Uskoro ćemo pratiti odlučujuću bitku na istoku Ukrajine, koje će zbog velike koncentracije sukobljenih snaga vjerojatno odrediti i konačnog pobjednika rata. Zapravo će taj ishod presudno utjecati na budući izgled čitavog svijeta. Poraz Rusije značio bi i njen definitivni gubitak uloge jednog od najvažnijih međunarodnih igrača, dok će je eventualna pobjeda u tom smislu dodatno učvrstiti. Ne smije se, naravno, nikada isključiti niti neka win-win situacija (prije svega u odnosu SAD-Rusija, jer velike sile ne smiju javno izgledati poražene – to je ipak “privilegija” malih ) kroz uspjeh pregovaračkog procesa, ali – kako se sada čini – to u ovom trenutku nikome ne odgovara
Nakon što je Zapad protiv Rusije uveo do sada neviđene sankcije nakon njene vojne intervencije u Ukrajini, svijet se potpuno promijenio. Ali prave borbe tek su pred nama. Uopće nisu isključene niti one vojne, i izvan ukrajinske bojišnice.
Ukrajinsko bojno polje sve je manje rat između Rusije i Ukrajine, a sve više između Rusije i Sjedinjenih Država (predvodnika tzv. kolektivnog Zapada).
Kako sam nedavno figurativno rekao u jednoj od svojih analiza, Rusija na zapadu od 2014. g. ne graniči s Ukrajinom već sa SAD-om. Jer Kijev će od tada pa na dalje činiti samo ono što od njega traži Washington, s obzirom da ukrajinske političke elite o njemu u potpunosti ovise – politički, ekonomski i vojno.
Drugim riječima ukrajinski front možemo slobodno zamijeniti riječju „ruski front“ (aludirajući na termin Istočni front iz vremena Drugog svjetskog rata, na kojem se odlučivala njegova sudbina, a time i sudbina čitavog svijeta) – jer se radi isključivo o obračunu SAD-a i RF – i ni o čemu drugom.
Ukrajinska bojišnica bit će (i već je) samo platforma na koju će se fokusirati (osim vojne – gdje će ginuti ruski i ukrajinski vojnici i civili, kao i tzv. psi rata iz „ostatka svijeta“, za koje u stvarnosti nikoga nije briga) – sveukupna politička, obavještajna i propagandna aktivnost Zapada s ciljem daljnje demonizacije i izolacije Rusije, dok će se ona najvažnija bitka između dviju strana odvijati na globalnom bojnom polju – za nadzor ključnih ekonomskih poluga moći s ciljem zadržavanja hegemonije odnosno njezinog sprječavanja i uspostave policentričnog svijeta.
Proturuske sankcije: ciljevi i želje
Kolektivni Zapad (SAD, EU, Velika Britanija, Australija, Kanada, Japan), isključio je dio ruskih banaka (ne i najveću – Sberbanku), uključujući i središnju banku – Banku Rusije – iz međunarodnog platnog sustava SWIFT; zapadne banke zamrznule su ruske devizne i zlatne rezerve u gotovo 60-postotnom iznosu od ukupne količine kojom ta zemlja raspolaže; EU već je dogovorila pet paketa sankcijskih mjera protiv Rusije; Sjedinjene Države su 8. ožujka uvele embargo na kupnju ruske nafte i naftnih derivata, dok je Velika Britanija priopćila da će postupno ukinuti opskrbu ruskim energentima do kraja ove godine (za razliku od Europske unije, SAD i Velika Britanija imaju relativno mali udio ruske nafte i plina u svom ukupnom uvozu tih energenata – SAD oko 5% ruske nafte, Velika Britanija cca 5% ruskog plina).
To su neke od ključnih proturuskih sankcijskih mjera i otprilike je to njihov maksimum (njemu bi se mogao pribrojiti još jedino europski embargo na uvoz ruskih energenata do kojeg za sada neće doći zbog prevelike ovisnosti EU o njima). Sve druge sankcijske mjere koje će se usvajati bit će više ili manje samo simboličnog i psihološko-propagandnog karaktera. Drugim riječima Zapad je „ispucao“ sve što je imao u svom sankcijskom arsenalu te je sada ostao bez ikakvih stvarnih poluga za utjecaj na Moskvu i njenu vanjsku politiku, kako je to bilo u predsankcijsko vrijeme (Rusija je u stvarnosti permanentno pod Zapadnim sankcijama i s njima je već odavno naučila živjeti). Zapadu sada preostaje jedino čekati njezin slom do kojeg može i ne mora doći, u čemu i leži osnovni rizik pokrenute strategije.
Ključni cilj SAD-a i njegovih saveznika koji se želi postići „majkom svih sankcija“, koje „odsijecaju“ Rusiju od zapadnog ekonomskog i financijskog modela – je prouzročiti potpuni šok unutar ruskih poslovnih krugova, kao i u širokoj javnosti. Posljedično se očekuje brzi rast nezadovoljstva ljudi koji treba dovesti do smjene sadašnje državne vlasti i pada Putina kao njenog simbola.
Gotovo je s licemjerjem! Igra se otvoreno!
Drugim riječima, sada su „pale sve maske“, a geopolitički ciljevi i sredstva za njihovu primjenu više se ne prikrivaju. U jednu je ruku to i dobro. Nema više lažnih osmjeha pred kamerama i „držanja figa u džepu“ u besplodnim diplomatskim susretima i inicijativama (a zapravo prikrivenim nadmudrivanjima, podlim lukavštinama sa željom uništenja protivnika a ne postizanja kompromisa i dogovora koji bi u praksi rješavali goruće probleme). Bidenova administracija u tom se smislu vratila Trumovoj metodologiji i stilu „slona u porculanskoj sobi“, koja se svodila na načelo „uzmi ili ostavi“, pri čemu ti – ako ostaviš – slijede sankcije, carine, pa i vojna odmazda.
Sve su karte sada otkrivene i stavljene na stol. Figure na šahovskoj ploči posložene su za konačni i odlučujući boj koji će odrediti sudbinu i izgled budućeg svijeta. On je već sada vidljiv. Podijeljen je na anglo-američki (kao dominantni čimbenik u okviru euroatlantskog savezništva), Istočni – u kojem dominiraju Kina i Rusija i na „preostali“ svijet za čiju će se naklonost tek trebati izboriti – što niti jednoj strani neće biti lako. Ako ne zbog ičeg drugog, ono barem zbog uvijek dobrodošle mogućnosti manevriranja u novostvorenom blokovskom ustroju svijeta za tzv. neodlučne države.
Dvojben konačni uspjeh
Međutim, sve navedene sankcije, koliko god po Rusiju bile bolne, nemaju šanse za proizvesti učinak koji od njih očekuje (priželjkuje) Washington, dokle god Rusija uživa potporu, ili barem vanjskopolitičku neutralnost svojih ključnih globalnih partnera – prije svega Kine, Indije (možemo dodati i čitavog formata BRIKS, kojeg još čine Brazil i Južnoafrička Republika – JAR), a onda i brojnih zemalja Bliskog istoka i td. Neutralne po pitanju Moskve tj. zemlje koje s Rusijom žele nastaviti suradnju, osim, očekivano, Irana, ostaju i veliki američki arapski partneri – Saudijska Arabija, UAE i Egipat. Ako tim zemljama pridodamo i one regionalne „teškaše“ koji se ne žele priključiti zapadnim proturuskim sankcijama – poput Turske (članica NATO-a) i Izraela, stvar izgleda još složenije.
Zašto se te zemlje (za sada) distanciraju od sankcija Rusiji usprkos snažnim američkim pritiscima? Odgovor je jasan: ne žele se naći na ruskom „crnom popisu“ neprijateljskih zemalja, svaka, naravno, iz svojih specifičnih interesa. Evo, ukratko, nekih najvažnijih:
- Saudijska Arabija i UAE sada otvoreno govore kako je Rusija, kao ponajveći proizvođač nafte (i plina) ključna karika u formatu OPEC+ bez koje se ne može regulirati svjetsko tržište naftom. A bez mogućnosti njegove regulacije, i Rijad i Abu Dhabi gube poluge vlastitog utjecaja, kako energetskog tako i političkog. Osim energetskog segmenta, obje zemlje s Rusijom surađuju po nizu drugih pitanja – gospodarskog, a sve više i obrambenog karaktera, svjesne da je Rusija ušla u tu regiju (kroz intervenciju u Siriji) i da se iz nje ne namjerava povući;
- Izrael, iako formalno osuđuje rusku agresiju na Ukrajinu, ne želi se priključiti proturuskim sankcijama, ne toliko zbog ruskog utjecaja na arapske zemlje (Jeruzalem i sam posljednjih godina uspostavlja sve bolje odnose s ključnim arapskim državama), koliko zbog utjecaja Rusije na njegovog glavnog regionalnog suparnika – Iran (razvoja iranskog nuklearnog programa bez Rusije teško može biti, ona je ta koja gradi i iranske nuklearke, a u svakom je trenutku spremna Teheranu isporučiti i suvremeno naoružanje – od zrakoplova do podmornica). Osim toga, Rusija od samog početka tolerira (o tome ona i Izrael imaju prešutan dogovor) izraelske raketne i zračne napade na iranske i Hezbollahove ciljeve u susjednoj Siriji za koje Jeruzalem smatra da predstavljaju potencijalnu opasnost za izraelsku sigurnost. Osim toga, dvije zemlje zajednički rade i na tzv. ideološkom polju – na očuvanju sjećanja na žrtve Holokausta i na ruske i sovjetske žrtve u vrijeme nacističke Njemačke tj. Drugog svjetskog rata, za koje smatraju kako se sve više dovode u pitanje i da su izvrgnute opasnom povijesnom revizionizmu;
- Turska ima svoju specifičnost u odnosima s Rusijom. Tradicionalni povijesni antagonizam između Otomanskog i Ruskog carstva – definitivno i dalje ima utjecaja, prije svega na javnom prostoru moderne Turske i Rusije, ali on već odavno ustupa mjesto (geo)političkom i ekonomskom pragmatizmu Moskve i Ankare. Drugim riječima, „vječne“ ideološke suprotnosti povlače se pred konkretnim i životno važnim interesima – u kojima nema mjesta za opasnu konfrontaciju ili, ne daj Bože – rat, jer su obje strane svjesne da bi ih to bacilo desetljeća unatrag i u razvojnom i u smislu njihovih vanjskopolitičkih interesa. Zato Ankara također ne želi na ruski „crni spisak“ neprijatelja. Turskoj, zapravo, ne odgovara niti preslaba, niti prejaka Rusija. Ako bi bila preslaba i u nemogućnosti pružanja otpora SAD-u, to bi Turskoj smanjilo geopolitički manevarski prostor jer više ne bi mogla „levitirati“ i hiniti bijeg u ruski „zagrljaj“ u slučaju prevelikih pritisaka na Ankaru od strane Zapada s ciljem reduciranja turskih nacionalnih interesa (npr. u Egejskom moru, Siriji, Libiji). S druge strane prejaka Rusija joj ne odgovara u smislu da joj ne počne postavljati prevelike prepreke na putu turskih interesa u kavkaško-kaspijskom i srednjoazijskom prostoru – tradicionalnim zonama ruskog utjecaja. Određena ravnoteža snaga između Zapada i Rusije po Ankaru je u ovom trenutku najbolja varijanta. Zato se Turska i nameće kao glavni posrednik u rusko-ukrajinskom sukobu, zbog čega neki govore da se Erdoganu čak smiješi i Nobelova nagrada za mir (mnogima u regiji i u Grčkoj na to će se vjerojatno „dignuti kosa na glavi“, ali ta nagrada je ionako već odavno izgubila početni smisao, skrenuvši, kao i mnogo toga drugog, u sferu čistog politikanstva).
Bitka za Indiju je ne manje važna od one za Ukrajinu
U tom „preostalom“ svijetu, jedna od ključnih država svakako je Indija. Ta se zemlja našla u svojevrsnom procijepu. Između „čekića“ svojih nacionalnih interesa i „nakovnja“ interesa Washingtona koji od New Delhija zahtjeva da se priključi proturuskim sankcijama i osudi rusku invaziju na Ukrajinu.
Ali u tom smislu ne ide baš sve prema planu, pa se američka „muka po Indiji“ i dalje nastavlja. „Nepokoreni južnoazijski div“ u Vijeću sigurnosti UN-a nije želio osuditi rusku vojnu intervenciju, a nakon toga nije se želio priključiti niti zapadnim proturuskim sankcijama. Drugim riječima Indija nastavlja provoditi svoju tradicionalnu vanjsku politiku temeljenu na nesvrstavanju tj. primarnoj zaštiti svojih interesa. New Delhi i u ovim, krajnje složenim vremenima, nastoji zadržati prijateljske odnose i s Washingtonom i s Moskvom.
To ne iznenađuje! Rusija je tradicionalni najveći opskrbljivač Indije oružjem – od automatskih pušaka, preko tenkova do zrakoplova, a dvije zemlje surađuju i po pitanju raketnog naoružanja (npr. hiperzvučna krstareća raketa srednjeg dometa „BrahMos“ (što je kratica imena indijske rijeke Brahmaputra i glavnog ruskog grada Moskve) – najbrža je raketa toga tipa na svijetu). Suradnja je velika u energetskoj sferi, istraživanju svemira, farmaceutici i td. Dvije azijske mega-države nikad u povijesti nisu imale bilo kakvih političkih nesuglasica, a kamoli da su vodile međusobne ratove. I ne manje važno: Rusija je za Indiju i svojevrsna barijera od eventualnih kineskih pretenzija s obzirom na strateške odnose Moskve i Pekinga.
S druge strane SAD su posljednjih godina, poglavito je to bilo vidljivo u vrijeme Trumpove administracije, intenzivirale suradnju s Indijom – prije svega u vojnoj i sigurnosnoj sferi. Tako se Indija prije par godina priključila novoformiranom tzv. azijskom NATO-u (otvoreno protukineskog karaktera) – vojnom savezu QUAD (čine ga SAD, Australija, Japan i Indija). QUAD je jedna od ključnih vojnih poluga SAD-a u novoformiranoj Indo-tihooceanskoj geopolitičkoj regiji. Njemu sada treba pridodati i savez AUKUS (Australija, Velika Britanija, SAD), također protukineskog karaktera. Osim toga, proteklih je godina iz Washingtona i Londona Indiji nerijetko bilo tepano da je ona „najveća svjetska demokracija“, dok su njeni političari uvijek bili rado viđeni gosti.
Međutim, „najveća svjetska demokracija“ na čelu s nacionalistički orijentiranim premijerom Narendrom Modijem nije željela sudjelovati u radu na u jesen prošle godine održanom Bidenovoom virtualnom „Summitu za demokraciju“, koji bi, prema zamisli američkog predsjednika, morao predstavljati savez svjetskih demokracija za borbu protiv autoritarnih država. Zato je u Washingtonu odmah „zazvonilo zvono za uzbunu“ tj. nakon dugo vremena pojavile su se ne samo sumnje, već i otvorene kritike da „s indijskom demokracijom i nije baš sve u redu“. Zaredale su priče o problemima s ljudskim pravima, nehumanom društvenom uređenju temeljenom na kastama i sl. (kao da sve to u Indiji i ranije nije postojalo – od drevnih vremena pa do današnjeg dana).
I još nešto bitno: Indija je, uz Kinu, Japan, Južnu Koreju i Tajvan najveći svjetski uvoznik nafte, gdje se još mora pridodati i EU kao cjelina. Glavnina „crnog zlata“ u Indiju desetljećima stiže s Bliskog istoka, ali se proteklih godina povećao i uvoz ruske nafte, poglavito nakon aktivnog ulaska naftnog diva Rosnjeft-a u vlasničke strukture pojedinih indijskih naftno-prerađivačkih tvrtki. Zanimljivo je da je Rusija prošle godine Indiji isporučila 12 milijuna tona nafte, a da je od početka ove godine do ožujka za Indiju otpravljena grupa ruskih tankera nakrcanih naftom u količini od oko 6 milijuna tona (neke od njih nisu željeli europski kupci) čime se ruski izvoz nafte u Indiju već sada približava polovici ukupnog prošlogodišnjeg.
S obzirom na veliki rast indijskog gospodarstva i potrebe za energijom, New Delhi se ne želi odreći ruskog energetskog „kolača“. Tim više što mu Moskva sada daje čak 20%-tni popust na cijenu nafte što nije ostalo neprimijećeno u susjednoj Kini. Za očekivati je, zato, da će se ruska nafta u još većim količinama uskoro usmjeriti i prema toj najvećoj svjetskoj državi.
Zbog nastavka suradnje Indije i Rusije nedavno je američki predsjednik Joe Biden „ukorio“ Indiju, kazavši da se samo Indija u skupini država QUAD “pomalo klimavo” pozicionirala protiv Rusije u svezi njene vojne operacije, i da New Delhi pokušava uravnotežiti svoje veze s Rusijom i Zapadom, (Reuters, 22. ožujka).
Indija i Rusija žele izbaciti SWIFT iz međusobne trgovine
Indijska vlada razmatra prijedlog Moskve da koristi sustav koji je razvila ruska središnja banka za bilateralna plaćanja (indijski Business Standard, 30.3).
Plan uključuje plaćanja u rupijama korištenjem ruskog sustava financijskih transakcija.
Ruska državna razvojna banka VEB i Reserve Bank of India (RBI) vjerojatno su finalizirale alternativnu platformu za transakcije za olakšavanje bilateralne trgovine nakon što su zapadne sankcije blokirale Moskvi pristup globalno korištenoj bankovnoj platformi Swift, izjavila su za indijski medij Economic Times dva izvora upoznata s tim pitanjem.
Međutim Zapad se sigurno neće pomiriti s ovakvim indijsko-ruskim namjerama. Indija i njeno tržište su preveliki i prevažni da bi se oko nečeg takvog samo šutke prešlo. Zato i ne čudi da su gotovo istog dana u New Delhi stigli britanska ministrica vanjskih poslova Liz Truss i ruski šef diplomacije Sergej Lavrov. Ne događa se baš često u svijetu diplomacije da dva moćna diplomata iz država koje su skoro pa u ratu čekaju u redu, jedan iza drugoga, da ih primi indijski kolega i osobno premijer Narendra Modi.
Ali ni to nije sve. Isti dan, kada i Lavrov, u New Delhi je stigao i Daleep Singh, zamjenik američkog savjetnika za nacionalnu sigurnost za međunarodnu ekonomiju, što samo potvrđuje „eksplozivnost“ stanja po pitanju Indije.
Singh je upozorio tu zemlju na “posljedice” ako bude trgovala s Rusijom u rubljama ili kupovala njenu naftu, zaobilazeći američke sankcije (info: The Hindu).
Što će na kraju ove „zavrzlame“ odlučiti Indija još nije jasno. Jer u igri nisu samo posljedice od njenog kršenja zapadnih sankcija, već i one, koje, ako bi popustila američkim pritiscima – Indiju udaljavaju od mogućnosti vođenja samostalne vanjske politike čemu se ona do sada uspješno opirala, ukazujući na svoju veličinu i povijest, ali i gospodarsku i vojnu snagu koja ima sve nužne kapacitete i za skori izlazak s regionalne na globalnu pozornicu.
Rizici od sankcijskih neuspjeha
Međutim, zapadne sankcije, osim samih država kolektivnog Zapada (1(8 ukupnog stanovništva Zemlje), za sada podržava malo tko iz „ostatka“ svijeta. Nemali je i broj onih država izvan „zapadnog kruga“ koje sa simpatijama gledaju na Rusiju i po pitanju Ukrajine, jer taj sukob prije svega smatraju konačnim američko-ruskim globalnim obračunom i „klinčem“ – pri čemu na Ameriku i njene europske saveznike nerijetko gledaju očima povijesne „žrtve“ iz doba kolonijalizma ili američkih vojnih rušenja pojedinih država Azije, Afrike i Latinske Amerike. U tom smislu pozvat ću se na zanimljiv članak američkog medija Foreign Policy (FP) od 30. ožujka, autora Colum Lyncha pod naslovom „Zapad je s Ukrajinom. Ostali, ne toliko“.
U tekstu se tako navodi, da, osim najbližih prijatelja i vojnih saveznika Sjedinjenih Država u Europi i istočnoj Aziji, ostatak svijeta nije voljan podržati kampanju za izolaciju Rusije. Afrika i Azija čekaju svoje vrijeme zbog dugogodišnjih veza s Rusijom i skrivene ogorčenosti prema Washingtonu.
Mnogi diplomati i vanjskopolitički promatrači sukob u Ukrajini vide kao povijesnu prekretnicu. Pritom nisu sigurni kako će to završiti, pa stoga neće odlučivati kako se ponašati pred zaoštravanjem sukoba velikih sila ili političkom nagodbom, navodi se u tekstu.
Ovdje bih ukazao i na članak britanskog medija The Economist-a od 30. ožujka, koji upozorava kako učinak najnovijih strogih zapadnih sankcija protiv Rusije nije baš onakav kakav se očekivao. Rusija se, navodi se u tekstu, pokazala puno otpornija i mjere koje je poduzela njena vlada, nakon početnog šoka i straha građana, donijele su brzu stabilizaciju i nacionalne valute, financijskog tržišta i sveukupnog stanja, pri čemu nisu značajnije niti porasle cijene goriva i osnovnih proizvoda.
S tim bih i zaključio, dodajući, kako ćemo uskoro pratiti početak odlučujućih bitki na istoku Ukrajine, koje će zbog velike koncentracije sukobljenih snaga i očekivane dugotrajnosti borbi sigurno odrediti i konačnog pobjednika tog rata. Zapravo će taj ishod presudno utjecati na budući izgled čitavog svijeta. Poraz Rusije značio bi i njen definitivni gubitak uloge jednog od najvažnijih međunarodnih igrača, dok će je eventualna pobjeda u tom smislu dodatno učvrstiti. Ne smije se, naravno, nikada isključiti niti nekakva win-win situacija (prije svega u odnosu SAD-Rusija, jer velike sile ne smiju javno izgledati poražene – to je ipak “privilegija” malih zemalja) kroz uspjeh pregovaračkog procesa, ali – kako se sada čini – to u ovom trenutku nikome ne odgovara, pa se prije se čini da je u sferi znanstvene fantastike.
geopolitika
