Zapad se nakon ruske vojne intervencije počeo ponašati kao bezgrješna moralna vertikala, reagirajući na način, da bi netko neupućen, tko ne živi na ovom planetu, mogao zaključiti kako je svijet prije 24. veljače bio raj na zemlji, da se za ratove nije znalo, da su Zemljom tekli med i mlijeko. Spremo je, odmah, sotonizirao Rusiju (ne samo njen državni vrh, već i čitavi narod, čak i rusku kulturu) jer je eto učinila svetogrđe, poremetivši idilu u kojoj je svijet stoljećima živio. Što se dogodilo s onom Kristovom, o gledanju trunke u tuđem oku
U ratu prva stradava istina, dobro je poznata izreka s kojom će se svi odmah složiti. Ali stradavanje istine u ukrajinskom ratu posve je sigurno bez presedana u povijesti.
Kako bi se u moru sveprisutne propagande i dezinformacija pokušalo barem malo primaknuti istini o onome što se u Ukrajini i oko nje danas događa, čovjek mora biti pravi virtuoz. Drugim riječima obični ljudi (a takvih je golema većina) više-manje nekritički prihvaćaju sve ono što im političari i mediji kao istinu i plasiraju – s obje strane barikada. Živimo u svijetu gdje postaje krajnje teško biti glas razuma, jer samog razuma postaje sve manje.
„Raj na zemlji“ prije 24. veljače
Dok Rusija pokrenutim ratom u susjednoj zemlji, kako kaže, nastoji osigurati svoje nacionalne i sigurnosne interese koje smatra ključnim po vlastitu opstojnost, Zapad se nakon ruske vojne intervencije počeo ponašati kao bezgrješna moralna vertikala, reagirajući na način, da bi netko neupućen, tko ne živi na ovom planetu, mogao zaključiti kako je svijet prije 24. veljače bio raj na zemlji, da se za ratove i neprijateljstva nije znalo, da su Zemljom tekli med i mlijeko. Spremo je, odmah, sotonizirao Rusiju (ne samo njen državni vrh, već i čitavi narod, čak i rusku kulturu) jer je eto učinila svetogrđe, poremetivši idilu i sklad u kojima je svijet stoljećima živio. Gdje je u svemu tome nestala ona Kristova, o gledanju trunke u tuđem oku dok je u tvom balvan?
Ratove nitko normalan ne voli, pa tako ni ovaj Putinov. Oni redovito potiču najniže ljudske porive i strasti, rađaju mržnju i neizmjernu ljudsku patnju koja vapi k Bogu. Međutim povijest je dokazala da je ratove, često, ne samo nemoguće izbjeći, već da su oni ponekad uistinu nužni da bi se porazilo veće zlo. Dovoljno je podsjetiti na zajednički saveznički rat protiv Hitlera tj. nacističke Njemačke. Naravno, o tome što je i tko bio zlo, na kraju odlučuju jedino pobjednici koji i ispisuju povijest (kako ne bi bilo zabune, Hitler je, naravno, bio čisto zlo – s velikim početnim slovom!).
Ukrajinski rat je klasični primjer ove teze: Rusija tvrdi da se u njemu bori protiv zla uskrslog nacizma i povijesnog revizionizma i militarizma od strane vlasti u Kijevu potpomognute SAD-om s ciljem stvaranja od Ukrajine trajne proturuske platforme ili tzv. anti-Rusije, dok Sjedinjene Države (njihov je narativ preuzeo i čitav Zapad) tvrde kako se u Ukrajini odvija borba dobra i zla, gdje je na ovoj prvoj strani ukrajinska demokracija koju se mora štititi pod svaku cijenu. Taj se rat u Washingtonu svrstava u prošle godine, dolaskom Bidena u Bijelu kuću, proklamiranu tezu borbe demokracija protiv autokracija (diktatura), koja bi trebala nadomjestiti nepostojanje bivše hladnoratovske ideološke konfrontacije na liniji kapitalizam-komunizam odnosno liberalizam protiv državne, planske ekonomije.
Međutim suha ideologija, osim za potrebe mobiliziranja masa ne znači baš ništa, jer se ratovi dobivaju novcem i sirovinama.
U ukrajinskom ratu, koji je sada i otvoreno prerastao u sukob Rusije i zapada, u kojem se rješava sudbina Europe i Rusije kao i budući izgled međunarodnog poretka, sama Ukrajina postaje sve manje važna. Drugi su ciljevi, od želje za slobodom ukrajinskog naroda i njegovu demokraciju sada puno bitniji i oni su, dakle, globalnog karaktera, a ulozi za njihovo ostvarenje previsoki da bi Kijev o bilo čemu samostalno odlučivao. Uostalom, sama Ukrajina bi u ovom ratu već davno bila poražena i bankrotirana da ne dobiva izdašnu zapadnu vojnu i financijsku pomoć.
Pregovori s Moskvom po mjeri Zelenskog
Zato, naizgled, vrlo čudno zvuče prošlotjedne izjave ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog da će napadati sve ruske ciljeve i izvan same Ukrajine koje Kijev odluči, bez namjere dobivanja prethodne suglasnosti od bilo koga. Također je kazao kako nikakvi pregovori s Moskvom neće početi prije nego što se ruske snage potpuno povuku sa svih okupiranih prostora (paradoksalno, a čemu onda uopće pregovori?!). Ukrajinska vojska, ako se to ne dogodi, sama će osloboditi sve okupirane dijelove zemlje, uključujući i Krim, „svim raspoloživim sredstvima“.
EU ni na nebu ni na zemlji
S druge strane čelnici zemalja EU na prošlotjednoj Krimskoj platformi, pred kamerama, ozarenih lica, iskazuju svoju punu potporu spomenutim stavovima Zelenskog i spremnost za vječnu pomoć Ukrajini, pri čemu se dobro zna, kako, zakulisno, izvan svjetala pozornice, i francuski predsjednik Emmanuel Macron (koji se javno, od državnika koji se predstavljao kao medijator koji teži kompromisu, prometnuo u, uz Borisa Johnsona vjerojatno najgorljivijeg pobornika potrebe vojnog poraza Rusije) i njemački kancelar Olaf Scholz grozničavo traže mogućnost diplomatskog rješenja sukoba s Rusijom. O tome se ne usuđuju govoriti javno kako da ne bi bili osuđeni „kao izdajnici“ od radikalnih istočnih članica EU tj. šute u ime očuvanja jedinstva Europske unije. Krajnje oportunistička i opasna politika, ne samo po njih i EU.
Svima je jasno, neovisno o popularnosti u svojoj zemlji, kako je Zelenski „na daljinskom upravljanju“ iz Washingtona i da bez njega on ne može opstati na vlasti. Zelenski se u tome izvrsno snalazi i savršeno odigrava ulogu koja mu je namijenjena u prikazivanju stanja i ozračja u Ukrajini, koje, vjerojatno, osim njega nitko drugi takvim ne vidi, u čemu mu sigurno pomaže i njegova prethodna profesija.
Ali ne daje, sigurno, ukrajinski predsjednik radikalne izjave spomenutog tipa sam za sebe. Evo i zašto.
Washington i definitivno „prelomio“. Je li odluka fatalna?
Proteklih tjedana u Washingtonu su se prilično zahuktali politički stavovi (jasno su objavljivani i u tamošnjim mainstream medijima o čemu sam pisao u prethodnim analizama) o tome kako bi bilo bolje krenuti u diplomatsko i kompromisno rješavanje ukrajinskog sukoba koji nedvojbeno nanosi štetu i samom zapadu, prije svega onu gospodarsku (kroz proturuske sankcije koje su dovele do visoke inflacije i energetske krize), ali i geopolitičku, zbog pokrenute politike radikalizacije američkih odnosa s Kinom gdje se onda nju i Rusiju gura u još čvršći „zagrljaj“. Pri tom je „zaleđivanje“ stanja na ukrajinskim bojišnicama bila jedna od najčešće spominjanih opcija.
Međutim, američka administracija sada je očito „prelomila“ i odlučila se na radikalizaciju, govoreći kako nikakvi pregovori Kijeva i Moskve nisu mogući i da se Rusiju mora dugoročno slamati upravo kroz ukrajinski sukob i da se s tim ciljem, usprkos velikim problemima, „pod svaku cijenu“ mora povećavati svekolika pomoć Ukrajini.
Odmah je bilo primjetno kako su takvu odluku Washingtona istog trena prihvatile i europske prijestolnice, pa je tako Macron pozvao svoju vladu i Francuze da se pripreme za žrtve i da je vrijeme obilja i blagostanja završilo. Na tom je tragu bila i istovremena izjava belgijskog premijera, koji je u „biblijskom stilu“ upozorio građane kako im prijeti „10 gladnih zima“.
„Ratne bubnjeve“ 23. kolovoza odmah je oglasio i glavni tajnik NATO saveza Jens Stoltenberg kazavši u eteru njemačke televizije ZDF slijedeće: “… solidarni smo s Ukrajinom i podupirat ćemo je koliko god bude potrebno. Ovo je poruka NATO saveznika. … Ne kažem da je lako. Potreban je naporni rad. … Platit ćemo cijenu naše potpore Ukrajini zbog sankcija i, naravno, činjenice da Rusija koristi energiju kao oružje. Ali moramo shvatiti kako nema alternative…. Zapadne zemlje trebaju nastaviti odabranim smjerom kako bi se “povećala vjerojatnost ishoda prihvatljivog s gledišta Ukrajine.”
Drugim riječima, svi se građani Europe i Sjeverne Amerike moraju žrtvovati na oltaru žrtvovane Ukrajine za nešto što je u svojoj biti krajnje nepredvidivo u smislu ostvarenja željenih ciljeva.
Na žrtve potiče i sam Biden koji je prošlog tjedna, na dan ukrajinske neovisnosti, donio odluku o dodjeli nove vojne pomoći Kijevu u vrijednosti od 3 milijarde dolara.
O prelamanju ukrajinskog narativa u Washingtonu svjedoče i odgovori Pentagona na novinarski upit podupiru li SAD najave pojedinih visokih ukrajinskih dužnosnika o skorim napadima na Krim i Krimski most – i to američkim oružjem? Odgovor je glasio kako SAD podržavaju sve akcije ukrajinske vojske za oslobađanje zemlje, a odmah zatim je dodano kako SAD nikada nisu priznale rusku aneksiju Krima iz 2014.
Poruka odaslana Kijevu (sigurno i Moskvi), time je vrlo jasna, pri čemu je problem jedino što ne postoji ozbiljni američki analitičar, prije svega unutar struktura tzv. duboke države, koji smatra kako je povratak Krima Ukrajini moguć u neko obazrivo vrijeme, a vjerojatno i nikada. Zašto se to onda radi pitanje je samo za Bidenovu administraciju.
SAD gazi ruske „crvene crte“
Nju takve činjenice ne smetaju pa ona nastavlja gaziti sve „crvene crte“ koje je Moskva Washingtonu jasno naznačila (od prijama Finske i Švedske u NATO savez, preko jačanja isporuka sve ubojitijeg oružja Kijevu do „žmirenja“ na njegove eskalacijske poteze, poput diverzijskih napada i napada dronovima na rusku vojnu infrastrukturu na Krimu). I ne samo što ih gazi, već ih niti ne priznaje.
Washington, uviđajući kako Moskva, osim verbalno, vojno ne reagira na spomenute, po nju neugodne poteze zapada i Kijeva – (što sve više iritira i rusku javnost koja traži odlučniji stav svog političkog i vojnog vrha, poglavito nakon prošlotjednog terorističkog čina kraj same Moskve u kojem je poginula sve popularnija javna djelatnica i novinarka Daria Dugina (29), kćer najpoznatijeg i najpopularnijeg ruskog živućeg filozofa i geopolitičara Aleksandra Dugina i za što je Moskva optužila ukrajinske tajne službe i time de facto Kijev optužila za državni terorizam) – iz nekog razloga smatra kako zbog toga ima pravo na novu i novu radikalizaciju svojih poteza. Pretpostavljam kako se pri tome rukovodi pretpostavkom da se Moskva boji eskalacije i da nije spremna proširiti opseg svoje vojne kampanje i, što je još važnije, da nije spremna uporabiti nuklearno oružje po pitanju ukrajinskog problema.
O toj, krajnje rizičnoj politici Bidenove administracije ili „plesu po rubu“ (o kojoj sam često pisao u prethodnim analizama) prošlih je dana govorio i Henry Kissinger, ali i još jedan uvaženi američki analitičar i profesor na Sveučilištu u Chicagu John Mearsheimer, jedan iz plejade onih koji se još uvijek trude pa i usuđuju stvari nazivati svojim imenom.
Američko igranje s vatrom
Mearsheimer je, 17. kolovoza, u svom članku pod naslovom Playing With Fire in Ukraine (The Underappreciated Risks of Catastrophic Escalation), u uglednom mediju Foreign Affairs dao krajnje upozoravajući prikaz aktualnog stanja u Ukrajini u kontekstu borbe Rusije i SAD-a za tu zemlju. Pri tom smatra kako se SAD moraju prestati igrati vatrom s obzirom da eskalacija prijeti nuklearnim ratom i upozorava kako Moskva po pitanju Ukrajine neće činiti ustupke Zapadu, čime, zapravo, sugerira kako je pomoć Washingtona Kijevu uzaludna.
On kaže kako se čini „da su zapadni kreatori politike postigli konsenzus o ratu u Ukrajini: sukob će se zaustaviti u dugotrajnoj pat poziciji, a na kraju će oslabljena Rusija prihvatiti mirovni sporazum koji ide u prilog Sjedinjenim Državama i njihovim NATO saveznicima, kao i Ukrajini“, pri čemu zapadni „dužnosnici priznaju da i Washington i Moskva mogu eskalirati stanje kako bi stekli prednost ili spriječili poraz“, ali da pretpostavljaju kako se katastrofalna eskalacija može izbjeći i da „malo tko zamišlja da će se američke snage izravno uključiti u borbe ili da će se Rusija usuditi uporabiti nuklearno oružje“.
Takav stav Washingtona i saveznika Mearsheimer smatra „krajnje neozbiljnim“ navodeći kako je rizik od eskalacije mnogo veći nego što se uobičajeno vjeruje. „A s obzirom na to da bi posljedice širenja sukoba mogle značiti veliki rat u Europi, a možda čak i nuklearnu apokalipsu, postoji dobar razlog za posebnu zabrinutost zbog ovoga“, navodi američki analitičar.
„… s obzirom na odlučnost svake strane da postigne svoje ciljeve, male su šanse za razuman kompromis. Maksimalističko razmišljanje koje sada prevladava i u Washingtonu i u Moskvi daje svakoj strani još veću odlučnost da postigne pobjedu na bojnom polju kako bi mogla diktirati uvjete mogućeg mira. Zapravo, nepostojanje mogućeg diplomatskog rješenja daje objema stranama dodatni poticaj za napredovanje na ljestvici eskalacije. Ono što leži dalje na ovoj ljestvici moglo bi biti nešto uistinu katastrofalno: količina smrti i razaranja premašit će prag Drugog svjetskog rata“.
Mearsheimer dalje kaže: „Suprotno uvriježenom mišljenju na Zapadu, Moskva nije ušla u Ukrajinu kako bi je osvojila i učinila dijelom Velike Rusije. Glavna briga Kremlja bila je spriječiti Ukrajinu da postane zapadno uporište na granici s Rusijom. Putina i njegove savjetnike posebno je zabrinuo mogući ulazak Ukrajine u NATO. Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov to je jezgrovito izjavio sredinom siječnja, kazavši…: “Ključ svega je jamstvo da se NATO neće širiti prema istoku”. Za ruske čelnike perspektiva članstva Ukrajine u NATO-u je, kako je sam Putin rekao…, “izravna prijetnja sigurnosti Rusije”, koja se može eliminirati samo vojnim mjerama ili pretvaranjem Ukrajine u neutralnu državu”.
Američki analitičar dalje kaže: „Iako je ruska vojska nanijela ogromnu štetu Ukrajini, Moskva se dosad ustručavala eskalacije sukoba kako bi u njemu ostvarila pobjedu. Putin nije povećao broj svojih oružanih snaga masovnim novačenjem. Također još nije ciljao elektroenergetsku mrežu Ukrajine, što bi bilo relativno lako učiniti i nanijelo bi veliku štetu toj zemlji. Mnogi Rusi kude Putina što nije energičnije vodio operaciju. Putin je priznao te kritike, ali je jasno dao do znanja da će povećati vojnu komponentu ako bude potrebno. “Još nismo ni započeli ništa ozbiljno”, rekao je u srpnju, nagovještavajući da Rusija može i hoće učiniti više ako se vojna situacija pogorša.
Bidenova administracija trebala je surađivati s Rusijom na rješavanju ukrajinske krize prije početka operacije u veljači. Sad je prekasno za dogovor. Rusija, Ukrajina i Zapad zapeli su u strašnoj situaciji iz koje još nema očitog izlaza. Može se samo nadati da će čelnici obiju strana voditi vojni sukob tako da izbjegnu njegovu katastrofalnu eskalaciju. Međutim, za desetke milijuna ljudi čiji su životi u pitanju, to je slaba utjeha“, zaključio je ugledni američki analitičar s čikaškog sveučilišta.
Geopolitičke štete po SAD
U više sam navrata upozoravao kako je radikalno zaoštravanje američko-ruskih odnosa u svojoj biti kontraproduktivno i po same interese Sjedinjenih Država (to se sada sve više potvrđuje na međunarodnoj sceni gdje se Washington komotno osjeća još jedino unutar „kolektivnog zapada“ iako je i u njemu stanje sve lošije), kao i to da su one, vjerojatno zauvijek, izgubile povijesnu šansu uključiti Rusiju u krug tzv. zapadnog svijeta, kojemu, prema svemu, nedvojbeno i pripada.
Rusiju je Zapad, umjetno, bez stvarnih ugroza po sebe (iako se to sada tako prikazuje) sam odrezao i gurnuo u Aziju – na Istok i Jug – gdje su je neki dočekali s oduševljenjem, dok su drugi ostali benevolentni tj. protiv ulaska Rusije u „njihovo dvorište“ nemaju ništa niti su njime oduševljeni.
Tako su, naizgled paradoksalano, osim Kine i Indije (očekivano), suradnju s Rusijom nakon 24. veljače intenzivirale i bitne američke saveznice i partneri (svaki, naravno, iz vlastitih interesa a ne ljubavi prema Moskvi ili nekom drugom čega u visokoj državnoj politici nikad nema) Turska, Saudijska Arabija, UAE, Egipat. Turska je, tako, udvostručila uvoz ruske nafte, a njene tvrtke posreduju u plasmanu europskih roba na rusko tržište gdje se i dalje na policama supermarketa uredno nalaze europska vina, tehnička roba i što sve ne, isto kao i prije uvedenih sankcija.
Saudijska Arabija (neovisno što je uz Rusiju najveći proizvođač nafte) po prvi put i sama uvozi rusku naftu! Je li istu dalje preprodaje ili samo popunjava svoje zalihe teško je reći. Ali ono što se zna, sadašnja saudijska nalazišta nafte već su prilično stara i potrebno je ulagati golema sredstva u razvoj novih naftnih polja, a novca, u ovom turbulentnom vremenu, za takve projekte sve je manje. Osim toga, oni nisu niti „zeleni“, kako se to voli naglašavati u zapadnim političkim krugovima.
„Kijevska kotleta“ i zašto u SAD-u nisu željeli raspad SSSR-a nakon poraza u hladnom ratu
Ono što je široj javnosti malo poznato je da u vrijeme završetka hladnog rata i poraza SSSR-a mnogi u Washingtonu nisu željeli raspad te države, već im je bio dostatan njen ideološki poraz i pokretanje demokratizacije društva i smjer djelovanja u okviru ključnih interesa samog zapada. Raspad SSSR-a smatrali su krajnje rizičnim s dva aspekta:
- radilo se o nuklearnoj supersili, nakon čijeg bi raspada bilo krajnje teško kontrolirati što će i u čijim rukama od nuklearnog arsenala završiti;
- iz pretpostavke zaoštravanja nacionalnih pitanja te goleme multietničke i multikonfesionalne zemlje tj. opasnog jačanja nacionalizama.
Otvoreni protivnik raspada SSSR-a bio je i američki predsjednik koji je tomu svjedočio, George Bush (stariji), ali i mnogi drugi članovi njegove administracije. Još veći protivnik raspada SSSR-a nakon njegovog poraza u hladnom ratu bio je i Bushov prethodnik Ronald Regan.
Ovdje je potrebno podsjetiti na čuveni govor Georgea Busha u Kijevu iz kolovoza 1991. uoči proglašenja ukrajinske nezavisnosti (poznat i kao „pileći kijevski govor“, a u Rusiji kao „kijevska kotleta“, a možete ga pogledati i na You Tube), gdje je ukrajinskim parlamentarnim zastupnicima i političarima govorio o neprihvatljivosti i razarajućim posljedicama „suicidalnog nacionalizma“ koji može dovesti do katastrofe za tu zemlju, čime je razbjesnio ukrajinske ultra-nacionaliste, ali i američke konzervativne krugove (kakvo vizionarstvo s obzirom na sve ovo što se sada događa!)
Ali za konačni raspad SSSR-a Washington, ako je to tada i želio, nije trebao učiniti gotovo ništa – to je za njega učinio Boris Jeljcin.
Međutim ni to nije bilo dovoljno, trebalo je rastočiti i Rusiju (iako je sve vrijeme 90-ih ona imala otvoreno proameričku i prozapadnu vlast, kao što je i ruska javnost bila SAD-u nikad naklonjenija – gledajući u njemu sve ono što Rusi nisu imali u komunizmu i što im omogućuje ostvarenje „životnog sna“), pa je, u vrijeme dok su se razno-razni američki savjetnici otvoreno šetali ključnim ruskim ministarstvima i u njima imali svoje urede (slično kao sada u Kijevu), Washington odlučio otvoreno podržati separatističke težnje u tada već samostalnoj Ruskoj Federaciji.
To je najvidljivije bilo u Čečeniji, nakon čega je po prvi put došlo do pojave određenog otpora u proameričkoj politici Moskve unutar samog ruskog establišmenta. Ali taj je otpor znatnije podigao glavu tek dolaskom Putna na vlast, a definitivno nakon njegovog čuvenog govora na minhenskoj sigurnosnoj konferenciji 2007. (MSC) koji je značio posljednje rusko upozorenje SAD-u što će se dogoditi ako se nastavi širenje NATO saveza i ne budu uvažavali barem osnovni ruski interesi. Kako upozorenje „nije palo na plodno tlo“, uskoro je došlo do ruskog „prijeloma“ situacije (nazvat ću to riječima „dalje ćemo pokušati sami“) što se najjasnije dalo do znanja kroz rusko-gruzijski rat 2008., aneksiju Krima 2014. i vojnu kampanju u Siriji 2015. godine, a kulminiralo intervencijom u Ukrajini koja označava i konačni krah povijesno složenih ali ipak kako-tako održavanih odnosa Zapad-Rusija.
Sada se mnogi prave gluhi i slijepi, ali ne i nijemi, pa posve olako napadaju Putinovu politiku „ruskog svijeta“ kojom Rusija, kako navode, želi ponovo ovladati slavenskim zemljama bivšeg SSSR-a i sjevernim Kazahstanom (gdje je većinsko rusko stanovništvo), odnosno uspostaviti novo staro rusko carstvo. Takva „romantizirana“ razmišljanja, naravno, mogu biti legitimna. Međutim tko to još danas u svijetu vjeruje da upravo pred našim očima formirano novo jedinstvo „kolektivnog zapada“ u svojoj biti nije „američki svijet“? Zna se, naime, dobro, tko u njemu kolo vodi, tko svira a tko pleše.
I tu smo opet na početku ovog teksta. Na „bezgrješnim moralnim vertikalama“ koje imaju pravo gledati trunke u tuđim očima, i na zloćudnim političkim tvorbama i diktatorima koji su poremetili idilu svijeta u kojoj je čovječanstvo od pamtivijeka pa do 22. veljače cvjetalo u svom razvoju. O tempora, o mores!
