Ali ako Kijev odlučuje o vrsti nagodbe, kako to autor navodi, onda je teško vjerovati da će se moći odreći Donbasa i do sada u ratu izgubljenih teritorija – prije svega onih na jugu – uz Crno more. A ako to na kraju učini (a morat će, jer je jasno da Moskva nikad i ni pod koju cijenu neće odustati i povući svoje priznanje samoproglašenih država DNR i LNR) onda on a priori ne može biti pobjednik kakvim ga Zapad u konačnici želi prikazati, prije svega zbog svojih interesa. Jer Ukrajina, kao gubitnik, značila bi to isto i Zapad
Solidarnost NATO saveza bila je iskazana na ovotjednom summitu na vrhu u Madridu. Jedan za drugim, dužnosnici su se obvezali kako će nastaviti svoj smjer i boriti se protiv invazije ruskog predsjednika Vladimira Putina na Ukrajinu, piše autor jučer objavljenog teksta u The Washington Post-u David Ignatius – suradnik njemačkog Marshallovog fonda.
Međutim, navedena strategija NATO saveza ima i svojih nedostataka koji mogu prouzročiti ozbiljne posljedice. Nekima od njih pozabavio se spomenuti autor, a ja bih ih, sukladno njegovim stavovima, svrstao u tri kategorije:
- kašnjenje u isporuci oružja Kijevu;
- politički umor zapadnih zemalja od Ukrajine;
- nepromišljeni i krajnje rizični potezi prema Rusiji.
David Ignatius u svom se tekstu najprije osvrće na dosadašnji tijek ruske vojne operacije u Ukrajini za koju smatra kako nije uspjela s obzirom na dosadašnje rezultate u odnosu na Putinove ratne ciljeve. Navodi kako su ruske snage „zaglavile u krvavoj iscrpljujućoj bitci“ i da se „Ukrajina, umjesto da se povinuje hegemoniji Moskve, pridružuje Europi sa statusom kandidata za Europsku uniju“, dok „revitalizirani NATO jača svoje istočne i sjeverne bokove, a savezu se pridružuju Švedska i Finska“ . Pri tom je Rusija, kako dalje navodi, „na putu da izgubi svoja energetska tržišta u Europi i pristup zapadnoj tehnologiji“.
Djelomično se mogu složiti i smatram potpuno legitimnim mišljenje autora da je rat uz Ukrajini ušao u iscrpljujuću fazu i da posve sigurno nije išao prema predviđenim Putinovim očekivanjima s obzirom na neočekivano snažni otpor ukrajinske vojske. Međutim, smatram kako dobiveni status kandidata Ukrajine za članstvo u EU nema baš nikakvi praktični politički značaj s obzirom kako najveći broj analitičara, uključno i onih zapadnih, smatra da ako do punopravnog članstva Ukrajine u EU ikada i dođe, to će teško biti prije sredine stoljeća. A što će do tada biti s Europom i svijetom, još nitko ne zna.
Stoga taj element smatram klasičnim PR potezom, kojim se žele kompenzirati sve teškoće i problemi s kojima se Kijev susreće na terenu, u sukobu s Moskvom, a skupa s njim i Zapad i njegovi limitirani potezi kojima ne želi ući u neposredni vojni sukob s Rusijom za tu zemlju, ali koji je sve svoje uloge stavio upravo na Kijev – dobro znajući da se u ukrajinskom sukobu u mnogomu odlučuje o geopolitičkoj sudbini čitavog svijeta.
S druge strane smatram kako se činjenica o vjerojatnom ulasku u NATO Finske i Švedske (potrebne su još samo ratifikacije njihovih parlamenata, kao i parlamenata zemalja članica u idućih godinu dana), iako važna za Sjevernoatlantski savez, također može promatrati kao svojevrsna kompenzacija za vjerojatno nikada ostvarivi ulazak Ukrajine i Gruzije u taj vojno-politički savez, što je bio i jedan od ključnih Putinovih zahtjeva SAD-u i NATO-u u prosincu prošle godine i što mu Zapad nije želio dati. Osim toga Finska i Švedska puno su „civiliziranije“ države s aspekta Moskve u odnosu na Ukrajinu, koju pak smatra „anti-Rusijom“ tj. dugoročnom prijetnjom na ruskim zapadnim granicama.
Autor teksta u WP dalje se osvrće na „politički umor“ na Zapadu, kao „još jedan problem za Sjedinjene Države i njihove NATO saveznike“. Tako kaže da je rat u Ukrajini „sada relativno popularan“, ali da će „nezadovoljstvo zasigurno rasti jer cijene benzina u SAD-u ostaju visoke, zalihe prirodnog plina nestaju u Europi tijekom hladne zime, a glasači pitaju zašto se novac ne troši na domaće potrebe“.
David Ignatius navodi kako je na konferenciji ovog tjedna povezanoj sa summitom NATO-a, pod pokroviteljstvom njemačkog Marshallovog fonda, čuo za pozive na pobjedu u Ukrajini od sudionika iz Njemačke, Poljske, Latvije, Rumunjske, Grčke, Španjolske, Britanije i Sjedinjenih Država. „Svi su tvrdili da je borba vrijedna žrtava. No, mnogi su također bili zabrinuti da mu nedostaje dovoljna politička potpora kod kuće“.
Dalje navodi kako su čelnici G7 raspravljali o dva najzahtjevnija problema na svom summitu u Elmauu, u Njemačkoj — snižavanju cijena energije i ublažavanju nestašice hrane uzrokovane ruskom blokadom ukrajinskih crnomorskih luka iz kojih izvozi žito. Pri tom ih kritizira, kazavši kako „čelnici G-7 imaju ideje, ali malo konkretnih planova. Ovi problemi ne mogu čekati: troškovi bi za Zapad mogli postati nepodnošljivi“.
I konačno, autor se osvrće i na gore navedeni 3. element, o rizičnim potezima zapadnih država prema Rusiji i kaže slijedeće:
„Jedan od načina da se izgubi rat su nerazumne provokacije. Nedavna odluka Litve da blokira tranzit do susjedne ruske enklave Kalinjingrad trebala je provesti sankcije EU-a, ali je li bila razumna? Nekoliko europskih i američkih dužnosnika reklo mi je da je to dvojbeno, budući da bi taj potez mogao izazvati ruski protunapad, a zatim i litavsko pozivanje na NATO pakt o međusobnoj obrani iz članka 5.“
Tekst nastavlja riječima da je Ukrajina ona koja može zaustaviti Rusiju i da će Kijev na kraju „morati odlučiti kakvu nagodbu želi – budući da je bezuvjetna predaja nuklearno naoružane Rusije malo vjerojatna“. „Ali taj diplomatski trenutak (o nagodbi, op.ZM) je vjerojatno daleko. Ovo je rat za Ukrajinu. Ali NATO treba planirati svoju strategiju kao da su u pitanju vjerodostojnost i opstanak saveza“, zaključuje Ignatius svoj tekst u WP.
Ovdje također primjećujem paradoks: autor najprije navodi kako će Kijev biti taj koji će „odlučiti kakvu nagodbu želi“, a odmah potom dodaje kako je predaja nuklearne Rusije „malo vjerojatna“. Pretpostavljam kako misli da Ukrajina ne može pobijediti, već samo spriječiti daljnje napredovanje ruskih snaga što bi sukob dovelo u svojevrsnu pat-poziciju i omogućilo sporazum.
Ali ako Kijev odlučuje o vrsti nagodbe, kako to autor navodi, onda je teško vjerovati da će se moći odreći Donbasa i do sada u ratu izgubljenih teritorija – prije svega onih na jugu – uz Crno more. A ako to ipak na kraju učini (a morat će, jer je jasno da Moskva nikad i ni pod koju cijenu neće odustati i povući svoje priznanje samoproglašenih država DNR i LNR tj. ukrajinskog Donbasa) onda on a priori ne može biti pobjednik kakvim ga Zapad u konačnici želi prikazati, prije svega zbog svojih interesa. Jer Ukrajina, kao gubitnik, značila bi to isto i Zapad.
Naravno, politika i medijska mašinerija mogu učiniti sve, i sve prikazati na način kako im odgovara – ali stanje na terenu i slika buduće Ukrajine jedini su koji će na kraju iskreno govoriti o pobjedniku i poraženom.
Za sada je po Zapad najbolja opcija, ako takve uopće ima, da ukrajinska vojska što duže pruža čvrst otpor ruskoj i da dalje ne gubi teritorije (osim Donbasa kojeg joj je sve teže zadržati u preostalim džepovima ili poluokruženjima i čiji gubitak mnogi analitičari smatraju samo pitanjem vremena). Time bi se na kraju vjerojatno moglo politički i medijski manipulirati i reći kako je „mala“ ukrajinska vojska herojski spriječila moćnu rusku vojnu mašineriju da pokori čitavu zemlju.
Zbog takvih stvari, između ostalog, politika i postoji.
