Enigma za „magove“ EU: kako očuvati obraz i zadovoljiti ruske interese?
To uopće nije trivijalno pitanje, zadire čak i u sferu morala (npr. ruska nafta isporučena EU stiže i u Ukrajinu čije su rafinerije i skladišta goriva uništene, gdje je koristi ukrajinska vojska u ratu s ruskim vojnicima). Međutim, za sada u Moskvi prevladava mišljenje da je veća korist od počinjene štete. To nije čudo: izvozom plina i nafte u EU Rusija, usprkos sankcijama – zarađuje nevjerojatnih 1 milijardu dolara dnevno, što je više nego vrijednost ukupnog oružja isporučenog Ukrajini od strane Zapada od početka rata
„Europska komisija je 8. ožujka dostavila nacrt svog REPowerEU plana, koji ima za cilj osigurati masovno trenutno smanjenje potrošnje ruskog plina u EU i nastavlja s pomalo nejasnom tvrdnjom da se „postupno ukidanje naše ovisnosti o fosilnim gorivima iz Rusije može dogoditi i prije 2030.“, navodi se, između ostalog, u iscrpnom analitičkom tekstu utjecajnog američkog think tanka „Atlantic Council“ objavljenog 25. travnja.
Ali najprije pogledajmo, neovisno o pomalo skeptičnim američkim prognozama (o kojima više u drugom dijelu teksta), što se to, zapravo, događa u EU.
Rusija je počela s praktičnim ostvarivanjem svojih energetskih prijetnji na tlu Europe – prema zemljama koje je proglasila neprijateljskim zbog uvođenja oštrih sankcija nakon svoje vojne intervencije u Ukrajini 24. veljače (to su sve zemlje EU, a onda i Velika Britanija, Norveška). Dakle, verbalnim je akrobacijama (upozorenjima koja se u pravilu ignoriraju) Moskve došao kraj, a počela je složena „nova igra”, u kojoj oni koji ne znaju pravila nemaju baš nikakve šanse.
A ta „nova igra“, najavljena od ruskog čelnika Vladimira Putina krajem ožujka, zahtjeva da „neprijateljske države“ od 1. travnja moraju plin plaćati isključivo u rubljama. Metodologija je slijedeća: zapadne tvrtke moraju u ruskoj banci Gazprombank otvoriti dva računa – jedan u stranoj valuti i jedan u rubljama. Ta banka vrši konverziju u rublje prije nego što uplatu prebaci na državnu plinsku tvrtku Gazprom PJSC, koja onda kupcima isporučuje plin. Drugim riječima, ništa posebno komplicirano a da bi se u Bruxellesu digla tolika buka, jer europski kupci opet uplaćuju eure tj. nisu dužni kupovati rublje na tržištu pa tek onda njima plaćati plin. Stvar je samo u tome da ruska banka zarađuje na konverziji s njihovih računa i da se na taj način jača rublja odnosno održava njezina stabilnost, što je po Moskvu, u uvjetima kada su je „odsjekli“ od dolara i eura, i najvažnije. Međutim upravo je to suprotno ciljevima Zapada i njegovom očekivanju od strogih sankcija, a udara i na njegov ego. Ali to je već posve druga tema, nevezana uz samu opskrbu plinom.
Evo na što se, konkretno, odnosi praktično oživotvorenje ruskih prijetnji:
Rusija, preciznije Gazprom, je 27. travnja počela obustavljati isporuke plina pojedinim zemljama koje nisu prihvatile novi način plaćanja u rubljama. Gazprom je tako zaustavio opskrbu plinom Poljske i Bugarske, odnosno njihovih operatera Bulgargaz i PGNiG.
Četiri europska kupca već su platila plin u rubljama
Prema izvoru bliskom Gazpromu, četiri europska kupca plina već su platila isporuke istog u rubljama, objavila je američka agencija Bloomberg. Pod uvjetom anonimnosti, izvor je kazao da je deset europskih tvrtki već otvorilo račune kod ruske Gazprombanke. Čak i ako ostali kupci odbiju uvjete Kremlja, rekao je izvor, najvjerojatnije neće biti novih obustava poput prekida dostave plina u Poljsku i Bugarsku do druge polovice svibnja, kada pristižu nove isplate za ruski plin. Rusija plinovodima isporučuje plin u 23 europske zemlje, navodi Bloomberg.
Ovoj vijesti treba pridodati i onu, također Bloombergovu, da je najveća talijanska energetska tvrtka, Eni SpA, spremna otvoriti račune u rubljama kod Gazprombanke. Napominje se da je Eni-jevo otvaranje tog računa mjera opreza i da tvrtka o svemu čeka daljnje upute talijanske vlade i vodstva EU.
Finska (gotovo u potpunosti ovisna o ruskom plinu), neće plaćati ruski plin u rubljama u skladu s odlukom Europske komisije jer bi to bilo kršenje postojećeg ugovora (s ruskom stranom, a on definira plaćanje u eurima). To je izjavio ministar za europske poslove i upravljanje imovinom Tytti Tuppurainen, a objavio je medij Helsingin Sanomat.
Slovačka (ovisna o ruskom plinu čak 85%) je puno opreznija, a s obzirom kako sljedeće plaćanje plina iz Rusije dospijeva 20. svibnja, Bratislava će učiniti sve da Gazprom nastavi isporučivati plin, obećao je slovački ministar gospodarstva Richard Sulik. „Do tada još ima vremena za pregovare s Gazpromom na način da nemamo ovo što se sada događa u Bugarskoj ili Poljskoj.“
Prije toga premijer Eduard Heger tvrdio je da će Slovačka i dalje plaćati ruski plin isključivo u eurima.
S druge strane, Austrija, koju predstavlja energetska kompanija OMV, prihvatila je ruske uvjete za plaćanje u rubljama otvaranjem računa u ruskoj banci, izjavio je u srijedu austrijski kancelar Karl Nehammer. Austrijancima se priključila i Njemačka preko svoje energetske tvrtke Uniper. Ovdje je zgodno primijetiti da su obje tvrtke – i OMV i Uniper, sudionici u blokiranom i potpuno dovršenom projektu ruskog plinovoda Sjeverni tok 2. (Ovo je bilo prije tjedan dana, kada je pisan ovaj tekst, a Austrija je u međuvremenu navodno odustala od plaćanja plina u rubljama, op.GN)
Austrijski premijer nedavno je osobno boravio u Moskvi, gdje je razgovarao s Vladimirom Putinom – i o Ukrajini i o energetici. To je najbolji dokaz kako se pojedine članice EU, svjesne svojih energetskih potencijala (njihovog deficita), uspijevaju izboriti za svoje interese usprkos krute geopolitike i instrukcija koje im u tom smislu stižu iz Bruxellesa – redovito protiv nastavka energetske suradnje s Moskvom. Austrija tu, dakako, nije iznimka: dovoljno je podsjetiti na Mađarsku koja je krajem prošle godine čak potpisala i novi dugoročni plinski ugovor s Rusijom s rokom isporuka plina do 2034. g.
Peskov: ovo je odgovor na neviđenu krađu ruskih aktiva na Zapadu
Na obustavu isporuka Poljskoj i Bugarskoj, kao i na nove modele plaćanja plina na kojima inzistira Moskva, reagirao je u srijedu glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov riječima:
“Ovu potrebu diktirala je činjenica da smo, kao što znate, bili blokirani, govoreći na ruskom – ukrali su prilično značajnu količinu naših rezervi (deviznih i zlatnih), a sve je to zahtijevalo prijelaz na novi sustav plaćanja.“ Odgovor Rusije je posljedica “neprijateljskih koraka bez presedana u gospodarstvu i financijskom sektoru koje su neprijateljske zemlje poduzele protiv nas”, dodao je Peskov i kazao kako je Rusija spremna na financijske posljedice ako neke zemlje odbiju plaćati plin u rubljama.
“Sve je proračunato, …, svi rizici su predviđeni, te su poduzete potrebne mjere”, izjavio je Putinov glasnogovornik.
Sjeverni tok (1) radi punim kapacitetom, a Nijemci Poljacima šalju plin
Ovim vijestima treba dodati i slijedeće: ruski baltički plinovod Sjeverni tok (1) radi punim kapacitetom, jednako kao što punim kapacitetom i Njemačka opskrbljuje Poljsku (Poljska o ruskom plinu ovisi oko 40%) prirodnim plinom jer je sada upala u probleme zbog nemogućnosti opskrbe pojedinih svojih regija. Kako je Njemačka i sama velika uvoznica ruskog plina, koji zadovoljava oko 50 posto njenih uvoznih potreba, nije teško zaključiti čiji to plin Poljska sada dobiva, samo sa zapadne strane granice. Radi se, naravno, o reversu ruskog plina, pri čemu bi bilo zanimljivo pogledati po kojoj ga cijeni Berlin Varšavi naplaćuje.
Isto tako, vrijedi kazati kako su pojedini ruski analitičari, osvrćući se prošli tjedan na temu obustave ruskih isporuka, izjavili kako će revers ruskog plina unutar EU sada raditi maksimalno. Smatraju da je moguća i opcija da pojedine zemlje Unije tj. njihovi plinski operateri koji se odluče na prihvaćanje ruskih zahtjeva za plaćanje u rubljama, taj kupljeni plin plasiraju diljem EU tj. zemljama kojima je potreban ali ga i dalje uporno ne žele plaćati u ruskoj valuti.
Time bi, smatraju oni – obje strane bile na neki način zadovoljne:
- EU bi barem djelomično zadržala dostojanstvo tj. svoj „čvrsti“ stav o neprihvatljivosti „ruske ucjene“, kako novu rusku odluku o plaćanju plina u Bruxellesu i diljem EU nazivaju (ona to vjerojatno i je, ali u uvjetima totalnih sankcija protiv Rusije koje je Zapad prije toga uveo i koje Moskva smatra protuzakonitim ne predstavlja nikakvo čudo (čude joj se samo naivci ili zlobnici) – jer sada se ipak „igra“ posve otvoreno i „prljavo“, a.);
- s druge strane, smatraju ruski analitičari, Moskvi je posve svejedno ako će ti kupci raditi i na takav način, jer će sve isporuke i u tom slučaju ići kroz plaćanje u rubljama što je važno za očuvanje stabilnosti ruske valute ali i njezine konkurentnosti u svijetu. Jer, smatraju oni, rublja postaje „sve traženija roba“ i s njom će se u svijetu „uskoro moći kupovati više nego za euro“.
U ispravnost ovih analitičkih procjena ne želim ulaziti jer ih može potvrditi samo vrijeme, ali je činjenica da je Europska komisija još prošlog tjedna pokušavala pronaći rješenje koje bi zadovoljilo i interese Bruxellesa i nove zahtjeve Moskve.Jer svima je jasno da je EU u ovom trenutku jednostavno previše ovisna o ruskom plinu. Uostalom, (iako se o tome naivno govorilo) ne namjerava embargo na izvoz ruskog plina (i nafte) uključiti niti u svoj 6. sankcijski paket protiv Rusije koji je u pripremi.
Zaključak američkog Atlantic Council-a
Sad se vratimo početku teksta i analizi američkog Atlantic Council-a. On, iako nedvojbeno podupire nastojanja EU za diverzifikacijom opskrbe (njen prijedlog plana REPowerEU) i odustajanju od ruskog plina u korist drugih dobavljača i alternativnih izvora energije koji nisu fosilnog porijekla, nije previše optimističan kada je riječ o spomenutom planu, ili barem u rokove provedbe. Zaključak Atlantic Councila prenosimo u cijelosti:
„Gore sažeti resursi će donekle pomoći EU da se okrene od oslanjanja na ruski plin. Međutim, iako vidimo značajan napredak ove godine, vjerojatnije je da će 2023. i 2024. biti godine konsolidacije, kada bi se mogle dogoditi stvari kojima se nadamo 2022., prije početka novih LNG projekata u godinama od 2025. nadalje. Štoviše, potrebno je još puno toga učiniti kako bi se prevladale razne ključne prepreke. Usredotočenost na dekarbonizaciju i naglasak na neto-nultim ciljevima posljednjih godina potaknuli su značajna smanjenja ulaganja u plinski sektor i demobilizaciju ključnih resursa potrebnih za širenje plinskog sektora. To slabi sposobnost glavnih igrača u industriji da brzo povećaju proizvodnju plina kao odgovor na vrlo različite geopolitičke prioritete.
Replinifikacija (ukapljenog plina) u Europi također će biti ključni čimbenik, s tri glavna razmatranja. Prvo, Španjolska i Portugal imaju najveći slobodni kapacitet, ali to je usko grlo za ostatak Europe zbog malog kapaciteta španjolsko-francuskog interkonektora. Drugo, Velika Britanija također ima slobodnih kapaciteta i UK bi odmah mogla početi igrati ulogu plinskog mosta. No, pristup kontinentalne Europe ovom mostu podrazumijeva punu uporabu postojećih interkonektora. Treće, i za razliku od toga, novi kapaciteti za replinifikaciju su srednjoročna opcija, budući da će čak i uz brzi pristup biti potrebno 2-3 godine za planiranje, odobrenje i izgradnju (ili proširenje) bilo FSRU ili kopnenog objekta , zajedno s priključnim cjevovodom na odgovarajući glavni magistralni sustav.
Potrebno je riješiti i druga regionalna pitanja. Ne uzima sva EU ruski plin. Njemačka je glavni uvoznik, dok ga u Španjolskoj i Portugalu nema. Ako ga Njemačka jednostavno prestane uzimati, onda će pretrpjeti ekonomske posljedice koje Španjolska neće. Postavljat će se pitanja o podjeli tereta ako ekonomska bol prije svega padne na Njemačku, glavni pokretač EU.
Ukratko, EU se nalazi između čekića i nakovnja. Želi ukloniti Rusiju iz svoje plinske bilance i tako smanjiti ili eliminirati plin kao glavni izvor ruskih prihoda. Ali bez lakih alternativa, ako bi se to učinilo preko noći izazvalo bi ogromne ekonomske i društvene posljedice. Bit će potrebna inventivnost, temeljitost i oštroumno planiranje kako bi se ublažio ovaj nemir i izgurala Rusija iz energetskog miksa EU.“ (kraj citata AC)
Tako smatraju Amerikanci odnosno spomenuti think tank. Jasno je kako je američki interes u svemu tome izrazito prisutan, prije svega kroz isporuke ukapljenog plina. EU je prihvatila američku „igru“ i želi protjerati Ruse sa svog tržišta. Međutim neizvjesnost je golema, što potvrđuje i Atlantic Council, ali je golema i cijena koju će zbog toga EU (čitaj njezini građani i ekonomija) morati platiti i koja je već sada izvjesna.
U moralnim posrnućima Anglosasa i Rusa najdeblji kraj izvlači, naravno – EU
Rusi, svjesni da u ovoj američkoj „igri“ sa slabom EU ne mogu pobijediti, ubrzano se okreću orijentu tj. energentima „žednom“ Istoku. S druge strane, profitirat će SAD sa svojim ukapljenim (LNG) plinom koji će u većim količinama stizati na europsko kopno, dok će „najdeblji kraj“ izvući onaj koji nema niti energetske niti bilo kakve druge strateške autonomije i koji je zbog toga izabrao opciju „vjernog sluge“ u zamjenu za „mrvice sa stola gazde“ – Europska unija. Te ćemo “mrvice” i njihovu cijenu ubrzo osjetiti svi na svojoj koži i na svojim novčanicima.
Ali dok ne budu protjerani iz Europe, Rusi će i dalje izvrsno zarađivati. Gazprom je upravo objavio o rekordnoj dobiti u 2021. g. Ali to nije sve! Prema istraživanju CREA (Centre for Research Energy and Clean Air) Rusija je zaradila 66 milijardi dolara od izvoza fosilnih goriva otkako je napala Ukrajinu, a i dalje je njezin najveći kupac – tko drugi nego EU.
(https://energyandcleanair.org/publication/russian-fossil-exports-first-two-months/)
Evo nekih bitnih pokazatelja koji to potvrđuju:
- Od početka invazije pošiljkama i cjevovodima iz Rusije je izvezeno fosilnih goriva u vrijednosti od 63 milijarde eura. Od toga je EU uvezla 71 posto, u vrijednosti od približno 44 milijarde eura.
- Najveći uvoznici bili su Njemačka (9,1 milijarda eura), Italija (6,9 milijardi eura), Kina (6,7 milijardi eura), Nizozemska (5,6 milijardi eura), Turska (4,1 milijarda eura) i Francuska (3,8 milijardi eura).
- Četvrtina ruskih isporuka fosilnih goriva stigla je kroz samo šest luka EU: Rotterdam (Nizozemska), Maasvlakte (Nizozemska), Trst (Italija), Gdanjsk(!) (Poljska) i Zeebrugge (Belgija).
Ruske dvojbe
Pri tom se u Rusiji otvoreno postavljaju pitanja o svrhovitosti daljnje opskrbe Europe plinom s obzirom na otvoreno neprijateljstvo koje ona iskazuje prema Rusiji, a ne manje važno – i zbog njene jasne opredijeljenosti da ju izbace sa svog (ne samo energetskog, već i sveukupnog) tržišta.
To uopće nije trivijalno pitanje, zadire čak i u sferu morala (primjerice ruska nafta isporučena EU stiže i u Ukrajinu čije su rafinerije i skladišta goriva uništene, gdje je koristi ukrajinska vojska u ratu s ruskim vojnicima).
Međutim za sada u Moskvi, očito, prevladava mišljenje da je veća korist od počinjene štete. To i nije čudo: ruski analitički krugovi navode da izvozom plina i nafte (njihove su cijene snažno skočile) u EU Rusija, usprkos sankcijama – zarađuje nevjerojatnih 1 milijardu dolara dnevno, što je više nego vrijednost ukupnog oružja isporučenog Ukrajini od strane Zapada od početka rata.
Osim toga, pojedini ruski mediji, a prošlog tjedna i Greenpeace, objavljuju kako ruska nafta tankerima iz Baltičkog mora i dalje pristiže u SAD i Veliku Britaniju (navodno su u to uključene i luke pojedinih pribaltičkih država iz bivšeg SSSR-a). Toliko o zajedničkom moralu, ali i bijedi politike same EU koja je ipak radije izabrala po sebe „povoljniju“ opciju „piljenja grane na kojoj sjedi“ (ako isključimo opcije šverca energenata iz Rusije tj. kršenja sankcija koje je sama uvela).
Glupost pojedin(a)ca koju multipliciraju milijuni ostalih je moć! Tako barem izgleda iz perspektive Bruxellesa i njegovih strateških „mudraca“. Problem je u tome što njihova „mudrost“ na dno može povući čitave zemlje koje EU čine i koje u nju nisu ušle da bi osiromašile. Ali sada, lišene autonomnog strateškog odlučivanja, i u novonastalom geopolitičkom i sigurnosnom kontekstu – perspektiva im je vrlo mračna.
