„Jedan od najutjecajnijih arhitekata američke vanjske politike George Kannan pred smrt je upozorio kako proširenje NATO-a na istok i primanje u savez država Varšavskog ugovora može gurnuti Rusiju u zagrljaj Pekinga. U svom dnevniku od 4. siječnja 1997. on je predskazao da će Moskva reagirati kao da je žrtva i nastaviti militarizaciju svog društva, a također „će razvijati puno tješnje odnose sa susjedima na istoku, prije svega s Iranom i Kinom, s ciljem formiranja čvrstog protuzapadnog vojnog bloka kao protuteže NATO-u, težeći prema vlasti nad svijetom.“ – navodi američki medij. Riječi su, zapravo – proročke
Jedan je događaj geopolitičkog karaktera prošli tjedan bio dominantan i zaokupio pozornost političara i medija čitavog svijeta – sigurno ne bez razloga. Riječ je, naravno, o dvodnevnom rusko-kineskom summitu na vrhu u Moskvi.
Naravno, bilo je još važnih događaja, prije svega u i oko Ukrajine, kao i tektonskih poremećaja koji se upravo odvijaju na Bliskom istoku. Vrijedi istaknuti i incident u Južnokineksom moru, gdje su, u akvatoriju spornih Paracelskih otoka (Kina ih smatra svojima, a pravo na njih polaže i Vijetnam) prema navodima Pekinga kineski vojni brodovi otjerali američki razarač, dok Amerikanci tvrde da se njihov brod povukao vlastitom voljom.
Kineska nadanja i iluzije
Kina je, od početka ruske invazije na Ukrajinu po tom pitanju uvijek zadržavala određenu neutralnost, neovisno o tome što nikada nije osudila taj postupak Moskve niti se priključila zapadnim proturuskim sankcijama.
Peking je ponavljao svoju tradicionalnu vanjskopolitičku „mantru“ kada su u pitanju oružani sukobi bilo gdje u svijetu – kako se zalaže za prekid neprijateljstava i rješavanje problema dijalogom tj. postizanjem sporazuma.
Isto tako Moskvi nije pružao bilo kakvu vojnu pomoć (istina, ova ga to nije niti tražila, ne želeći, kako je govorila, svog najvažnijeg partnera dovoditi u neugodnu situaciju i nepotrebno izlagati zapadnim sankcijama), niti su njegove državne mega-kompanije željele kršiti zapadne sankcije Rusiji zbog straha da ne ugroze svoje unosne poslove koje imaju na zapadnim tržištima, prije svega u SAD-u. Male i srednje kineske privatne tvrtke, koje ne posluju globalno, s Rusijom su intenzivirale suradnju – ali to je ipak nešto posve drugo i puno manje važno.
Peking je takvom odmjerenom politikom smatrao kako će i dalje moći „sjediti na dvije grane“: imati Rusiju kao ključni sigurnosni štit iza svojih leđa, i istomišljenika u ključnim međunarodnim organizacijama, prije svega u UN-u, a pri tom sa SAD-om ostvarivati svoje ključne ekonomske interese. Naravno, bio je potpuno svjestan da su američka politika i strategija pozicionirale Kinu na vodeće mjesto po pitanju ugroze svojim sveukupnim nacionalnim i globalnim interesima u 21. stoljeću (Rusija je to sada, i isključivo po pitanju vojne ugroze SAD-u).
Međutim, kineski državni vrh je smatrao da će u SAD-u na kraju ipak prevladati pragmatizam temeljen na golemoj, bez presedana u svijetu ikada međusobnoj trgovinskoj razmjeni – većoj od 500 milijardi dolara godišnje, koja je čak i prošle godine porasla usprkos svim napetostima u međusobnim odnosima.
SAD su još 2015. protiv Kine pokrenule hladni rat
Ali Peking se preračunao, neovisno što je mogao znati (sigurno je i znao ali nije vjerovao koliko će daleko Washington ići) da su Sjedinjene Države još 2015. godine protiv Kine pokrenule hladni rat (oko toga je postignut dvostranački konsenzus), kojeg je Donald Trump, došavši na vlast godinu dana kasnije, samo konkretizirao, dinamizirao i raspirio uvođenjem snažnih carinskih barijera na kineske proizvode.
Washington nije želio dozvoliti da ga Kina zbaci s trona vodeće svjetske države zbog njenog potpuno neočekivanog i zastrašujuće brzog razvoja u svim ključnim sferama – visokotehnološkim, obrambenim, globalno-trgovinskim, i smatrao je da će to moći spriječiti na isti način kako je to učinio s prošlostoljetnim najvećim konkurentom, Sovjetskim Savezom – politikom obuzdavanja ili sprječavanja širenja njenog utjecaja i pristupa suvremenim tehnologijama.
Trump i Biden s različitim pristupima
Ovdje je važno naglasiti kako je Trump pri tom itekako bio svjestan važnosti održavanja gospodarske suradnje s Kinom ne samo zbog vitalnih američkih ekonomskih i socijalnih interesa, već i zbog njene mogućnosti da u suprotnom sklizne u opasan zagrljaj Rusiji. Zato je želio, i nakon dugih pregovora uspio s Pekingom dogovoriti i potpisati prvu fazu američko-kineskog trgovinskog sporazuma koji je po SAD bio puno povoljniji u odnosu na dotadašnju praksu, i omogućivao je postupno smanjenje američkog golemog deficita u trgovini s tom zemljom. Niti nepunih mjesec dana kasnije dolazi pandemija koronavirusa, sve to zaustavlja, a SAD, Kinu i svijet paralizira po pitanju bilo kakve globalne gospodarske aktivnosti. Nakon toga Trump od Bidena gubi predsjedničke izbore.
Ali dolaskom na vlast, Joe Biden, suprotno očekivanjima mnogih, dodatno radikalizira protukinesku politiku, uvodi nove barijere, pa čak i sankcije protiv kineskih visokotehnoloških tvrtki odnosno zabranu izvoza takvih proizvoda u Kinu. Sve dodatno kulminira od kolovoza prošle godine i posjeta bivše čelnice Kongresa Nancy Pelosi Tajvanu, a onda i sve masovnijim isporukama američkog oružja tom otoku kojeg Kina smatra svojim nedjeljivim teritorijem (formalno se načela „jedne Kine“ Washington i dalje pridržava jer je to bio temeljni kamen uspostave diplomatskih odnosa dviju država početkom 70-ih godina prošlog stoljeća, ali u praksi to sve manje tako izgleda).
Posljednji pokušaj zadržavanja međusobnih odnosa na nekoj, po obje strane prihvatljivoj razini i u sferama od obostranog interesa, bio je summit G20 na Baliju, u Indoneziji, početkom studenog prošle godine, kada je održan i višesatni razgovor Biden-Jinping. No i te je nade ubrzo raspršio kineski balon oboren od strane američke vojske zbog njegovih navodnih špijunskih aktivnosti – što je Peking kategorički nijekao.
Zapravo, taj je događaj bio i posljednji okidač prema ukupnom krahu američko-kineskih odnosa. Sve su se iluzije Pekinga u njihovo održavanje, koje su ionako sve više slabile, raspale skupa s tim balonom i sunovratile u nepovrat.
Washington od Pekinga tražio distanciranje od Moskve
Washington je od Pekinga čitav prošlu godinu tražio jasno distanciranje od Moskve, prije svega zabranu slanja istoj vojne i visokotehnološke pomoći. Pri tom je posve otvoreno govorio kako je američka namjera najprije slamanje Rusije kao ključnog američkog vojnog suparnika, a nakon toga će se u potpunosti, svim svojim kapacitetima moći fokusirati na sprječavanje Kine, i „stavljanju iste mjesto“ koje joj prema njemu pripada.
Zapravo, kada se to logički razmotri (a što nije teško), Pekingu je nudio „uživanje u sadašnjem trenutku“ u zamjenu za odricanje od budućnosti.
Peking je to shvatio i odlučio kazati „ne“. Ubrzano se posljednjih tjedana otvoreno okretao Rusiji, da bi s njom u Moskvi konačno i dogovorio intenziviranje dosadašnje snažne suradnje i do 2030. g., sklopivši ukupno 14 međudržavnih sporazuma u vrijednosti od čak 140 milijardi dolara. Oni se odnose na gospodarsku, financijsku, infrastrukturnu, energetsku sferu, suradnju u sferi svemira, satelitskih komunikacija, nuklearnu energiju, plansko iskorištavanje šumskih resursa i td.
Što su dogovorile Kina i Rusija?
Izdvojit ću samo neke ključne momente: u međusobnoj trgovini kao sredstvo plaćanja uvodi se juan, a Rusija će juan koristiti i u međunarodnoj trgovinskoj razmjeni čime će moći zaobilaziti američke sankcije vezano uz korištenje dolara u međunarodnoj trgovini. Juan se time de facto pozicionira kao rezervna međunarodna valuta i dodatno prijeti smanjenju utjecaja dolara – tim više što će se i naftna trgovina odvijati u juanima; ruski Rosatom gradit će nekoliko kineskih atomskih centrala i pri tom Kini omogućiti pristup svojim najsuvremenijim tehnologijama koje će ova itekako moći koristiti i u nuklearne svrhe u sferi obrane. Koliko je ovo bolno odjeknulo u SAD-u, svjedoči vijest da je u Kongresu, odmah nakon ove objave, predloženo uvođenje sankcija na čitav nuklearni sektor dviju država.
Dalje, gradit će se novi plinovod Snaga Sibira 2 preko teritorija Mongolije koji će biti iskorišten i za plinifikaciju ruskog Dalekog istoka, i čime će Rusija Kini ukupno izvoziti 100 milijardi m3 plina godišnje; ruska mega-tvrtka RosAl nakon što su na njen aluminij Sjedinjene Države nedavno uvele carine od cca 200% i time ga zapravo izbacile sa svog tržišta, umjesto u SAD stizat će u Kinu; izgradnja novih velikih željezničkih i cestovnih komunikacija kroz ruski teritorij do njenih zapadnih granica, kao i vodenih putova i koridora, poput Sjevernog morskog puta i koridora Sjever-jug kroz Kaspijsko more prema Iranu i Južnoj Aziji, koji će postati dio ukupne nove azijske prometne komunikacijske mreže; dogovoren je ruski intenzivni izvozu poljoprivrednih proizvoda u Kinu, prije svega soje koju je dominantno desetljećima u golemim količinama uvozila iz SAD-a i od čega su živjeli brojni američki farmeri, i td. i td.
Zanimljivo je kako se niti jednom završnom riječju ili sporazumom nije spomenula međusobna vojno-tehnička suradnja. Tajnost intrigira, jer je svima jasno da se o tome itekako razgovaralo iza kulisa, što se i vidi iz sastava dviju delegacija s ministrima nadležnih resora.
Ono što govore ruski analitičari je da Kina Rusiji ne treba dostavljati bilo kakvo naoružanje tipa topništva, tenkova ili streljiva čega ima dovoljno, već da će Peking dostavljati ono što Rusiji sada najviše nedostaje – visokotehnološke proizvode i mikro-čipove, iako se to izrijekom nigdje službeno ne spominje. Uostalom, tko može nadzirati trgovanje takvim proizvodima i tvrditi da se ono ne odvija? Nisu to zrakoplovi ili brodovi koje je lako uočiti. Ne krijumčare li se svakodnevno diljem svijeta i tone narkotika izvan onoga što se službeno zna.
U SAD-u raste nervoza
U Sjedinjenim Državama nije se uspjelo sakriti razočarenje, nezadovoljstvo pa i nervoza ne samo jasnom demonstracijom daljnjeg sveobuhvatnog jačanja strateškog partnerstva Kine s Rusijom, već i jasno izraženom protuameričkom politikom Pekinga. Da će to biti tako dalo se naslutiti već na sam dan dolaska visoke kineske delegacije u Moskvu, kada je kinesko ministarstvo vanjskih poslova objavilo izvješće – svoju nikad oštriju reakciju na prethodno izvješće State Departmenta o stanju ljudskih prava u svijetu. Ono je naglasilo kako je američko društvo duboko podijeljeno politički i rasno, kako se američka demokracija u SAD-u pretvara u diktaturu, i da si, neovisno o tome, Washington i dalje daje pravo stalno prstom upirati u druge države, kritizirajući tamošnje stanje demokracije i ljudskih prava.
Snažniji signal o potpunoj degradaciji američko-kineskih odnosa sigurno nije mogao biti odaslan.
Nije nikakva tajna kako je Washington svojim nedavnim potezima političkog karaktera pokušao zastrašiti Peking i spriječiti ga da ne krene u smjeru jačanja suradnje s Moskvom, jer će to, u suprotnom, po njega imati ozbiljne posljedice. Evo o čemu je riječ:
Nakon dugo vremena u politički i medijski diskurs isplivala je tema porijekla koronavirusa Covid-19 s izjavama pojedinih visokih američki dužnosnika, čak i ravnatelja FBI-a, koje su implicirale kinesku krivnju (makar i samo slučajnu – neželjenu) za njegovu pojavu i posljedice; na Međunarodnom kaznenom sudu – ICC, svega par dana ranije od summita u Moskvi izdana je tjeralica za ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom zbog sumnji za ratne zločine u Ukrajini (to je trebalo kod Xi Jinpinga potaknuti njegovu suzdržanost u razgovorima s Putinom odnosno primorati ga na klasično državničko držanje, bez suvišnih emocija i simboličnih gesta prijateljstva); a samo dva dana uoči dolaska Xi Jinpinga u Moskvu, u američkom je Kongresu izvjesni zastupnik predložio zakon o zabrani „normalne“ američke trgovine s Kinom. Istodobno je Biden najavio nove masovne isporuke vojne pomoći Ukrajini.
Ako sve to nisu bila sredstva „preventinog udara“ na Peking da odustane od suradnje s Moskvom, ili, preciznije, da spomenuti summit svede u okvire običnih redovitih susreta dviju država, bez značajnijih političkih izjava i isto takvih sporazuma – onda ne znam koja bi druga to mogla biti.
Ključna rečenica dalekosežnog karaktera
Jedna rečenica, prema meni vjerojatno važnija od svega što se događalo na sumitu u Moskvi ali i u odnosu na ukupne globalne geopolitičke procese, zabilježena je na samom odlasku Xi Jinpinga, pri njegovom završnom rukovanju s Putinom pred ulazak u automobil koji ga vozio u moskovsku zračnu luku. Kamere i ton sve su uredno zabilježile. Xi Jinping je Putinu kazao slijedeće, s čim se ovaj složio: „U svijetu se odvijaju promjene kakve nisu viđene 100 godina, a mi ih zajedno pokrećemo.“
Američki državi tajnik Antony Blinken sve je pokušao relativizirati kazavši kako je ovdje riječ „o braku iz interesa“ i o „Rusiji kao mlađem partneru“.
Slično je, iako nervoznije, reagirao admiral John Kirby, koordinator Bijele kuće za nacionalnu sigurnost, kazavši za CNN slijedeće: “Ovo je brak iz interesa, a ne iz naklonosti, ne iz ljubavi… tamo gdje se oni podudaraju je otpor Sjedinjenim Državama i našem utjecaju diljem svijeta. Htjeli bi promijeniti pravila igre, a jedni u drugima vide koristan škart.” „Kineski model autoritarnog kapitalizma kao temelja za novi globalni sustav mogao bi se pokazati privlačnim nekim državama diljem svijeta, jer nastoji izgraditi veze u Africi, Latinskoj Americi i drugdje. Neke nacije na “globalnom jugu”, poput Južne Afrike na primjer, dijele kinesku antipatiju prema nekim politikama koje vode SAD i njegovi saveznici.“
S druge strane Donald Trump je navedenu oproštajnu frazu Xi Jinpinga nazvao najgorim momentom u povijesti Sjedinjenih Država, dok je Mike Pompeo, bivši državni tajnik, za Fox News kazao: „Bidnova administracija pretrpjela je neuspjeh. Ona je omogućila Rusima i Kinezima da se ujedine. Ovo zbližavanje nosi najviše rizika za svakog američkog građanina.“
“Proročanstva” se nisu slušala
U ovom kontekstu izdvajam analitički tekst pro-demokratskog američkog medija CNN od 22. ožujka pod naslovom „Kako bi novo prijateljstvo Xija i Putina moglo testirati SAD“ autora Stephena Collinsona. (https://edition.cnn.com/2023/03/22/politics/xi-putin-us-relationship/index.html)
Tekst je definitivno na tragu Bidenove vanjske politike ali u sebi sadrži i pojedine elemente koji ukazuju na drukčije uzroke pa i na mogući drukčiji tijek povijesti od onoga kojem sada svjedočimo da je bio malo više sluha, što je neobično za medije ovakvoga tipa.
Tekst počinje uobičajenom mainstream retorikom: „Dok su dva autokrata razmjenjivala počasti uz gozbu od prepelica, divljači, sibirskog bijelog lososa i sorbeta od nara, Kina i Rusija kao da su dočarale protuzapadni dogovor kojeg su se SAD dugo bojale. Ovotjedni državni posjet…dogodio se u kritičnom trenutku ruskog rata u Ukrajini i izrastanja Pekinga u veliku silu čiji se utjecaj sada proteže daleko izvan Azije. Cijeli posjet prelomljen je kroz prizmu međusobnog antagonizma obiju nacija prema Sjedinjenim Državama.“
Sve je ovo, dakle, očekivani uvod, kao što je to i dvojba autora oko toga „jesu li Kina i Rusija uistinu stvorile onu vrstu ujedinjene protuameričke fronte koje su se dugo bojali washingtonski vanjskopolitički profesionaIci. Pri tom priznaje:
„Ipak, Sjedinjene Države očito sada imaju ozbiljan vanjskopolitički izazov. SAD se istovremeno priprema za ono što mnogi stručnjaci upozoravaju da bi moglo postati hladni rat s Kinom i vođenje posredničke borbe u Ukrajini sa svojim neprijateljem u verziji tog obračuna iz 20. stoljeća. A Kina i Rusija zajedno imaju više kapaciteta osujetiti američke ciljeve u Ukrajini i drugdje. Xi i Putin ujedinjeni su u ključnom vanjskopolitičkom prioritetu – diskreditaciji, pa čak i demontiranju svjetskog poretka za koji vjeruju da je izgrađen na zapadnom licemjerju i uskraćuje im dužno poštovanje kao velikim globalnim silama.“
…
„Jedan od najutjecajnijih arhitekata američke vanjske politike George Kannan pred smrt je upozorio kako proširenje NATO-a na istok i primanje u savez država Varšavskog ugovora može gurnuti Rusiju u zagrljaj Pekinga. U svom dnevniku od 4. siječnja 1997. on je predskazao da će Moskva reagirati kao da je žrtva i nastaviti militarizaciju svog društva, a također „će razvijati puno tješnje odnose sa susjedima na istoku, prije svega s Iranom i Kinom, s ciljem formiranja čvrstog protuzapadnog vojnog bloka kao protuteže NATO-u, težeći prema vlasti nad svijetom.“ – zaključuje CNN-ov tekst. Dodao bih, sada se vidi – radilo se o proročanskim riječima!
Kontroverzan kineski mirovni plan za Ukrajinu
Međutim, još je jedan gorak okus ostao „u ustima“ Bidenove administracije nakon summita u Moskvi. Naime, Putin je Jinpingu kazao kako je kineski mirovni prijedlog za rješenje ukrajinskog rata, kojeg su SAD i EU odbacili, za Rusiju prihvatljiv. To dvije zemlje svrstava među one koje nastoje završiti ovaj rat, dok SAD i NATO stavljaju u poziciju onih koji produžuju rat u nedogled.
Upravo o tome 23. ožujka piše američki Bloomberg u tekstu pod naslovom „SAD strahuje da bi svijet umoran od rata mogao prihvatiti mirovnu ponudu Kine za Ukrajinu“ autora Iaina Marlowa. (https://www.bloomberg.com/news/articles/2023-03-23/us-fears-a-war-weary-world-may-embrace-china-s-ukraine-peace-bid#xj4y7vzkg)
U tekstu se navodi kako su „američke službene osobe javno izrazile duboku skepsu“ o kineskom planu, kazavši kako on odobrava rusku invaziju i učvršćuje njene osvojene teritorije. „Međutim, u privatnim razgovorima taj je prijedlog izazvao osjećaj zabrinutosti. Prema riječima jednog službenika administracije, koji je želio ostati anoniman, SAD su zabrinute da će ih kineski prijedlog zabiti u kut. … Direktno odbacivanje ovog prijedloga dat će Kini mogućnost dokazati drugim državama, umornim od rata i ekonomskih šteta koje nanosi, da Washington nije zainteresiran za mir. Bidenova administracija željela je od samog početka invazije na Ukrajinu Kinu držati postrani, no čini se da se dogodilo suprotno. U vrijeme kad su Xi Jinping i Putin sve bliži jedan drugomu, Kina po čitavom svijetu nailazi na pozitivan odjek na svoju široku diplomatsku kampanju.“ – zaključuje Bloomberg.
Dakle, vidjet ćemo kuda to svijet vode potpuno poremećeni odnosi između združenog Zapada i združenih Kine i Rusije. Ove dvije, „u paketu“, u SAD-u su nedavno proglasili „novim carstvom zla“ – aludirajući na istoimeni naziv kojim je bivši američki predsjednik Ronald Regan okrunio SSSR iz doba prije detanta.
Bliski istok okreće leđa Zapadnom tutorstvu
A jedna od regija, gdje su se najintenzivnije počele događati geopolitičke promjene zbog sukoba „globalnih titana“, slobodno ću ih nazvati tektonskim jer to sigurno i jesu – svakako je Bliski istok.
U prošloj sam analizi pisao o velikom kineskom diplomatskom uspjehu bez presedana kroz posredništvo u pomirbi vječnih bliskoistočnih antagonista Saudijske Arabije i Irana. Pri tom priznajem da me iznenadila dinamika onoga što je uslijedilo nakon toga, s obzirom kako sam smatrao da je do stvarne pomirbe između dvaju velikih zaljevskih susjeda još relativno dug put. Naime, obnova diplomatskih odnosa najčešće je samo prvi, iako svakako važan korak u tom smjeru.
Međutim, ono što se prošli tjedan dogodilo iznenadilo je svih. Dana 22. ožujka ministri vanjskih poslova Irana i Saudijske Arabije obavili su telefonske razgovore i dogovorili osobni sastanak. Ali ono što je uslijedilo još je šokantnije: kralj Saudijske Arabije pozvao je iranskog predsjednika u posjet svojoj zemlji, a ovaj je prihvatio. Iran je, prema navodima američkog medija The Wall Street Journal, pristao obustaviti vojnu pomoć svojim jemenskim saveznicima – hutima, protiv kojih se Saudijska Arabija bezuspješno bori još od veljače 2015. godine.
Ali ni to nije sve! Dana 23. ožujka, Saudijska Arabija i Sirija dogovorile su obnovu diplomatskih odnosa i otvaranje veleposlanstava u Rijadu odnosno Damasku. Kako navodi spomenuti američki medij, razgovori su nastavljeni nakon rundi pregovora u Moskvi i Rijadu proteklih tjedana, Ako se postigne dogovor, to će biti važan korak prema povratku Sirije i njenog vođe Bashara al-Assada u golemu regiju nakon krvavog građanskog rata – piše WSJ.
Tijekom Assadova posjeta Moskvi prošlog tjedna, preliminarni sporazum postignut je uz posredovanje ruske vlade, rekli su dužnosnici Saudijske Arabije, Sirije i drugih arapskih država, nakon čega su visoki sirijski dužnosnici posjetili Saudijsku Arabiju – navodi američki medij i konstatira kako je „princ Muhamed nastojao ne zauzimati stranu u sukobu u Ukrajini“. „Umjesto toga, on pokušava voditi neovisnu vanjsku politiku, koristeći status Saudijske Arabije kao najvećeg svjetskog izvoznika nafte. Pregovori o Siriji započeli su nakon što je princ Mohammed dao zeleno svjetlo za detant s Iranom prema uvjetima sporazuma postignutom uz posredovanje Kine.“
Ako se postigne službeni dogovor, glasovanje o reintegraciji Sirije u regiju i ponovnoj izgradnji zemlje bit će na dnevnom redu sljedećeg summita Arapske lige u Saudijskoj Arabiji u svibnju, rekli su arapski dužnosnici čije riječi prenosi WSJ.
Ovdje bih podsjetio kako se u Moskvi vode i pregovori u trostranom formatu Rusija-Iran-Turska o pomirbi Ankare i Damaska. Tamo bi se trebao održati i dugo iščekivani sastanak turskog i sirijskog vođe Recepa Tayyipa Erdogana i Bashara Asada. Ovaj prvi upravo normalizira i donedavno potpuno poremećene turske odnose s Egiptom gdje su se prošlog tjedan u Kairu susreli ministri vanjskih poslova Shukri i Cavushoglu.
Politički kaos
Već isti dan kada je visoka kineska delegacija napuštala Moskvu, u tom je gradu počeo rusko-afrički summit. Istodobno, Rusija i Indija trguju naftom u nacionalnim valutama, a ne više u dolarima.
Paralelno, Europska je unija na summitu u četvrtak odlučila, samoubilački ili ne pokazat će samo vrijeme, prijeći na ratnu proizvodnju i topničkim streljivom u količini od milijun komada u idućih godinu i više dana opskrbiti Ukrajinu za nastavak rata s Rusijom. Paralelno, glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg upozorava kako će rat u Ukrajini trajati još dugo.
Ovih dana iz SAD-a dolaze učestali signali da bi u slučaju pobjede republikanskog kandidata na predsjedničkim izborima 2024. američka pomoć Ukrajini mogla posve usahnuti i da Bidenova administracija predstojeću ukrajinsku ofenzivu smatra posljednjom prilikom za stvaranje povoljnijih uvjeta Kijevu za pregovore s Moskvom i zamrzavanje sukoba prije nego što bude kasno.
O potpunom porazu Rusije u Ukrajini među glavnim američkim analitičkim stručnjacima više nitko ozbiljno ne govori.
Ono što je sada za njih bitno je kako će se izgledati i kako će se urediti multipolarni svijet na način koji najviše odgovara Sjedinjenim Državama. O tome će, ona, kao najveća globalna sila uvelike odlučivati, ali više nikako ne samostalno kako je to bilo nakon američke pobjede u Hladnom ratu nad SSSR-om. Dilema za Washington bit će samo jedna: ulaziti sve dublje u rizičnu konfrontaciju pa tko pobjedi, ili stvoriti mehanizme održivog suživota.
