Američku rezoluciju nisu podržali čak niti europski saveznici

Radost Izraela, nakon što je prije dva tjedna pristigla vijest o postizanju mirovnog sporazuma i međusobnog priznanja židovske države i UAE, uz snažno posredovanje Trumpove administracije, nije dugo trajala. Naime, iz New Yorka je već istoga dana, 15.kolovoza, stigao „hladni tuš“ i po  Washington i po Jeruzalem. Vijeće sigurnosti UN-a odbacilo je američku rezoluciju o produljenju embarga na izvoz oružja Islamskoj Republici Iran, koji istječe 18. listopada ove godine. Usprkos snažnom osobnom zalaganju američkog državnog tajnika Mike Pompea i uvjeravanja kako će taj embargo biti produljen – dogodilo se posve suprotno. Za rezoluciju su glasovale, vjerovali ili ne, svega dvije države – SAD i Dominikanska Republika, što predstavlja pravi fijasko američke vanjske politike u odnosu na Iran, a koja je gotovo u cijelosti sinkronizirana s istom politikom izraelske države. Sliku poraza američke diplomacije ne umanjuje niti činjenica da su protiv rezolucije SAD-a glasovale samo Rusija i Kina, dok je ostalih 11 članica VS bilo suzdržano. Jer suzdržanost po ovakvim pitanjima, i u ovakvim globalnim geopolitičkim okolnostima, kakve su sada, ne znači ništa drugo nego neslaganje.

A kada je to tako, stvaraju se uvjeti za novu diplomatsku krizu s obzirom kako SAD ne namjeravaju odstupiti od svoje strategije „zaštite svijeta“ – bilo od iranske, bilo od kineske ili ruske ugroze, kako se to obično navodi u političkim strukturama najmoćnije zemlje svijeta. Tako je Washington, nedugo nakon ove vijesti, najavio povratak (starih) međunarodnih sankcija protiv Irana zbog, kako je kazano, njegovog neprovođenja obveza iz sporazuma o iranskom nuklearnom programu iz 2015.g. Onog istog, iz kojega su se SAD jednostrano povukle u svibnju 2018. godine i odmah potom samostalno vratile stare sankcije (ukinute nakon iranskog potpisivanja spomenutog sporazuma) i nametnule nove – vlastite, koje više-manje mora uvažavati i ostali svijet iz straha da će i sam doći pod udar američkih sankcija. Nakon američkog povlačenja iz nuklearnog sporazuma Iran je upozoravao svijet kako će, ako ovaj (zbog straha od američkih sankcija) ne bude s Iranom gospodarski surađivao (prije svega oko izvoza iranske nafte) biti primoran početi s postupnim obogaćivanjem urana prema maksimalnoj razini koja je dozvoljena sporazumom, jer nema nikakvoga smisla da se Teheran sam pridržava odredbi toga sporazuma dok ostale zemlje-supotpisnice ne žele izvršavati svoj dio obveza koje iz njega proizlaze.

VS odbacilo i drugi američki prijedlog o Iranu


Međutim, 26. kolovoza Vijeće sigurnosti odbacilo je i ovaj drugi američki prijedlog (o vraćanju međunarodnih sankcija Iranu), smatrajući, kako su Sjedinjene Države samostalno napustile nuklearni sporazum i sporazum o zajedničkom planu djelovanja prema toj zemlji, i da zato nemaju zakonsko pravo predlaganja ovakve inicijative. Udarac po ugled SAD-a bio je još veći nego u prije navedenom slučaju, s obzirom kako su protiv američkog prijedloga, osim Kine, Rusije i Južnoafričke Republike, sada glasovale i Velika Britanija, Francuska i Njemačka.



Ali ovom prilikom zadržao bih se samo na embargu na izvoz oružja Iranu, koji istječe za cca mjesec i pol dana, jer je on u sveukupnom geopolitičkom kontekstu daleko najvažniji.

Čitava bliskoistočna koncepcija američkog čelnika Donalda Trumpa temelji se na osiguranju vojne dominacije Izraela u regiji, kao glavnoj pretpostavci njegove fizičke tj. državne opstojnosti. To se, osim po formiranju same strategije djelovanja, najbolje ogleda i u precizno dociranom izvozu američkog suvremenog naoružanja arapskim zemljama – partnerima SAD-a, ali i savezničkoj Turskoj, kojoj SAD već pune tri godine ne isporučuju oružje upravo iz tog razloga – da ne dođe do pariteta između turskih i izraelskih vojnih snaga (ovdje se, dakako, ne misli na nuklearno oružje, iako Turska ima tajne ambicije da njega i dođe). Koliko je to važno, svjedoči i prošlotjedno oštro protivljenje Izraela razgovorima između SAD-a i UAE, započetih gotovo odmah nakon vijesti o postizanju mirovnog sporazuma te zemlje s Izraelom (kojeg se još mora pretočiti u pismenu formu), o prodaji američkih najsuvremenijih zrakoplova 5. generacije F-35 toj bogatoj arapskoj monarhiji. To, zapravo, najviše govori i o krhkosti umjetno stvaranog izraelsko-arapskog prijateljstva, koje se temelji na obećanjima izdašnih beneficija financijske i gospodarske prirode koje će te zemlje zauzvrat dobiti od Washingtona, dok je u stvarnosti to (ne)prijateljstvo snažno opterećeno gotovo nerješivim  problemom palestinskog pitanja.

A upravo normalizacija odnosa između Izraela i bogatih arapskih zaljevskih monarhija i Egipta predstavlja temelj nove Trumpove bliskoistočne strategije, koja te zemlje želi postaviti na zajednički front prema Iranu s ciljem sprječavanja njegovih regionalnih ambicija i utjecaja u regiji, koji je tradicionalno velik. Pritom SAD namjeravaju postupno povlačiti svoje vojnike iz regije i fokusirati se na prodaju suvremenog oružja partnerskim zemljama, kao i na pružanje kvalitetnih obavještajnih podataka (prije svega satelitskih). Vojske tih zemalja trebale bi jamčiti sigurnost na terenu nakon povlačenja Amerikanaca.

Poljuljani američki planovi

Jedna od najvažnijih „poluga“ u operacionalizaciji spomenute strategije je sprječavanje naoružavanja Irana suvremenim oružjem, što je najbolje jamčio spomenuti međunarodni embargo, koji uskoro istječe. Osim što će Iran, nakon njegovog skorog isteka, moći nastaviti s razvojem svoga raketnog (ne nuklearnog!) programa, prije svega vezanog uz razvoj balističkih raketa, Teheran će moći, nakon niza godina, početi i s nabavom najsuvremenijeg naoružanja, prije svega za svoje zračne i pomorske snage (nove zrakoplove, brodove i podmornice), što on ovih dana slavodobitno i najavljuje. Iako u tehničkom smislu zastarjela u odnosu na najsuvremenije vojske svijeta, iranska vojska još uvijek predstavlja respektabilnu vojnu snagu, barem kada je riječ o svom okružju, prije svega – o Perzijskom zaljevu. Osim toga Iran je sve ovo vrijeme uspio očuvati vlastitu vojnu industriju koja nikako nije za podcjenjivanje, poglavito ako znamo da s razvojem svoje vojne industrije još itekako problema imaju ključne arapske zemlje (suparnice Irana), više-manje potpuno ovisne o inozemnim isporukama oružja i vojne tehnike.

Dakle, u tim i takvim okolnostima, očekivano vojno jačanje Irana predstavlja ugrozu po američke i izraelske strateške ciljeve. Izrael se pritom ne boji (barem ne u srednjoročnom razdoblju) iranske vojne moći s obzirom kako raspolaže (neslužbeno ali definitivno) s vlastitim atomskim bombama, od 1 do 80 komada, prema različitim izvorima, koje je spreman uporabiti u slučaju masovnog iranskog napada (do kojega nikada neće doći jer i Teheran zna dobro zn posljedice eventualnog takvog čina, koji njemu niti ne treba bez obzira na neprestane međusobne prijetnje uništenjem, što je samo dio ukupnog bliskoistočnog političkog folklora, gdje je na riječima svatko spreman svakoga uništiti). Ono što najviše zabrinjava Izrael i SAD je mogućnost da Teheran, nakon isteka spomenutog embarga, dobivši najsuvremenije oružje isto počme prodavati po regiji i isporučivati svojim saveznicima – bilo političkim, poput predsjednika Bashara el-Assada u Siriji, ili Iraku, bilo paravojnim šijtskim organizacijama od Libanona do Jemena, pa čak i Afrike. To bi usložnilo sigurnost Izraela i  prijetilo obnovi tzv. protuizraelskih država u njegovu okružju – kako je to bilo u doba prije svrgavanja iračkog čelnika Sadama Husseina i, kasnije, libijskog vođe Moammera Gaddafija ili u doba kada je Sirija bila respektabilan suparnik pod vodstvom Hafeza el-Assada. Pretvaranje Libije u novi protuizraelski hub upravo se događa pod okriljem i sponzorstvom Turske, odnosno panislamskog pokreta Muslimanska braća, zbog čega i raste mogućnost za egipatsku vojnu intervenciju u toj zemlji koju bi Izrael snažno podržao s obzirom kako s Kairom ima potpisani mirovni sporazum još od 1979., a što je još važnije, slične energetske interese u Istočnom Sredozemlju – potpuno oprečne turskima.

Brojne reakcije na diplomatski poraz SAD-a

Nakon neuspjeha američke inicijative u Vijeću sigurnosti, državni tajnik Mike Pompeo izjavio je kako Vijeće sigurnosti nije uspjelo ostati „privrženo svojoj temeljnoj misiji“ o potpori miru i stabilnosti, i da je „nesposobno djelovati odlučno“ u tom cilju. Naveo je kako će SAD nastaviti djelovati s ciljem ometanja „teokratskom režimu“ slobodno kupovanje i prodaju oružja, koje „ugrožava srce Europe, Bliskog istoka i svijeta u cjelini“.

Problem po Pompea je u tome što, sudeći prema rezultatu glasovanja, takva razmišljanja s njim očito ne dijele i njegovi europski saveznici. Nešto je realniji bio savjetnik predsjednika Trumpa za nacionalnu sigurnost Robert O’ Brian, koji je izjavio slijedeće: „Mi smo pretrpjeli poraz, ali to još nije kraj.“ Nepružanje potpore SAD-u od strane Francuske, Njemačke i Velike Britanije „razočarava, ali i ne čudi“, dodao je.

Ali ako će Washington, s obzirom kako je u međuatlantskim savezništvima političkog i vojnog karaktera on ipak „stariji brat“, možda i uspjeti spriječiti suradnju ključnih europskih zemalja i Irana – s Rusijom i Kinom stvar je posve drukčija. I jedna i druga zemlja pod snažnim su političkim i carinskim, a Rusija i gospodarskim i financijskim sankcijama od strane Washingtona, pa kroz suradnju s Iranom one nemaju što izgubiti, a  mogu dobiti jako puno. O tome svjedoče i mnogi događaji posljednjih tjedana, ali i izjave kineskih i ruskih političara i analitičara.

Ruski veleposlanik u UN-u Vasiliy Nebenzya izjavio je kako Rusija postojano glasa protiv želje za nametanjem zabrana Teheranu te je pozvao partnere u Vijeću sigurnosti na pažljivo proučavanje Putinovog prijedloga o provedbi on line summita o Iranu.

Kinesko Ministarstvo vanjskih poslova naglasilo je kako „bilo kakva nastojanja za stavljanje svojih interesa iznad zajedničkih“ predstavlja slijepu ulicu. Kina će i dalje, skupa s međunarodnom zajednicom, štititi nuklearni sporazum s Iranom.

Strateška os Rusija – Kina – Iran, kao izazov američkoj hegemoniji

Kineski analitičari, iz tamošnjih utjecajnih istraživačkih, politoloških institucija, smatraju kako se formira strateška os Rusija – Kina – Iran, koja ne može ne zabrinjavati Washington. Oni se slažu u mišljenju kako se radi o nikada viđenom izazovu američkoj hegemoniji. Razmatrajući perspektive dugoročne suradnje triju država, ocijenili su je kao javni signal vanjskopolitičkoj koncepciji, razrađenoj u Bijeloj kući, i kao jasni izazov hegemoniji SAD-a u svjetskom poretku kojega nastoji izgraditi Washington.

Ovdje bih podsjetio i na prije cca mjesec dana postignut kinesko-iranski načelni sporazum o strateškoj suradnji između dviju država u idućih 25 godina, kojim se omogućuje aktivni kineski investicijski ulazak u tu zemlju, uključno i u njen energetski i infrastrukturni sektor, što za sobom povlači i ulazak kineskih vojnika na iransko tlo. Vezanje uz Peking po Teheran je bitno s pozicije osiguranja isporuka prije svega svoje nafte Kini u uvjetima američkih sankcija, dok je ta suradnja Kini bitna jer uza se veže jednog važnog svjetskog energetskog izvoznika „crnog zlata“ ali i predstavlja svojevrsnu „odskočnu dasku“ za daljnji kineski prodor prema Africi.

Istodobno s postizanjem toga sporazuma, diplomatski aktivni Teheran ulaže velike napore za produljenje ugovora o strateškom partnerstvu s Moskvom, koji završava iduće godine. U odnosu na prethodni, potpisan 2001.g, zbog dramatično promijenjenih geopolitičkih okolnosti u svijetu novi sporazum o strateškoj suradnji trebao bi biti puno ozbiljniji i sveobuhvatniji.

Kada sve ovo uzmemo u obzir, navedena promišljanja kineskih analitičara izgledaju itekako realna. Jednostavno rečeno: u zadanom vremenu i zadanim okolnostima interesi Moskve, Pekinga i Teherana se podudaraju više nego ikada ranije, a razlozi su sve manje pragmatični i sve više idu u smjeru strateških. I nije tu samo riječ o zajedničkom nazivniku kada se govori o njihovom ključnom globalnom suparniku (blagi termin). Trojni „pakt“, koji se namjerava izgraditi, puno je više od toga i imat će globalno značenje. Nije mali broj onih zemalja u svijetu, a ne treba se sramiti reći – niti unutar EU, koje dijele mišljenje sa spomenutim zemljama (makar se s njima politički i ne slagali), kada je riječ o nužnosti završetka američke hegemonije.

I još nešto bitno: geografska blizina Irana Rusiji (s njim graniči na Kaspijskom moru, a nedavno je preko Irana Moskva prebacivala novo suvremeno naoružanje u Armeniju, na vrhuncu nove armensko-azerbajdžanske krize, jer to ne može činiti kroz Gruziju koja je pod patronatom SAD-a), a isto tako i Kini, sve više utječe na njihovo vojno približavanje s Teheranom. Tako su još prije godinu dana počele, ne velike ali simbolički itekako značajne, zajedničke vojne vježbe triju država u Arapskom moru i Hormuškom tjesnacu – donedavnoj isključivoj zoni sigurnosnog nadzora američke i britanske flote zbog tokova nafte koja iz Perzijskog zaljeva tuda prolazi za čitavi svijet. Sve su to jasni i važni signali u kojem se smjeru kreću odnosi triju država i kakve posljedice oni mogu imati po SAD i svijet u cjelini.

Vojna dimenzija prestanka oružanog embarga

Iran, danas, usprkos dugogodišnejm embargu političkog, gospodarskog i oružanog karaktera, posjeduje arsenal preciznih raketa različitog dometa, relativno dobre podmornice i vojne brodove, kao i višenamjenske bespilotne letjelice, tenkove i dobru protuzračnu obranu, dok je kadrovski potencijal – tj. vojnici, njegova ponajveća snaga. Postoje informacije o tome kako su se Rusija i Iran već faktički usuglasili oko prodaje ruskih zrakoplova 5. generacije Su-57, kao i suvremenih višenamjenskih zrakoplova 4++ generacije Su-35 Iranu. Osim toga Rusija toj zemlji planira isporučiti i protuzračne sustave S-400, koje je već ranije isporučila Kini, Turskoj i Indiji usprkos prijetnjama američkim sankcijama zemljama-kupcima, s obzirom kako je ruski državni koncern “Rosoboronexport” (preko kojega se izvozi rusko oružje) i sam pod američkim sankcijama. Ako to nije smetalo jednoj Indiji ili Turskoj, zašto bi onda i Iranu, koji se nalazi pod golemim američkim sankcijskim pritiskom, s otvorenim ciljem omogućavanja smjene ne samo režima u Teheranu, već i cjelokupnog teokratskog državnog i društvenog ustroja te zemlje, uspostavljenog nakon velike islamske revolucije 1979. godine. Osim toga Moskva Teheranu planira isporučiti modernizirane tenkove T-90, i jurišne helikoptere KA-52 „Alligator“

Ukoliko dođe do realizacije ovih namjera, Iran će postati regionalna sila, koja će moći ne samo odbiti bilo koji pokušaj agresije na svoj teritorij, već promijeniti i ukupan odnos snaga koji Iranu sada ne ide u prilog. Ta nova ravnoteža snaga ozbiljno će utjecati na spomenutu izraelsku regionalnu vojnu dominaciju – kao zadanu konstantu, a definitivno i dugoročno bi učvrstila ruski i kineski položaj i utjecaj u regiji.

Sve ovo navedeno nije plod nikakvih hipoteza, ili nečega što bi se eventualno jednom moglo dogoditi, a još manje pukih želja, već se radi o realnom prikazu onoga što će uslijediti slijedeće godine, kada nas mogu očekivati brojna iznenađenja. Sjedinjene Države sve ovo jako dobro znaju i njihova sadašnja nervoza, poglavito nakon spomenutih teških diplomatskih neuspjeha u UN-u, nikako nije bezrazložna. Možda bi Washington uistinu trebao razmisliti i o spomenutom Putinovom prijedlogu za održavanje summita o Iranu – kao najbezbolnijem načinu za  pronalazak rješenja nastalog problema, u koje su se SAD same dovele. Ali to je za unutarameričko shizofreno političko stanje i washingtonski establišment postao presklizak teren, upravo zbog njihove totalne demonizacije Rusije i Putina osobno. Washington će, bez obzira tko iduće četiri godine bude sjedio u Bijeloj kući, prije ili kasnije (a bolje prije) morati spoznati da gubi svoj prijašnji globalni primat i da će ga morati dijeliti s ostalim globalnim igračima. To nikako ne znači kako SAD i dalje neće biti najutjecajniji globalni igrač – upravo suprotno, ali nametanju isključivo svojih interesa, kao po svih obveznih – definitivno dolazi kraj.

geopolitika