Stigao je trenutak istine!
Za nošenje s današnjim teškim geopolitičkim izazovima i krizama potpuno nespremna i nekompetentna vladajuća politička elita EU, u kojoj dominiraju poluhisterični pripadnici različitih ekoloških i zelenih pokreta, ne samo što ne ulijeva optimizam, već građanima prije jamči povratak u srednji vijek. Ta nova politička garnitura ne zna ništa, ne poznaje povijest niti što iz nje može naučiti, odgajana je na posthladnoratovskim obrascima poimanja (geo)politike i uz to je krajnje ideologizirana
Uvijek, kada je kroz povijest netko Europi uspio obuti zajedničke čizme, one su redovito spremno marširale na Rusiju. Bilo je tako u doba Napoleona, jednako kao i u Hitlerovo doba. Pokoreni su europski narodi u tom maršu sudjelovali pod jednom glavnom zastavom, u sklopu nepobjedivih Napoleonovih postrojbi, jednako kao i pod zapovjedništvom čeličnog Hitlerovog stroja – Wermachta, u čije su redove slali svoje ponajbolje sinove, koji su, najčešće ni sami ne znajući što ih je snašlo, u velikom broju svoje mlade živote ostavljali na nepreglednim ukrajinskim i ruskim stepama, močvarama Bjelorusije ili vrletima Kavkaza – tisućama kilometara od svojih domova.
Rezultat svega je, dakle, bilo – ne pobjedonosni marš združenih europskih postrojbi ispod pariškog Slavoluka pobjede ili berlinskih Brandeburških vrata, već potpuni debakl odnosno marširanje ruskih i sovjetskih vojnika europskim prijestolnicama, uz redovite posljedične tektonske političke potrese na tlu Europe – pad starih carstava ili pak podjele kontinenta na istočni i zapadni dio odnosno na sfere utjecaja. Naravno, sve to i uz goleme civilne žrtve, razaranja, glad, bijedu, neimaštinu, cvjetanje crnog tržišta, kriminala i što sve ne.
Zanimljivo je kako je moto svih tih marševa na Rusiju od strane njihovih predvodnika uvijek bio isti: „moj je prethodnik pogriješio, ja znam u čemu, i sada sam vojno neusporedivo jači i zato ću sigurno pobijediti“.
Sumorna atmosfera, miris baruta i straha
Naravno, nije teško dokučiti čemu ovakav uvod i da je jasno kako „ciljam“ na sumornu europsku (ali i svjetsku) današnjicu, u kojoj se u zraku sve jače osjeća miris baruta i straha. Jer i na tlu današnje Europe istoj se upravo nastoje (i to uspješno) obuti nove zajedničke čizme. S potpuno istim ciljem, samo s drukčijom ideologijom kao pokretačkom silom za mase. Nekad su to bili „Liberté, égalité, fraternité“, pa borba protiv bezbožnog boljševizma i komunizma, dok je sada to „mantra“ o borbi demokracija protiv diktatorskih režima. U pozadini je, naravno, i onda i sada bila isključivo borba za prirodna bogatstva i resurse, za kontrolu prostora i ključnih strateških točaka – i ništa više od toga.
Međutim, zanimljivo je kako se pri tom potpuno apstrahira činjenica da je Rusija, za razliku od spomenutih povijesnih vremena, kada je možda bila samo vojna sila – danas nuklearna velesila, potpuno al pari sa SAD-om, a u pojedinim segmentima i nadmoćna.
Ali iz nekog razloga, strah od uporabe nuklearnog oružja (a bilo je prošlih godina čak i pojedinih suludih znanstvenih teza o tome kako te posljedice i ne moraju biti tako strašne kako se smatra!) potpuno je nestao jer je sveden na to da se radi o oružju sprječavanja i da ga se zato nitko neće usuditi koristiti u konvencionalnim sukobima. Međutim zaboravlja se da su propisi i doktrine o njegovoj primjeni vrlo precizno navedeni. Dakle, ignorirati tu mogućnost posve je suludo, poglavito ako se nekog od suparnika koji njime raspolaže nastoji stisnuti uza zid i raščlaniti na proste faktore. Ovoj ću se temi vratiti kasnije u tekstu, kada bude riječi o ukrajinskom ratu.
Degradacija europskih političkih elita
Za nošenje s današnjim teškim geopolitičkim izazovima i krizama potpuno nespremna, neadekvatna i nekompetentna vladajuća politička elita Europske unije, u kojoj dominiraju poluhisterični pripadnici različitih ekoloških i zelenih pokreta, ne samo što ne ulijeva optimizam, već ona građanima prije jamči povratak u srednji vijek. Ta nova politička garnitura ne zna ništa, ne poznaje povijest niti što iz nje može naučiti, odgajana je na posthladnoratovskim obrascima poimanja (geo)politike i uz to je krajnje ideologizirana.
Ona je, zato, spremno, bez ikakvog strateškog promišljanja, sudbinu čitavog kontinenta predala u ruke Bidenovoj administraciji u nadi da će oni, koji su i izrodili spomenutu garnituru europskih političara, sada njima objeručke pomoći i odvesti ih sve skupa u neku svjetliju budućnost, bez da se oko toga treba pomučiti. Jer Amerika je jaka i najjača, svi će se uglas složiti. Pa čemu se onda uopće mučiti i brigama razbijati glave?
Međutim, pragmatična američka vanjska politika uvijek je polazila i polazit će isključivo od svojih interesa i pritom pokušavati uništiti sve što joj stoji na putu kao konkurencija. A itekako im je stajala i EU sa svojom industrijskom i financijskom moći.
I dok europski mediji o svemu što se sada događa šute, ili, ustrašeni, daju potpuno iskrivljenu sliku stvarnosti, oni američki imaju puno veću slobodu. Izdvojit ću neke od njihovih zanimljivih tekstova i izjava:
Američki Foreign Policy 20. rujna objavio je tekst pod naslovom „Putinov energetski rat slama Europu“. U njemu se navodi kako se „tvornice, tvrtke i obitelji diljem Europe bore za opstanak dok rusko ograničenje opskrbe prirodnim plinom na kontinentu dovodi cijene do astronomskih visina, oslobađajući brutalnu gospodarsku oluju koja je testirala europsku solidarnost u vezi s ruskim ratom u Ukrajini i potaknula strahove od nadolazeće recesije“.
Dalje se kaže kako su „nevjerojatno visoke cijene energije skočile 10 puta više od prosječne razine tijekom proteklog desetljeća, što je ugušilo industriju“, dok se ljudi „muče s plaćanjem računa“.
“Ljudi imaju šokantno visoke račune za struju. … Tvornice razmatraju hoće li ili ne zatvoriti ili smanjiti proizvodnju”, rekao je Ben Cahill, viši suradnik u Centru za strateške i međunarodne studije (CSIS). “A ovo je prije nego što je zima stigla , tako da bi moglo biti još gore.”
Od energetski intenzivne industrije aluminija do proizvođača gnojiva, tvrtke diljem Europe bile su primorane smanjiti proizvodnju ili čak bankrotirati zbog visokih cijena. Kako bi zaštitile kućanstva i tvrtke od veće boli, vlade su usmjerile stotine milijardi dolara u subvencije, goleme svote novca koje odražavaju teško ekonomsko stanje na kontinentu—i prirodu krize bez presedana, navodi se u tekstu FP.
„Javna frustracija već ključa u Ujedinjenom Kraljevstvu, Moldaviji, Njemačkoj, Austriji i Italiji , dok izbijaju prosvjedi zbog vrtoglavog porasta troškova energije i zabrinutosti za gorivo. U Pragu je čak 70.000 ljudi izašlo na ulice početkom rujna u prosvjedima“.
Dok bijes protiv skokovito rastućih računa za energiju raste, europska solidarnost jenjava. To je loše za Bruxelles i za nastavak europske potpore obrani Ukrajine od ruskih osvajača, navodi Foreign Policy.
Vrhunac cinizma ipak je tekst WP
Međutim, vrhunac je za mene ipak članak The Washington Posta od 17. rujna, u kojem se, rekao bih čak i s dozom podrugljivosti, govori o svoj bijedi u kojoj se našla Europa.
Izdvajam slijedeće:
„Nagon ruskog predsjednika Vladimira Putina da izvoz prirodnog plina pretvori u oružje – Europljani kažu da obustavlja opskrbu kako bi kaznio Zapad zbog antiruskih sankcija – uzima veliki danak potrošačima diljem Europe. U zemljama koje su bile najteže pogođene – uključujući Njemačku, Ujedinjeno Kraljevstvo, Italiju i Nizozemsku – računi za komunalne usluge u prosjeku su veći za 210% u usporedbi s prošlom godinom. U međuvremenu, dužnosnici i analitičari već upozoravaju da Europljane ove zime čekaju neprestana zamračivanja i štednja energije.
U Ujedinjenom Kraljevstvu stanovnici bez novca napuštaju svoje kućne ljubimce, a škole upozoravaju da rastuće cijene električne energije više ne mogu priuštiti nove udžbenike. U Poljskoj dužnosnici već razmišljaju o dijeljenju dimnih maski za višekratnu upotrebu jer će Poljaci vjerojatno morati spaljivati smeće zimi kako bi se ugrijali. U Njemačkoj stanovnici nekadašnjeg Zapadnog Berlina otresaju prašinu sa peći na ugljen i drva. Tijekom Hladnog rata takve su peći služile kao jamstvo da se ljudi neće smrzavati ako Moskva odluči prekinuti opskrbu energijom.
Nekoliko europskih zemalja već se susreće s nestašicama i vrtoglavim skokom cijena “goriva u krajnjoj nuždi” – drva za ogrjev. Osjetivši priliku, lopovi kradu trupce s kreveta kamiona, prevaranti stvaraju lažne web stranice pretvarajući se da su trgovci drvetom kako bi prevarili očajne kupce. U nekim su zemljama zalihe peći na drva i ugljen gotovo potpuno rasprodane.
Analitičari upozoravaju na porast stope siromaštva, propast srednje klase, povećanje javnog duga i još veće štete za okoliš.
Europljani već plaćaju prijelaz na obnovljivu energiju kroz poreze i tarife na svojim računima za struju. U prosjeku plaćaju više od stanovnika Sjedinjenih Država. Sada je taj jaz postao još veći. A kako se zima bude približavala, ekonomska će bol biti ozbiljni test odlučnosti kontinenta da zadrži sankcije nametnute Rusiji kao odgovor na njezine akcije u Ukrajini.
Nedavno istraživanje pokazalo je da u Ujedinjenom Kraljevstvu gotovo svaki četvrti čovjek planira isključiti grijanje u svom domu tijekom zime, navodi se, između ostalog, u tekstu WP.
Građane boli nepravda
Ali nije za sve ovo kriv samo Putin koji zavrće ventile. Uostalom, zašto ih ne bi zavrtao? Nije li europska elita ona koja je Rusiji spremno objavila rat uvevši joj „smrtonosne sankcije“, javno kazala kako će se EU odreći ruske nafte, plina i ugljena, odrezala Rusiju od eura i dolara, platnog sustava SWIFT i što sve ne?
Ne ulazeći, uopće, sada u pitanje tko je i za što ovdje kriv, logično je da u takvim uvjetima Rusija ne želi svojim potezima jačati energetsku stabilnost sebi neprijateljskih zemalja koje su protiv nje pokrenule totalni, ne samo ekonomski rat, i da se služi ucjenom.
Međutim, glavni uzrok problema s kojima se suočava EU nije Rusija, već krajnje loša energetska strategija Bruxellesa (nju je slijedio i London), koja nije, a morala je, uzimala u obzir geopolitičke procese i rizike koji su već odavno bili vidljivi na horizontu. Na njih se nije računalo niti im se prilagodilo pa smo tu gdje jesmo. A nemar ili glupost elita sada će plaćati industrija, tvrtke, obični građani.
Ove zadnje samo dodatno iritiraju pozivi na štednju (gotovo do granice smrzavanja u vlastitim domovima uz pristizanje astronomskih računa za režije) od strane političara čiji su novčanici puni i koji svojim plaćama, zarađenim po briselskim hodnicima, problema za nastavak svog lagodnog života neće imati.
Rekao bih: ljude nepravda jednako boli i ako je namjerno učinjena i ako je posljedica tuđih gluposti i propusta.
Ukrajinska „crna rupa“ sve nas može usisati
Je li sve ovo, kroz što sada prolazi Europa, bilo vrijedno spašavanja Ukrajine i njihovih idiotskih elita koje su svoju, nekad perspektivnu i prekrasnu zemlju dobrih ljudi (ne)svjesno pretvorile u ratni poligon za globalno obračunavanje velesila – prosudite sami.
Ukrajinske elite su morale i sigurno su znale geografiju, demografiju, povijest i religiju svoje zemlje. Trebale su iz njih izvlačiti zaključke i temeljem njih definirati strategije. Međutim, to iz nekog razloga nisu učinile, već su svjesno ušle u veliku, krajnje rizičnu geopolitičku „igru“, prije svega po svoj narod.
Sada imamo to što imamo, ili žanjemo ono što smo sijali: glupost, laži, mržnju, razdor. Sijala su se Ukrajincima i lažna obećanja u bolji život (zapadnoga tipa) koji samo što nije stigao. A on se sada pretvorio u nužnost da postanu ratnici – heroji, koji brane čitav Zapad, pa će im valjda nakon toga konačno i „zasjati zapadno sunce“.
Neće ono više nikad zasjati, barem ne u Ukrajini kakvu smo donedavno poznavali.
Putina ranije nisu željeli slušati, a glavno je pitanje hoće li ga slušati sada
Gotovo je nevjerojatna lakoća s kojom zapadne vođe svih ovih godina ne žele slušati Putina, iako je on dokazao kako stoji iza svojih riječi koje ne baca olako (u predizborne ili dnevnopolitičke svrhe kako se to obično na zapadu radi) tj. da iza njih slijede konkretni potezi – sviđali se oni nama ili ne. Oni spremno ignoriraju sve njegove prijedloge, jednako kao i njegova upozorenja. Zato smo se svi sada našli u „slijepom tunelu“ iz kojeg je izlaz gotovo nevidljiv. A to će biti još i više, nakon prošlotjednog novog Putinovog poteza koji je uzdrmao svijet.
Putin je u svom obraćanju naciji optužio čitavi Zapad da je pokrenuo otvoreni rat protiv Rusije i da će se Rusija braniti svim raspoloživim sredstvima uključno i nuklearnim (to je kazao u kontekstu prijetnji koje u tom smislu stižu sa Zapada i gdje, kako je Putin kazao, pojedini NATO-ovi generali otvoreno govore kako je uporaba oružja za masovno uništenje protiv Rusije moguća), proglasio je djelomičnu mobilizaciju i najavio priznanje referenduma o priključenju Rusiji osvojenih teritorija na jugoistoku Ukrajine.
Većina političara i medija na Zapadu taj Putinov potez nazivaju očajničkim pokušajem zaustavljanja ruskog poraza. Ja ga, međutim, takvim ne doživljavam bez obzira što su ruske snage nedavno pretrpjele veliki poraz u regiji Harkov i što ovaj rat vode krajnje loše, neodlučno, „s jednom rukom zavezanom“.
Upravo suprotno, smatram ga odgovorom na sve ono što je Putin prethodno nudio Kijevu i Zapadu nedugo nakon pokretanja vojne intervencije za dogovorno rješenje problema, gotovo pa častan izlaz za sve one koji na ovaj ili onaj način sudjeluju u ukrajinskom sukobu ili su njemu pridonijeli. Ali Zapad (čitaj SAD) to je iz nekog razloga protumačio kao rusku slabost zbog koje može ići u eskalaciju i ostvariti sve svoje ciljeve za koje na početku ruske invazije nije ni sanjao da bi to mogao.
Upravo održani referendumi postaju stvarni prijelomni trenutak ukrajinskog rata koji će imati i posve nove globalne geopolitičke implikacije.
Naime, dovest će:
- do činjeničnog proširenja teritorija Ruske Federacije;
- do sloma međunarodnog prava (koje je, inače, posljednjih godina, pa i desetljeća, bilo rastezljivo poput žvakače gume, kako je kome od velikih igrača pasalo). Zapad i veliki dio međunarodne zajednice novu realnost nikada neće prihvatiti a sve će se svesti na stanje kao što je bilo (i jest) i s Krimom – dakle na tzv. real-politiku (faktičnu vlast tamo će ostvarivati Moskva).
Naravno, postoji i opcija da SAD i NATO ovog puta ne pristanu na real-politiku i da krenu u totalni rat protiv Rusije, za početak „samo“ naoružavajući Ukrajinu novim i sve ubojitijim oružjima za nastavak borbe. Međutim, za sada, osim oštre retorike tj. osude Putinovih poteza, takve namjere ne vidim, što ne znači da te ideje ne mogu evoluirati.
Jer evoluiralo je i naoružavanje Ukrajine: od početnih, u Kijevu gotovo sakraliziranih američkih prijenosnih protutenkovskih sustava Javelin, do modernih mobilnih raketnih sustava HIMARS, dronova, …
Drugim riječima, smatram kako će Washington oštre Putinove vojno-političke poteze promatrati isključivo kroz djela odnosno implementaciju na terenu. Ako SAD i ovog puta uoče rusku neodlučnost da riječi pretaču u djela (sjetimo se Putinovih riječi na samom početku intervencije kako će poduzeti najoštrije korake prema svima onima koji pokušaju stati na put ruskoj operaciji i da je dao zapovijed za stavljanje ruskih strateških snaga u povišeni stupanj pripravnosti), nedvojbeno je da će to opet shvatiti kao strah i slabost, što će Washington potaknuti na praktični protuodgovor, koji bi, zapravo, značio i potpunu eskalaciju.
Jer nova ruska „crvena linija“ od prošlog je tjedna „podebljana“ do tolikih razmjera da je jasno kako ni Putin ni Rusija nemaju više ni centimetra prostora za uzmak. Jer on bi značio ne samo Putinov politički pad i raspad svega onoga što je do sada postigao u ruskom društvu (a to je jako puno, bez obzira što tko o tome mislio), već i krah same Rusije u obliku kakav je sada – ne samo po pitanju gubitka Krima, već i buđenja starih separatističkih težnji i opasnih etničkih i vjerskih sukoba.
Kako to u Rusiji već dugo dobro shvaća veliki broj stanovnika, posve sam siguran da do Putinovog povlačenja neće doći i da je Zapad (čitaj SAD) onaj koji će na kraju morati odlučiti što i kako dalje s Ukrajinom.
Stigao je trenutak istine!
Ovo je Putinov težak izazov i Bidenu, u kontekstu skorih američkih izbora za Kongres koji se održavaju već u studenom. Biden, aktivno uključen u kampanju na strani Demokratske stranke, imao je do jučer lagodnu situaciju predstaviti američku politiku prema Ukrajini kao pobjedonosnu (za razliku od prošlogodišnjeg sramotnog povlačenja iz Afganistana), onu koja je dovela do nikad većeg jedinstva Zapada (iako su pukotine i u tom segmentu sve vidljivije). Mogao je opravdati i sve američke financijske i materijalne troškove pomoći Kijevu kroz nedavno izborenu ukrajinsku vojnu pobjedu kod Harkova, a Rusiju proglasiti kao poraženu stranu, potpuno izoliranu od svijeta, protiv koje Zapad u UN-u upravo pokreće „križarski rat“.
Međutim, sve se u trenu promijenilo. Kako će sada Biden, osim retoričkih osuda, na terenu reagirati na činjenicu da Rusija preuzima čak 20% ukrajinskog teritorija (ne računajući Krim) ili, preciznije, 107 600 km2 (za usporedbu, Češka ima nešto manje od 79 000 km2) i dobiva, kako ruski vrh kaže, oko 8 milijuna novih stanovnika potpuno domoljubne orijentacije, a da pri tom Amerikancima ne kaže da SAD trebaju krenuti u nove rizike za osiguranje ukrajinske slobode i demokracije koji mogu dovesti do direktnog američko-ruskog rata? Američkim se biračima tako nešto sigurno ne bi svidjelo, njima je ukrajinska tema tek na 11. mjestu prioriteta, prema najnovijim istraživanjima.
Dakle, tu smo gdje jesmo. Stigao je trenutak istine! Pok. Stipe Šuvar bi rekao „popu pop bobu bob“!
Ostaju samo dvije solucije:
- prerastanje ukrajinskog rata u totalni sukob Zapada i Rusije s krajnje nepredvidljivim posljedicama;
- ili pregovori i postizanje nekakvog dogovora između Washingtona i Moskve (svi su ostali čimbenici uključeni u ovu veliku „ukrajinsku igru“ posve nebitni i drugorazredni).
Šokantne riječi talijanskog generala
A da nam se ne piše dobro svjedoče i dramatične riječi talijanskog generala Fabio Minija, bivšeg načelnika stožera NATO-ovog Zapovjedništva za Južnu Europu i zapovjednika međunarodne misije na Kosovu, nedavno izrečene u intervjuu za portal AntiDiplomatico.
General Mini, između ostaloga kaže, kako je Moskva ta koja sada mora odlučiti hoće li prijeći sa specijalne operacije na sveopći rat (intervju je objavljen prije spomenute Putinove odluke o priznanju referenduma). Govoreći o ukrajinskom vojnom uspjehu kod Harkova, kazao je da je on „svakako vrlo značajan u propagandnom smislu, ali na terenu se uvjeti nisu puno promijenili“.
Na upit novinara misli li da će oružje koje će Italija poslati Ukrajini i plaćenici utjecati na sudbinu sukoba, talijanski general je odgovorio:
„Ja stvarno ne mislim tako. Oni će to učiniti još krvavijim… U slučaju neravnoteže taktičkih snaga, postoji tendencija prelaska na stratešku i tada se može koristiti oružje strateške razine kao što su bombarderi, rakete, pa čak i taktičko nuklearno oružje: sve stvari koje bi dovele do izravnog sukoba između NATO-a i Rusije.“
General Mini kazao je i slijedeće: „Na početku invazije počeo sam uviđati znakove ne specijalne operacije kako ju je Putin nazvao, već niza operacija s ograničenim ciljevima, ujedinjene strateškom svrhom sprječavanja Ukrajine da postane žarište vojne prijetnje Rusiji, ali taktički neovisne. Operacije su uključivale osiguranje teritorija Donbasa, obalnog pojasa Azovskog i Crnog mora do Odese i, ako je potrebno, do granice s neutralnom Moldavijom. Napredovanje prema Kijevu trebalo je poglavito biti politička operacija pritiska za pregovore i konačnu uspostavu vlade u korist ruske linije.
Ova operacija nije vezana ni za vrijeme ni za ciljeve: ovisi o događajima. Ako se diplomatski, politički i operativno razvija zadovoljavajuće, operacija se može prekinuti. … Ovakva operacija artičoka oduševila je sve tjedne analitičare koji su očekivali, a možda i cinično priželjkivali vatrenu oluju na kakvu su nas Amerikanci navikli u svim svojim ratovima. Očito je ta nevjerica potaknula nagađanja o učinkovitoj moći ruskog aparata i herojskom ukrajinskom otporu koji će zaustaviti invaziju. Aparat koji vidimo na televiziji, međutim, govori nešto drugo: operacija je još uvijek namjerno u prvoj fazi, u iščekivanju događaja. …
A kada kriza bude prevladana, nadajući se da će još biti žive, Italija i Europa morat će se ozbiljno posvetiti osvajanju te autonomije, dostojanstva i strateške neovisnosti koja jamči europsku sigurnost bez obzira na interese drugih“, kazao je general Mini.
Dodao bih kako je teško očekivati da će sadašnje europske elite htjeti čuti, a kamoli poslušati iskusnog generala, koji sigurno zna što govori.
Europa je bila i ostala talac svojih maksimalističkih želja i limitiranih mogućnosti
Za kraj bih zato dodao: Europa je bila i ostala talac svojih nedosanjanih maksimalističkih želja i krajnje limitiranih mogućnosti.
Slabe, neodlučne i vječno kalkulacijama sklone elite ne samo što nisu dorasle ovom kritičnom trenutku, već su mu najviše i kumovale svojom pasivnošću i pogrešnim procjenama: kada je trebalo dizati glas i donositi pravilne odluke to je redovito izostajalo.
Zato se nadam kako sve ovo ipak neće završiti na način da će opet, kao i prije 100 godina, biti aktualan tekst njemačkog politologa Oswalda Spenglera napisan po završetku Prvog svjetskog rata u čuvenom djelu „Propast Zapada“:
“Ti umireš. Vidim u tebi sve značajke stigmi propasti. Mogu dokazati da tvoje golemo bogatstvo i tvoje golemo siromaštvo, tvoj kapitalizam i tvoj socijalizam, tvoji ratovi i tvoje revolucije, tvoj ateizam, tvoj pesimizam i tvoj cinizam, tvoj nemoral, tvoji uništeni brakovi i tvoja kontrola rađanja, cijede iz tebe i posljednju kap krvi odozdo i ubijaju te odozgo, ubijaju te u mozak i istrijebit će te – mogu ti dokazati da se kod tebe vide svi znakovi umirućih zemalja iz davnih vremena – Aleksandrije, Grčke i neurotičnoga Rima.”
Živi bili pa vidjeli!
