početku teksta odnosno Europskoj uniji. Navedena vijest o ukidanju američkih sankcija teško se može pronaći u europskim medijima, a jasno je i zašto. EU, za razliku od SAD-a, nije ukinula sankcije na uvoz ruskih i bjeloruskih gnojiva. I to usprkos povećanju cijena hrane, deficitu pojedinih prehrambenih proizvoda i, što je još gore, sve učestalijih prosvjeda europskih poljoprivrednika koji ukazuju na krajnje ozbiljne probleme u svezi nestašice gnojiva i njihove višestruko povećane cijene – što može katastrofalno utjecati na predstojeću sjetvu i prinose. Dakle – perspektiva u EU je vrlo mračna ukoliko se nešto žurno ne učini po tom pitanju. Ali čini se – ponos, ego i bespogovorni posluh prekooceanskom „velikom bratu“ ipak su važniji od interesa vlastitog stanovništva.
Ali zato se EU prošli tjedan odlučila i za novi – peti sankcijski paket protiv Rusije, očito u skladu sa spomenutom „konačnom odlukom“ o svom pretvaranju u do zuba naoružani proturuski bedem – spreman za „igru“ dugotrajnog iscrpljivanja po načelu „kome će prije crknuti krava“.
Taj peti paket odnosi se, između ostalog i na embargo na uvoz ruskog ugljena, s razdobljem odgode od 120 dana kako bi se državama članicama dalo vremena da pronađu alternativne dobavljače.
Njemačkoj će za to trebati barem četiri mjeseca, izjavio je 8. travnja kancelar Olaf Scholz (info: Reuters). Vjerojatno pod utjecajem prethodnog izvješća njemačkog Ministarstva gospodarstva pripremljenog za parlament, u kojem upozorava kako će Njemačka vjerojatno morati isključiti neke od svojih elektrana ako odmah prekine uvoz ruskog ugljena. Neposredna zabrana uvoza ruskog ugljena dovela bi do njegove “nestašice nakon nekoliko tjedana”, navodi se.
„Vatrogasne mjere“
Slične odluke o bojkotu Europska unija planira i po pitanju uvoza ruskog plina i nafte, ali se, za sada – boji takve radikalne odluke. Dovoljno je ukazati na to koliko je „natezanja“ bilo među državama članicama i „samo“ po pitanju ugljena ali i mnogo toga drugog vezano uz ranije uvedene sankcije, o čemu se nerado govori. Tako izgleda (a to se i želi prikazati) kako Bruxelles gotovo automatski, sa smiješkom na licu predstavnika svih država – donosi tako važne i dalekosežne odluke. Gospodarski aspekt, odnosno posljedice pokretanja sankcija po samu Uniju – stavljaju se u drugi plan.
Tako, dok Njemačka i Francuska, prema mom mišljenju, možda i imaju nekakav plan „B“ koji bi im pomogao ublažiti krajnje neugodne posljedice ako bi odustale od kupnje ruskog plina (prva ima ugljen, druga nuklearnu energiju), mnoge članice EU alternativnog plana za to nemaju. Velik je broj država koje su krajnje ovisne o ruskim energentima, poput Italije, Bugarske, Slovačke, Mađarske. One nemaju dostatnih alternativa niti u ugljenu niti u nuklearkama.
Ovdje dolazimo do još jednog paradoksa. Ugljen je, još sasvim nedavno, bio na tzv. crnom spisku EU kao najopasnije fosilno gorivo, nazvano i „crno Zlo“, kojeg su se već svi odrekli. U Njemačkoj i diljem EU, kao i Velike Britanije, masovno su zatvarane termoelektrane na ugljen i na plin i sve se okrenulo oku ugodnom ali, pokazalo se, krajnje nesigurnom i preskupom „zelenilu“ u smislu kompenzacije fosilnih goriva. Tako se već krajem prošle godine EU relativno tiho vratila i prethodno „demoniziranim“ energentima – plinu i nuklearnoj energiji, a sada, vidimo – i ugljenu.
Stječe se dojam da Bruxelles svoje strateške odluke donosi bez prethodne strateške analize, zbog čega mora poduzimati žurne „vatrogasne mjere“, što nisu odlike onih koji pretendiraju na pijedestal ključnih globalnih igrača.
Međutim, „vatrogasne mjere“ su kratkotrajnog karaktera i nedostatnog učinka, pa se sve to skupa ubrzano reflektira i na socijalno stanje – što najviše i brine.
„Glup i gluplji“
Naravno, i u SAD-u je stanje daleko od idealnog, ali u usporedbi s perspektivom EU ipak nemjerljivo bolje. I ovdje se Bijela kuća primarno fokusira na borbu protiv Rusije, nakon čijeg bi se slamanja, smatra, lakše obračunala s Kinom. Američke sankcije protiv Moskve dodatno udaraju na ionako od ranije složeno stanje u domaćem gospodarstvu kao posljedica pandemije, velikog rasta inflacije, rasta cijena energenata i sl. Za sada aktualna administracija odgovornost za sve to prilično uspješno prebacuje na „zlog Putina“ nakon ruske invazije na Ukrajinu, međutim, pitanje je koliko dugo će to još moći činiti (nije sigurno spomenuta odluka o ukidanju sankcija na rusko gnojivo plod naglo iznikle Bidenove „ljubavi“ prema Putinu).
Osim vječno kritički nastrojenog Trumpa, koji na svojim učestalim javnim skupovima oštro napada Bidenovu administraciju i za vanjskopolitičke i za unutarnjopolitičke probleme, i sami Amerikanci sve jače kritiziraju vladu. Stanje u zemlji uspoređuju s akterima kultnog filma “Glup i gluplji”, gdje su, umjesto njih, sada u glavnim ulogama Joe Biden i potpredsjednica Kamala Harris. Bidenove kritičare još više iritira činjenica da Bijela kuća obećava pomoć, ali ne svojim građanima, već Ukrajini. Opet se govori o milijardama dolara vrijednoj pomoći Kijevu i u oružju i u financijama, a istodobno i o novim sankcijama protiv Moskve.
Međutim, prisiljavajući sve druge da uvode stroge proturuske sankcije, Sjedinjene Države pri tom ne samo da nastavljaju uvoziti naftu iz Rusije, već su tijekom pretprošlog tjedna povećale obujam zaliha “crnog zlata” iz te zemlje za 43% na 100.000 barela dnevno. O tome svjedoče izvješća ruskih analitičara iz energetske domene (zamjenik tajnika ruskog Vijeća sigurnosti Mihail Popov u intervjuu za medij „Komsomolskaya pravda“) . Kada tome pridodamo umjetna gnojiva i dr. što Washington smatra nužnom robom, jasno uviđamo bijedni položaj EU, koji o nečem takvom može samo sanjati.
Blogeri javljaju ono, o čemu se europski mediji boje pisati
U Njemačkoj nedostaju gnojiva. Lokalni poljoprivrednici se žale da su na rubu opstanka.
“Ne znamo što raditi. Poskupljenje dizela od 30 posto znači povećanje troškova proizvodnje za jedan cent. Osim toga, nedostaje gnojiva i stočne hrane. Ako nam sada ne daju zamjenu, bit ćemo primorani prepoloviti proizvodnju”, rekao je jedan od farmera.
Piše se o nedostatku maslaca, brašna, šećera, suncokretovog ulja u njemačkim supermarketima, gdje se ograničava prodaja po osobi, a nerijetko asistiraju i zaštitari zbog izbijanja otvorenog gnjeva kupaca. Jasno je zašto su gnjevni: to što sada događa do jučer je bilo nezamislivo – primjerenije ovom našem podneblju, iz nekih – ne tako davnih vremena.
Rekordne cijene goriva uništavaju njemačko poslovanje. Primjerice, naglo pada potražnja za taksi uslugama u Berlinu. Mnoge tvrtke su na rubu bankrota. Rastuća cijena struje tjera Nijemce na štednju. Mnogi su od njih povjerovali pozivima Zelenih i već ranije pohrlili kupiti solarne panele. Ali cijena takve energetske „neovisnosti“ bila je previsoka. Ugradnja fotonaponskog sustava košta najmanje 15.000 eura i upitno je hoće li se takva akvizicija isplatiti i za 20 godina? Nijemci pol u šali pol u zbilji kažu: jeftinije je pokrivati krovove jastozima i crnim kavijarom nego panelima.
A gdje su još problemi s njemačkom teškom industrijom, kemijskom industrijom, industrijom papira, automobilskom industrijom? Njihovi čelnici, kao i sindikati, upozoravaju na opasnost od potpune obustave proizvodnje u slučaju daljnjih energetskih potresa.
Nije zato slučajno da njemački ministar za ekonomsku suradnju i razvoj Svenja Schulze kaže slijedeće:
“Trenutačno zaustavljanje uvoza energenata iz Rusije imat će značajne posljedice za Njemačku, posebno za kemijsku industriju i industriju čelika, koje poglavito služe domaćim potrebama Nijemaca. Pa na koga to udaramo? Na vlastitu (zemlju)?”
Unutar EU, ali, što je još gore i od strane njenih visokih dužnosnika, proteklih se tjedana čuju nevjerojatno bizarne izjave – da se običan čovjek, koji se još malo usudi misliti svojom glavom – s pravom pita kuda nas to ovo ludilo vodi? Pojedini političari otvoreno govore kako bi ljudi trebali kod kuće nositi debele džempere da bi se smanjenjem određenog stupnja grijanja uštedjela energija i preživjelo razdoblje tranzicije. Ili da se manje tuširaju! Tako, potpredsjednik Europske komisije Frans Timmermans kaže slijedeće:
“Svatko od nas trebao bi razmišljati o tome kako potrošiti što manje energije. Isključiti termostat, obući džemper, na brzinu se istuširati – jednom ili dvaput i oprati.”
I prema Rusiji vjerojatno najratoborniju zemlju – Veliku Britaniju, na zaobilaze veliki problemi. Na djelu je visoka inflacija, a prema riječima stručnjaka, upravo sada Engleska doživljava najveći pad životnog standarda od 50-ih godina prošlog stoljeća. Računi za struju nekim potrošačima gotovo su se udvostručili od travnja.
Istodobno, američki Bloomberg prošlog tjedna predviđa da će Rusija ove godine od izvoza energije zaraditi više od 320 milijardi dolara, što je za trećinu više nego prošle godine. I sve to, usprkos sankcijama SAD-a i Europe.
Naravno, da ne bi bilo zabune! Rusiju zapadne „sankcije svih sankcija“ sigurno teško pogađaju. Međutim, rusko se gospodarstvo pokazalo preveliko i previše žilavo za „slobodni pad“. Zato bi se vrlo lako moglo dogoditi i da, ono, i prije svog „konačnog pada“ za sobom na dno povuče i neke druge zemlje – koje su još do jučer uživale u blagostanju i osjećaju nedodirljivosti. Međutim – nedodirljivih više nema.
