Ankara smatra kako se savezništva ne smiju temeljiti na načelu „gospodar–vazali“, već da ona znače ravnopravnost i povezivanje na temelju zajedničkih interesa. A kako SAD u svojoj vanjskoj politici ne pozna pojam prijateljstvo, već u svijetu ima ili neprijatelje ili vazale – Ankara u takvoj igri ne želi sudjelovati
Paralelno s otvaranjem dvaju vanjskopolitičkih frontova istodobno – s Rusijom i s Kinom (kriza oko Tajvana), američka administracija odlučila je dodatno polarizirati i samu Ameriku otvaranjem novog fronta s trenutačno najpopularnijim američkim političarem – Donaldom Trumpom.
Nakon što je FBI, nedavno, s više od 100 agenata izvršio pretres njegove luksuzne rezidencije na Floridi Mar a Lago, što je povijesni presedan u odnosu na bivše predsjednike SAD-a, to je samo dodatno homogeniziralo oko Trumpa i one, do sada njemu nesklone ili neodlučne republikance, uključno i sami vrh stranke (Trump je formalno još njezin lider) poput čelnika republikanske manjine u Senatu Mitcha McConnella (lako mogućeg budućeg predsjednika Kongresa nakon jesenskih izbora), koji redom upozoravaju na nedopustivost takvog poteza. Ukazuju i na tajming samog događaja – pred izbore za Kongres koji se održavaju početkom studenog i gdje demokrati, blago rečeno, ne stoje dobro – isto kao i Bidenova popularnost koja je na najnižim razinama od kad postoje takva mjerenja (svega 30-ak posto). Također navode kako Biden tim potezom želi skrenuti pozornost s neugodnosti kroz koje prolazi njegov „nestašni“ sin Hunter vezano uz konzumacije opojnih droga, seks skandale i sl., a za što glavni tužitelj SAD-a (nadležan FBI-u) ne želi pokrenuti istragu.
“Nestašni” Hunter Biden
„Ulje na vatru“ dolile su i riječi Maraka Zuckerberga, koje je prije dva dana objavio BBC, da je Facebook zabranio neugodnu priču o Bidenovom sinu Huntreu uoči izbora 2020..
Radi se o članku Washington Posta o „nestašlucima“ Bidenovog sina Huntera ali i kontroverznim aktivnostima povezanim s Hunterovim plinskim biznisom u Ukrajini u vrijeme dok je njegov otac bio potpredsjednik SAD-a i svojevrsni kurator američke politike prema toj zemlji, koji mu je u tom biznisu navodno pomagao. Facebook i Twitter ograničili su dijeljenje članka prije nego što su promijenili smjer zbog optužbi za cenzuru.
Zuckerberg je rekao kako je to bila pogrešna odluka, navodi BBC.
“Kada srušimo nešto što ne bismo trebali, to je najgore”, kazao je, u rijetkom opširnom intervjuu za medije u podcastu Joea Rogana.
Članak je i dalje kontroverzan. Tvrdi disk WP je dao odvjetnik Donalda Trumpa, Rudy Giuliani.
Više od godinu dana nakon što se priča pojavila, Washington Post je proveo vlastitu analizu i zaključio da su prijenosno računalo i neki e-mailovi vjerojatno autentični – ali da većinu podataka nije bilo moguće provjeriti zbog “nemarnog rukovanja podacima”, navodi britanski medij.
Opasna unutarnja polarizacija
Republikanci se boje ne toliko za Trumpa, koliko da Demokratska stranka ne uspostavi bespovratnu kontrolu nad svim polugama vlasti, nametne društvu svoju ideologiju, kako smatraju, „potpuno odsječenom od većine naroda“ i spriječi republikance da ugrožavaju tako uspostavljenu dominaciju demokrata na dugo vrijeme.
Sve to stvara opasne tendencije u ionako ideološki krajnje polariziranom američkom društvu, za koje, prema nedavnim istraživanjima, po prvi put čak polovica ispitanika u zemlji ne isključuje mogućnost izbijanja građanskog rata.
Očekivana pobjeda republikanaca na jesenskim izborima (iako osobno nisam sklon preranim prognozama uzimajući u obzir sve što se događalo na prošlim predsjedničkim izborima kada je detroniziran Trump) sasvim će sigurno dovesti do pokretanja po demokrate neugodnih parlamentarnih istraga, prije svega prema sadašnjem državnom tužitelju, pokretanja Bidenovog opoziva (impeachmenta) i sl. Sve to u kompletu s jačanjem gospodarskih problema i rekordno visokom inflacijom, kao i ulaskom zemlje u recesiju (dva uzastopna mjeseca negativnog BDP-a, što, iako neupitno s gledišta ekonomske znanosti Bidenova administracija nastoji prikazati u drukčijem svjetlu negirajući recesiju) jamči turbulentnu, ne samo političku jesen, već i slijedeću godinu.
Američki rat na dva fronta
Ali ovdje ćemo se ipak primarno zadržati na globalnim geopolitičkim problemima, iako i ovi, unutar-američki, na iste itekako snažno mogu utjecati. Kada su „ranjene“ (izvana ili iznutra) Sjedinjene Države su još opasnije i nepredvidljivije. A kako njihove dvije ključne globalne suparnice – Rusija i Kina, ne pokazuju znakove straha i popuštanja u smjeru prihvaćanja američkih vizija budućeg svijeta – jasno je kako napetost može samo rasti i rađati nove konfliktne situacije koje mogu dovesti do opasnih incidenata i prerasti u posve neupravljive krize.
Rat na dva fronta istodobno, nesumnjivo je odabir obiju stranaka – demokratske i republikanske, što je jasna potvrda kako Kinu smatraju najvećom prijetnjom američkoj globalnoj dominaciji u 21. stoljeću, ali i da više nema vremena misliti na temeljni postulat američke vanjske politike – o izbjegavanju istodobnih sukoba s dvjema globalnim velesilama pod svaku cijenu. Mnogi američki analitičari upozoravaju na golemi rizik koji time Washington preuzima, jer je jasno kako će ta politika dovesti do potpune strateške suradnje Moskve i Pekinga na svim razinama. Kina je upravo izgubila (nakon posjeta Nancy Pelosi Tajvanu) svaku iluziju o mogućoj obnovi uzajamno korisnih gospodarskih odnosa s SAD-om.
S druge strane The Washington Post prije dva tjedna objavio je tekst kojim smatra kako SAD mogu „istodobno spriječiti Kinu i Rusiju“. Međutim, odmah upada u oči ključna riječ „spriječiti“ tj. nema više riječi o „pobjedi“ SAD-a nad dva globalna suparnika.
U prošloj sam analizi citirao trenutačno možda i najutjecajnijeg američkog (prodemokratskog) analitičara iz tamošnjeg ključnog think tanka Atlantic Councila Harlana Ulmana, o potrebi homogenizacije obiju američkih stranaka oko Joe Bidena zbog krajnje lošeg unutar-američkog stanja, ali i o nužnosti Bidenovog „sumita s Putinom i sa Xijem“, kao i reguliranja „sigurnosnih odnosa s Rusijom u Europi koji bi uključivali završetak rata u Ukrajini“. S obzirom na riječi onog tko je to izrekao, jasno je kako unutar američkog establishmenta itekako postoji spoznaja o opasnom putu na kojem se našle Sjedinjene Države.
Međutim, nedugo nakon objave tog teksta (The ugly America) u američkom The Hillu 25. srpnja (vidi ovdje ili na poveznici ispod teksta), početkom kolovoza Biden (sigurno ne bez suglasja većine unutar američke „duboke države“) šalje Pelosi na Tajvan i demonstrativno, „u ime zaštite demokracije i američkih vrijednosti“, ruši odnose s velikom Kinom. Time je postalo jasno kako od spomenute Ulmanove inicijative neće ostati ništa. Biden si takav potez, uoči jesenskih izbora, nije želio priuštiti kako njegova dosadašnja politika prema Putinu i Ukrajini ne bi doživjela fijasko (iako bi, ako bi se oko toga postigao dvostranački konsenzus, kako je predlagao Ulman, to sigurno tako i ne bi bilo predstavljeno). Ali što je tu je. Konfrontacija u svijetu od tada pa na dalje samo će još više jačati.
Podjela svijeta
Svijet će se geopolitički podijeliti na dvije ključne zone: tzv. kolektivni Zapad na čelu s SAD-om, i zemlje koje svoju budućnost vide u drugim integracijama – prije svega onim u kojima ključnu ulogu igraju Kina i Rusija – BRICS-u i Šangajskoj organizaciji (za suradnju) – SCO, i Euroazijskoj ekonomskoj zajednici – EAEC. Tu su i drugi veliki formati – poput ASEAN-a i Afričke unije, ali oni su ipak trećerazredni u odnosu na spomenute s obzirom kako u svom sastavu, bez obzira na pojedine respektabilne zemlje, ipak nemaju neku ključnu državu koja bi nosila karakter regionalne sile oko koje bi se, onda, sve ostale zemlje okupile po „gravitacijskoj zakonitosti“.
One zemlje, sada naizgled neodlučne, poput arapskih, tražit će svoj vlastiti razvojni put (najvjerojatnije pod vodstvom Rijada) kroz formiranje tzv. arapskog svijeta, pri čemu neće odbacivati suradnju niti s jednim od dvaju spomenutih ključnih suprotstavljenih polova (ili blokova). Preciznije, od svakoga će nastojati dobivati (uzimati) ono što je njima u interesu, a odbacivati ono što smatraju da im smeta.
Što učiniti s Turskom?
Na sličan način, samostalno mjesto pod suncem tražit će i Turska kroz strategiju formiranja tzv. turskog svijeta.
Pri tom joj, ne želeći, u tome pomaže i sam NATO čiji je Turska član, jer se u vojnom smislu osjeća dovoljno zaštićena zajedničkim obrambenim politikama da može agresivnije promicati svoje partikularne interese. S druge strane, svojom „tvrdoglavom“ vanjskom politikom Ankara prkosi tom istom NATO-u, a istodobno osigurava svojevrsni „posebni status“ unutar tog saveza pa tako, za razliku od bilo koje druge članice (osim SAD-a) može slobodno i blokirati prijam Finske i Švedske. Ankara, naime, smatra, kako se savezništva ne smiju temeljiti na poziciji „gospodar–vazali“, već da ona znače ravnopravnost i povezivanje na temelju zajedničkih interesa. A kako Sjedinjene Države (realni „patron“ u NATO-u) u svojoj vanjskoj politici zapravo ne poznaju pojam prijateljstvo, već u svijetu imaju ili neprijatelje ili vazale – Ankara u takvoj igri ne želi sudjelovati na način kako to od nje traži Washington.
Pakt između Putina i Erdogana
Ankara se, neovisno o formalnoj osudi ruske intervencije u Ukrajini, nije željela priključiti zapadnim proturuskim sankcijama. Štoviše, Erdogan i Putin druže se sve češće. Nakon nedavnog trojnog summita u Teheranu, prije dva tjedna oni su se susreli i u Sočiju što je izazvalo pravu konfuziju na Zapadu. Ne samo zbog potkopavanja zapadnog jedinstva, već, još više, zbog potvrde onog o čemu se nerado govori: nikakve međunarodne izolacije i sankcijskog sloma Rusije nema niti će ih biti.
Erdogan je prvi državnik neke zemlje NATO saveza koji je službeno došao u Rusiju nakon sankcija. A ono što su dvojica državnika u Sočiju dogovorili po zapad je krajnje ozbiljno: bilateralna trgovina Rusije i Turske prebacuje se s dolara na rublje; pet vodećih turskih banaka prihvaća rusku platnu karticu Mir, otvaraju se nova poglavlja u energetskoj suradnji, a dio ruskih energenata Turska će u buduće plaćati u rubljama, dodatno će se razvijati građevinski i turistički sektor i td. Sve bi to trebalo pomoći posrnuloj turskoj valuti – liri i obuzdavanju podivljale inflacije. Treba kazati i kako turske tvrtke aktivno posreduju u prebacivanju zapadnih proizvoda u Rusiju zbog čega je Washington nedavno upozorio da će protiv njih pokrenuti sankcije. Ali Ankaru to ne brine. “Besmisleno” je da turske tvrtke brinu zbog pisma iz Washingtona, tvitao je turski ministar financija Nureddin Nebati. Ankara je odlučna unaprijediti trgovinu “s našim susjedima u raznim sektorima… Naš poslovni svijet trebao bi uvijek osjećati snagu države na svojoj strani”, prenosi 26. kolovoza dpa. A zašto bi je i brinulo? Poslove sve više obavljaju u rubljama, po ruskom platnom sustavu (izvan SWIFT-a), što onemogućuje američkim financijskim institucijama uvid u poslove i novčane transakcije. U međuvremenu su police ruskih supermarketa pune kvalitetnih zapadnih vina, tehničke robe, gotovo kao i prije sankcija.
U zapadnim stručnim krugovima do sada je prevladavalo mišljenje o privremenom karakteru partnerskih rusko-turskih odnosa. Ono je temeljeno na formuli da je globalno partnerstvo dviju država (zajedničke težnje multipolarnom svijetu tj. slabljenju utjecaja zapada) trenutačno jače od njihovih regionalnih proturječja (Kavkaz, Sirija, Libija), ali da će uskoro doći trenutak kada će prevaga biti na strani ovog drugog i kada će odnosi dviju država morati zahladiti. Međutim Erdoganov put u Soči pokazao je promašaj navedene formule ili, barem, novo dugo čekanje na njezinu realizaciju, za što Zapad nema vremena jer se ključne geopolitičke stvari rješavaju upravo sada. Nade mogu polagati samo na turske predsjedničke i parlamentarne izbore koji se održavaju u studenom iduće godine i gdje Erdogan ne stoji dobro (službena inflacija u zemlji je golemih 80 %, oporba je sve jača). Ali oslanjanje na Erdoganovu detronizaciju kao nužnu za promicanje vlastitih strategija po Zapad je krajnje nestabilna opcija.
Krize rastu kao gljive poslije kiše
Samo u tjedan dana nakon „tajvanske avanture“ Nancy Pelosi zaredala je destabilizacija stanja diljem svijeta: Nagorno Karabah (Armenija-Azerbajdžan), Izrael-Pojas Gaze), u Europi raste kriza oko Kosova i BiH, a energetska kriza u EU doseže svoju kulminaciju enormnim i naglim povećanjem cijena plina (jučer je išla preko 3500 dolara za tisuću kubika) koji prijeti kaosom u nadolazećoj zimi.
Teško se oteti dojmu kako iza svega ovog, u većoj ili manjoj mjeri, ne stoji Washington. On, moguće, odašilje signal svim zemljama neposredno ili posredno uključenim u navedene krize (od kojih baš svaka može postati teško upravljiva), što se može dogoditi ako ne budu željele Ameriku uključivati u njihovo rješavanje. Zašto je to opasno:
1. Palestinsko pitanje ključno je, osim za Izrael, i za Saudijsku Arabiju, Iran i Tursku. Kako će se oni u tome snaći u konglomeratu međusobno suprotstavljenih interesa?;
2. Nagorno Karabah uključuje ne samo interese dvaju ključnih kavkaških antagonista Armnenije i Azerbajdžana, već i Rusije, Turske i Irana koji su, naravno, također suprotstavljeni;
3. Kosovo, BiH i zapadno-balkansku regiju općenito Washingtonu je, vjerojatno, i najlakše „potpaliti“ jer tamo ima svoja, možda i najjača uporišta u lokalnim političkim i sigurnosnim strukturama;
4. I konačno, Tajvan, koji lako može zapaliti čitavu Indo-pacifičku regiju, a tu je, naravno, i sveprisutna sjena goleme ukrajinske krize.
Kini otvorena vrata za položaj „azijskog hegemona“
Međutim, ako Washington i odašilje spomenutu poruku (što je moja teza), to ne jamči kako se destabilizacija globalnog stanja ne može i njemu obiti o glavu, ništa manje nego njegovim ključnim suparnicima. Zašto?
Npr. što se dogodilo nakon mahanja Nancy Pelosi „crvenom krpom“ kineskom „biku ispred nosa, u njegovom toru“? Pokrenute su kineske vojne vježbe bez presedana, koje su rezultirale zatvaranjem Tajvanskog tjesnaca za sav zračni i brodski promet (takav potez Peking se do sada nikada nije usuđivao poduzimati s obzirom da znači goleme financijske gubitke za trgovački promet prema i iz Južnog i Istočnog kineskog mora (tu prolazi oko 50% ukupnog svjetskog brodskog prometa).
Ono što je po SAD neugodno je to da neviđene kineske vojne vježbe, koje su otvoreno simulirale pomorsku i zračnu blokadu Tajvana, nije osudila niti jedna azijska zemlja osim Japana. Štoviše, i Tokio u tom smislu nije bio preoštar. Čak i drugi američki regionalni ključni partner Južna Koreja nije osudila Kinu, štoviše, njezin ministar vanjskih poslova, nakon što se susreo s ruskim šefom diplomacije, najavio je skori posjet Pekingu. Ali možda je najveće iznenađenje prošlotjedna izjava Josepa Borella, visokog povjerenika EU za vanjske i sigurnosne poslove, kako bi EU željela biti posrednik između SAD-a i Kine u rješavanju njihovih sporova!
Što sve to, zapravo, znači?
Znači kako Peking dobiva jasni signal kako po pitanju Tajvana može raditi što hoće i da mu zbog toga nitko od azijskih država neće stvarati realne prepreke. Drugim riječima, dobiva neformalnu titulu azijskog „hegemona“. Ukoliko bi Kina krenula u vojno osvajanje Tajvana (mislim da neće jer ima dostatne poluge za nanošenje bola i kroz sankcije: kinesko-tajvanska robna razmjena čini čak jednu trećinu ukupne robne razmjene Tajvana, od čega u pojedinim strateškim segmentima on potpuno ovisi o Kini, a sve su tajvanske luke na obali okrenutoj prema kopnu pa ih je lako blokirati), Sjedinjene Države više ne bi mogle računati na vojno uključivanje svojih azijskih partnera protiv Kine, a za „obranu demokracije“ na Tajvanu.
Što učiniti sa Zelenskim?
Ukrajina je za SAD veliki problem jer je tamošnjom krizom primorana upravljati zajedno s glavnom suparnicom Rusijom. Za sada se to upravljanje temelji na postignutom suglasju da se Zapad svojim postrojbama neće vojno miješati u tamošnji rat, dok je Rusija obećala kako neće koristiti nuklearno oružje osim u slučaju ugroze njenih vitalnih interesa. Sve ostalo je izvan dogovora: tj. Washington vječno mora balansirati između nužnosti održavanja ukrajinskog vojnog stroja na način da dugoročno održava vojni sukob (radi iscrpljivanja Rusije), ali da ne pretjera u naoružavanju Kijeva kako ovaj ne bi prešao „crvenu crtu“ vitalnih interesa Moskve.
Rezervni plan Washingtona nakon ruske intervencije (i dalje smatram kako je primarni plan SAD-a bio izbjegavanje rata i stvaranje od Ukrajine dugoročne „anti-Rusije“ u što je uložio golema financijska sredstva, na koju bi Moskva morala stalno biti fokusirana zbog prijetnje destabilizacije vezano uz sukob oko međusobnog razgraničenja, terorizma, mogućeg prijama u NATO savez i td.) sastoji se u neviđenim sankcijama i pokušaju međunarodne izolacije Moskve. Međutim, taj je plan javno krahirao. Štoviše, sankcije su, umjesto brzog pada Putinove strukture vlasti, neočekivano zadale masu ekonomskih i političkih problema samom zapadu, a u konačnici dovele do još čvršćeg zagrljaja Kine i Rusije. Dakle, nužno je tražiti nova rješenja.
Iako to sada izgleda na razini znanstvene fantastike, rješenja ukrajinskog sukoba, logički, nema bez dogovora Washingtona s Moskvom. To Washington dobro zna, ali je pitanje, kako u sklopu totalne proturuske politike pomaknuti stvar „s mrtve točke“ a da se ne stvori percepcija poraza.
Drugim riječima, netko će morati platiti tj. postati glavni krivac pretpostavljenog ukrajinskog vojnog poraza odnosno sigurnog gubitka novih dijelova njenog teritorija. A kako to ne mogu biti SAD, najizgledniji kandidat mogao bi postati ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski. Sve manje popularan unutar europskih političkih krugova koje beskompromisno kritizira kada mu se god prohtje, Zelenski je ostao bez povjerenja i unutar Bijele kuće (o tome proteklih tjedana izvješćuju brojni američki komentatori i mediji). A da je sve tako, svjedoči i slijedeći niz događaja, koji ne mogu biti plod slučajnosti ili iznenada rođene novinarske hrabrosti liberalnih mainstream medija. već imaju jasno vidljiv trag onih koji u SAD-u „vuku sve konce“. Krenimo redom:
- Nedavno šokantno i krajnje kritičko izvješće Amnesty Internationala (AI) usred ukrajinskog sukoba u kojem Kijev stoji sve lošije, o kršenjima ratnog prava i zločinima ukrajinske vojske koja se u borbama s ruskim snagama „pokriva“ vlastitim civilima (to već davno tvrdi Moskva!), što je izazvalo gnjevnu reakciju Zelenskog i njegovog bliskog političkog okružja do te mjere da su pojedini od njih otvoreno izjavili kako iza AI stoji, ni manje ni više nego „propagandni stroj Kremlja“ (potpuno deplasirana teza, prema kojoj, zapravo, Kremlj utječe na poteze State Departmrenta, CIA-e odnosno MI6 koji stvarno stoje iza AI):
- Svega nekoliko dana kasnije uslijedio je, također politički šokantan dokumentarni film američkog krajnje liberalnog i prodemokratskog medija CBS News o korupciji u Ukrajini i dostavi ukrajinskim borcima na front svega 30-ak % od ukupne zapadne vojne pomoći Kijevu;
- Slijedi vijest iz Pentagona o obustavi daljnjih isporuka američkih mobilnih raketnih sustava HIMERS Ukrajini jer se smatra da ih ona sada ima dovoljno (12, pri čemu rusko MO navodi kako ih je uništilo 6);
- Slijedi CNN-ova reportaža (možete je vidjeti i na You Tube) o povratku ukrajinskih civila automobilima iz dijela zemlje pod vlašću Kijeva u Zaporošku regiju koja je pod okupacijom ruskih snaga;
- I konačno, njemački Die Welt donosi tekst o prethodnom istraživanju navodno koruptivnih aktivnosti Vladimira Zelenskog i njegovim milijunskim aktivima u svjetskim offshore oazama.
Međutim, i ovdje nisam sklon mišljenjima da se Bijela kuća sada odriče Zelenskog (možda jednom da). Zelenski je definitivno tzv. „predsjednik rata“ i kao takav nemoguće iskoristiv za buduće pregovore s Putinom, ali mislim kako stvar nije ni u tome, jer SAD u ovom trenutku rat ne žele prekinuti rat i time olakšati međunarodni položaj Rusiji. Smatram kako bi detronizacija Zelenskog sada, u SAD-u od strane republikanaca odmah bila proglašena kao poraz Bidenove politike svekolike potpore Kijevu dokle god bude potrebno – što je po demokrate nedopustivo pred jesenske izbore za Kongres, i da, zato, dosadašnja politika američke administracije ide dalje – barem do iza jesenskih izbora.
Putin pobjeđuje u energetskoj bitci
Ali ono što po Bidena predstavlja puno veći problem od Zelenskog je katastrofalno energetsko stanje u Europi i sjena globalne energetske krize. Upravo o tome 10. kolovoza piše kolumnist Bloomberga Javier Blas u članku pod naslovom „Putin pobjeđuje u energetskoj krizi“. Zanimljivo je kako je taj autor, ne tako davno, osobno predviđao krah ruske ekonomije i energetike zbog sankcija. Drugim riječima stanje je izvan kontrole Washingtona, a ta se kontrola, kako se navodi u tekstu, opet nalazi u Putinovim rukama.
Autor podsjeća na poraznu činjenicu kako Bidenov posjet Saudijskoj Arabiji nije doveo do očekivanog povećanja proizvodnje nafte i navodi slijedeće: „Putin je zadržao svoj utjecaj u savezu OPEC+. Ubrzo nakon Bidenova odlaska iz Saudijske Arabije, zamjenik (ruskog) premijera Aleksandar Novak, koji je zadužen za odnose Rusije s kartelom, doletio je u Kraljevstvo. Nekoliko dana kasnije, OPEC+ je najavio zanemarivo povećanje proizvodnje nafte.
Putinova pobjeda na tržištu nafte znači da bi se mogao odreći prihoda od plina i ograničiti opskrbu Europe tim energentom. Čineći to, povećat će pritisak na Berlin, Pariz i London, koji sa zebnjom očekuju velika povećanja maloprodajnih cijena energije i nestašice goriva i mogli bi se suočiti s nestašicama ove zime. Moskva zarađuje toliko novca prodajom nafte da si može priuštiti i ograničavanje njezine opskrbe zemljama istočne Europe. Upravo je to učinila ranije ovog tjedna.“…, navodi Bloomberg.
Zaključak:
Svijet je ušao u „slijepi tunel“ za izlaz iz kojeg više nitko ne vidi načina. Visoko-riskantna politika Bidenove administracije dovela je svijet na rub potpunog kaosa i nikad veće mogućnosti međusobnog vojnog sukoba triju globalnih velesila. Zapravo, Bidenova administracija ne samo što nije održala obećanje o globalnoj relaksaciji nakon detroniziranja Trumpa koji je poput „slona u staklenoj posudi“ slamao američke odnose s jednom po jednom državom svijeta u sklopu svoje strategije okretanja Amerike samoj sebi (America First), već je globalnu stratešku nesigurnosti podigao na razinu bez presedana (u ime demokracije, početkom godine odbacio je Putinove prijedloge za osiguranje zajedničke strateške sigurnosti u Europi, a od Pekinga je stvorio neprijatelja).
Pri tom ne samo što nije osigurao ključne američke nacionalne interese (naglo uspostavljeno jedinstvo zapada može se smatrati Bidenovim velikim uspjehom, ali ono je u svojoj biti krhko jer se temelji na zajedničkoj brizi primarno za američke interese i bit će sve krhkije kako krize budu duže trajale ili se povećavale), već je izgubio i one koji su se smatrali neupitnim (presudni američki utjecaj na Bliskom istoku, Aziji, Africi).
Ta je politika dovela i do sada već neupitne strateške suradnje Kine i Rusije, i SAD stavila u neugodni položaj istodobne konfrontacije s njima. Što ta konfrontacija bude duže trajala Washingtonu će se biti sve teže iz nje izvući a da to na kraju ne bude izgledalo kao poraz. Pri tom je direktni vojni sukob s njima i po Washington potpuno neprihvatljiv.
Međutim, problem je u tome što ostaje sve manje prostora za nove američke proxy ratove za slabljenje Kine i Rusije s obzirom kako je sve manje onih država koje se u takve rizike žele upuštati. Jer od 24. veljače (ali i nakon spomenute tajvanske krize), svima je jasno kako se Moskva i Peking na njih više ne boje i vojno odgovarati ako to smatraju nužnim.
